Naš narod grca u patnjama, na udaru socijalnog i nacionalnog poniženja, dok naši kandidati sanjaju velike i nezarađene plate, sjajna odijela i ružičaste kravate. Političari žive na narodni račun. Neka se oni prilagođavaju narodu kojeg zastupaju, jer se taj narod, i da hoće, ne može prilagođavati njima. To je kriterij koji treba izgrađivati u izboru stranaka i kandidata.
Bosna i Hercegovina od politike i političara nema nikakve koristi. Bolje bi bilo da nikakve politike nema, nego što ovakve ima. I političara, isto tako. Ova ocjena se ne može prisloniti jednako uz sve bosanske narode i građane. Srbi i Hrvati imaju konkretnu korist od njihovih politika, koje djeluju kao filijale beogradske, odnosno, zagrebačke centrale. Samo bošnjački narod, i onaj dio građana koji je odan bosanstvu, nema nikakve koristi od bošnjačke politike. Bošnjački političari postoje zbog sebe, a ne zbog naroda, dok su srpski i hrvatski političari uvezani u mrežu svenarodnih interesa, gdje niko nije sam sebi svrha. Ono što zovemo bošnjačkom politikom nema ni glavu ni rep, nema riječi, nema misli, već se ta sintagma odnosi na stolice koje u parlamentima zauzimaju ljudi sa muslimanskim imenima. Ne postoji ni jedna svijetla tačka zbog koje bismo promijenili ovu ocjenu. Uistinu, to što zovemo bošnjačkom politikom, to je sami bezdan, sazdan od ličnih interesa, sebičnosti, nepismenosti i svake vrste izgubljenosti. Na žalost, negativna selekcija – daj mi goreg od mene da se ne vidi koliko sam loš – epidemija je na političkom tržištu u Bošnjaka. Zato se i na ovim izborima neće pojaviti na hiljade kvalitetnijih ljudi od onih koji nam se nude. Kadrovski kvalitet smeta, općenito, totalitarnim mehanizmima, a naše su stranke odveć postale privatne i familijarne firme svojih malih diktatora. Informacija da će se na kampanju za opće izbore potrošiti 65.000.000 KM (šezdeset pet miliona konvertibilnih maraka) neće ražalostiti Srbe i Hrvate, koliko može deprimirati Bošnjake, jer za Srbe i Hrvate politika ima smisla, dok je za Bošnjake politika još jedan put ugrožavanja i ponižavanja nacionalnih interesa. …I to iz razloga što ne postoji definiran i za političare obavezujući okvir nacionalnih interesa, kakav postoji kod Srba i Hrvata. Taj ogromni novac, kojim se mogu godinu dana finansirati sve budžetske potrebe u tri velika grada, biće skrkan u plakate i spotove, kako bi nas kandidati svojim likovima i parolama uvjerili da baš za njih trebamo glasati. Ni veće pare, ni glupljeg povoda za trošenje, od slikanja i prikazivanja na stotine faca. U odnosu na siromaštvo i na sve adrese koje vape za finansijskom podrškom, ne možemo ostati hladni na podatak da će sav taj silni novac biti utrošen niušta.
Građani(n) drugog reda
Pretpostavimo da se pojavi stranka koja odbija da troši dodijeljeni novac za plakate i spotove, već želi da taj novac uplati u plemenite svrhe. Niti bi toj stranci bilo dozvoljeno da namjenske pare troši za nenamjenske ciljeve, a i kad bi takvo što bilo moguće, za tu stranku i njenu plemenitost niko ne bi čuo. Čuju se bahati i glasni. Kako bih ilustrirao ovu pretpostavku, opričat ću našta to izađe kad niko ne zna da ste kandidat, i našta to izađe kad živite u dejtonskom vremenu a niste član ni jedne stranke. Nikada nisam bio član nečega, izuzev što uredno plaćam članarinu Islamskoj zajednici. Iako sam magistar nauka, autor petnaest knjiga, ja danas nisam član ni jednog upravnog odbora, komisije, savjeta ili nečeg sličnog što se plaća iz budžetskih sredstava. Po tome bi se moglo zaključiti da ja ovom društvu ne trebam, ili da su svi drugi koji sjede u tim tijelima sposobniji i stručniji od mene. Kako bih provjerio je li to stvarno tako – trebam li ja ovom društvu i ovom narodu? – dosad sam dvaput u životu pokušao da izmijenim to svoje nepostojanje. Jednom sam konkurirao za jedan upravni odbor, i jednom sam bio kandidat na izborima. Prijavio sam se za upravni odbor jednog univerziteta, a svi moji protukandidati, kad sve saberu, nisu napisali ni pola knjiga koliko ja, niti objavili ni pola naučnih i stručnih radova, eseja i recenzija koliko ja. Iza njih su stojale stranke, a iza mene nije stojao niko. Naravno, ovi kandidati su prošli, a ja sam otpao i odlučio da više nikada nigdje ne konkuriram, jer sam shvatio kako prolaz imaju samo stranački ljudi, koji ne moraju imati nikakvih preporuka svoje stručnosti. Dovoljno je da na sebi nose žig stranke. Osim toga, sakupljanje papira za konkurs je zahmetli i skup posao, jer za jedan takav ćorak treba izdvojiti stotinjak maraka, a ja tih para nemam za bacanje. Konkretno, u Tuzli u kojoj živim ovo moje nepostojanje je očitije, jer sam već deset godina autor sa najviše napisanih knjiga o Tuzli. Napisao sam prvu monografiju grada, potom monografiju o 50 godina Narodnog pozorišta Tuzla, tu su izvedena tri moja djela, a nemam veze s ovom institucijom, diplomirani sam bibliotekar, a nemam veze sa Bibliotekom, pisao sam mnogo o slikarima i likovnoj tradiciji, a nemam veze sa Galerijom, pokrenuo sam nekoliko institucija, osmislio nekoliko gradskih spomenika, a nemam veze ni s jednom institucionalnom adresom. Uprkos svim tim knjigama, spomenicima, djelima, ja sam u rodnom gradu težak koliko i svaki klošar. Sve ovo što sam radio ne vrijedi ni pola grama, jer iza mene ne stoji ni jedna stranka. Na svim ovim adresama su, u apsolutnoj većini, ljudi koji nemaju ni jedne bibliografske jedinice o toj oblasti koju zastupaju, ali, njihova je prednost u stranačkoj pripadnosti. Vjerujem da ovakvih priča, poput moje, u našoj zemlji ima na hiljade, jer je na hiljade ljudi koji su stručni za određenu oblast, ali nemaju pristupa institucijama, time što iza njih ne stoje stranke, koje, rekosmo već, posluju po principu negativne selekcije.
Ovaj problem je izrazitiji kod nezrelih zajednica, koje ne poznaju timski rad i kolektivni duh, već unutar sebe uspostavljaju princip selekcije, na uštrb viših ciljeva. Narod je to nazvao principom: Nek’ komšiji crkne krava – iako ta krava sutra može prehranjivati i moju čeljad. Barem su Bošnjaci imali prilike uvjeriti se u pogubnost političkih trvljenja, usljed neizgrađenosti kolektivnih ciljeva i obaveza. Sjetimo se tzv. Prudskog sporazuma, u koji se srljalo kako bi se napravila razlika između “mene” i “njega”, kako bi se od velikodržavne strane bilo nazivano “kooperativnim”, dok bi onaj drugi, od kojeg se razlikujem, bio nosan po jezicima kao “ekstremista”. Šta je mene briga što ću tzv. Prudskim sporazumom zabetonirati Republiku Srpsku, a Bošnjake u Federaciji svesti na trećinu, kad mi je preče da napakostim onome ko mi je konkurencija u našoj avliji?! Ostrašćenost ne vidi dalje od balavog nosa. Na isti način, kadrovska se vrteška u Bošnjaka lišava velikog broja stručnih ljudi čije je opredjeljenje, jednostavno, da ne budu članovi ni jedne stranke. Nažalost, ni jedna stranka nije tematizirala ovaj problem, niti je obećala da će ga prevazilaziti izgradnjom ekspertnih timova, koje će graditi na stručnosti, a ne na stranačkoj podobnosti. Velim, to je bio jedan slučaj kada sam negdje konkurirao, a koji me je svojim poražavajućim ishodom ubijedio da smo mi koji nismo članovi stranaka – građani drugog reda.
Drugi slučaj kad sam negdje konkurirao, zbio se prije četiri godine. Bio sam nestranački kandidat koalicije Patriotski blok (SDU – BOSS) za Državni parlament. Bili su tu Nijaz Duraković, Miro Lazović i još nekoliko časnih, u ratu provjerenih patriota iz SDU. Dobio sam toliko malo glasova da ne bih mogao postati vijećnik ni u najmanjoj općini, a kamo li zastupnik u Državnom parlamentu. Nije ni čudo. Jer, niko nije ni čuo da sam kandidat. Nije bilo mojih plakata. Ni spotova. Totalna tišina. Pitao sam odgovorne zašto nema moje propagande, a oni su mi rekli – nema para. Povjerovao sam mu da nema para i pomirio se s time. Poslije izbora sam saznao da je na račun troškova propagande leglo blizu 200.000 KM. Valjda se to zove pranje para. Tada sam prekrižio i ove ljude koji su me navukli u tu blamažu, ali i svoju ambiciju da uđem u parlament i da tamo pričam ovo što ovdje pišem. Ne bih se ni sjetio ove ružne priče o laži, prevari i lopovluku da ona ne svjedoči koliko je zapravo neizvodljivo biti kandidat bez propagande. U tom smislu stranke koje će potrošiti 65.000.000 KM (šezdeset pet miliona konvertibilnih maraka) – nemaju izbora, jer odustajanje od bacanja (ili pranja!) para, vodilo bi povratu tih para u kasu. Taj potez ne bi imao nikakav marketinški efekat, jer bi opet glasniji bili oni koji se prikazuju sa plakata i spotova, nego ovi koji su odlučili da bojkotiraju to beščašće.
Kriterij za izbor
Nema sumnje da se na svakim izborima pokrade veliki dio para od iznosa predviđenog za predstavljanje stranaka. Šansa je to da razni predsjednici, stranački sekretari, pa i one zadnje čivije zavrnu koju paru, tako što će prikazati da je spot koštao 10.000, a koštao je 3.000, da su štampali 10.000 plakata, a štampali su 1.000 plakata. Na to mi ne možemo uticati, jer su pare za predizbornu kampanju tako besmisleno goleme, da same od sebe traže da budu pokradene. No, zanimljivo je pratiti kako se troši to obilje para. Izgleda da je kreativna ispraznost srazmjerna količini materijalnih mogućnosti, odnosno, da bi manje para proizvelo više kreacije. Ovako se susrećemo sa licima i parolama, koje istog časa zaboravljamo. U prvi mah je nerazumljivo zašto kandidat misli da će glasač baš zbog njegovog lika za njega glasati, jer iza tog lika najčešće ne stoji ništa, nikakvo djelovanje, nikakav hajr. Pošto su izbori jedna velika parada kiča, onda su i jedina šansa za osam hiljada kandidata da budu uslikani, ovješeni na zidove, prikazani na televiziji. Da komšiluk vidi dokle su oni doćerali. Niko tu ne gleda opći cilj, već sebe, posebno u Bošnjaka.
Ovo nam potvrđuje koliko smo daleko od suštinskih ciljeva i potreba naše stvarnosti. Šta je povratnika u Cersku briga za estradni osmijeh nekakvog političara? Kako da će mu ti porculanski zubi riješiti pitanje puta, struje, škole za djecu, egzistencije, općenito?! Mi Bošnjaci se posljednjih godina susrećemo za državnim terorizmom, kojim se gaze naša građanska prava i vjerske bitnosti. Nad nama se iživljavaju specijalci Sadika Ahmetovića, upadaju nam u sela, hapse nam ljude, plaše nam djecu! Naši se ljudi na pozicijama kao prostitutke otkupljuju da rade protiv svog naroda, da prodaju budzašto našu imovinu, da nas se pretvori u ekonomski potlačenu i poniženu manjinu, koja će, što Džemal Latić reče, čistiti cipele srpskoj i hrvatskoj gospodi. Nas se trpa u geto, kao evropske indijance, samo zato što smo muslimani, ali to nije naš problem, već problem Evrope koju treba glasno optužiti za taj fašizam. Žrtve smo kontinuiranog terorizma! Naše kosti otkopavaju u jezeru Perućac, a da još uvijek nema tog višegradskog Srbina koji će doći da kaže da svi Srbi nisu isti, zbog čega ne smijemo imati miran i spokojan san. Sve ovo je naša stvarnost, koja nema nikakve veze sa slikom i riječima ove predizborne kampanje, kojom dominiraju razne glave, razni pjevački osmijesi, kao da su izbori vašer i terevenka, a ne mjesto na kojem se trasira politička budućnost. Golema je provalija između našeg naroda i naših kandidata na ovim izborima. Jedni druge ne razumiju. Nije ni čudo. Naš narod grca u patnjama, na udaru socijalnog i nacionalnog poniženja, dok naši kandidati sanjaju velike i nezarađene plate, sjajna odijela i ružičaste kravate. Političari žive na narodni račun. Neka se oni prilagođavaju narodu kojeg zastupaju, jer se taj narod, i da hoće, ne može prilagođavati njima. To je kriterij koji treba izgrađivati u izboru stranaka i kandidata. Gradimo i birajmo bošnjačke političare koji osjećaju bošnjački narod.
Broj 276, 24. IX 2010.