Ako Beograd već ne može kontrolirati muftiju Zukorlića, onda će uspostaviti kontrolu nad Bošnjacima u Sarajevu, koji će se pridružiti razmontiranju politike muftije Zukorlića. A da bi se krug zatvorio, potrebno je ojačati velikohrvatski separatizam, kroz priču o ugroženosti Hrvata.
Medijska drama oko deložacije kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije razgolitila je krhkost i dvojni moral samozvanih ambasadora demokratije. Deložacija bi po nalogu Općinskog suda u Sarajevu trebala biti izvršena 17. novembra, kako bi porodica pokojnog udbaša Fadila Smajlovića ostvarila povrat stana na adresi Kaptol 7, u zgradi koja je inače vlasništvo Vrhbosanske nadbiskupije. Pravo porodice Smjalović potvrđeno je čak i presudom Vrhovnog suda, pa je sa legalističkog stanovišta sporno svako dizanje dreke. Može se govoriti o nepravdi, ali, kao što reče Alija Izetbegović – „pravo i pravda ne idu uvijek pod ruku“. No, ne može se govoriti o ma kakvom ugrožavanju katolika po Sarajevu, jer je to onda providna zloupotreba jednog pravnog slučaja za dizanje nacionalnih tenzija, s ciljem optuživanja Bošnjaka da rade to što ne rade, a što rade Hrvati po zapadnom Mostaru i drugim silom pohrvaćenim krajevima zapadne Hercegovine.
Umjesto da ostane staložen, da smiri tenzije i preduprijedi zloupotrebu slučaja, kardinal Vinko Puljić puše u vatru i predvodi opužbe na obraz Sarajeva. Poput onog srpskog seljaka iz filma „Ko to tamo peva“, koji ne dozvoljava da mu autobus prođe kroz uzoranu njivu, pa uzvikuje: „Samo preko mene mrtvog!“ – što je sočni seljakluk – tako i kardinal Puljić preko medija poručuje pravnoj državi i njenim instancama da presudu Vrhovog suda mogu ostvariti – „samo preko mene mrtva!“ Znači li to da bi kardinal Puljić pružio fizički otpor institucijama države koje bi 17. novembra trebale u prostor koji on koristi useliti porodicu Smajlović? Ako bi policija upotrijebila silu, i kardinal bi upotrijebio silu, pa bi u sukobljavanju te dvije sile kardinal Puljić mogao poginuti, recimo, ispasti kroz prozor, čime bi se ostvarila njegova vizija mučeničke smrti: „Ući mogu samo preko mene mrtva!“
Ne može se osporiti nepravda koju je komunistički režim napravio svim vjerskim zajednicama, a Islamskoj zajednici najobilnije, odakle proizilazi i ovaj konkretan problem sa deložacijom kardinala Puljića iz dijela rezidencije, ali ta nepravda ne može biti rješavana negiranjem institucija – kakve god! – dejtonske države, a pogoto ne plasiranjem laži o sistemskom progonu katolika po Sarajevu. Da budemo načisto: Vrhbosanskoj nadbiskupiji je nanesena nepravda, tu zgradu na adresi Kaptol 7 bi u cijelosti trebala koristiti Nadbiskupija, jer je to pravda po osnovu vlasništva, po osnovu potreba Nabdiskupije, ali i potreba imidža glavnog bh. grada. Sve to nema nikakve veze za adresom optužbi od strane kardinala Puljića i njegovih glasnogovornika, jer je korijen problema u komunističkom parčanju zgrade i u zamršenom pitanju restitucije.
Izrežirana predstava za tzv. treći entitet
Nije samo kardinal Puljić pokazao koliko (ne) poštuje instituciju pravne države i sa koliko ostrašćenosti prilazi jednom pravnom problemu. Nagrlatiji je kardinalov tajnik Tomašević, koji bi mnoge Bošnjake mogao podučiti samopoštovanju. Cijelo se društvo diglo da potare legalizam u ime promocije nadgrađanskih prava katolika u Sarajevu. Čine to i SDP, i SDA, i SBiH, i Željko Komšić, i Gradimir Gojer, ali – gledaj čuda! – ne čine to stranke i političari iz zapadne Hercegovine, oni koji se zalažu za uspostavu tzv. trećeg entiteta. Kako je moguće da Čović & comp. u isfabriciranom slučaju navodnog ugrožavanja kardinala Puljića i progona katolika nisu ugledali šansu za promociju tzv. trećeg entiteta, po logici da Hrvatima nema mjesta u Sarajevu, gdje Bošnjaci gazduju i protjeruju, pa se jadni moraju samoorganizirati u tzv. treći entitet?! A zašto bi HDZ plasairao teze o „progonu katolika u Sarajevu“, o „biološkom nestanku katoličanstva u Sarajevu“, kad ima u Sarajevu instalirane poslušnike, zvanične i nezvanične koalicione partnere, koji će za račun HDZ-a, odnosno tzv. trećeg entiteta, plasirati priču koja će biti uvjerljivija kad iza nje stoje navodni građanski političari i intelektualci.
Po istoj dramaturškoj martrici smišljen je Dževad Galijašević koji izmišlja tzv. islamski terorizam u Bošnjaka, do naučno-fantastičnih razmjera, dok ga po bosanskim drumovima štite velikosrpski agenti, kao da je ministar sigurnosti, a ne tek „ekspert“. To će reći da iza projekta „Dževad Galijašević“ stoje obavještajni interesi samog Beograda, a time i Banja Luke, pa se državna pratnja ovog samozvanog eksperta, u vidu kolone džipova i nabildanih tjelohranitelja, podrazumijeva. Jer, ekspert za izmišljotine odrađuje državni posao pa ima i državnu zaštitu. A da se taj „ekspert“ kojim slučajem zove Miloš, a da se ne zove Dževad, ne bi ništa bilo od posla, jer je njegovo muslimansko ime navodna garancija vjerodostojnosti onoga što izmišlja. Jednako tako, kad Željko Komšić (SDP) poruči da se nad kardinalom Puljićem čini nepravda, ili kad Gradimir Gojer (SBiH) kaže da je na djelu „totalna marginalizacija Hrvata – katolika“, pa kad sve to začini SDA saopćenjem u kojem stoji „kako bi deložacija kardinala Puljića bila velika nepravda“ – onda je ideološka osnovica za legitimizaciju tzv. trećeg entiteta kud i kamo bolje odrađena nego da je sam HDZ ispričao ovu priču o „progonu katolika u Sarajevu“.
Počev sa nelegitimnim izborom Željka Komšića za hrvatskog, a zapravo još jednog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, preko izvinjavanja Bakira Izetbegovića Beogradu za nepostojeće zločine Armije RBiH (jer to nisu zločini Armije, već kriminalaca kakvih ima u svakom narodu, a ono drugo jesu zločini Vojske RS, što dokazuju i haške presude), pa do otvorene velikosrpske ponude glavnog banjalučkog separatiste Daneta Čankovića da Bošnjaci proglase stvaranje saveza sa Srbijom – stiče se utisak da se na bh. pozornici tajno kotrlja svojevrsna prekompozicija političkih čvorova i savezništava, u kojoj bi Hrvate trebalo riješiti tzv. trećim entitetom, a Bošnjake kroz novo savezništvo sa Srbima osloboditi pritiska u povratničkim sredinama, što bi u sveukupnosti ojačalo Republiku Srpsku, te omogućilo da se velikosrpski pipci rasprostru još na frtalju bh. teritorije gdje Bošnjaci čine demografsku većinu.
Prema argumentaciji neostvarenog tzv. historijskog dogovora Bošnjaka i Srba iz 1991., koji su parafirali Adil Zuflikarpašić i Radovan Karadžić – „Bošnjaci i Srbi žive izmiješani na cijeloj teritoriji BiH, u preko sto opština, što sa Hrvatima i Srbima, kao i sa Hrvatima i Bošnjacima nije slučaj“. Kad se uzme u obzir povezanost Bošnjaka i Srba na Sandžaku, pa muslimana i pravoslavaca na Kosovu i u Makedoniji, onda se to savezništvo činilo prirodnim. Zbog agresivne velikosrpske politike, koja je išla za vrijeđanjem Bošnjaka, to savezništvo je bilo odveć nemoguće. Bošnjaci su završili u manje prirodnom savezništvu sa Hrvatima, u kome su vrlo brzo izigrani, u ime srpsko-hrvatskog pakta o podjeli BiH, koji je parafiran još Vašingtonskim sporazumom iz marta 1994., a popečatan Dejtonskim sporazumom iz novembra 1995. godine, što je već deceniju i po teritorijalni i pravni okvir za rastakanje Bosne i bosanskoga. U vrijeme rasplamsavanja velikosrpskog ekstremizma, s početka 90-tih, ma kakvo savezništvo Bošnjaka sa Srbima bilo je neizvodljivo. Cijena tog savezništva bila bi da BiH odustane od puta u međunarodno priznanje. Savezništvo sa Hrvatima bilo je jedina strateška opcija na putu referendumske pobjede i izglasavanja neovisnosti RBiH. Današnje obnavljanje ma kakvog bošnjačkog savezništva s jednim, a protiv drugih – gubitničko je, samim tim što su Srbi i Hrvati jedni drugima zauvijek preči u odnosu na Bošnjake. Tek bošnjačka ekvidistanca može biti plodonosna. Na žalost, politika koja živi od bošnjačkih glasova već je uvučena u igranku koju ovdje godinama režiraju velikosrpski i velikohrvatski obavještajci. Na zlodjelu je izrežirana predstava u kojoj nas glumci kalibra Željka Komšića trebaju uvjeriti kako se velikohrvatski separatizam događa spontano i opravdano, a ne uz pomoć bezmalo svih aktera dejtonske groteske.
Beograd će Sandžakom vladati iz Sarajeva
Već smo objašnjavali podvalu demokratiji i duhu bosanskog zajedništva oličenu u nelegitimnom izboru Željka Komšića. Kako je moguće da Lagumdžijin SDP, kao partija koja se zaklinje u multietnički duh i ravnopravnost, počini takvo političko nasilje nad hrvatskim narodom, naturajući mu bošnjačkim glasovima izbor člana Predsjedništva, a da se jedna takva anomalija navodno uoči tek poslije izbora?! Odmah se moglo vidjeti da SDP ne istura bošnjačkog kandidata za Predsjedništvo, čime većinske bošnjačke glasove preusmjerava u hrvatski demokratski prostor! Želio se proizvesti efekat ugroženosti Hrvata, kako bi se legitimizirala priča o tzv. trećem entitetu. SDP se i prije osam godina, kada je predvodio islamofobijsko izmišljanje tzv. islamskog terorizma, iskazao kao marioneta iz Karađorđeva, a sa ovom režijom političkog nasilja nad Hrvatima, SDP je potvrdio svoj kvislinški i antibosanski karakter. Bjelodano je da su u pravljenje tzv. trećeg entiteta uključeni svi politički subjekti, koji na javnoj sceni samo prividno djeluju suprotstavljeni. Primjerice, Čović u Banjojluci dobija podršku od Dodika za projekt tzv. trećeg entiteta, a sam on o toj temi progovora tek nakon Komšićevog izbora, namjesto da se bunio prije, što znači da mu odgovara političko nasilje SDP-a, jer to nasilje daje za pravo velikohrvatskom separatizmu. Dodik je navodno u sukobu sa Lagumdžijom, čime bi nam trebao omiliti ovog svog podanika, a zapravo se tim lažnim sukobom jača Lagumdžijina vladavina nad Bošnjacima. Tako je jačan i fašistički projekt emisije „60 minuta“, po računici da onaj koga Dodik napada biva dobar za Bošnjake.
Vrijeme je pokazalo da Hrvati nemaju afinitete da skrbe nad Bošnjacima, a što je bila početna računica vašingtonske administracije. Godinama se Federacija razvlači kao mrtav projekt, jer tzv. Herceg-Bosna nikad nije iskazala iskrenu ambiciju da nestane sa institucionalne pozornice, samim tim što i PTT usluge, i elektrodistribucija, i obrazovanje, itd. – nose pečat Mate Bobana, mrtvog utemeljitelja hrvatske paradržave u BiH. A zašto bi Srbi poželjeli da od Hrvata preuzmu patronat nad Bošnjacima? Iz pragmatičnih razloga. Stabilnost Srbije, poglavito Sandžaka, koji sve ubjedljivije gazi ka autonomiji i odvajanju još jednog komada Srbije, ovisi o odnosu sa Bošnjacima. Ako Beograd već ne može kontrolirati muftiju Zukorlića, onda će uspostaviti kontrolu nad Bošnjacima u Sarajevu, koji će se pridružiti razmontiranju politike muftije Zukorlića. A da bi se krug zatvorio, potrebno je ojačati velikohrvatski separatizam, dati mu za pravo, bilo kroz Komšićev izbor, bilo kroz slučaj kardinala Puljića i žalopojke o biološkom pomoru katolika u Sarajevu. Tek tada postaje jasno prošlogodišnje hodanje Sulejmana Tihića po beogradskim kafanama, te nedavno izvinjavanje Bakira Izetbegovića Beogradu za nepostojeće zločine Armije RBiH, jer se užurbano, i naporedo za jačanjem tzv. trećeg entiteta, gradi beogradski tobogan prema Sarajevu. I Čović i Dodik, i Josipović i Tadić, jačat će aktuelnu bošnjačku vlast, i Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžiju, ali na teritoriji sa bošnjačkom većinom, a cijena tog pakta sa šejtanom je autonomnost Republike Srpske i tzv. trećeg entiteta. Hrvati će dobiti svoju priču, a Bošnjaci će najednom ostvarivati prisnije kontakte sa Beogradom, nego sa Banjalukom, što je, dakle, rezultat beogradske obavještajne strategije da preko Sarajevu uspostavi kontrolu nad Sandžakom.
Broj 280-281, 19. IX 2010.