Prednost imaju oni koji se zalažu za instituciju bošnjačke žrtve, oni za koje su bosanske ideje, od Kulina bana do ZAVNOBiH-a, zauvijek ispred poltronisanja beogradskim i zagrebačkim agentima, oni za koje je Islamska zajednica kičma bošnjačkog identiteta koju do Sudnjeg dana treba jačati, a ne slabiti i progoniti. Iz ovih veoma jasnih smjernica bošnjačke politike – SDA je sama sebe ispisala.
Kada su Bošnjaci na izborima 2000. godine s vlasti zbacili SDA i na vlast doveli SDP-Alijansu, za takvo što nije bilo prijekog povoda i razloga, izuzev da se svjedoči želja za promjenama. Ispostavilo se da su samo Bošnjaci, te 2000. godine, pokazali demokratsku zrelost i spremnost da glasaju protiv svoje nacionalne stranke, za multietničku opciju, dok su Srbi i Hrvati, i tada, i poslije, glasali isključivo za monoetničke stranke. Takav bošnjački izbor pokazat će se tragičan, jer se SDP-Alijansa, predvođena Zlatkom Lagumdžijom, izrodila u bestidnog bošnjačkog progonitelja, kakvog ne pamte ni komunistička vremena. Čelnici SDP-Alijanse su u znak pobjede nosali krmad na ražnju oko džamija, donosili deklaracije o zabrani upotrebe selama – a sve to se zbivalo prije 11. septembra 2001. i planetarne erupcije islamofobije – da bi nakon ovog pozorišnog datuma promovirali front za izmišljanje tzv. islamskog terorizma, koji je i danas aktivan. No, kada su Bošnjaci glasali protiv SDA, a za SDP-Alijansu, niko nije mogao pretpostaviti u šta će se izroditi to ukazano povjerenje. Teško da se u demokratskoj povijesti dogodio takav slučaj da partija koja je došla na vlast počne progoniti svoje birače i udarati ih u srž njihovog nacionalnog ponosa: u vjerska i patriotska osjećanja. Bošnjacima nije trebalo dvaput reći pa da na narednim izborima odlučno oseknu i SDP i Lagumdžiju, vjerovatno za sva vremena, ali i da postanu višegodišnji zarobljenici glasanja za SDA, koja od izbora 2002. nije imala nikakvih zasluga za svoje dolaske i ostanke na vlasti. Bošnjaci su za SDA glasali iz straha da opet na vlast ne zasjedne SDP-Alijansa, a ne zato što su mislili da SDA zaslužuje povjerenje. To je raskomotilo SDA do razmjera kriminalne neodgovornosti za narodne interese, a što nije bio slučaj 2000. godine kada je SDA, pod rukovodstvom Alije Izetbegovića, još bila na trasi planiranja i završavanja nekih veoma važnih poslova za nacionalno biće Bošnjaka, kakve su, recimo, antologije i revalorizacije bošnjačke književnosti. Bošnjaci su 2000. iz čistog hira, od sile i bonluka, zbacili SDA i doveli sebi progonitelja, ali, to nisu tada mogli ni znati, ni pretpostaviti. Koliko je skupocjen, besmilen i glupav bio hazard SDP-a i Lagumdžije dokaz je i to što za ovu opciju nema više ko glasati, osim bezbožničkih ubleha u bošnjačkom narodu, onih koji proklinju sudbinu što se ne rodiše kao Živoradi, Živojinke, Manojle i Dragojle. U konačnici, iskustvo sa dvogodišnjom vladavinom SDP-Alijanse poučno je, utoliko što bi Bošnjaci mogli razumjeti da se promjene ne trebaju praviti iz hira, već iz potrebe, a SDA iz 2000. godine nije zasluživala takvu nezahvalnost. No, bošnjački birač iz 2000. nije bio kriv što SDA nije znala kapitalizirati i predstaviti svoje zasluge i planove, pa se imperativ tzv. demokratskih promjena nametnuo kao biti ili ne biti za Bosnu i Bošnjake. To je još jedan dokaz šta mediji mogu načiniti od biračkog tijela. Poraz SDA iz 2000. je trebao najjaču bošnjačku stranku podučiti kako se o narodu mora voditi računa i između izbora, a ne samo uoči izbora. Od uvida u nova iskustva nije bilo ništa, jer se SDA nastavila debljati i odumirati uljuljkana u uvjerenje da je vlast njena sudbina, ma šta da radi i ma kako da radi. Konačno, sa ovim izborima 2010. dokinuta je pat-pozicija u kojoj Bošnjaci glasaju za SDA zato što SDA nema alternative, izuzev u manjim i problematičnim strankama tipa korpumpirane Stranke za BiH, spletkaroškog BPS-a ili nekoliko još manjih stanaka koje posluju kao privatna preduzeća svojih diktatora&direktora. O bošnjačkoj političkoj alternativi u vidu Saveza za bolju budućnost mi danas ne možemo ništa reći, kao što nismo mogli ništa reći ni o SDP-Alijansi kada je dolazila na vlast, ali, alternativa sama po sebi provjetrava i uozbiljuje politički prostor. Jedina razlika je u tome što su Bošnjaci 2000. za alternativu SDA-u glasali iz obijesti i iz hira, a što danas glasanje za alternativu nosi poruku spašavanja nacionalnog obraza.
Ko glasa za SDA glasao je za Dodika
Ako ćete glasati za onoga ko je promovirao „napuštanje pozicije žrtve“, ko je zaborav žrtava nametnuo kao demokratski standard, ko se pridružio islamofobijskoj hajci na Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu, ko je pristao na popis stanovništva i betoniranje genocida, ko je pokušao i uporno nastojao proturiti tzv. prudski sporazum i Bošnjake zatočiti u dva rezervata a glavni bosanski grad pretvoriti u distrikt pod komandom Beograda, i još mnogo toga, i još gore od ovoga – onda se glasanje za takvu opciju ne može trpati u demokratsku ponudu, jer prelazi stranačke okvire i zadire u vitalne interese bošnjačkog naroda.
Dejtonski režim, iza kojega stoje genocidne velikosrpske i velikohrvatske snage, svakako odgaja i forsira političku ponudu za Bošnjake koja će biti nalik na SDP-Alijansu ili na današnju SDA, te ne postoji mogućnost odstranjivanja ovih marionetskih stranaka iz političkog života. Faktički, Bošnjaci se sa unutarnjom okupacijom SDP-a, a potom i SDA, bezmalo našli u situaciji kao da im je jedini izbor vladavina beogradskih i zagrebačkih stranaka. To što se nešto zove SDP, a nešto SDA, nema nikakve veze sa njegovom suštinom i sadržinom. Eto, može se neko zvati i Sulejman, a da u njemu bude veći troprstonja od popa. Forme ostaju, sadržine se mijenjaju, i gibaju, kao što i identitet svega i svačega može biti podložan promjenama, i u sadržini i u recepciji. Uzmimo, recimo, pojam genocida nad Bošnjacima, kojega u prvi mah vidimo kroz masovne grobnice u Podrinju, kroz konc-logore u Krajini, ali ne osjetimo kako se taj genocid danas realizira kroz prisilnu izmjenu bošnjačkog identiteta, temeljenog na vjeri. Da li zbog klišeiziranog razumijevanja genocida treba da previdimo činjenicu da se bošnjački narod i danas istrebljuje, tako što mu se uzima duša, i što se na mjesto te duše ugrađuje islamofobijski i samomrzački mehanizam? Da li zbog želje da SDA uvijek doživljavamo onakvom kakvu je ostavio Alija Izetbegović danas treba da ne vidimo kako je ovo lijepo političko naslijeđe na najprizemniji način uništeno jednim ljigavim, gnjecavim, podaničkim i mazohističkim karakterom, kakav je oličen u pojavi osobe pod šifrom Tihić Sulejman?
Da li je uopće moguća nepristrasnost prema svim strankama koje se bore za bošnjačke glasove, ako neke od tih stranaka bjelodano rade protiv bošnjačkih nacionalnih interesa? Nepristrasnost je moguća, recimo, u Republici Srpskoj gdje se stranke razlikuju u nijansama i gdje ni jedna ne ugrožava zamišljene granice (veliko)srpskih nacionalnih interesa. Tamo i mediji, i autori, mogu uvažavati te stranačke razlike, jer ni jedna razlika ne ugrožava sam smisao postojanja tih beogradskih stranaka u našoj zemlji. Kada bi neka od tih stranaka saopćila kako treba ukinuti Republiku Srpsku, sva bi se javnost digla da je osudi i da pozove Srbe da ne glasaju za tu stranku. Tada bi nestalo imperativa nepristrasnosti. E, pokušajmo ovaj srpski primjer primijeniti na bošnjačku situaciju u kojoj, eto, postoji stranka koja je spremna velikosrpskoj politici ugoditi sve, pa i to da Bošnjake odvoji od sopstvene žrtve, i to da Bošnjake posvađa sa njihovom vjerom, i to da Bošnjake gura u dva geta koji bi bili zbijeni na jedva 20-tak odsto bh. teritorije… Ne radi se tu više o stranačkoj nijansi, naspram koje možemo izigravati nepristrasnost, već se radi o pravoj pravcatoj opasnosti, o štetočinstvu i zločinstvu zbog kojeg treba alarmirati bošnjački antifašistički ponos – da se svim agitatorskim snagama proširi glas o tome kako je glasati za SDA isto što i glasati za Milorada Dodika!
Djeluje li grubo? Prećerano? Je li prećerivao reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević kada je govorio o zločinima nad Bošnjacima u Sandžaku, ili su prećerivali oni koji su po zaštitom beogradskog režima klali Bošnjake i spaljivali im kuće? Jesam li prećerivao ja kada sam kao urednik revije za sjeveroistočnu Bosnu u januaru 1992. godine na naslovnici objavio veliki naslov „Muslimani na nišanu“, i upozorio na dolazeći genocid, ili su prećiravali oni koji su me zbog toga proglašavali muslimanskim nacionalistom koji blati čestitu JNA? Je li prećerujemo danas kad smatramo da niko nikada u Bošnjaka ne smije protjerivati bošnjačku žrtvu, bacati se blatom na Islamsku zajednicu, pomagati Beogradu i Zagrebu u uništavanju Bosne i Bošnjaka, ili prećeruju oni koji nemaju pameti i morala da osjete koje su to granice bošnjačkog života, zapravo opstanka, koje se ne smiju brisati i zaobilaziti? Nismo krivi mi koji vidimo u šta se – na žalost sviju nas – izrodila SDA pod komandom beogradskog malog, Tihića Sulejmana, već su krivi svi oni u SDA koji su dozvolili da se SDA izrodi u to zlo nad Bošnjacima. Članovi Glavnog odbora SDA, delegati na Kongresu, veliki i mali, svi koji šute sve ove godine, isključivi su krivci što je bošnjački narod izgubio svoj dragocjeni politički kapital, stranku koja je morala biti garant njegovog opstanka, a koja je postala poluga u nastavku genocida nad Bošnjacima. Upravo ti, razni članovi raznih odbora u SDA, danas nam prodaju priču o nužnosti jedinstva u SDA, kako bi sačuvali glasove, a preko glasova svoje ćarove i pozicije, i kako bi Tihiću Sulejmanu dali još kuveta i legitimiteta da harči ovo bosansko dobro koje je šehidskom krvlju stečeno.
Na margini bošnjačkih interesa
Pred nama su dvije mogućnosti: da SDA ostane najjača bošnjačka stranka ili da SDA doživi sudbinu SDP-a. Ako bi Bošnjaci masovno podržali SDA i Tihića Sulejmana, to bi imalo značenje davanja narodnog legitimiteta projektu samouništenja. Kada je 2006. godine SDA tražila bošnjačke glasove, niko nije rekao u šta će se izroditi Tihić Sulejman sa poltronima koji okružuju njegovu kraljevsku pojavu. Da je tada, 2006., SDA izašla na predizborne mitinge sa porukama: „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve!“, „Živjelo geto za Bošnjake!“, „Reisu-l-ulema je ekstremista!“, i sl. – teško da bi SDA dobila i deseti dio osvojenih glasova. U ove četiri godine SDA je izgovorila sve što ne bi smio izgovoriti niko ko računa na glasove zdravih Bošnjaka, koji drže do svoje žrtve, vjere i ponosa.
Bošnjački narod je pred velikim ispitom zrelosti, jer mora naučiti da pravedno kazni one koji ga izdaju, lažu i prodaju. Ako bi Bošnjaci previdjeli da se SDA izrodila u progonitelja bošnjačkih vrijednosti, ali i političkog naslijeđa Alije Izetbegovića, ako bi za SDA glasali zbog sentimenta prema prošlim vremenima, sa kojima Tihićeva SDA nema ničeg zajedničkog – onda bi to bio kraj očekivanju da su Bošnjaci spremni da u demokratskom ambijentu razumijevaju i razabiru svoje interese. Onoliko koliko je 2000. skidanje SDA sa vlasti bilo stvar demokratskog hira, da se oproba i neka druga vlast, toliko je deset godina poslije skidanje SDA s vlasti jedna zrela, opravdana, egzistencijalno bitna potreba bošnjačkih nacionalnih interesa. Na tom primjeru se svaka buduća vlast, pa i sama SDA, mora naučiti da za svoje postupke odgovara svojim biračima, koji neće oprostiti, ni zaboraviti, izdaju nacionalnih interesa.
Mi ne želimo agitovanjem za smjenu onih koji su pronevjerili narodna očekivanja promovirati ma koju drugu opciju, jer svako treba da ima jednake šanse, ali želimo promovirati instituciju izbornog kažnjavanja svakoga ko se konfrontira sa neupitnim bošnjačkim vrijednostima. Prednost imaju oni koji se zalažu za kulturu pamćenja u Bošnjaka i instituciju bošnjačke žrtve, oni za koje su bosanske ideje, od Kulina bana do ZAVNOBiH-a, zauvijek ispred poltronisanja beogradskim i zagrebačkim agentima, oni za koje je Islamska zajednica kičma bošnjačkog identiteta koju do Sudnjeg dana treba jačati, a ne slabiti i progoniti. Iz ovih veoma jasnih smjernica bošnjačke politike – SDA je sama sebe ispisala. Pa nek’ sad gleda kada će nam se i kako ponovo pridružiti. Ako ne želi ostati na margini bošnjačkog interesa kao što je to ostao SDP. Bošnjaci su isuviše toga predeverali da bi imali vremena i strpljenja za izdaje. Trebaju nam zastupnici naših, bosanskohercegovačkih, a ne srpsko-hrvatskih interesa.
Avgust 2010.