Albancima je svejedno šta mi mislimo o kosovskom suverenitetu, jer oni svoj posao tjeraju i bez nas. A naše antisrpsko mišljenje o kosovskom suverenitetu samo nam može produbiti nerazumijevanje sa Srbima, sa kojima smo sustanari u bosanskoj kući. Prema tome, svako izjašnjavanje za i protiv kosovskog suvereniteta za bošnjačke je prilike štetno, i nepotrebno. Mi u Bosni živimo sa Srbima, a ne živimo sa Albancima, a Albanci na Kosovu ne žive s nama i od nas im ništa ne zavisi. Nas bi Albanci mogli zanimati tek kao učitelji od kojih bi se mogli učiti jedinstvu i istrajavanju na zacrtanom cilju. A šta je naš cilj?
Prije nego što je Međunarodni sud pravde dao mišljenje o legalnosti neovisnosti Kosova, hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić je uzdrmao balkansku javnost izjavom da „priznaje Srbiju, ali bez Kosova“. No, Komšić nema nikakve moći koja bi mogla utjecati na priznavanje ovoga ili onoga, pa je tim čudnije što su mediji u regionu toliko zabrujali o ovoj incidentnoj izjavi. Mogla se ta lakrdija od izjave i prešutjeti. Naelektrisana i ranjiva svesrpska javnost je kao so na ranu dočekala izjavu hrvatskog zvaničnika od kojega bi se u najmanju ruku očekivala neutralnost. Uistinu, a šta je Željka Komšića briga za Srbiju i za Kosovo? On je svojom neutralnošću trebao da ojača argumente po kojima kosovsko pitanje nema nikave veze sa Bosnom i Hercegovinom i sa višegodišnjim računicama velikosrposkih secesionista u BiH da bi nezavisnost Kosova trerba zakonomjerno voditi otcjepljenju Republike Srpske. Ovako, ako hrvatski član bosanskog Predsjedništva rovari po regionalnim pitanjima, mogla bi i regionalna pitanja da se reflektiraju na BiH. Bezumlje. Na prvi pogled.
Srpski talibani
Otkad je otvoreno kosovsko pitanje, pa možda još od 80-tih, postoji iracionalna, jednostrana i jednosmjerna solidarnost bošnjačkog naroda sa kosovskim Albancima. Vrijedilo je suosjećati sa kosovskim Albancima u vrijeme tortura Miloševićevog režima nad njima, jer to susosjećanje proizilazi iz općeg humanističkog i antifašističkog opredjeljenja, i ono je u normalnih ljudi jednako, da li se radilo o Palestincima, Kurdima, ili jučer o Albancima. Ali, prenošenje tog suosjećanja na teren političke logike, gdje se Bošnjaci raduju presedanima koji njih same mogu doći glave – iracionalno je. Odakle proizilazi bošnjačko radovanje otcjepljenju Kosova ako taj presedan, to cijepanje teritorija jedne suverene države može ojačati argumente velikosrpskih secesionista u BiH?!
Svakome je drago kad se obistini da „sila Bogu nije mila“, pa kad silnici tresnu od zemlju, kao što su od zemlju potrehali velikosrpski nacionalisti koji su s kraja 90-tih maltretirali Jugoslovene i natjerali Jugoslovene da sigurnost i dostojanstvo pronađu u svojim nacionalnim suverenitetima. Nikada se Jugoslavija ne bi raspala da nije bilo velikosrpskog primitivizma i kolektivnog ludila o „nebeskom narodu“ koji treba da gospodari drugima. Taman lijepo, Srbi su ostali da gospodare sami sebi, po Srbiji, bez Kosova. Ljepši se i pravedniji kraj ove balkanske tragedije nije mogao zamisliti. A Srbi su mogli, da su imali kulture i sposobnosti da poštuju druge, do vijeka biti šefovi cijele Jugoslavije, kao što su i bili sedam decenija. Ovako su se sveli na noćnu moru, na nešto što niko nije mogao zamisliti sredinom 80-tih. S obzirom na količinu zla i razaranja koje su počinili, kazna je pravedna, i lijepa. Otcjepljenje Kosova je krunisano mišljenjem Suda u Hagu o legalnosti kosovske nezavisnosti, čime je Srbija doživjela stravičan međunarodni poraz, utoliko što je međunarodno pravo bačeno pod noge međunarodnog konsenzusa da se iz srbijankog državnog suvereniteta otpiše Kosovo.
Sve ove godine velikosrpske osionosti moglo se čuti mišljenje kako se srpstvo neće opametiti dok Beograd ne doživi sudbinu Berlina, dok srpski um ne osjeti pustoš zgarišta i spržene budućnosti, onako kako su to osjetili Njemci nakon slične historijske avanture. Na simboličkoj razini pad Berlina je ravan otimanju Kosova iz srbijanskog suvereniteta, jer su iza pada Berlina stajali saveznički zločini, kakav je zločin nad Drezdenom, nad Hirošimom i Nagasakijem, kada su bez ikakve potrebe ubijani civili koji su živjeli, pa i bili žrtve nacističkih vlasti; iza tog zločina nad njemačkim i japanskim civilima stajao je saveznički konsenzus da je zločin dozvoljen i legalan kada ga čine jači. Napose, decenije cionističkog genocida nad Palestincima, i godine američkog genocida nad muslimanima u Iraku i Afganistanu, dokazuju kako pravda ima dva lica, u ovisnosti koji interesi iza nje stoje. Tako je i danas sa Srbijom, oko čijeg kažnjavanja postoji međunarodni konsenzus, stariji od međunarodnog prava, koje bi trebalo da garantira teritorijalni integritet Srbije i neotcjepljivost ma kojeg dijela srbijanskog teritorija. Evropa je puna sličnih priča, od Španije, Belgije, Irske, pa do Turske, ali nikome ne pada na pamet da bi se secesionistički nastrojeni dijelovi ovih država mogli pretočiti u suverene države. Međunarodno pravo svima garantira ono što ovog časa ne garantira Srbiji. Otud je danas Srbija ono što je bila Njemačka nakon Drugog svjetskog rata, država koja je skrivila genocid, i koja zbog toga treba biti dozvana pameti kroz konkretne gubitke. Njemačka je godinama živjela bez stvarnog suvereniteta, njome su gospodarili saveznici, njenom teritorijom se šetali američki vojnici, a njemački čovjek se morao sviknuti na ponižavajuću cijenu užasa koji je u njegovo ime počinjen. Tako će i Srbi morati lekciju o „kolijevci srpstva“, o Kosovu, uvijek završavati sa spoznajom da Kosovo više nije srpsko, već je albansko, zato što je jedna generacija Srba počinila genocid nad jednim narodom, i što je razarala civilizacijske tekovine: ljudske živote, gradove i kulturno-historijske spomenike. Svijet se zgražavao nad talibanima u Afganistanu koji su srušili drevne kipove, ali taj čin je ništavan naspram zla koje su počinili srpski, pravoslavni talibani, rušeći Dubrovnik i Vukovar, a potom sve one sakralne bisere po Bosni i Hercegovini. Takav pohod mora biti obilježen trajnom kaznom, za Srbe najbolnijom, kakav je gubitak Kosova. No, tu nije kraj srpskog poraza. Slijedi ukidanje Republike Srpske.
Pamćenje i neminovnost
Iako se ponekad činilo kako će se Bošnjaci utopiti u zaborav svoga stradanja, kako će potpasti pod utjecaj sramotnih preporuka o deviktimizaciji (Šaćir Filandra), te da u konačnici neće prepoznati politički potencijal svoje žrtve, u ime čije čistote bi se morala izgraditi čestita politička realnost u BiH – posljednjih godinu-dvije postaje očito kako se okrupnjava i omasovljuje bošnjačka svijest o onome što je najbitnije za bošnjački opstanak – svijest o žrtvi. Nisu zalud toliki dejtonski napori uloženi u ubjeđivanje Bošnjaka da zaborave, i u klevetanje i kaljanje Bošnjaka tzv. islamskim terorizmom, jer oni koji su protiv Bosne i Bošnjaka jako dobro znaju da je demokratski i ZAVNOBiH-ski poredak u BiH u direktnoj vezi sa društvenim prisustvom svijesti o bošnjačkoj žrtvi. Negacija žrtve genocida je negacija demokratije i slobode, a priznavanje te žrtve je potvrđivanje antifašističkog i slobodarskog bitka ove zemlje. E, to su već procesi koji se ne mogu zaustaviti! Kod Bošnjaka se odlomilo pamćenje iz bezveznog stida da se svjedoči istina, i bjelodano je da će se taj proces razvijati dalje i dublje. Tako je bilo i sa Jevrejima nakon Drugog svjetskog rata. Tek oko 60-tih godina počeli su ozbiljniji projekti kulture pamćenja u Jevreja, a do tada je vladao šok od onoga što im se dogodilo. Petnaest godina od genocida u Srebrenici, u Bošnjaka sazrijeva nacionalni konsenzus o važnosti pamćenja, a u čemu neizmijernu zaslugu imaju Islamska zajednica i reisu-l-ulema Dr. Cerić, jer su uz masovne dženaze uspijevali poslati poruke o civilizacijskoj superiornosti bošnjačkog čovjeka, koji uprkos iskustvu genocida gradi prostor razumijevanja i tolerancije, a u tom prostoru ne zaboravlja svoju žrtvu. Danas je to realnost, sve snažnija i usmjerenija, a na putu te realnosti ispriječila se Republika Srpska, koja ne može izdržati susret sa demokratskim standardima, pa joj neminovno prijeti gašenje.
Za razliku od Kosova, koje ima svoju duboku povijest, čak i naučno obrađenu u studiji Noela Malkolma, Republika Srpska se sva svela na svog prvog predsjednika, utemeljitelja, oca i praoca, koji sad sjedi u Hagu i odgovara za zločine genocida – Radovana Karadžića. A svela se i na Radovanovog pobratima po zločinu, Ratka Mladića. Nema tu, u toj Republici Srpskoj, nikakve povijesti, osim povijesti genocida. To je to, i ništa više. Nastojanje da se porede Kosovo i Republika Srpska diskreditirano je u samom startu, jer jedno ima historiju, a drugo je svo ukorijenjeno u zločinačke biografije Karadžića i Mladića. Tu se priča završava. Kakve kompenzacije i kakvih bakrači!
Reakcije srpskih političara iz Banja Luke na mišljenje Suda u Hagu o legalnosti kosovske nezavisnosti irelevantne su, kao što je irelevantna i izjava Željka Komšića da priznaje Srbiju bez Kosova. Te izjave tek su medijski atraktivne, kao što je atraktivno i kad Ivo Josipović upadne sa bine u Subotici, pa se narod smije što je jedan predsjednik države upao kao što i običan svijest upada. Šta misli Dodik, i šta misli Komšić o Srbiji i Kosovu, nema nikakve pravne i legalističke veze sa Bosnom i Hercegovinom. To je isto kao kad bi vodoinstalater došao u stomatološku ordinaciju da narodu popravlja zube. No, nas ne čudi Dodik i ostali sljedbenici Radovana Karadžića koji pričom o otcjepljenju Republike Srpske pokušavaju zaustaviti neminovan susret genocidne tvorevine sa demokratskim standardima. Nas čudi taj Željko Komšić koji bosanske interese nepotrebno stavlja u relaciju pristrasnosti oko kosovskog pitanja.
Dijalog a ne konfrontacija
Hrvate u BiH sigurno ni po kojem osnovu ne zanima kosovsko pitanje. A Željko Komšić je njihov predstavnik, iako su ga izglasali Bošnjaci. Srbe u BiH zanima kosovsko pitanje kao i Srbe s onu stranu Drine, jer oni Kosovo doživljavaju kolijevkom svoga identiteta. Bošnjake, pak, kosovsko pitanje zanima kao mogućnost da se napakosti Srbiji i Srbima koji su toliko zla nanijeli Bosni i Bošnjacima, iako to nema veze sa racionalnim nazorima. Po tome ispada da Željko Komšić udovoljava Bošnjacima, kad veli da priznaje Srbiju bez Kosova. Kako i ne bi, kad Željko Kompić ne može drukčije ponovo zasjesti u Predsjedništvo BiH, ako za njega neće glasati Bošnjaci. Jer, Hrvati – neće. Bošnjaci bi trebali razumjeti, prvo, da je nepošteno Hrvatima izglasavati i nametati člana Predsjedništva BiH, a drugo da je nepošteno što taj hrvatski član Predsjedništa Željko Komšić nastoji loviti izborne poene preko nepotrebne konfrotnacije oko kosovskog pitanja.
Albancima je svejedno šta mi mislimo o kosovskom suverenitetu, jer oni svoj posao tjeraju i bez nas. A naše antisrpsko mišljenje o kosovskom suverenitetu samo nam može produbiti nerazumijevanje sa Srbima, sa kojima smo sustanari u bosanskoj kući. Prema tome, svako izjašnjavanje za i protiv kosovskog suvereniteta za bošnjačke je prilike štetno, i nepotrebno. Mi u Bosni živimo sa Srbima, a ne živimo sa Albancima, a Albanci na Kosovu ne žive s nama i od nas im ništa ne zavisi. Nas bi Albanci mogli zanimati tek kao učitelji od kojih bi se mogli učiti jedinstvu i istrajavanju na zacrtanom cilju. A šta je naš cilj?
Mi moramo pripremati svoje komšije Srbe na vrijeme kad neće biti Republike Srpske i kada se oni moraju osjetiti dovoljno sigurnim pod okriljem zajedničkih institucija države Bosne i Hercegovine. Moramo ih navikavati na činjenicu da Bošnjaci neće zaboravljati svoje žrtve, čiju su smrt skrivili Srbi, ali da zbog toga neće prekidati svoju ambiciju da sa Srbima grade društvo tolerancije i zajedništva. Kao i sa Hrvatima, svakako. U toj racionalnoj ambiciji nema mjesta marketinškim glupostima Željka Komšića. Bošnjacima konfrontacije ove vrste ne trebaju.
Broj 272, 30. VII 2010.