Činjenica da je radnica kladionice pucala u pljačkaše ukazuje da će građani sve više uzimati pravdu u svoje ruke, svjesni da imaju policiju koja ih ne može zaštititi, pošto se bavi važnijim pitanjima, kao što je hapšenje magle po Gornjoj Maoči.
Odgovornost za porast maloljetničke delikvencije u Sarajevu, od 20 odsto godišnje, snose svi oni subjekti koji su organizirali i podržavali zloupotrebu tragedije Denisa Mrnjavca, kada su iskoristili pogibiju ovog dječaka da otvore predizbornu kampanju za lokalne izbore u ime SDP-a, i da traže ostavku gradonačelnice Sarajevo Semihe Borovac (iz SDA), koja nije imala nikakvih ingerencija nad sektorom bezbjednosti, kao što ih danas nema ni gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen (iz SDP-a), čiju ostavku niko ne traži. Za porast maloljetničke delikvencije odgovorni su Federalna televizija, te velikosrpski i velikohrvatski listovi u Sarajevu, ”Dani”, ”Sl. Bosna”, ”Oslobođenje”, koji su jedan ozbiljan problem, kakav je problem maloljetničke delikvencije, razozbiljili, uneozbiljili, jer su energiju zabrinutosti građana usmjerili na netačnu adresu, na obično politikanstvo. Zato, kad god se dogodi neko maloljetničko ubistvo u Sarajevu, mi se prisjetimo Denisa Mrnjavca, kao centralne raskrsnice na kojoj je borba protiv maloljetničke delikvencije odvučena u pogrešnom pravcu, jer je jedan problem koji bi morao biti iznad stranaka i političkih animoziteta, iskorišten kao ekskluzivno političko pitanje. Stoga i saopćenja i aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija, koje se oglašavaju u povodu eskalacije uličnog nasilja, djeluju kao laprdanja, jer je kredibilitet pogubljen prije dvije godine. Danas umjesto ma kakve smislene akcije u kojoj bi zajednički sudjelovali svi politički i društveni subjekti, mi imamo apsolutnu blokadu, a jedino raste procenat maloljetničke delikvencije. Svakih nekoliko dana bespomoćne nas iznenadi brutalnost sa kojom dejtonski geto za Bošnjake postaje zatočenik svake vrste terora, od policijskog i državnog, do maloljetničkog i reketaškog.
Pare su zamijenile riječ
Zamislimo kakav bi se efekat postigao kada bi ministar sigurnosti Sadik Ahmetović organizirao akciju u kojoj bi se 650 specijalaca razletilo da pohvata, otkrije, pohapsi, zatvori, a i ispendreči sve one kriminalce i delikvente koji ugrožavaju slobodu običnog čovjeka, koji i roditeljima i njihovoj djeci zadaju svakodnevni strah, od kuće do škole, od škole do kuće, od noći, od sokaka, od haustora, napose, od javnih mjesta na kojima se slobodno može oteti mobitel, tašna, novac, a da niko ne reagira, jer zakona nema?! Nisu delikventi i svakovrsni kriminalci toliko spremni i organizirani koliko su ohrabreni činjenicom da im niko ne staje na put. Zamislimo, sama spoznaja da je na njih krenulo 650 specijalaca, koji će ih pretresati oko školskih igrališta, po ugostiteljskim objektima ili gdje se sve dila droga i otima imovina – stavilo bi do znanja toj armiji nasilnika da ova država ne misli sigurnost svojih građana predati na upravljanje gelipterima, već da se misli odlučno boriti protiv svih oblika ugrožavanja ljudskih prava i sloboda, kakvo je pravo da roditelj dijete bez straha pošalje u školu, recimo. Svakodnevno se dejtonski geto za Bošnjake budi u strahu, umnoženom u desetine hiljada primjeraka, jer svakodnevno roditelji strahuju za bezbjednost svoje djece, kao što i djeca počinju strahovati za bezbjednost svojih roditelja, jer niko ni za koga ne može garantirati da baš u ovom danu neće biti žrtva nasilja i ponižavanja. Kada bismo kao laici za sigurnosna pitanja (a laik nam je i ministar sigurnosti, čim je defektolog) poredali listu sigurnosnih prioriteta u ovom kraju BiH, gdje je sigurnost najtanja, morali bismo krenuti od funkcioniranja prosječnog građanskog života. Čega se plaši naš građanin, i šta mu se može dogoditi iz arsenala pojava koje mogu ugroziti njegovu bezbjednost? Živimo u bolesnom društvu, u kojem prioritete određuju politički i ekonomski centri moći, u čijem interesovanju je i dalje rat za istrebljenje muslimana sa Balkana. Tu se stvarnost proizvodi, a ne uočava, tako da ono što je stvarnost nije stvarnost, već je stvarnost ono što nam je potrebno da bismo Gornju Maoču ugledali kao leglo Al-Kaide, dok kampove za obuku četnika nećemo primijetiti čak ni kada se za pravoslavni Božić organiziraju teroristički napadi na desetine bošnjačkih domova. Otud eskalacija maloljetničke delikvencije ne može pokrenuti organe sigurnosti da rade svoj posao, jer se ti organi bave Gornjom Maočom, a ne bave se konkretnim nasrtajima na bezbjednost građana. Po tog grotesknoj, islamofobijskoj matrici razmišljanja, najstrašnije što se može dogoditi običnom građaninu jeste da ugleda tzv. vehabiju u mraku pa da se prepadne. Brada do pasa, namazana čičkovim uljem, pa sjaji k’o lampa, nogavice do članaka, bilo ljeto bilo zima, miriše na metar, na neke daleke mirise, i još pride – gleda. Zar ima išta opasnije od te opasnosti? Još ako mu je tu hanuma, tzv. vehabijka, onda je situacija duplo opasnija, jer u tebe sad gleda lice pod mahramom, a čim joj ne vidiš frizuru, ti ne možeš znati šta ta glava misli. Jer frizura je glava, glava je frizura – kaže Karl Marks. Tu su, opasani bombama, ili dinamitom, kao u crtanim filmovima, pa mogu u trenutku kad te vide kresnuti upaljačem, kao što se kreše da petarda pukne. I odoste svi u paramparčad. Iako se takvo što dosad nije dogodilo, tzv. vehabije su promovirane u najveće noćne more dejtonskog geta za Bošnjake, gdje se veseli narod od njih prepada više nego što se djeca po soliterima prepadaju babaroge. U odnosu na bradu, nogavice i mahramu, svi drugi strahovi su manji strahovi. Recimo, drogu možemo tretirati kao „cool“ & kao „in“, kao izraz čežnji i težnji naroda da se demokratizira i priključi Evropi, u kojoj će moći rahat se bandačiti i glavom u bandere udarati, i noseve bušiti, i pupkove bušiti, i iglama se do mile volje bosti, do kosti, sve u ime oslobođenja od prljave tradicije i nazadnih običaja, koji podrazumijevaju da se vjeruje u Boga, a ne u šišu, iglu, kamatu, kocku i druge vrste ovovremenog porobljeništva. Demokratski je i kad te neko izudara na cesti, kad ti dijete maltretira, kad ti majci i ženi otme tašnu na cesti, jer su sva ta čuda napretka živjela u Evropi dok mi nismo iskazali tu želju da se priključimo standardima Zapada, gdje je crno bijelo, a bijelo crno, gdje se zatočenost građanina tumači kao njegova blagodet. Otud se kod nas, u ovim osiromašenim krajevima i sudbinama, dizanje kredita razumijeva kao stvar ličnog napretka, kao kad se diplomira na fakultetu, jer činjenica da ti neko hoće dati kredit znači da nisi fukara, već pripadaš višim slojevima građanstva koji imaju platu. Sve su to iščašenja koja je u naše živote posijala tranzicija svega i svačega, a nadasve znakova duhovnog poretka, što je u ljudske duše uselilo jagmu za materijalnim. Te demokratizirane ljudske duše u Bošnjaka sve su manje okrenute Bogu, a sve više robovanju materijalnim opsesijama. Takav ambijent, logično, proizvodi naraštaje koji ne biraju sredstva da se domognu para, da li tako što će prodavati čast i dostojanstvo svoga bošnjačkog i muslimanskog odgoja, a dejtonski ambijent obilato plaća demuslimanizaciju, ili tako što će upadati u kladionice i prodavnice i sa čarapama na glavi otimati koju stotinu maraka, da se bude s parama koji dan, a i s curama koje sve više padaju na pare, a sve manje na riječ.
Zulum balavurdije
Šta je moralo biti u glavama dvojice delikvenata koji su prije neki dan upali u sportsku kladionicu u Sarajevu? Oni nisu nikakav događaj u ovoj priči. Djeca hoće para, pa i po cijenu da nekoga ubiju. Ljudski život za njih vrijedi taman koliko jedna ili dvije noći provoda. Mada, za nasilnike je i samo maltretiranje ljudi jedna vrsta provoda. Kukavičluk je postao vrlina, pa u taj bijedni mačizam spada i kad ubiješ pristojnog mladića u tramvaju, ili kad iscipelariš djevojku, ili evo kad si spreman pucati u radnicu u kladionici, koja je tu, valjda, da zaradi komad hljeba, a ne što joj se sviđa. Helem, nisu enigma ti bijednici kojima nečije dijete vrijedi koliko litra „votke“, džoint ili boba ekstazija. Oni su žrtve istjerivanja institucije bosanske familije iz Bosne i uvođenja onih zapadnih standarda po kojima ti žena može biti i muško i žensko, a potomstvo možeš zamijeniti za pseto ili mačku, a sve moralne norme za vladavinu novca kao jedine pokretačke snage. Odricanje vjere kao putokaza i zavođenje robovanja materijalnom, rezultira tim obezglavljenim, obezdušenim mladićima koji ubijaju iz zabave, pljačkaju iz zabave i koji nanošenje boli vide kao duhovno i estetsko ispunjenje. Takvi nisu novost u dejtonskoj realnosti. Novost je ono što su oni proizveli: građane u samoodbrani. Novost je Amela Džindo, radnica u kladionici, koja poteže pištolj na pljačkaše. Do jučer, Amela bi pustila da je opljačkaju, da je pretuku, ali, dejtonski haos je od Amele istesao osobu koja ne vjeruje u organe bezbjednosti. Pretpostavljamo, Amela je procijenila da radi na mjestu koje može biti predmet pljačke, nabavila je pištolj, ili joj je neko nabavio, da zaštiti sebe i imovinu. Ključna je Amelina spoznaja da nju nema ko zaštititi do ona samu sebe i da u ovom društvu nema ko spriječiti dolazak maloljetnih pljačkaša u objekte gdje mogu oteti koju stotinu maraka. Mogla je Amela predati pare i sačuvati se nevolja. A iz odluke da se suprotstavi, uprkos opasnostima, treba čitati pucanje granice strpljenja u naših građana, kojima je dokundisalo trpjeti zulum balavih nasilnika. Dogodit će se dva procesa u skoroj budućnosti. Pošto su se delikventi razmnožili k’o pacovi, preći će granice javnih objekata, pa će upadati u kuće i stanove, gdje će od ukućana otimati novac i dragocjenosti. S druge strane, popustit će strpljenje u običnog svijeta, pa će se događati da očevi, kojima je neko ošamario sina pred školom, potežu za oružjem i pucaju u malodobne delikvente. Obostrano će se zaoštriti sukob, koji to do skora nije ni bio, jer su s jedne strane bili pljačkaši i nasilnici, a s druge bespomoćni građani, čije su patnje bivale ili ignorirane ili politički zloupotrebljavane od SDP-a iz Karađorđeva. Strpljenje građana je popustilo, u uvjerenju da ova država ima organe sigurnosti, ali samo za potrebe izmišljanja tzv. islamskog terorizma i maltretiranja muslimanske sirotinje, kakva živi u Gornjoj Maoči.
Broj 262, 19. II 2010.