U povodu evropskog obilježavanja 20. godišnjice pada komunizma: Otimanje vakufske imovine, rušenje džamija, ponižavanje bošnjačke kulture, negiranje bošnjačkih žrtava iz Drugog svjetskog rata, a nadasve likvidacije i hapšenja bošnjačkih intelektualaca – u historijskom pamćenju Bošnjaka komunizam svrstavaju rame uz rame za fašizmom, četništvom, ustaštvom, te aktuelnom islamofobijom.
U povodu evropskog obilježavanja 20. godišnjice rušenja Berlinskog zida, kada je 9. novembra 1989. godine otvoren demokratski proces svrgavanja komunizma, koji je u Svijetu odnio 100 miliona ljudskih života, više nego Hitlerov fašizam, u Sarajevu je otvorena manifestacija „Dani antikomunizma“ (9.-25. novembar). Bit će predstavljen čitav niz političkih i kulturnih programa, izložbi, tribina i rasprava, a manifestacja će se završiti svečanim obilježavanjem 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Organizator „Dana antikomunizma“ je Socijaldemokratska partija BiH iz koje saopćavaju da ovom manifestacijom žele doprinijeti afirmaciji vrijednosti zapadne demokratije u našoj zemlji, koje se podjednako temelje na antifašizmu i antikomunizmu. SDP, kao pravni sljednik Saveza komunista, želi se osloboditi historijske odgovornosti i otvoreno progovoriti o zločinima koje je komunistički poredak počinio na jugoslovenskim, a naročito bh. prostorima, u vidu fizičkih likvidacija stvarnih ili oklevetanih protivnika komunističkog poretka, u vidu lišavanja slobode, fizičkog zlostavljanja i montiranih sudskih procesa protiv političkih neistomišljenika, a što je pola stoljeća vladalo kao tortura jednoumlja. S obzirom da se srpski i hrvatski identitet u BiH nalazio pod zaštitom Beograda i Zagreba, najteže udarce komunističkog režima trpjeli su bošnjački intelektualci, koje nije imao ko zaštititi, i to je ono čemu SDP želi posvetiti posebnu pažnju, u nastojanju da se objektivizira jedan historijski period, kojega ova partija ne želi nositi i štititi u 21. stoljeću. Jedna od nekoliko sesija bit će posvećena dejtonskim pokušajima da se kroz obnovu totalitarnog poretka, preko ideologizacije i instrumentalizacije pravosudnih i bezbjednosnih organa, a naročito medija, nastave progoni istaknutih Bošnjaka. Na ovaj način SDP se želi kritički obračunati i sa nastavkom komunističkog mentaliteta i u dejtonskom periodu, u kome je ova partija, kao instrument velikosrpskih i velikohrvatskih politika, za vrijeme svoje vladavine od 2000. do 2002. godine, sudjelovala u podstrekavanju čitavog niza montiranih procesa i političkih zločina, kakav je ekstradcija tzv. Alžirske grupe na Guantanamo ili montirani proces „Pogorelica“. Kako ističu organizatori – „manifestacija se završava najvećim praznikom antifašizma u Bosni i Hercegovini, sjećanjem na ZAVNOBiH, kada je 25. novembra 1943. obnovljena bh. državnost, kao rezultat zajedničke antifašističke borbe bh. naroda, a ne kao rezultat komunističke ideologije, što je do sada neistinito predstavljano“. Tako će se doprinijeti razdvajanju pojmova antifašizma i komunizma, jer je antifašizam civilizacijsko naslijeđe bh. naroda, a komunizam period historijske sramote koje se treba stidjeti, kao što se komunizma danas stide svi demokratizirani istočnoevropski narodi, rekli su, između ostalog, organizatori manifestacije.
Dejtonski komunizam
Prije nekoliko dana srbijanske „E-novine“ objavile su intervju dopredsjednika Glavnog odbora SDP-a koji je rekao da se još ne zna ko stoji iza Fatmira Alispahića, ali da neko stoji. „On nije pero SDA, a čije je vidjećemo!“ – kaže čelnik SDP-a, nastojeći istovremeno pred svojim srbijanskim šefovima oprati SDA i ocrniti „vehabijskog komesara“. Ovo nam potvrđuje naznake o planiranoj koaliciji SDA i SDP, koja bi trebala naredne godine pokupiti bošnjačke glasove, te Bošnjake predati na upravljanje, i dokusurivanje, samom Beogradu. Udbaška prijetnja u stilu „vidjećemo ko stoji iza njega“ otkriva drskost SDP-ovog komunističkog mentaliteta. Računa se da niko ne može imati svoje mišljenje, već iza svakog drukčijeg mišljenja stoji neka zavjera. Takva konstrukcija upućuje da neko stoji iza SDP-a, a ne iza mene. Jer da iko od ovozemaljskih moćnika stoji iza mene, valjda bih dosad bio opremljen po standardima uspješnosti: pederska roza košulja i kravata, malehan mobitel, škoda „oktavija“, i kožna fotelja iz koje se tandaram po tenderima. Stekao bih bolje auto od „golfa dvojke“, bolji mobitel od „nokije“ (model „pegla“), bio bih član nečega što se plaća, umjesto što sam redovno član svega što se ne plaća. Političke prostitutke ne mogu razumjeti da ovim svijetom hodaju ljudi koji nisu pod kiriju i na kiriju. To što ja nisam nigdje prispio osim da kao magistar književno-historijskih nauka izdajem potvrde o smrti u jednoj općinskoj administraciji, neki gledaju sa podsmijehom, neki sa radošću, a ne slute kako je taj moj status političkog kažnjenika najveća potpora ovim riječima koje ispisujem. A meni je stalo do riječi. To je konkretna cijena slobode – da svakome smijem reći što mislim, jer nikome ne dugujem ništa. Da potcrtamo – iza Fatmira Alispahića ne stoji nikakva politička moć, samim tim što taj čovjek nema nikakvu moć… Osim da vam izda potvrdu o smrti, ako umrete na cesti.
Iz ovog primjera se vidi kako komunističke konstrukcije tipa „iza njega neko stoji“ nisu odumrle u bh. javnosti, već se smatraju normalnim i legitimnim vidom diskvalifikacije pojedinaca. Izjava dolazi od dopredsjednika Glavnog odbora stranke koja se smatra favoritom demokratizacije, alternativom nacionalistima, ali je 20 godina nakon pada Berlinskog zida praktično svjedočenje živoga komunizma u našem društvu. Dakle, temu u povodu 20. godišnjice pada komunizma u Evropi ispisujem iznutra, a ne izvana, budući da sam sve ove godine, uključujući i ovaj dan, živa žrtva preživjelog komunizma, jer trpim sve ono što su trpjeli ljudi koje je obilježavao režim Saveza komunista. Slovim kao ekstremista, vehabija, šovinista, umobolnik, manijak, obijač trafika, antisemita, fašista, itd. – iako se ni jedna od ovih optužbi ničim ne može dokazati. Neki dan je moja stara profesorica latinskog jezika, uzgred Srpkinja, od mene okrenula glavu kada sam joj nazvao „dobar dan“. Ona je na taj način iskazala građanski prezir prema tom manijaku koji govori o potlačenosti Bošnjaka. Nije me to povrijedilo, jer znam da je profesorica žrtva SDP-ovskih medija, koji progone svakoga ko primijeti da su Bošnjaci potlačeni čak i tamo gdje su demografska većina.
Dejtonsko društvo ima jasan ideološki profil, ali i represivne mehanizme kojima čuva svoju ideologiju iz Karađorđeva. Borba za bošnjačku ravnopravnost opsesija je dejtonske policijske države, koja generira, proizvodi i šititi istrebljivanje Bošnjaka. Komunizam je ideologija laži i zločina, a budući da i jedno i drugo hara dejtonskom stvarnošću, možemo zaključiti kako je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u kojoj komunizam još uvijek nije crk’o, a kako su uspravni Bošnjaci jedini Evropljani nad kojima se do danas iživljava ta sprega policijske države, psećih medija i kucanije kukavica i poltrona, vazda spremne da bude na strani jačeg, da li se radilo o Adolfu Hitleru, Jozifu Staljinu ili Zlatku Jasminu Lagumdžiji i njegovim stranačkim klo(v)novima.
Demokratska superiornost
Bošnjacima ne pristaje ni jedna retrogradna ideja, samim tim što je bošnjački opstanak vezan za opstanak Bosne, a što je opstanak Bosne vezan za ideje slobode i jednakosti, za koje se mora boriti aktivnom a ne formalnom demokratijom. To znači otpor besmislenom povlađivanju kolonizatorskim akcijama Beograda i Zagreba po BiH, te aktivan kritički stav o anomalijama dejtonskog poretka. U ime svoje prirodne opredijeljenosti za ideje antifašizma i antikomunizma, Bošnjaci imaju eksluzivnu obavezu da ispoljavaju otpor prema svim oblicima ekstremizma, kakav je i ovaj dejtonski totalitarizam. U to ime ćemo u ovom islamskom časopisu, koji je često klevetan kao desničarski i tzv. vehabijski, posvjedočiti najviši stupanj demokratske kulture i slobode u dejtonskom društvu. A evo i kako…
Za nas nema nikakve razlike između antifašizma i antikomunizma, jer su oba stava temeljena na borbi za ljudsku slobodu. Mi pravimo razliku između bosanskih patriota koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma, i preko ZAVNOBiH-a izborili za reafirmaciju bh. državnosti, i komunista koji su uzurpirali, ideologizirali i zločinima poganili ovu iskrenu slobodarsku težnju bosanskih patriota. Mi ne možemo biti ravnodušni spram činjenice da je u Drugom svjetskom ratu stradalo 103.000 Bošnjaka, čime su Bošnjaci nakon Jevreja procentualno najveće evropske žrtve, te ne možemo dozvoliti komunističku ideologizaciju, a zapravo negaciju, bošnjačkog doprinosa svjetskoj borbi protiv fašizma. Komunistička ideologija je od 1945. na ovamo potpuno negirala da su Bošnjaci bili najveće balkanske žrtve Drugog svjetskog rata, a razlog tome je mržnja prema muslimanima. Otimanje bošnjačke zemlje, otimanje vakufske imovine, rušenje džamija, ponižavanje bošnjačke kulture, negiranje bošnjačkih žrtava iz Drugog svjetskog rata, a nadasve likvidacije i hapšenja bošnjačkih intelektualaca – u historijskom pamćenju Bošnjaka svrstavaju komunizam rame uz rame za fašizmom, četništvom, ustaštvom, te aktuelnom islamofobijom.
Sve to ne znači da Bošnjaci ne trebaju odgajati simpatije prema idejama socijalne demokratije, humanizma i solidarnosti, tim prije što su te ideje bliske islamu, ali i poželjne za ambiciju otopljavanja bosanskih ledenih zidova. Što bude više dobrote u društvenom prostoru BiH, to će biti manje negativnog naboja, straha, zatvorenosti, otuđenosti. Bošnjačke simpatije prema idejama ljevice trebaju se naslanjati na evropsku kulturu socijalne demokracije, koja računa sa vjerom u Boga, a ne na ovdašnje divljaštvo komunista u SDP-u za koje je ateizam glavna norma političke progresivnosti. Bošnjačkim nacionalnim potrebama odgovara ta iznijansiranost između opredjeljenja da se gradi društvo socijalne pravde, i opredjeljenja da se svjedoči antikomunizam, kao otpor nasilju, laži i bezbožništvu.
S jedne strane treba deblokirati podvalu bosanskih komunista da se antifašista može biti samo kao komunista i kao ateista, a s druge strane podvalu nekih bošnjačkih političara da se simpatiziranje ideja socijalne demokratije kosi sa islamom jer automatski podrazumijeva bezbožništvo, pa je samim tim komunističko. Ni jedno nije istina. Antifašizam je potekao iz zemalja u kojima je vjera u Boga norma opće kulture, tako da je obična komunistička podvala da je ateizam uvjet za antifašizam. Antikomunizam je otpor prema nasilju nad općom i političkom slobodom, a kultura socijalne demokratije s tim nema nikakve veze, osim što se kod nas jedna nereformirana komunistička partija nazvala Socijaldemokratskom partijom BiH, pa mi mislimo da je to isto. Dakle, posve je normalno, a za Bošnjake i poželjno, da se politička kultura obrazuje na osnovama antikomunizma i socijalne demokratije.
U kontekstu prvog dijela ovog teksta, koji je šprdanje sa nemoći SDP-a i dejtonskog društva da se suoče sa avetima komunizma, jasno je da živimo u ambijentu koji nema snage da bude dio evropskog obilježavanja 20. godišnjice pada Berlinskog zida. Jadan li je taj dejtonski sistem, koji je progutao milione maraka u ime raznih demokratskih reformi, kad je dočekao da mu jedan islamski časopis drži lekcije iz demokratske kulture! Ali, to je realnost. Ovaj tekst je dokaz naše demokratske superiornosti.
Broj 254, 30. X 2009.