Kako je moguće da u bošnjačkoj politici patriotizam odumre do te mjere da u tišini, i bez reakcije, prođu najave nekoliko butmirskih rješenja koja od bošnjačkog naroda prave balkanske Palestince, stjerane u dvije-tri enklave?!
Bošnjaci su od silnog ponavljanja mogli naučiti da se od 1992. nije dogodilo ni jedan pregovarački sto na kome su Evropa i Amerika ojačali bosansku ideju, a time i poziciju bošnjačkog naroda. Valjda je jasno da bez Bosne nema Bošnjaka, a da bez Bosne ima i Srba i Hrvata. Da bi Bosna opstala, Bošnjaci trebaju prestati praviti kompromise i uništavati sebe, u samoobmani da je popuštanje uvjet vezivanja Srba i Hrvata za BiH; Bošnjaci trebaju razumjeti kako Srbi i Hrvati nemaju kuda iz Bosne otići, niti mogu čime Bosnu uništiti, osim potpirivanjem bošnjačkog sagorijevanja, koje doprinosi sagorijevanju Bosne. No, svi pregovori dosad, od onih ratnih, preko Dejtona, pa do ovog prepakivanja tzv. aprilskog paketa, vodili su daljoj destrukciji i disoluciji bosanskih atributa, a što u kontekstu protoka vremena znači i dalje rastakanje bošnjačkog naroda. Ko zna, možda su sve te pregovaračke razvlake tek teatar u kojemu Bošnjaci treba da pomisle kako se Bosna gradi i dograđuje, a da ne primijete kako se u tom jalovom nadanju sami tope i nestaju?! Bošnjaci su se usidrili u nadu, u čekanje, u milostinju, zato što njihov politički organizam nema kapacitete da proizvodi inicijativu i aktivnost. Otud je razdjeljena i garibska bošnjačka politika novu pregovaračku epizodu, onu u Butmiru, sačekala kao što svaki magarac sačeka gazdu da ga povede jal tam jal vam. Jer, nije magarčevo da misli, njegovo je da mrda ušima, njače i hoda.
Nas sada ne zanima toliko općepoznata činjenica da bošnjačka politika nema jedinstva, jer je to logičan ishod nemanja nacionalnih institucija kakve imaju Srbi i Hrvati, a koje su tamo važnije od nacionalne politike i političara koji u startu znaju da nisu najpametniji i da ne mogu djelovati kao raspušteno stado; nas zanima pitanje – kako je moguće da u bošnjačkoj politici patriotizam odumre do te mjere da u tišini, i bez reakcije, prođu najave nekoliko butmirskih rješenja koja od bošnjačkog naroda prave balkanske Palestince, stjerane u dvije-tri enklave?! Valjda bi na samu najavu takvih genocidnih rješenja trebalo reagirati svim demokratskim sredstvima.
Butmirska promocija dovršetka genocida nad Bošnjacima logičan je slijed svih prethodnih šutnji koje su se već izdogađale i umrežile na mikro i makro planovima, pa sada djeluju kao odsustvo bošnjačke volje za životom i dostojanstvom, kao samomržnja, i kao samoprezir. Tu su ponajmanje krivi oni koji su Bošnjacima namijenili status bivšeg naroda, a ponajviše svi oni koji si bili dužni reagirati.
Mentalna gangrena
Ko je kriv za gubitak gradova za koje računamo da su fenjeri bosanskog duha jer su Bošnjaci u njima većina? Zar nije dovoljno tragično što smo sa 44 odsto bh. teritorije, na kojima smo do genocidne agresije činili većinu, stjerani na jedva frtalj bh. teritorije? Bosanska ideja, na kojoj počiva bošnjački nacionalni interes, nestaje iz ovih gradova onog časa kada Bošnjaci postanu politička manjina u zajednici gdje su fizička većina. Gubitak političke jednakopravnosti srazmjeran je gubitku ekonomskog i kulturalnog suvereniteta. To se dogodilo u Tuzli, u kome je vladajući SDP promovirao tzv. tuzlanski model multikulture, koji je usmjeren protiv bošnjačke jednakopravnosti. Tragedija je zaokružena činjenicom da su se tuzlanski Bošnjaci, putem svojih predstavnika u političkom, društvenom i vjerskom životu, složili da im odgovara život u segregaciji, u kojoj će kao većinski narod imati manjinsku zastupljenost na pozicijama. Nije problem što je SDP, kao marionetska stranka dejtonskog, odnosno, velikosrpskog i velikohrvatskog fašizma koji je zavladao Bosnom i Hercegovinom, naumio da Bošnjake uvjeri kako je segregacija bošnjački nacionalni interes; problem je što su na ovu providnu podvalu pristali svi oni u Tuzli koji bi po funkciji, ili glasovima koje su izdobijali na izborima, trebali štititi bosanske imperative, a kojih nema bez ravnopravnosti svih bosanskohercegovačkih naroda. Otud je ponižavanje Bošnjaka u Tuzli isključivi proizvod velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i šovinizma, koji ima svoje zastupnike među mnogim tzv. Bošnjacima, kakav je i iskompleksirani načelnik ovog grada. No, načelnik Tuzle koji potiče iz jednog sela u okolini Brčkog, i koji je odrastao u traumatičnim socijalnim okolnostima, ima ljudsko pravo da bude iskompleksiran, pa da sve bošnjačko smatra seljačkim, a sve srpsko i hrvatsko gradskim, ali, to pravo nemaju bošnjački prvaci Tuzle koji nisu smjeli dozvoliti takvo srozavanje bosanske patriotske ideje, putem omalovažavanja Bošnjaka.
Ta mentalna gangrena je odveć uzela toliko maha da ni SDA, ni SBiH, ni Univerzitet, ni Muftijstvo, pa niti jedan Bošnjak u Tuzli, godinama ne vide ničega lošeg u velikosrpskoj odluci načelnika Tuzle da sa liste gradskih praznika zbriše obilježavanje 15. maja 1992., kada je Tuzla odbranjena na Brčanskoj malti. Time je sama Tuzla, putem šutnje svih svojih građana, priznala da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin. U protivnom, bitka na Brčanskoj malti bi se slavila kao jedan od najvažnijih povijesnih datuma za Tuzlu. Kao što se i slavila do dolaska na vlast paranoičnog i proračunatog Jasmina Imamovića. Sjećanje na slavni 15. maj je podlo ukinuto, kao da je sam Ilija Garašanin sjedio na lijevom ramenu načelnika Tuzle. Jedan drugi Ilija, Ilija Jurišić, ponio je teret presude od 12 godina zatvora na koji ga je za navodni zločin na Brčanskoj malti osudilo beogradsko pravosuđe. Beograd je sudio Brčanskoj malti, sudio je tuzlanskom antifašizmu i antinacionalizmu, sudio je bosanskoj ideji, a Ilija Jurišić je stradao kao žrtva podlosti. Nad ovim slučajem lebdi sljedeće pitanje: Kakva je razlika između beogradskog kažnjavanja Ilije Jurišića za navodni zločin na Brčanskoj malti i odluke načelnika Tuzle da nakon 2002. ukine svečane sjednice Općinskog vijeća kojima se primjereno obilježavao 15. maj 1992. godine, odnosno, da simbolično prizna kako se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin? Ne znači li to da je načelnik Tuzle sedam godina prije beogradskog pravosuđa s istim ciljem svojevoljno presudio Tuzlacima i Brčanskoj malti? Ako je to tako, a drukčije nije, onda se postavlja pitanje – je li taj načelnik Tuzle naš ili njihov, je li on bosanski ili velikosrpski načelnik Tuzle? Odgovor na pitanje o načelnikovom utjerivanju Tuzlaka u (nepostojeću!) krivicu za ratni zločin na Brčanskoj malti bi morao biti kratak i jasan. Mogao bi glasiti, recimo: „Ja sam ukinuo obilježavanje 15. maja i tim činom u ime Tuzlaka priznao da se na Brčanskoj malti nije dogodila historijska bitka za odbranu Tuzle, kojom se Tuzla ponosi, već se dogodio ratni zločin, kojeg se Tuzla stidi, a to sam učinio kako bih se dodvorio Beogradu, i kako bih sebe (a o čemu se već uveliko govori na web forumima) skinuo sa liste osumnjičenih za Brčansku maltu“. Uistinu, teško je naći neki smisleniji odgovor za tu suludu situaciju gdje načelnik jednog grada ukida ponos tog grada. To nije prvi put, jer je ovaj načelnik ukinuo i svjetlosni spomenik na Kapiji, u spomen na 71 žrtvu četničkog masakra, te je izmislio da su u Tuzli, u Drugom svjetkom ratu, vršeni masovni zločini. Ali, katarza se u Tuzli neće dogoditi, jer Tuzla više ni za šta, osim za (samo)laž i (samo)obmanu, nema snage. Tim prije što je ta laž nahajcana sa stotinama hiljada maraka.
No, mene u ovoj priči ne zanima toliko ovaj tuzlanski Sejdo Bajramović, jer je on svakako iz SDP-a, a SDP je iz Karađorđeva, a Karađorđevo je od Cvetkovića i Mačeka, do Tuđmana i Miloševića… Mene zanimaju Bošnjaci koji su bili dužni reagirati na višegodišnju promociju tuzlanske krivice za Brčansku maltu od strane lokalne vlasti u Tuzli, čime je kazna za Iliju Jurišića bila odavno već utabana, suđena i presuđena od samih Tuzlaka; morali su reagirati na debosnizaciju Tuzle, u ime velikosrpstva i velikohrvatstva, na segregaciju većinskog naroda u Tuzli, u ime dejtonskog nacional-šovinizma, na tu zamjenu bosanstva dejtonstvom i poltronstvom. Bezbeli sad mislite kako ću ostati dužan imena ovih ljudi, jer je u nas takav običaj da se nikome ne zamjerimo. Kod mene je drukčiji običaj, jer ja jedino pazim da se ne zamjerim istini, pošto će me istina sačekati na kraju puta. …Bošnjačkoj katastrofi u Tuzli doprinijeli su mnogi. Muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović i lider lokalnog SDA Salko Bukvarević, odlučuju o mnogim bošnjačkim pitanjima u gradu, ali se ne izjašnjavaju o onom glavnom: ima li u Tuzli Bošnjaka? Što se mene tiče, obojica su zreli za invalidsku penziju.
Ovaj lokalni primjer, koji je aktuelan zbog beogradskog zločina nad Ilijom Jurišićem i zbog tuzlanskog zločina nad sobom, posjeduje istu dramaturšku strukturu kao i zločin šutnje u kojemu razdjeljena bošnjačka politika prihvata butmirski dovršetak genocida nad Bošnjacima i nad bosanskim perspektivama.
Vodanje na kanafi
Za razliku od srpsko-hrvatskog teatra „hoću-neću“, bošnjački političari u butmirskim jamama nisu vidjeli ništa mračno, pa se stekao utisak da su načelno prihvatili sve. A šta? Prihvatili su „ujedinjenje Sarajeva“, integraciju tzv. istočnih dijelova, čime će Srbi, sa planiranom izgradnjom onih 100.000 stanova, i sa „disciplinom traktora“, za desetak godina zauvijek preuzeti glavni bh. grad. U korelaciji sa kadrovskim posrbljavanjem Bošnjaka, to će značiti da je Sarajevo srpski grad koliko i Niš, recimo. Dalje, prihvatili su ozvaničenje Mostara kao hrvatskog stonog grada, budući da će sve institucije Federacije BiH biti preseljene u Mostar, u kome će biti ustoličen i tv program na hrvatskom jeziku, a čime će ovo historijsko izvorište bošnjačkog političkog identiteta, biti zauvijek izgubljeno za bosansku ideju. Prihvatili su popis 2012. godine, dakle legalizaciju genocidnog etničkog čišćenja, u zamjenu za zvečku koja se zove „sveobuhvatni paket podrške povratku“. Namjesto da se bore da struktura iz popisa 1991. ostane trajno obavezujuća, kao satisfakcija za počinjene ratne zločine i progone na etničkoj osnovi, ma o kojem narodu da se radi. Prihvatili su da Brčko pripadne Republici Srpskoj, iako su makar tu mogli zategnuti konopac, pa ne dati nagradu koljačima iz „Luke“. Na kraju su prihvatili da se OHR ugasi do kraja godine, a EUFOR povuče koji mjesec poslije, čime bi Bošnjaci bili zvanično prepušteni na upravljanje, odnosno vodanje na kanafi, od strane velikosrpskih i velikohrvatskih gospodara zapečačene sudbine ovog bivšeg naroda.
Najgrlatiji u hvaljenju butmirskog dovršetka genocida nad Bošnjacima bio je Zlatko Lagumdžija. On, kao i njegov Sejdo iz Tuzle, u tim poništavanjima bosanskih perspektiva, vide korak u budućnost. Što manje Bosne, što manje muslimana, to je manje dejtonske nervoze. Od Bošnjaka se traži da ponište svoj identitet, svoje dostojanstvo, kako bi se uklopili u evropske perspektive. Na žalost, to nisu evropske i antifašističke perspektive. To su genocidne perspektive.
Antrfile
Velikosrpski načelnik Tuzle
Kakva je razlika između beogradskog kažnjavanja Ilije Jurišića za navodni zločin na Brčanskoj malti i odluke načelnika Tuzle da 2001. sa liste gradskih praznika skine 15. maj 1992. i time prizna kako se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin? Ne znači li to da je načelnik Tuzle osam godina prije beogradskog pravosuđa s istim ciljem svojevoljno presudio Tuzlacima i Brčanskoj malti? Ako je to tako, a drukčije nije, onda se postavlja pitanje – je li taj načelnik Tuzle naš ili njihov, je li on bosanski ili velikosrpski načelnik Tuzle?
Broj 253, 6. X 2009.