Prema informacijama koje su mogu dobiti po našim lokalnim sredinama, stotine i stotine ljudi prijavljuju se na mailove i telefone Radončićeve stranke, tako da se već sada može govoriti i novom bošnjačkom preporodu ili o novom pokretu u Bošnjaka, kakav je u pionirskoj fazi postkomunizma bila Stranka demokratske akcije, koju su vjerovatno za sva vremena uništili Sulejman Tihić i oni koji su podržavali njegovu i našu karikaturu.
Činilo se da će se žabokrečina na bošnjačkoj političkoj sceni okameniti. Već godinama vladaju iste pozicije, isti ljudi, iste laži. Dođu izbori, narod nema za koga, pa glasa za iste. A isti po istom. Iz tog ringišpila beznađa u narodu se izrodio očaj, a u političara oholost. Narod je osjetio blokadu svih svojih potencijala, okupiranih svevlašćem bošnjačkih političara. Od njih se nije moglo dahnuti. Ni kahnuti. Oni su postali svjesni, ma presvjesni!, svoje nedodirljivosti, nepromjenjivosti, preuzvišenosti, zbog koje su mogli rahat da planiraju dobitak svih narednih izbora, do Sudnjega Dana. Narodu kako god da bude, njima, političarima, bit će dobro, jer će biti na vlasti, i oko vlasti, a neka vlast mora postojati, a narod za nekoga mora glasati, a drugih i boljih od njih nema… Traje to tako bezmalo dvije decenije, pa zašto ne bi još?! Tim prije što nije bilo nikakvog nagovještaja, nikakvog vjetrića, da bi se išta krupnog na političkoj sceni u Bošnjaka moglo dogoditi. Jer sve krupno se već izdogađalo: tri su najjače bošnjačke stranke postale tri privatne prćije svojih lidera, i tu je tačka. Ostale kombi-stranke, naravno, nisu nikome nikakva prijetnja. U ambijentu žabokrečine narodna je patnja mogla ključati još godinama, kao što je ključala i uvirala već godinama, ali se ništa ne bi promijenilo. Stvari se mijenjaju politikom, i ljubavlju politike prema narodu, a bošnjačka je politika doktorirala maćehinstvo prema Bošnjacima, kakvo su prema podanicima iskazivali srednjevjekovni vladari u svojim privatnim državama. I kad se činilo da je svaka mogućnost promjene već blokirana i usisana u glavne strukture moći u bošnjačkom društvu, dogodilo se ukazanje Fahrudina Radončića, moćnog biznismena, medijskog magnata, čija politička moć nikada nije čitana kao moguća konkurencija, već kao sredstvo. Političari su se navikli da Radončića vide kao marketinšku motku za preskakanje izbornih prepona i ubrzani dolazak do cilja, a da mu se zauzvrat revanširaju ako čime mogu. No, u ovom odnosu Radončić je bio taj koji je dijelio milost, jer je preko moćne medijske mašinerije gospodario jednom od najpoganijih strasti – strašću za slavom. Političari su bivali obanđijani svojim slikama i u fazama Radončićeve milosti potpuno ovisni o njegovim migovima. No, u svemu što je isprobao, Radončić nije isprobao sebe. Holivudska priča Fahrudina Radončića bila bi nepotpuna bez reditelja koji ulazi u svoj film. Kao Alfred Hičkok.
Lider iz svijeta pismenosti
„Ti si ipak samo novinar“ – rekao mi je jedne prilike jedan političar koji je prije nego što je postao političar vozio kamionče ili autobušče, ne sjećam se više. Ne znam više o čemu smo pričali, ali se dobro sjećam te rečenice, koje se vjerovatno ne bih sjećao da me nije na neki način povrijedila. Ono „samo novinar“ u mojim je ušima odzvanjalo kao „garib“, neko ko je obilježen svojim jadnim javnim poslom pa ne može biti ništa više od te bijede koja se zove „novinar“. Ja ne bih nikome, pa ni šoferu, mogao kazati: „Ti si ipak samo šofer“, jer smatram da i šofer ima pravo da postane „bravar“, tj. predsjednik. Haman smo jednaki? No, političari valjda misle da su oni „jednakiji“ od ostalih, da su nekim čudom odabrani da baš oni budu ispred i iznad svih drugih. U našem ne(o)komunističkom društvu političar se tretira kao vrhunaravni autoritet, umjesto da bude narodni sluga, komunalac, neko ko će slušati pametne i administrirati ekspertne programe. S obzirom na naopaku logiku, u našoj se politici namnožilo svega i svačega, samo ne pismenih ljudi. Zato je normalno da neki bivši šofer kaže novinaru: „Ti si ipak samo novinar“, jer za njegove šoferske horizonte ništa ne znače institucije pismenosti i civilnog društva koje kreira ta pismenost, pošto on politiku doživljava kao trgovinu u kojoj se umjesto kamionske ture sada trguje sa turama glasova za usvajanje ili neusvajaje nečijeg interesa. Politika je u nas trgovina, ona najprljavija, kojom se prodaje, a zapravo rasprodaje, narodno dobro i dostojanstvo. Političari su šverceri, šibicari, podvodači, a stranke obična dioničarska društva koja okupljaju ljude zainteresirane za materijalni interes, a ne za ideju, domovinu, narod. S obzirom na proces negativne selekcije, kojim su uklanjani pismeni i sposobni, a dovođeni neobrazovani i podobni, koji će podržavati poredak liderskog svevlašća, logično je da se u bošnjačkoj politici nabrala kritična masa ljudi koji nit’ šta razumiju, nit’ smiju da razumiju, osim sudjelovanja u zadovoljenju ličnih profiterskih potreba. Profiterstvo je u bošnjačkoj politici izraslo na nivo apsolutne ideologije, gdje ne postoji ni jedan jedini milimetar prostora i za šta drugo. Sve je pretvoreno u pare, u jagmu, u agresivnu gramzivost, u ime koje u bošnjačkoj politici više nema slova, nema riječi, ima samo režanje, mumlanje, preživanje, i zvjerlanje okolo, u strahu od sposobnih i moralnih, protiv kojih se udružuju lobističke bratije havljača bošnjačke budućnosti. Bošnjačka politika je pretvorena u obespamećenu životinju sa kojom se nema o čemu komunicirati, jer ta životinja kao jedini oblik komunikacije raspoznaje svoje nagone za žderanjem. Sve ostalo je pučina gluposti i nepismenosti, odakle pismenost i mislenost u Bošnjaka izgleda kao mentalni feler. Bošnjačka politika je zanemarivanje bošnjačkog naroda i njegovih potreba promovirala kao vrlinu, a ljubav prema Bošnjacima kao manu, kao idiotizam kojim se jedino još bave oni što nisu pri čistoj pameti. Ko je vidio voljeti narod!? Ko je vidio žrtvovati se za narod!? Ko je vidio udostojiti narod sklapanjem ugovora o ponudama, obećanjima i rokovima, kako je to predvidio Fahrudin Radonačić?! Narod je tu da gmiže pred političarima, da izvrće džepove na svakom koraku, kako bi se od te jedne po jedne marke moglo sakupiti dovoljno para za stomačne cisterne ovih crnih rupa. Ti likovi koji se kao pseće sline razvlače po zastupničkim klupama najzanimljiviji su kad se susretnu sa pojavama, bilo ličnostima ili događajima, koji simboliziraju suštinu bošnjačkog naroda, njegov kulturalni identitet i dignitet. Bivao sam prisutan kada bošnjački političari u naše velikane blehnu kao u budale, jer im nije jasno kako neko može biti velikan a da nije na vlasti. Sva veličina bošnjačkog naroda danas je strpana u bošnjačku vlast koja pojma nema o bošnjačkom narodu i koja bi prvo trebala da prođe jedan kurs iz kulturne i političke povijesti bošnjačkog naroda da bi znala u čije ime govori i sa kakvom težinom raspolaže.
S obzirom da je Fahrudin Radončić na jugoslovenskom tržištu bio jedan od najtalentovanijih i najperspektvinijih novinara, da njegova javna pojava proizilazi iz svijeta pismenosti, kao što je iz svijeta pismenosti proizilazila i pojava Alije Izetbegovića, te da on može u punom kapacitetu razumjeti smisao rečenice: „Ti si ipak samo novinar“, koja simbolizira odnos bošnjačke politike prema pismenosti, bez koje nema naroda – za očekivati je da bi njegova politička inicijativa mogla u bošnjačkom političkom biću uspostavljati poredak normalnosti i perspektivnosti.
Patriotizam kao preporuka
Gotovo da se nema šta komentirati u onome što je Fahrudin Radončić naobećavao prilikom promocije svoga ulaska u politiku. Očit je njegov autorski dar da kreativno unaprijedi obećanja, tako da ova njegova izgledaju svježe, privlačno, domaćinskije od svih drugih koja su se pretvorila u parole koje više i ne čujemo. Njegov ekonomski patriotizam skladno je poduprt sa nekoliko veoma konkretnih patriotskih stubova, tipa, zaštite Bošnjaka od pravosudnog progona iz velikodržavnih centara, ili zaštite i reafirmacije djela Alije Izetbegovića. On otvoreno govori o „dvostrukoj agresiji“, o pobratimskoj vezi s&h hegemonije, o postojanju „četničkih i ustaških pokreta“, a što u toj formi dosad nije pripomenuo ni jedan bosanskohercegovački političar. Ovaj patriotski blok njegovih ponuda je poduprt konkretnim dokazima, iz dva razloga: prvo, zato što taj kurs godinama već drži „Dnevni avaz“, za razliku od svih drugih jačih medija u Sarajevu; drugo, zato što taj kurs ne drže bošnjački političari, koji posljednjih godina uopće ne govore o progonu Bošnjaka, već se šutnjom dodvoravaju svojim velikodržavnim s&h mentorima, računajući da nema polaganja računa. Eh, evo – ima – sada, kada Radončić radi to što oni nisu radili, kada najavljuje kontinuiranu političku zaštitu bošnjačkog naroda pred svekolikim progonima, i kada time razotkriva hipokriziju dosadašnje bošnjačke politike.
Radončić će dobiti više podrške nego što se u ovaj čas može očekivati. Ta podrška neće biti podstaknuta samo odnosom prema Radončiću, kao Bošnjaku koji dobro misli i koji je dovoljno bogat da ga se ne može kupiti, već će biti podstaknuta i nagomilanim nezadovoljstvom bošnjačkog naroda, kojemu je dozlogrdio ćorsokak u kome su političari postali poreznici, a ne narodne sluge. Masa odstranjenih kvalitetnih kadrova iz bošnjačkih stranaka, ili onih koji uopće nisu imali političkog anagažmana, i svoju i našu šansu vide u Radončićevoj stranci, kao prostoru u kome će se cijeniti pamet, pismenost, kvalitet, ideje, a ne klimoglavost i svi drugi derivati negativne selekcije. Prema informacijama koje su mogu dobiti po našim lokalnim sredinama, stotine i stotine ljudi prijavljuju se na mailove i telefone ove stranke, tako da se već sada može govoriti i novom bošnjačkom preporodu ili o novom pokretu u Bošnjaka, kakav je u pionirskoj fazi postkomunizma bila Stranka demokratske akcije, koju su vjerovatno za sva vremena uništili Sulejman Tihić i oni koji su podržavali njegovu i našu karikaturu.
Šansa za narod bez šanse
Niko nije bez mahana, pa ni pokret Fahrudina Radončića. Prva je nezgrapan, patetični naziv stranke, koji imenom – Savez za bolju budućnost – podsjeća na neku jednokratnu koaliciju, a ne na instituciju koja treba da u političkoj povijesti Bošnjaka bude kamen temeljac konačnog nacionalnog odrastanja. Radončić inače kuburi sa naslovima i nazivima, pa je i „Avazovom“ sedmičniku nadjenuo pozlaćeno ime „Global“, što me podsjeća na jednog mog komšiju koji je pržionici kafe u našoj mahali nadjenuo ime „Palas“. No, možda još nije kasno da ovaj važni pokret dobije odgovarajući, skroman i kulturan naziv.
Potom, Radončić često naglašava svoje bogatstvo, a to je toliko znano da nije za pomena. Moglo se kazati kako politku treba osloboditi od profitera, a u ime ljudi koji će narodu davati, a ne od naroda uzimati. Njemu se čak potkralo kako će „njegovu alternativu aktuelnoj vlasti činiti bogati ljudi u politici, koji nemaju potrebe krasti od naroda“ – pa ispada da ljudi koji nisu bogati imaju potrebu da kradu. Bošnjaci nisu zainteresirani za Radončićevo bogatstvo, ali jesu za njegov patriotizam, koji je primjereno promovirao. Ako je narodu potreban novi Alija, onda takav mora izaći iz knjiga, a ne iz tornjeva. Mada su tornjevi u Sarajevu najbolja preporuka za Fahrudina Radončića – ne zbog svoje materijalne vrijednosti, već zbog njegovog duhovnog nastojanja da ostavi graditeljske tragove u vremenu i prostoru. Opet je do duha, a ne do para. No, razumjeti je i Radončićevu potrebu da narodu poruči kako njemu ništa od naroda ne treba, osim povjerenja.
Postoji još nekoliko problema. Opet ćemo dobiti lidera, a ne instituciju. Kad nema lidera, nema ni institucije. A kad je lider institucija, onda su tu i razne opasnosti po demokratiju. Radončić bi morao ispraviti grešku Alije Izetbegovića i Bošnjacima ostaviti nacionalne institucije, a ne svoj muzej i nekog Sulejmana Tihića. Zanima nas i šta će biti sa „Dnevnog avaza“, koji je dosad slovio kao glas bošnjačkog civilnog društva, a sada bi se mogao preroditi u stranačko glasilo Radončićeve partije. No, Bošnjaci nisu u poziciji da biraju, pa su neki minorni kompromisi sa idealnim rješenjima mnogo bolji od nacionalne katastrofe u koju su vladajući bošnjački političari dotjerali bošnjački narod.
Fahrudin Radončić je šansa za Bošnjake: prvo, jer Bošnjaci nemaju nikakve druge šanse; drugo, jer Fahrudin Radončić ima duhovni i graditeljski potencijal koji je bolji od svega postojećeg na bošnjačkoj političkoj sceni.
Broj 252, 2. X 2009.