Da je Srbija ratne zločince iz 90-tih ražila kao što danas traži kosti Draže Mihailovića, Balkan bi bio sretan i spokojan.
Premijer Karadžićevog entiteta Milorad Dodik nije samohodni politički manijak koji se iživljava nad bosanskim žrtvama i bolima, već izdanak velikosrpskog sistema i demokratske volje srpskog naroda. Jedan od roditelja sa Kapije veli kako je sva sreća pa Srbi ne stoje iza Dodikove izjave da je masakr na Kapiji insceniran. A ko stoji? Pa Srbi su ga složnim glasanjem ustoličili za najmoćnijeg političara u BiH. I Srbi su aktivno i solidarno odšutjeli na njegov bestijalni fašizam. Tuzla je puna Srba na pozicijama, direktora, funkcionera, navodnih antifašista, ali se niko izuzev starog penzionera Miše Božića nije personalno oglasio i osudio Dodikov napad na Tuzlu. Kud nestade SDP-ov model zajedništva, po kome gradom sa bošnjačkom većinom vladaju Mato&Guto iz Karađorđeva?
Humanost i genocid
Dva-tri dana prije nego što ću u „Dnevnom avazu“ objaviti prvo reagovanje na Dodikovu izjavu, uspostavio sam e-mail komunikaciju sa jednom srbijanskom slikarkom iz Londona. Razmijenili smo par pisama o pojmu „cyber izložbe“, budući da sam pripremao jednu takvu izložbu u povodu 65. godišnjice oslobođenja Tuzle, a ona je imala već nekoliko cyber prezentacija. Na webu je vidjela moju izložbu, ali i moje reagovanje na Dodikovu izjavu, i uputila mi sljedeće pismo: „Lepo, ali ja sam Srpkinja, i ne volim kada neko napada Dodika. Nemoj mi se više javljati.“ Kratko, jasno, patriotski.
Ona zna da je Dodik reprezent srpstva i da je odanost Dodiku odanost srpstvu. Ona je Srpkinja, što je obavezuje da prekine stručnu komunikaciju s muslimanom koji se usuđuje da napada Dodika. Za nju ništa ne znači što Dodik čini zločin negirajući zločin, jer ona zna da to nije Dodik, već je to srpstvo, sistem, strategija, jedinstvo, disciplina. Teško je izbjeći poređenje sa raskošnom šutnjom tuzlanskih Srba. Da li su svi oni prvo Srbi, pa tek onda ljudi? Da li su svi oni prvo Dodikovi, pa onda naši? A kako mogu biti naši, ako su i Dodikovi, a ako je Dodik Karadžićev?
Nedavnom rehabilitacijom četništva srpstvo se bestidno udaljilo od humanosti, a primaklo genocidnosti. Teško je razdvojiti srpstvo od četništva, jer se sami Srbi četništvom ponose. Za nas je četništvo simbol zla, a za Srbe nacionalnog ponosa. Skupština Srbije već nekoliko godina sponzorira četničke mitinge na Ravnoj gori. Crkva u Srba nikad nije ni krila da je uz četnike. Na žalost, Amerika je u više navrata odlikovala četnike, a Američke snage SFOR-a su prije nekoliko godina dodijelile zvanični akt zahvalnosti Četničkom ravnogorskom pokretu. Zašto bi onda Srbi bili protiv Dodika?! Zbog nas? Mi nismo njima ono što su oni nama. Jer Bosne nema bez Srba, a Srba ima bez Bosne, dok Bošnjaka nema ni bez Bosne, ni bez Srba.
Ni slučaj pronalaska doktora Dabića nije proizveo takvu medijsku groznicu kakvu upravo proizvodi potraga za kostima četničkog komandanta Draže Mihailovića. Kao da će se sam đeneral ukazati. Srbija je angažirala sve državne resurse na pronalasku Dražinih kostiju, a mediji se utrkuju da jave dokle se stiglo. Čak se predviđa krivična odgovornost preživjelih „oznaša“ koji su upetljani u Dražino pogubljenje. Prave se specijalne emisije, govore ministri, obavještajci, traži se tajni zapisnik, Srbija sanja Dražu, i po dani i po noći. Dražine kosti su trenutno najvažnije srbijansko pitanje. Da je Srbija ratne zločince tražila kao što danas traži kosti Draže Mihailovića, Balkan bi bio sretan i spokojan.
Kada je prije nekoliko godina penzionisani oficir Ljubo Lazarevski inicirao potragu za Dražinim kostima, rodila se ideja o najvećem sprovodu u srpskoj istoriji, na kome bi bilo nekoliko miliona Srba. Dražine kosti bi se mjesecima nosale po Srbiji, kao štafeta, i na kraju pokopale u Hramu Svetog Save u Beogradu. Ultranacionalisti čak predlažu i kloniranje Draže. Srbi su na domak cilja – uspostave nacionalnog svetišta. Hoće li ukopati Dražine ili pileće kosti iz menze, manje je bitno.
Istina o stradanju
Tek sa četničkim „podraživanjem“ srpstva nastupit će ekspanzija revizionizma. Zločin nad povijesnom istinom bit će pojačan nezgodnim činjenicama, poput one da je američki predsjednik Hari Truman 1948. odlikovao Dražu Mihailovića «zbog ratnih zasluga i spasavanja oko 500 američkih avijatičara koji su bezbjedno vraćeni u svoje komande». Šta je Truman znao o 103.000 Bošnjaka ubijenih u Drugom svjetskom ratu? Ponajviše od Dražinih četnika.
Bošnjacima, čiji su životi historijsko gorivo četničkog pokreta, niko nije kriv što do danas nisu izgradili Muzej genocida i svoje stradanje izdigli na pijedestal svog i bosanskog kompasa. Dok Bošnjaci nemaju volje ni da čuvaju istinu o svome stradanju, dotle Srbi složno od zločinaca prave heroje i antifašiste. Dodikov ispad je logičan ishod atmosfere u kojoj bosanske žrtve postaju podstanari u svojoj, odveć posrbljenoj kući.
(Objavljeno u bajramskom izdanju „Dnevnog avaza“, 19. i 20. IX 2009.)