Nije Sulejman Tihić grobar SDA sam po sebi, niti je nacionalna katastrofa sam po sebi, jer su tu katastrofu u godinama prije legitimirali i Bakir Izetbegović i Andnan Terzić, i svi drugi koji su morali spašavati SDA iz mreže šićara i podaništva. Danas je stvar završena, jer su SDA i bošnjački narod dvije interesno suprotstavljene strane. SDA je izabrala podaništvo i rasprodaju bošnjačkog dostojanstva.
Prošle su tri hefte a da niko u bosanskoj javnosti nije reagirao na skandalozno izjednačavanje reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića sa tvorcem velikosrpskog genocidnog projekta Dobricom Ćosićem, koje je izrečeno na Festivalu „Dani Sarajeva u Beogradu“, u prisustvu bosanskih umjetnika koji su kao iskompleksirani provincijalci odšutjeli na ove uvrede. Beogradsko vrijeđanje bosanske istine za njih je mjera afirmacije i potvrđivanja u kulturi podaništva. Umrtvljena bosanska javnost čak nije primijetila ni da je „Oslobođenje“ objavilo naslov „Uhvatite reisa, a ja ću Dobricu“ (21. maj), kao dio izjave Borke Pavičević, direktorice srbijanerskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. A koliko je ta Borka Pavićević kontaminirana velikosrpskim genocidizmom, upravo dokazuje njena izjava u kojoj Mustafu ef. Cerića, dobitnika brojnih međunarodnih priznanja za toleranciju i međuvjerski dijalog, poredi sa kreatorom posljednjeg genocida nad Bošnjacima. A ko bi, pobogu, mogao stajati naspram zločinca Dobrice nego reis u Bošnjaka, jer je islamska vjera taman pandam genocidizmu u Srba?!
Cjelovita izjava Borke Pavičević razotkriva licemjerstvo beogradskih alternativaca, koji nastupaju kao komunalna služba četničkih koljača, utoliko što i dalje nastoje krivicu ili izjednačiti ili prebaciti na bošnjačku stranu. Napose, kompletan Festival „Dani Sarajeva u Beogradu“ u idejnom je smislu bio satanizacija Sarajeva, koju su svojom provincijalnom šutnjom legitimizirali umjetnici poput Dine Mustafića. No, vratimo se Borki. Ova liderka svesrpske dekontaminacije poručuje: „Ostaje nam da vi uhvatite tog vašeg reisa, a ja ću Dobricu, (…) jer su odgovornost i kažnjavanje prvi koraci kao slobodi opredjeljivanja“. Borka bi, dakle, da mi uhvatimo reisa, da ga pozovemo na odgovornost i kaznimo, onako kako se hapse i kažnjavaju zločinci koje je okotio Dobrica Ćosić. Ali, reis Cerić nije nikoga inspirirao na zločin, on je jedan od najzaslužnijih što se strašna povrijeđenost bošnjačkog naroda nije izrodila u osvetu, već je ostala u čistoti žrtve i opredjeljenja da se prašta i da se ne zaboravlja. Ovo se prepoznali diljem Svijeta i brojnim priznanjima počastili reisa Cerića. Zar bismo trebali hapsiti nekoga ko u svjetskim razmjerama važi za lidera međuetničke tolerancije?
Sa Borkom Pavićević se slaže sarajevski reditelj Dino Mustafić koji je odšutio na njenu preporuku da trebamo uhvatiti reisa Cerića, da bi potom afirmirao ovaj skup četničkih komunalaca, rekavši sljedeće: „Oni sada žele jasno i glasno suočiti svoju sredinu sa bliskom prošlošću, žele probuditi umrtvljenu savjest, (…) bore se protiv ropstva duha zatočenog u nacionalističkim klišejima i predrasudama“. Pa upravo smo u blještavilu ništavila ugledali velikosrpski duh koji robuje nacionalističkim predrasudama, jer nasrće na osobu koja nema nikakve krivice, izuzev ako krivica nije u obavljanju dužnosti reisu-l-uleme. Centar za kulturnu dekontaminaciju, gdje se održalo ovo sijelo ušminkanih nacionalista i sarajevskih gariba, ukazalo se kao leglo zanovljenog talasa velikosrpske kontaminacije, koja će se realizirati po oprobanim šovinističkim obrascima ismijavanja Bošnjaka i sataniziranja islama. Jedina je razlika što se ovo sada zvanično radi u ime dobrosusjedskih odnosa.
Festival pljuvanja po Sarajevu
Uvid u ostale sadržaje Festivala „Dani Sarajeva u Beogradu“ potvrđuje da predstavljanje Sarajeva u Beogradu dolazi u obzir samo ako će Sarajlije udovoljavati potrebi Beograđana da ih ugledaju u vicevima o Husi, Hasi, Sulji, Muji i Fati. Beograđane ne zanima sarajevsko, već beogradsko Sarajevo, a to je ona nakaza od tamnog vilajeta koja je izmišljana kako bi se uljepšalo srpstvo, a i hrvatstvo. U Beogradu se ne mogu predstaviti Nedžad, Džemo, Isnam, Zilhad, Ajša, Indira, Omer, Hundur… – jer oni svjedoče ozbiljnost bosanskog kulturalnog identiteta, svjedoče dostojanstvo i ljubav prema svome. Beograd naručuje sarajlijice koji preziru svoje i od svoga prave cirkus za naslađivanje srbijanerskih šovinističkih slina. Beograđanima treba neko ko će opanjkati Sarajevo, ko će arlaukati o tzv. islamskim ekstremistima, kako bi time umirili svoju dekontaminatorsku savjest i sami sebi potvrdili da nije Sarajevo zalud ubijano, čim ima te ekstremiste i tog reisa koga bi trebalo konačno uhapsiti. Svi okupatorski režimi pronađu protuhe koji im služe, u ime izdaje i prodaje, šićara i para, pa je tako i ovaj dejtonski izbacio u orbitu neke leteće objekte.
Na ovom festivalu panjakanja Sarajeva pojavio se jedan od glavnih likova pederskog festivala u Sarajevu, najavljen kao „novinar i književnik iz Sarajeva“, iako nema ni novinarskog ni književnog djela. No, njegovi glavni umjetnički aduti su hašišarska kosa, ime Peđa i to što se motao oko pederskog festivala na kome je neko izudarao njega i njegovu – ženu, muža, šta li mu je već taj što s njim ašikuje?! Otkako ga je neko izudarao kao pedera, on je doživio naglu afirmaciju i postao brend sarajevske demokratije. Nešto kao Ivo Lola Ribar. Heroj. Kao što niko nije smio pitati Titu ima li fakultet, tako niko ni ovog pederaskog heroja Peđu ne smije pitati – a kako se ti u književnosti proslavi preko noći, a nisi ništa napisao? Desetine izvrsnih bošnjačkih pisaca skapavaju u dejtonskoj ilegali, jer nisu pederi, jer nisu Peđe, jer se odbijaju uštekati u taj dejtonski sistem gdje je mjera afirmacije srazmjerna mjeri pljuvanja po Bosni. A Ivo Lola Peđa usred Beograda kaže: „U BiH ne postoji politička elita, već je to kriminogena skupina koja se naziva vladom“. S Peđom se složio i Dino Mustafić, koji je nešto ranije doživio afirmaciju u srpstvu, kada je u emisiji „Pošteno“ nepošteno rekao da se po Sarajevu premlaćuju pravoslavni popovi. Ali, afirmacije nikada nije dosta, pa je Dino zapjevao Beograđanima za dušu, udarivši na islam, što ovi ponajviše haju: „Asocijacije studenata ne razgovaraju o korupciji, već o dužini suknje koja se smije nositi na predavanjima.“ Prisutni su sa oduševljenjem popratili Dininu duhovitost, jer su odmah ugledali studentice u dimijama kako zarobljene u islam tumaraju mračnim Sarajevom. Taman kada se pomislilo da je Dino dosegao dramaturski vrhunac, da nema dalje, majstor je dodao biber po pilavu: „Kod nas vlada provincijski mrak. Sarajevo je pokazalo da nema tolerancije i otvorenosti kojom se inače hvalimo.“ Zato je Dino otišao u tolerantni Beograd, da odatle kukumače na sarajevski mrak i da naručuje hapšenje reisa. Umalo da zaboravimo… Glavni događaj Festivala „Dani Sarajevu u Beogradu“ bila je projekcija filma „Queer festival Sarajevo 2008“ g-đice Ćazima Derviševića. (De ti sad znaj je li taj Ćazim muško ili žensko i kako bi ga trebalo oslovljavati, a da ga ne povrijediš?!) Naravno, film nije bio o pederima, već o navodnom proganjanju pedera u Sarajevu od strane mudžahedina. Akcent je na bradama, a ne na minićima za muškarce.
Podršku festivalu pljuvanja po Sarajevu dala je i SDP-ova uprava grada Sarajeva, na čelu sa protočnim bojlerom marke Behmen, što ukazuje na činjenicu da se bolest bosanskog podaništva uselila u sam sistem, u institucije vlasti, da je postala nadideološka, tako da inercijom interesnih tokova samomržnja i samoprezir postaju vrline društvenog i političkog napretka. Bošnjak danas zna da mu nema napredovanja u karijeri ako će svjedočiti bliskost sa svojom vjerom, ako će svjedočiti istinu o bosanskoj stvarnosti, iz koje se u ime islamofobičnih laži progone činjenice od bošnjačkoj žrtvi, jučer i danas. Dejtonski režim je srpsko-hrvatski, okupatorski, nebosanski i antibošnjački, suprotstavljen svemu što svjedoči istinu u Bosni i o Bosni. Kao i svaka okupacija, tako i ova dejtonska, nastoji uspostaviti teatar pravde i demokratije, u kojoj treba naći glumce da izigravaju ravnopravne i sretne Bošnjake, a zapravo će biti podanici tuđinske volje. Na socijalnom i psihološkom planu ovo je dugoročna operacija koja putem medijskog, obrazovnog, tržišnog sistema preoblikuje patriotska opredjeljenja bošnjačkog čovjeka i usmjerava ga da odbaci simbole svoga dostojanstva kao štetne i opasne, a da prihvati ateiziranu besadržajnost dejtonskog Bošnjaka, koji je tim podobniji što manje liči na svoju djedovinu.
Dejtonski kožni mantili
Sa ishodom 5. Kongresa SDA i trećim mandatom Sulejmana Tihića, zaokružuje se dejtonska operacija razbaštinjenja bošnjačkog naroda, koji će sada i preko svojih političkih predstavnika biti trovan ideologijom podaništva, kakvo je iskazano na „Danima Sarajeva u Beogradu“. Narod je uvijek vođen od sistema političke i ekonomske, a time i kulturalne moći, tako da se od naroda ne može očekivati da ugleda granicu na kojoj njegovi lideri postaju podanici kolonijalne i šovinističke politike. Sistemski nema razlike između Mustafićevog pljuvanja po Sarajevu i Tihićevog ponovnog prepuštanja Mostara Hrvatima, jer su oba gesta podanička i kapitulantska, iako se zamotavaju u celofane demokratije i kompromisa. Naime, prva stvar koju je Tihić uradio nakon uzimanja trećeg mandata je samovoljna odluka da SDA odustaje od mjesta gradonačelnika Mostara, u korist Hrvata. Nije Sulejman Tihić grobar SDA sam po sebi, niti je nacionalna katastrofa sam po sebi, jer su tu katastrofu u godinama prije legitimirali i Bakir Izetbegović i Andnan Terzić, i svi drugi koji su morali spašavati SDA iz mreže šićara i podaništva. Danas je stvar završena, jer su SDA i bošnjački narod dvije interesno suprotstavljene strane. SDA je izabrala podaništvo i rasprodaju bošnjačkog dostojanstva. Valjda je dosad jasno šta predstavlja Sulejman Tihić – ono najgore što se Bošnjacima moglo dogoditi, da budu zatočeni u diktaturu snishodljivog podanika, čije će izdaje biti predstavljanje kao vrline kompromisa.
Koncert Lepe Brene u Sarajevu, koji su organizirali i podržali kadrovi SDA, naslikao je bošnjačku podjelu na narod, koji je uz dostojanstvo svoje žrtve, i na SDA, koja je uz Lepu Brenu. Likovali su državni mediji zbog Brenine pobjede, kao što su likovali i zbog pobjede Sulejmana Tihića, najavljujući slavodobitno istjerivanje islama iz SDA. Time su bestidno poručili čiji je Tihić igrač, te razotkrili alternative bošnjačkom nacionalnom ponosu. A kako izgleda Bosna bez bošnjačkog ponosa? Ako je danas normalno da na državnim rtv kanalima ne bude ni obične vijesti o meču svjetskog šampiona Salke Zildžića u Crnoj Gori, onda će sutra biti normalno štošta. Postoji li država čiji javni mediji prešutkuju meč svoga svjetskog šampiona? A da je Salko Zildžić, recimo, rekao kako voli Lepu Brenu, bio bi počašćen ogromnom medijskom pažnjom. Možda bi dobio svoj tv-šou, kao Emir Glumac. Dejtonski kožni mantili znaju da je Salko mumin i zato je na njemu biljeg zabrane. Kao i na mnogim drugim koji se ne uklapaju u dejtonski profil podaničkog Bošnjaka.
Podaništvo u Bošnjaka ima tragičnu tradiciju. Danas je oživljeno kao dejtonska vrlina. Mnogi Bošnjaci napuštaju svoj identitet kako bi profitirali u novom sistemu vrijednosti. Srbi će ostati Srbi, Hrvati Hrvati, a Bošnjaci će se razgrađivati kao ateisti i novi Jugosloveni. Cilj je da se razmuslimani i razbošnjači bošnjački identiet. Sistemom unutarnje okupacije i korupcije u ovaj zločin nad bošnjačkim narodom uvučena je i bošnjačka politika.
Borit ćemo se. Naravno.
Broj 245, 5. VI 2009.