Ni jednom muslimanu u Bosni ne pada na pamet da zadire u ljudsko pravo pravoslavnih, katolika, ateista – da jedu krmetinu, ako im se jede, da loču alkohol, ako im se loče. Ali, zašto se to isto pravo na izbor, koje muslimani priznaju drugima, ne priznaje muslimanima?
Ide krme preko Romanije, u Saraj’vo svodi divizije! Krme je antifašista, partizan, oslobodilac. Šesti april se po krmetini raspoznaje. Pošto nemamo predsjednika ili kralja čije bi slike vješali po javnim prostorima, trebalo bi krmetovu tintaru ovjesiti svuda. Predsjednik „Gavrilović“! Pa da nas odsvakle gleda krmeća glava, košto nas je gledala Titina glava. Tek u takvom ambijentu bošnjački bi narod imao priliku da se emancipira, zar ne? Dokle god su Bošnjaci u opoziciji spram prosvjetiteljskih dometa krmetine, dotle će u Bosni biti belaja. Krmetina je još od austrijskog vakta prestala biti čvarak i postala jezik kojim hropću islamofobičari.
Neki dan je srpsko-hrvatsko „Oslobođenje“ iz Sarajeva objavilo tekst u kome je konzumaciju krmetine navelo kao mjeru antifašističkog opredjeljenja. Ko ne jede krmetinu ne može biti antifašista, i tačka! A pošto „Sarajke i Sarajlije koji nisu muslimani“ jedu krmetinu, stoposto, podrazumijeva se da su antifašisti. Fašisti, dakle, mogu biti samo muslimani, pošto oni ne jedu krmetinu. Kad bismo analogijama produbili ovu stupidariju urednice s-h „Oslobođenja“ Vildane S., došli bismo do zaključka da su svi Jevreji u Hitlerovoj Njemačkoj bili fašisti, pošto nisu jeli krmetinu. Hitler je, bezbeli, kao i Sead Fetahagić, havljao čvarke, i samim tim bio partizan.
Alkoholni antifašizam
U svome podugačkom islamofobičnom tekstu („BBIkini“) autorica čak na dva mjesta dovodi u vezu otvaranje BBI centra u Sarajevu, u kome nema alkohola i krmetine, sa činjenicom da je objekat otvoren 6. aprila, na Dan oslobođenja Sarajeva. Ona se čudi kako „Sarajevo svoj Dan oslobođenja proslavlja uz BBI bezalkoholnu filozofiju“. Možete misliti, Sarajevo oslobođeno, a na jednom njegovom pedlju, nema alkohola! Kakva je to sloboda bez alkohola? Nema antifašizma bez oblokavanja! Zaključak je da Sarajevo nije oslobođeno, da ga treba i dalje oslobađati, pa da nam umjesto džanarika rastu čvarci, umjesto patlidžana pive, nek’ Miljackom teče i vekija i rakija, nek’ umjesto snijega nad Sarajevom padaju praškovi leksaurina i apaurina, a nek’ potrusi i malo hašiša, pa da narkoza bude tip-top! Toliko je taj alkohol bitan, da ga rastresita urednica doživljava kao antifašističku filozofiju, koja je u ratu sa „bezalkoholnom filozofijom“. Ispade da je alkohol krvotok antifašizma! Ne može Sarajevo bez pjanstva biti slobodno, pa ga valja oslobađati od šerbetskog fašizma.
Vildana S. dalje piše: „Na dan kada je ovaj grad oslobođen jednog fašizma i napadnut od drugog, otvoreno je to čudo modernosti koje od podzemlja do vrha ignorira alkohol i sve mesne i suhomesnate proizvode od svinjetine.“ Stavljanje ovih činjenica u kontekst dva fašizma, sugerira da se upravo radi o trećem fašizmu. Prva dva fašizma su ubijali nevine ljude, a ovaj aktuelni ubija, urednica tvrdi, multietnički duh Sarajeva. Više nije bitno ko je ubio bosanske čaršije u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Višegradu, ko je otjerao Eminin duh iz tzv. zapadnog Mostara, bitno je izmisliti da se ubija multietnički duh Sarajeva.
U odnosu na brojčano stanje, Srbi i Hrvati nisu bolje stajali u Sarajevu, i u Tuzli, ni u Titinoj Jugoslaviji. Srbi i Hrvati su na funkcionerskim pozicijama kakve Bošnjaci u Republici Srpskoj ne mogu ni u snu ugledati. Stalno izmišljanje srpsko-hrvatske ugroženosti u Sarajevu treba da sakrije bosansku realnost, po kojoj Bošnjaci i u krajevima sa bošnjačkom većinom postaju politička, ekonomska i kulturalna manjina. A pošto se nema čime dokazivati navodna srpsko-hrvatska ugroženost u Sarajevu, onda se iz moralnog i mentalnog blata pojavi krme, kao herojski lik naše slavne komunističke tradicije koja se proslavila progonom bošnjačkog naroda. Zato uredenica s-h „Oslobođenja“ V.S. bez imalo stida ispisuje krmeću dijagnozu ljudskih prava u Sarajevu: „Ono što ne razumijem jeste sve glasnija šutnja koja se kao poruka i na ovakav način šalje onim Sarajkama i Sarajlijama koji nisu muslimani.“ Trebalo bi, bezbeli, prekinuti tu šutnju, napraviti demonstracije u slavu krmetine, dati šaku tableta SDP-ovim halugarima da prave nered po Sarajevu, da ga oslobađaju od bošnjaštva i od islama. Toliki je to problem što na jednom mjestu u Sarajevu nema krmetine, da je to još jedna u nizu poruka kojima se vrši etničko čišćenje nemuslimana.
Ako bismo kroz logičku bistrinu urednice s-h „Oslobođenja“ tumačili ljudska prava, onda bi se Bošnjaci mogli osjetiti nepoželjnim u svim kontekstima gdje se pojavljuje krmetina. Po čemu bi odsustvo krmetine, u odnosu na prisustvo krmetine, i obratno, bilo preče ljudsko pravo za onog drugog? Takvo tretiranje stvari golema je glupost. To je elementarno nerazumijevanje tolerancije, i bosanstva. Ni jedan Bošnjak nije ugrožen zato što na nekom javnom mjestu ima krmetine, niti se i jedan Srbin ili Hrvat treba osjećati ugroženim zato što u BBI centru nema krmetine. Izvan prostora koji su zajednički, gdje se isprepliću naše razlike, i tvore interkulturalnu mrežu običaja, postoje mjesta u kojima svjedočimo svoj identitet, i tu postoje jasne granice koje treba uvažavati kao ljudsko pravo. Ni jednom muslimanu u Bosni ne pada na pamet da zadire u ljudsko pravo pravoslavnih, katolika, ateista, da jedu krmetinu, ako im se jede, da loču alkohol, ako im se loče. Ali, zašto se to isto pravo na izbor, koje muslimani priznaju drugima, ne priznaje muslimanima? Ljudsko je pravo muslimana da brane zabrane i slobode svoje vjere, kao što je ljudsko pravo nemuslimana da budu kakvi žele. Kao što ne mogu Bošnjaci doći u slovenački „Merkator“ i zahtjevati da se iz marketa i iz restorana izbace krmetina i alkohol, jer ih to vrijeđa, tako ne može ni urednica s-h „Oslobođenja“ tražiti od BBI centra, iza kojeg stoji islamski kapital, da se u njega ubaci krmetina i alkohol. Novac pronosi identitet svog vlasnika, što se vidi i kroz nekadašnje bosansko „Oslobođenje“ koje je usljed promjene vlasničke strukture postalo islamofobična tribina dejtonske braće iz Karađorđeva. Ali, vidi se to pravilo i kroz BBI centar čiji vlasnici imaju pravo da zaštite islamski kapital od prostitucije. Nema ničeg negativnog u pravilu da građani u jednom javnom objektu ne mogu piti alkohol i jesti krmetinu. Ako je nešto fašizam u ovoj priči, onda je to pokušaj da se pravila muslimanskog identiteta prikažu kao fašizam.
Ateističko nasilje
Politička funkcija krmetine u bošnjačkoj povijesti zaslužuje poseban temat, jer se ovo zabranjeno meso odveć prevazišlo samo sebe, oživjelo, zadobilo oči i uši partije, i postalo detektor za podobnog „muslimana“. Kako nekad, tako i danas, s-h režim testira kadrove i propušta one koji od imena Hajrudin naprave Hary, od imena Hanifa naprave Hany, a pri tome i riječju i gestom pokažu da im nije mrsko preko čvaraka i alkohola svjedočiti odricanje od sebe. Srpsko-hrvatski revizori kroz krmeću glavu vire i prate hoće li Huso&Haso prići trpezi, podvući se pod rep i skliznuti u kadrovsku vrtešku. Tako se regrutiraju Bošnjaci novog doba, da kao spoj podaničkog i malograđanskog mentaliteta služe, i ližu, i služe, i kližu, i služe… Oni su danas u većini, utoliko što iza njih stoji dejtonski sistem, i jare i pare, i moć i noć, i što ne postoji nikakav otpor njihovom koćenju. Svi koji nisu s njima, protiv njih su, što je formula fašizma, dejtonskog i islamofobijskog.
Virus autodestrukcije uvjetuje stotine pojava u kojima Bošnjaci ne prepoznaju sramotu i štetu. Nedavno se navršila godina dana otkad traje ponajduža i ponajteža javna hajka na jednu Bošnjakinju, na direktoricu JU „Djeca Sarajeva“ Arziju Mahmutović. Sami nagovještaj da bi se mogla uvesti vjeronauka u vrtiće, rezultirao je bijesnim medijskim terorom nad ovom plemenitom Bošnjakinjom. Nije problem u vjeronauci za mališane, koji osjećaju prirodnu potrebu prema svijetu u kome postoji Bog i pravda, u odnosu na svijet bezbožništva i nepravde. Zašto bi, u protivnom, postojale bajke? U Evropi, i u našem kršćanskom okruženju, vjeronauka u obdaništima je praksa. Mališani odrastaju sa Isusom. Ovdje je problem u islamu, jer se muslimanskoj djeci, koja su u većini, brani da odrastaju kao muslimani. Lider SDP-a Z.L. hvalio se neki dan na Bijeljinskoj tv kako je spasio bošnjačku djecu od islama. Umjesto da Bošnjaci razumiju segregaciju po vjerskoj osnovi, oni su, ili odšutjeli, ili se pridružili kahveničarskom tračanju direktorice Arzije. Intelektualni otpor ateističkom fašizmu je, razumije se, izostao.
Zašto se onda čuditi ičemu drugom? Evo, nekoliko stotina Bošnjaka iz Sandžaka, koji su bh. državljanstva stekli 1996., bit će protjerano u Srbiju? Kao da su Afrikanci. Među njima je mnogo roditelja šehida, koji su poslije rata domaćinstva svili u Sarajevu. U bošnjačkom je društvu sistemski proizveden animozitet prema Sandžaklijama, čijim se tragedijom danas mnogi naslađuju, namjesto da se solidarišu, i u patnji i u otporu, jer nam je sudbina zajednička, samo što nekoga strefi dan prije, a nekoga dan poslije.
Dejtonski telali
Cilj je Bošnjake utjerati u krivicu, u stid, u strah od sebe. Tako nam se jedne godine pojavila Svetlana Broz sa projektom „Park pravednika“, da u Sarajevu odamo počast ljudima iz većinskog naroda koji su spasili ljude iz manjinskog naroda. Kao da je u Sarajevu trebalo Srbe i Hrvatske spašavati od Bošnjaka, a ne od srpskih granata i hrvatske blokade?! Po istom šablonu danas nam se pokušava nametnuti odluka da se u Sarajevu ili Tuzli jednoj ulici ili trgu dadne ime Srđana Aleksića, trebinjskog mladića koji je ubijen jer je branio bošnjačkog komšiju. Uspomena na Srđana treba Srbima, da se uče antifašizmu, a ne nama, koji samo antifašizam dokazali konkretnim djelima. Jednako tako, Bošnjaci nikada nisu digli dreku što u krajevima gdje su većina ima krmetine i alkohola na svakom koraku. Dreka se nadiže kad Bošnjaci podignu glavu kao muslimani.
Pokušaj urednice s-h „Oslobođenja“ da antifašistički puls Sarajeva opipava konzumacijom krmetine i alkohola, svjedoči o duhovnoj bijedi dejtonskih vladara i njihovih telala. Hronična bošnjačka greška je uvjerenje da se naš moralni osjećaj svijeta ogleda u drugima. Što bi nam neko želio zlo, ako mi svakome želimo dobro? To što mi želimo mir, dobrotu, toleranciju – ne znači ništa. Jer, oni žele da nas ispare, što bi rekao Orvel. Kad se musliman u Sarajevu drzne makar toliko da jedan objekat zaštiti od krmetine i alkohola, povod je to za detektiranje fašizma. Kad musliman u Sarajevu poželi da mu dijete odmalena dobija vjersku poduku, povod je to za jednogodišnje ateističko iživljavanje nad pravom koje u Evropi može realizirati svaki roditelj. Ali, ovaj sarajevski roditelj je musliman. Njemu i njegovom djetetu je isplanirana ateistička budućnost, kako ne bi remetili kršćansko/hrišćansko otimanje Bosne od bosanstva.
Broj 242, 17. april 2009.