Kakva je razlika između patrijarha velikosrpskog zločinstva Milana Lukića, koji je u hašku sudnicu unio Kur’an kako bi dodatno povrijedio svoje žrtve, i bošnjačkih kvlislinga koji izmišljaju da se po Sarajevu premlaćuju pravoslavni popovi i da Tuzli prijeti najezda vehabija?
Niko kao višegradski kasapin Milan Lukić ne simbolizira praktičnu realizaciju genocidnog zločina nad bošnjačkim narodom. On je taj koji je odvodio, klao, mučio, silovao, hladnokrvno ubijao i presuđivao, i u njemu se sažimaju sva dosadašnja bošnjačka iskustva žrtve. Sve priče koje smo slušali o četničkim, ali i ustaškim zločinima nad bošnjačkim civilima, o tom nevjerovatnom spektru morbidne mašte u otimanju ljudskog dostojanstva i života – sažete su u tom Milanu Lukiću, kojemu se sudi pred Haškim tribunalom. On je patrijarh srpske genocidnosti, centralna figura na slici svih onih naših pitomih komšija, čika Lazine i tete Milojkine djece, koji su preko noći podivljali i sa teškom mržnjom počeli progoniti nas, rastavljati od porodica, odvoditi u nepoznato, a najčešće u smrt.
Milan Lukić je prvi među krvnicima, jer je iskazao najveći talenat za praktičnu realizaciju genocida nad Bošnjacima. On nije samo mrzio i ubijao, on je nastojao da svojoj mržnji, i svojim ubistvima, udjene kreativnu dimenziju, što znači da je u svojim zločinima uživao, kao što normalan insan uživa dok srče kahvu. Za njega je prerezani muslimanski vrat što je za nas ružin cvat, za njega su krvavo krkljanje, samrtni hropci i krici nejakih što su za nas pjevovi ptica u proljeće, njegovi su se estetski kodovi navili prema gaženju ljudskog i biološkog dostojanstva ljudi koji pripadaju islamu. Milan Lukić je živa transvremenska arhiva srpsko-pravoslavne genocidne prakse, jer sažima sve najgore što je ta praksa izrodila kroz kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u čijim pauzama su oštreni noževi a Bošnjaci tjerani na zaborav, kako bi prošlim i budućim Lukićima bilo zanimljivije da probuđenu žrtvu gledaju u vrele, unezvjerene oči. Stoga Milan Lukića treba razumijevati i pamtiti kao centralnu pojavu u praktičnom i monstruoznom spektru realizacije genocida nad Bošnjacima, jednako kao što kao inspiratore i organizatore tog genocida pamtimo Milioševića, Karadžića i Mladića, ali i one koji još uvijek uživaju građanske slobode, poput zločinačkog vladike Vasilija Kačavende.
Arhiva genocidne prakse
Šta se uopće može očekivati od tog luđačkog mentalnog prostora koji je zaokupljen „istragom poturica“, a u suštini, uzaludnom ambicijom da se vlastita genetska feleričnost, onečišćena djedovina, slavenska polukrv, ta polumilenijska izmiješanost sa azijatskim ćaćama, namiri kroz genocid nad slavenskim muslimanima, Bošnjacima, kao najčišćim izdancima slavenskog juga?! Srbi koji sebe sebi prikazuju kao baštinike (pan)slavenstva tako liječe svoje grdne komplekse, jer progone Bošnjake koji su nemiksani, i u slavenskom smislu čišći i sretniji od njih, a u vjerskom, stabilniji i smjerniji. No, vjera je jedina tačka zbog koje su Srbi navodno bliži slavenskim korijenima, iako te korijene, bogme, ne određuje vjera, već boja brkova.
Otud je razumljivo što se u svim srpskim tzv. nebeskim nastojanjima da se nadrede Bošnjacima, islam uzima kao ključno i diskreditirajuće mjesto za uspostavu granice, razlike i identiteta. U velikosrpskim medijskim mahnitanjima bezbroj puta je govoreno o poturicama, pa „muhadžedinima“, ili džihad ratnicima, a nikad niko pošteno nije kazao kako su Bošnjaci slavenski narod koji u mnogim smislovima, kakav je recimo jezički, baštini slavensku izvornost. Bošnjaci su prikazivani kao strano tijelo u Evropi, i u Bosni, kao uzrok sukoba i napetosti, a posljednjih godina, evo, i kao navodna teroristička opasnost. Uvijek treba naglasiti kako to lažno prikazivanje ne bi bilo ni iz bliza uspješno da ga ne podupiru SDP-ovi komunisti i njihovi medijski plaćenici po Sarajevu. U središtu svih ovih podvala, kao ključ razlike, uzima se islam.
Vjerski identitet Bošnjaka možda i ne bi bio toliko bitan, da se njime ne potcrtava pravoslavlje u Srba, kao isključivi argument njihove vezanosti za panslavenski svijet. Jer, da im nije pravoslavlja, ostali bi im samo turski brkovi. Stoga je islam u fokusu velikosrpske genocidne operacije, kao sredstvo za ubjeđivanje Zapada u onostranost Bošnjaka, ali i kao poligon na kome se istresaju srpske transgeneracijske frustracije. Ta velikosrpska opsjednutost islamom kao isključivim značenjem bošnjačkog naroda, nerealna je, zlobna i proračunata. Islam jeste duhovna kičma bošnjačkog naroda, ali nikako nije sve u Bošnjaka. No, ako bi velikosrpka optika uvažila da u Bošnjaka ima i drugih, svjetovnih izraza duhovnosti, time bi priznala bošnjački nacionalni identitet, koji je sam po sebi složen i višeslojan. Naravno, genocidno srpstvo nema snagu za toleranciju, pa će Bošnjake i ubuduće doživljavati kroz iskrivljenu sliku islama, odnosno ničim utemeljene islamofobije. Cijelo 20. stojeće prošlo je u velikosrpskom negiranju i nipodaštavanju Bošnjaka, kao naroda kojemu je islam zasnovao navodni hibridni karakter, što je teza koja otvara neugodno pitanje srpskog genetskog porijekla.
Ovo kazujemo da bismo razumjeli prirodu divljaštva i kukavičluka koja proizilazi iz velikosrpskog svođenja Bošnjaka na islamofobijski diskurs, i nemanja snage da se Bošnjaci uvaže kao narod sa samosvojnim identitetom. To što je Milan Lukić u sudnicu Haškog tribunala unio Kur’an, kako bi dodatno povrijedio svoje žrtve, proizilazi iz cjelokupnog aspekta velikosrpske genocidnosti, i ne može se promatrati van tog lanca progona i nipodaštavanja bošnjačkog naroda. U srpsku genocidnu maštu se uklapa i podatak da se radi o primjerku Kur’ana iz kojeg je Lukić otrgnuo 60 stranica i natjerao žrtvu da ih pojede, kao i to da je sve ove godine tu blasfemičnu uspomenu nosio sa sobom, kao pravoslavnu relikviju. Milan Lukić je izdanak svesrpskog odnosa prema Bošnjacima, koji se dakle i u vrijeme komunizma i prividnog mira, a zapravo pauze u klanju muslimana, baštinio u srpskim kućama, kao mjesto odgoja svetosavskog identiteta. Dok smo punim plućima živjeli godine komunističkog mira, kao što danas živimo godine dejtonskog mira, u spremnosti da za mir samožrtvujemo pamćenje, u srpskim je kućama bez ikakve racionalne potrebe odgajana mržnja prema Bošnjacima, tako strasna, tako potkovana, da se prvom prilikom pretočila u klanicu muslimanskih vratova. Sa bošnjačke i muslimanske tačke gledišta za ovu mržnju nema nikakve potrebe, no, Srbi su znali da je njihovo svetosavsko, dakle, nacionalno biće, uslovljeno „istragom poturica“ i osvetom nad Bošnjacima.
Faustovska cijena
Danas kada je nestajanje Bošnjaka premašilo kritičnu crtu, i kada prijeti potpunim brisanjem Bošnjaka sa karte stvarnosti, Srbi bi se morali boriti za bošnjački opstanak, onako kako se lovačka društva bore za opstanak divljači. Srbi su to radili poslije svakog genocida, jer su se primirivali, ušminkavali kao prijatelji i dopuštali obnavljanje bošnjačkog biološkog fonda. Posljednji genocid je ozbiljno uzdrmao mogućnost obnove srpskog nacionalnog lovišta, bez kojeg je neodrživ svetosavski identitet, zasnovan na mržnji i osveti prema muslimanima. Bošnjaci su istrebljeni kao nikad dosad, svedeni na geto frtalja Bosne, u kojemu više ni za koga, pa ni sami za sebe, ne predstavljaju nikakav faktor, ni u političkom, ni u ekonomskom, a pogotovo ne u vojnom smislu. Iako je bjelodana bošnjačka izgubljenost, koja odveć djeluje garibski, nastavljaju se isti shematizmi vrijeđanja i proganjanja Bošnjaka kao da su Bošnjaci i danas onaj faktor koji je iz genocidne agresije izašao sa silom od 200.000 naoružanih vojnika, sa suverenom vlašću na odbranjenoj teritoriji i sa očekivanjem da će kreirati makar svoju budućnost.
Zbog nepostojanja nacionalnih institucija, kakve imaju svi narodi, kao što je Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, Muzej genocida, Matica bošnjačka, zbog svođenja nacionalne politike na polupismene i korumpirane političare, Bošnjaci su danas dovedeni u stanje kliničke smrti. Jedina korist od te smrtljavosti je u tome što sve optužbe i uvrede na račun Bošnjaka djeluju otužno i što u njih teško da mogu vjerovati i oni što ih kreiraju i ispaljuju. Otkud tzv. islamski terorizam u muslimana koji su sve manje muslimani, a sve više kršćanski medijativni mutanti, odrođeni od sebe i izgubljeni u islamofobičnom svijetu koji ih i dalje getom i bijedom kažnjava kao muslimane, iako ih je skoro preveo preko rijeke?! U tom rezervatu za muslimane, terorizma nije nikad ni bilo, a islama je sve manje, pa otud svako ko insistira na ovim starim i uigranim shematizmima djeluje kao teški i demodirani lažov.
Prije neki dan je jedan reditelj kojemu je Sarajevo dalo sve, oklevetao svoj grad kao mjesto kojim ne smiju hodati pravoslavni popovi jer ih prebijaju tzv. islamski teroristi. Prije neki dan je i SDP-ov načelnik jednog grada sa bošnjačkom većinom kazao da je svojom pobjedom spasio taj grad od najezde vehabija, a usput je dao i podršku festivalu pedera, čime je poslao poruku da preferira pedere, a prezire muslimane. Znaju oba ova lika šta je istina – da u Sarajevu niko nikad nije uvrijedio a kamo li pretukao pravoslavnog popa i da ni u jednom gradu sa bošnjačkom većinom nema više od 50-tak braće koju ovi zovu tzv. vehabijama, pa najava najezde nema nikakvog uporišta. Zašto onda to čine ova dvojica bošnjačkih z-likova? Zato što kao ljigavi poltroni, beskičmenjaci, moralni i patriotski jadnici, prodaju bošnjačku čestitost za sitne poene kod velikosrba i velikohrvata, koji će aplaudirati njihovoj spremnosti da blate sopstveni narod i izmišljaju tzv. islamski terorizam i ekstremizam u Sarajevu i Tuzli. Dejtonski režim podrazumijeva vladavinu srpskog i hrvatskog nacionalizma, odakle se kao demokrate promoviraju isključivo oni Bošnjaci koji pristaju da isljeđuju i progone Bošnjake. Kad pogledate dejtonsku FTV i BHTV, kao i plaćenićke magazine, vidjet ćete da kao demokrati u Bošnjaka slove i pojavljuju se samo oni koji su oblatili bošnjački narod. To je faustovska cijena uspjeha u dejtonskom režimu. Samo nevjerniku i otpadniku može biti slatka hrana i imovina bez halala, i navodni uspjeh do kojeg je došao preko blaćenja nevinih ljudi. Sva je sreća pa papir pamti.
Blasfemija bez značenja
Kad s jedne strane vidimo zločinca Milana Lukića, koji u sudnicu unosi Kur’an kako bi i u tom skučenom prostoru povrijedio svoje žrtve, a s druge strane vidimo ove sarajevske i tuzlanske kvislinge koji za račun islamofobijskog fašizma izmišljaju tzv. najezde vehabija – tada uočavamo taj ogromni multimedijalni raspon u kome djeluje gaženje bošnjačkih svetinja i dostojanstva. Taj sistem ponižavanja muslimana razrađen je kao velikosrpski duhotvorni i državotvorni interes, jednako kao što uspomena na holokaust biva izraelski državotvorni interes. Ne radi se o incidentu koji je u haškoj sudnici počinio svirepi i bolesni ubica, već o gestu koji je potkovan cjelokupnim duhovnim i državotvornim bićem svetosavskog srpstva, čije se moći odveć preljevaju i po političkim i mentalnim krajevima koje smatramo svojim, bosanskim.
Na žalost, velikosrpska genocidnost se danas isprepliće sa zapadnom islamofobijskom praksom, tako da smo se gaženja Kur’ana nagledali i u toku zapadne agresije na Irak i genocida nad muslimanima Iraka. Zapadna neosjetljivost prema muslimanskim životima, žrtvama i svetinjama uzrok je nedopustivog stava Haškog tribunala u vezi sa monstruoznom provokacijom koju je u sudnici počinio Milan Lukić. Za njih to nema nikakvo značenje.
Broj 230, 24. X 2008.