Cilj Festivala pedera u mjesecu ramazanu nije bila tek afirmacija pederluka, već provociranje i zastrašivanje muslimana, s krajnjom ambicijom da Bošnjaci prihvate pederluk kao manje zlo od vlastite tradicije.
Festival pedera u Sarajevu tempiran je u mjesecu ramazanu zbog očekivanja da će se lakše i djelotvornije isprovocirati reakcija muslimana, što je bio osnovni cilj ove političke i medijske operacije širih razmjera. Kada se analizira medijska logistika koja je podržavala višeheftično provociranje muslimana, uočava se da se radi o posve istim adresama koje godinama progone islam i Bošnjake. Budući da se dejtonski projekt razvija u pravcu zamjene identita agresora i žrtve, logično je da su za provokatorske efekte Festivala pedera u Sarajevu zainteresirane srpske i hrvatske obavještajne službe, kao i međunarodni faktor. Ništa nije moglo zaustaviti tu silu nasilja da izgura svoju fašističku zamisao – da optuži najtolerantniju i najotvoreniju sredinu na Balkanu za zatvorenost, jednoumlje, terorizam, vehabizam, i štošta još.
Zastrašivanje muslimana
U svijetu u kome se istina, antifašizam i antiterorizam, žrtve i ubice, vagaju tržišnim givihtima, jer se struktuiraju u ovisnosti od količine političkih, ekonomskih, a time i lobističkih moći, posve je nebitno šta se dogodilo u Sarajevu: događaj se proizvodi po narudžbi onoga ko je jači. Zajednička interesna tačka pedera i bosanskih dušmana nađena je, s jedne strane, u hroničnoj potrebi pedera da budu ugroženi i progonjeni, a s druge strane, u hroničnoj potrebi bosanskih dušmana da svoje fašističke osobine pripisuju svojim žrtvama. I jednima i drugima je trebala slika „fašističkog Sarajeva“, ali muslimanskog, kako bi se na kristalnoj noći islamofobije pronijela vijest o vehabijama koje teroriziraju analne izlučevine slobode i demokratije.
Danima su državni tv Dnevnici program počinjali sa informacijama o stanju u pederskoj oblasti, kao da je najavljeni Festival pedera pitanje rata, mira, suvereniteta, sjetve, žetve, obrazovanja, sveopće klizme i kataklizme. Antiislamsko bjesnilo je uzelo toliko maha da se mržnja prema muslimanima iskazivala i tako što je prilog o Bajramu emitiran čak u 15. minuti Dnevnika, što se dosad nikad nije dogodilo. Dosad su svi vjerski praznici bivali prva vijest informativnih emisija, ali ovaj je Bajram zglajzao u ime pedera, da se vidi i zapečati kako je pederluk, kao oličenje demokratije, pobijedio islam, kao oličenje navodnog radikalizma. Medijski montažeri su cijelim tokom ramazana forsirali neprijateljstvo islama prema pederluku, odslikavajući pederluk kao uslov bez kojeg se ne može biti tolerantan i savremen. Analogno tome, bošnjačka vjerska i svjetovna tradicija prikazivana je kao izraz nazadnosti, pa i ekstremizma, koji u isamofobičnom svijetu može skupo koštati bošnjački narod. Iako bošnjački otpor pederluku nije imao vjerski, već građanski karakter, on je pod agresivnim medijskim pritiscima prikazivan kao tzv. vehabizam. Mnogi su Bošnjaci navedeni da pomisle kako svo zlo dolazi od tzv. vehabija, a time i od islama, pa je isplativije prihvatiti pedere, nego slijediti vjeru i tradiciju. Na kraju se ispostavlja da cilj Festivala pedera nije bila tek afirmacija pederluka, već provociranje i zastrašivanje muslimana, s krajnjom ambicijom da Bošnjaci prihvate pederluk kao manje zlo od vlastite tradicije.
Upravo ta mržnja okupiranog Sarajeva prema muslimanima, koja je praštala iz svih medijskih rupa, demaskira civilizacijski i demokratski kredibilitet ideoloških sponzora Festivala pedera. U ostrašćenoj ili potplaćenoj misiji zastrašivanja Bošnjaka, oni nisu mogli prepoznati granice do kojih je podnošljivo kritikovati, makar i izmišljeni tzv. radikalni islam, pa su na stranicama svojih novina, i u rtv programima, jurnuli u blasfemiju, kasapeći muslimanske svetinje po uzoru na danske instruktore. U okupatorskim medijima u Sarajevu je objavljeno mnoštvo tekstova i ilustracija kojima se, baš na Bajram, islam vrijeđa kao nikad dosad. Po tome je Sarajevo taman muslimanski grad koliko, recimo, i Kopenhagen, u kojemu su muslimani i njihove svetinje meta za iživljavanje krstaških milicija i njihovih medija. Sarajevo ne samo da nije muslimanski grad, već nije ni multietnički i multikonfesionalni grad, jer su Bošnjaci, zato što su muslimani, građani drugog reda, tlačeni, prognani, poniženi, i – ušutkani. Festival pedera je stanje bošnjačke obespravljenosti u Sarajevu prikazao u totalu, jer se uz bestidnu podršku kompletne medijske i velikog djela političke infrastrukture, zaskočio na ramazan, da muslimane uvrijedi, okleveće i zastraši.
Pederska država
Količina medijske i političke moći koja je stala iza vrijeđanja muslimana u Sarajevu, a u ime tobožnje zaštite Festivala pedera, ukazuje na neminovnost prelivanja te moći u sive i terorističke okvire. Pederi i njihovi plaćenici će mržnju prema muslimanima, ali i općenito neistomišljenicima, realizirati ubistvima, otmicama, premlaćivanjima, po uzoru na MOSAD, KGB, CIA-u, Udbu, i druge tajne službe koje su svoje stvarne ili izmišljene neprijatelje progonile po cijelom svijetu.
Pederska je moć danas tako struktuirana da putem lobija i fondacija djeluje kao država u državi ili država nad državom, ali i država sama po sebi, s obzirom da su pederi uspjeli svoju bolest izbrisati iz svjetskog registra bolesti, silom je nametnuti kao vrlinu i staviti pod zaštitu države, kroz zakone koji razvrat ravnaju sa osnovnim, reproduktivnim elementima prirode. Pederi će proizvoditi pedere, umnožavati ih, popederivati zdravo tkivo, jer je pederluk zakonom zaštićen kao tekovina slobode, čime odanost pederskoj teoriji i praksi biva ključ uspjeha u karijeri. Negiranje pederskih prava i sloboda će biti verbalni delikt, tačka na kojoj se provjerava pravovjernost globaliziranog građanina. Projektovani „evropski musliman“ će biti baška provjeravan, jer će pored konzumiranja krmetine morati podržavati i pederluk, misli li išta biti u kršćanskoj hijerarhiji.
No, s obzirom na količinu moći, koju već danas ispoljavaju pederi i njihovi plaćenici, tortura se neće okončati sa zakonskom zaštitom ovog protuprirodnog divljanja. Izvitopereni doživljaj svijeta će okotiti stalnu potrebu za kažnjavanjem učenja i ljudi koji štite prirodu od razvrata. Pederi su u ratu sa Svetim Knjigama, sa sljedbenicima Knjige, sa prirodom koja ženu nije namijenila ženi, ni muškarca muškarcu. Agresiju na temelje prirodnoga poretka moguće je voditi samo iz patololoških pobuda, i sa kriminalnim sredstvima. Pederluk se ne može uklopiti u legalističke okvire, jer je traumatiziran sam po sebi, pa svijet doživljava u stalnoj konfliktnosti. Manija proganjanja proizvodi maniju progona izmišljenih proganjivača. Otud je kompletna tzv. rodna teorija zasnovana na ugroženosti, a to je pozicija na kojoj je zatemeljen prvo komunizam, a potom Hitlerov fašizam, Herclov cionizam i Miloševićev srbizam, dakle pojave čiji je probuđeni totalitarni mrak progutao bezbroj sudbina. (Zanimljivo je da se aktuelna masovna hipnoza oko turističke euforije u čađavoj Tuzli razvija na pozicijama ugroženosti od industrijske prošlosti.) Pored evidentne finansijske i političke moći, pederluk ima i teoretsku pratnju, kojom je ovaj razvrat ustoličen kao akademska disciplina. Pa i u Sarajevu, već godinama. Pederocentrično teoretiziranje treba da stvori efekat kako je pederluk cool i kako se pederluče samo progresivni i odvažni, a što je isti socijalni model koji regrutira nove narkomane. Sve to kazuje kako pederluk ima dugoročnu ambiciju da vlada Svijetom, a što je nemoguće bez medijske pratnje i teoretske potpore. I jedno i drugo se osvaja parama, a pare se osvajaju solidarnošću grupe koja se osjeća ugroženom. Iz stvarnog ili umišljenog osjećaja ugroženosti će proizaći ugrožavanja drugih i drugačijih, kako su to činili komunisti, cionisti, fašisti, a kod nas velikosrbi i velikohrvati. Muslimani takvih iskustava a ni perspektiva nemaju, izuzev kao žrtve, kakve su u verbalnom smislu bile i prigodom posljednjeg divljanja pederske i antiislamske mreže za vrijeme ramazana.
Slovo o roditeljstvu
Kao i svaki fašizam, tako je i ovaj pederski, u Sarajevu, posegnuo za zamjenama teza. Najpoganija teza je ona po kojoj se kroz muslimansku netoleranciju pederluka imenuje muslimanska netolerancija komšiluka, odnosno, srpskog i hrvatskog prisustva. Ova podvala je činila idejnu okosnicu svih tekstova kojima je napadan muslimanski građanski otpor Festivalu pedera u ramazanu. Srpski i hrvatski komšiluk Bošnjaci doživljavaju kao osnovu svoga nacionalnog interesa, i na tome istrajavaju, uprkos izdajama i poniženjima. Stavljati pedere u ravan sa višestoljetnim iskustvom multietničkog zajedništva, vrhnuski je bezobrazluk.
Druga podvala je pokušala da relativizira otpor bošnjačke javnosti, kroz pitanje – zašto vam smetaju pederi, a ne smetaju vam kriminal, korupcija, droga, prostitucija? Uistinu, umalo da se postidimo što ne dižemo dreku oko zla koje nas je osvojilo, kao da su lopov i drogeraš oslobođeni krivice samim tim što nisu pederi. No, mi sada govorimo o pederima i o njihovom ponižavanju muslimana.
Treća podvala je bila ona o vehabijama koje su napale dobrohotne pedere, kad su u parovima, kao istospolni muževi i supruge, pošli na izložbu da se kulturno uzdižu. Svi su izvijestili kako su napad na pedere izvele vehabije, jer su uslikane dvije-tri brade. Istina je da su demonstracije imale građanski karakter, jer se to ono zdravo, jedro, slobodoumno, prirodoljubno Sarajevo, odgojeno u poretku bosanske avlije, pobunilo protiv tlačenja i ponižavanja svoga tradicijskog bića, u kome je pederluk odvazda i zauvijek tretiran kao mentalni feler kojemu je mjesto u izolaciji, gdje ga vide i čuju jedino bube i gusjenice.
Niko u Sarajevu nije iskazao ambiciju za vješanjem pederluka, jer se ima razumijevanja i samilosti prema bolesti i traumi. Demokratski je iskazana odanost prirodi, vjeri i tradiciji, a protiv nastojanja da se jedna nastranost progura kao vrlina, i da bude u istoj ravni sa odnosima koje je propisao Svevišnji. Uistinu, neka svako u svoja četiri zida čini šta hoće, jer svako za sebe odgovara, ali, mi kao društvo odgovaramo za ambijent u kome će nam odrastati djeca, dok ne postanu punoljetna da sama za sebe mogu odgovarati. Stalo nam je da odgojimo zdrave ljude, sinove koji će imati žene, i kćeri koje će imati muževe, kako bi i oni imali svoju djecu i ostvarili osnovni smisao postojanja, i otud je naše prirodno odgojiteljsko pravo jače i preče od prava sila razvrata koje razaraju zakone prirode i slovo Svevišnjeg o roditeljstvu i potomstvu.
Broj 229, 10. X 2008.