U borbi protiv tzv. islamskog terorizma naša zemlja nije pretrpjela nikakvu štetu od izmišljenih terorista, ali je pretrpjela nesagledive štete od armije intelektualnih i političkih prostitutki koja je za pare i karijere izmišljala nešto čega nema. Prva i i najteža šteta je gubitak povjerenja.
Kolonijalno sataniziranje Bošnjaka ustoličilo se čim je Turska Carevina odbjegla sa Balkana. Još su austrougarski oficiri o Bošnjacima pisali kao o „divljoj i poživotinjenoj gomili koja se može dovesti do ljudske svijesti potpunim razoružavanjem i postupnim približavanjem administraciji koja je uređena na strogim zakonima“. U različitim formama i povodima moguće je kroz cijelo 20. stoljeće pratiti naturanje orijentalne krivice slavenskom, bošnjačko-muslimanskom narodu. Čak i u vremenima u kojima Bošnjaci žive daleko od svoje vjere, proizvodi(la) se islamofobija, za potrebe ogledanja u razlikama, prvenstveno srpskog, ali i hrvatskog identiteta. Pred početak genocidne agresije 1992. godine, Bošnjaci su se gotovo stopili sa nacrtom jugoslovenskog građanina. Ipak, velikosrpska propaganda je početak genocida odjenula u zaštitu golorukog srpskog naroda pred džihad-ratnicima, islamskim fundamentalistima i „muhadžedinima“. Ovo ukazuje da sataniziranje Bošnjaka, i prije i poslije, nije imalo porijeklo u realnim pretpostavkama, već u nastojanju da u odnosu prema razlici, Srbi, ali i Hrvati, ojačaju svoj identitet, te da aboliraju zlodjela koja su počinjena nad bošnjačkim civilima, pri odbrani „predziđa kršćanske Evrope“.
Pred bjesnilom islamofobije
Na žalost, perfidno propagandno svođenje bošnjačkoga građanskog opredjeljenja na islamofobijski diskurs, rezultiralo je višegodišnjim saučesništvom velikih svjetskih sila u genocidu nad bošnjačkim narodom. Iako je Armija RBiH bila jedini programski sljednik antifašista iz Drugog svjetskog rata, iako je bošnjački narod na genocid i mržnju uzvratio zajedništvom i tolerancijom, Zapad je podržao četničke i ustaške teroriste, koje su svoju odanost fašizmu potvrdili genocidnom agresijom ne samo nad Bošnjacima, već nad multietničkim naslijeđem Bosne i Hercegovine. Multietnička BiH nije dobila podršku Zapada zato što okosnicu njenog bića čini jedan muslimanski narod. Zapad je u ime kršćanskog fundamentalizna i prezira prema ravnopravnosti muslimana, pogazio antifašističku ideju na kojoj je, valjda, sazdan. Ako je neupitno zapadno saučesništvo u genocidu nad Bošnjacima, u vidu embarga na oružje, izgladnjivanja i preseljavanja civilnog stanovništva, ne vidimo zašto bi bila upitna ambicija Zapada da se zaboravi, zatre i u drugim formama, kakve su ekonomska i kulturna kolonizacija, dovrši razaranje Bosne i Bošnjaka?!
Unutarnji teroristički udar na Ameriku 11. septembra 2001. nenadano je revitalizirao stare propagandne obrasce i otvorio renesansu za jačanje velikosrpskih i velikohrvatskih pozicija u BiH. Kršćanski fundamentalistički pakt protiv Bošnjaka dobio je neočekivanu priliku da se značenje genocidne agresije momentalno preformulira u tzv. građanski rat, u kome su agresori branili Evropu od tzv. islamskih terorista. Uočena je šansa da se pod izgovorom borbe protiv tzv. islamskog terorizma ubrzaju procesi zatiranja bošnjačke jednakopravnosti, tako što će srpski i hrvatski faktor, uz bošnjačke figure, ovladati ključnim mehanizmima sistema.
Politički, medijski i pravosudni udar tzv. antiterorista bio je hitar i brutalan. SDP-Alijansa, koja je zavladala 2000. godine, svoju dugoročnu šansu je vidjela u kooperativnoj produkciji montiranih sudskih procesa, te različitih oblika forsiranja islamofobije i nipodaštavanja boraca Armije RBiH, odnosno njihovog izjednačavanja sa četničkim i ustaškim teroristima. Vijeće ministara BiH, koje je vodio lider SDP-a Zlatko Lagumdžija, ustanovilo je „Koordinacioni tim za borbu protiv terorizma“, tijelo koje je narednih mjeseci svako malo obavještavalo javnost o „terorističkim“ kretanjima i opasnostima. Gdje su te „opasnosti“ bile prije 11. septembra, niko nije pojasnio, iz čega se vidi plaćenićki, dodvornički i montažerski karakter „antiterorističkog tima“ koji je suštinski predstavljao buduću policijsku državu za muslimane u BiH.
U jedra islamofobiji zapuhala je i nevladina (NGO) infrastruktura, godinama odgajana donacijama sa Zapada, stavivši svoje kvazidemokratske potencijale u službu tzv. borbe protiv terorizma. Bio je to tužan poraz građanskog intelektualizma. Organizirani su okrugli stolovi, sesije, izdavani časopisi, sve na temu otkrivenog tzv. islamskog terorizma, a u koga bi drugog nego u Bošnjaka. Sarajevski intelektualci, bliski ovim organizacijama, nalikovali su na sve one mentalne i moralne gmizavce koji su se grijali uz zločine ondašnje Njemačke ili ovdašnjeg Izraela. U Sarajevu 2001. i 2002. nije bilo časnije stvari nego biti protiv zloupotrebe kompletnog državnog i društvenog sistema za sataniziranje bosanske žrtve. Jednako vrijedi za kraj 1991. i početak 1992., kada su samo odvažni bili protiv velikosrpskog razumijevanja jugoslovenstva. Na žalost, na prste se mogu prebrojati javne ličnosti, političari pogotovo, koji su se tada usudili javno progovoriti protiv islamofobije kojom je SDP-Alijansa tvrdila pazar kod svojih šefova.
Totalitarna tamnica
Historija je samo tekst, pa tako i ova, bliska, koju nastojimo rekonstruirati i upamtiti, kao gnjecavi ponor sarajevske političke i intelektualne čaršije, prestrašene i zakupljene od dejtonskih mentora, kojima od stupnja potlačenosti Bošnjaka ovisi stupanj srpske i hrvatske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Za razliku od informativne tamnice koja je ovlada narednim godinama, bosanska je demokratska javnost 2001., pa sve do 2005., imala nekoliko medija u Sarajevu u kojima su demontirane plasirane klevete. Mislimo na „Ljiljan“, „Walter“, „Jutarnje novine“, a potom i „Saff“. Već 2001., u stroju za klevetanje Bosne i Bošnjaka, našli su se tzv. neovisni listovi u Sarajevu koji su, kao i nevladin sektor, finansirani iz zapadnih izvora, ali i iz srpskih i hrvatskih obavještajnih fondova. Kao po starom komunističkom obrascu, sadržaje iz novina o tzv. islamskom terorizmu mogli ste pogledati u prilozima Informativnog programa FTV i emisiji „60 minuta“, ili pak obratno. Bila je to jedna – ideološka i partijska – redakcija. Putem FTV, kao udarne igle ove medijske operacije, uz pogrde i uličarski vokabular, plasirano je na stotine medijskih optužnica protiv nevinih ljudi. Iako se radi o prostakluku i neprofesionalizmu nulte kategorije, glavni medijski „antiteroristi“ su napredovali u karijeri. Nema ni jednog da ga je sustigla njegova svekolika sramota. S druge strane, rijetki bosanski autori koji su reagirali na laži o tzv. islamskom terorizmu i branili Bošnjake pred bjesnilom islamofobije – sudski su i medijski obrađivani, da bi na kraju bili prognani sa javne scene koja je poprimila totalitarni, jednodimenzionalni, ideološki, u suštini srpsko-hrvatski kolonijalni karakter.
Ambicija nam je da temu izmišljanja tzv. islamskog terorizmu legitimiziramo kao jednu od najbitnijih tema u dejtonskoj realnosti BiH, koja iziskuje obradu sa više aspekata. Na žalost, dosad se tek nekoliko autora ozbiljnije bavilo ovom pojavom, što ukazuje da akademska zajednica zazire od tretmana teme čija obrada nema podršku političkog ambijenta. S druge strane objavljeno je mnoštvo radova kojima se Bosna i Bošnjaci povezuju sa Al-Kaidom, što u nedostatku protuargumenata biva jedina čitljiva istina o Bošnjacima kao teroristima. Baška je pitanje odgovornosti bošnjačke politike i muslimanskih institucija za apsolutno nerazumijevanje egzistencijalne bitnosti otpora projektu satanizacije žrtve i aboliranja genocidnog agresora kroz instaliranje lažne, ali postojane konstrukcije o karakteru rata u BiH.
U bošnjačkoj se akademskoj javnosti i dalje osjeća grešnim i štetnim pristajanje uz sintagmu „izmišljanje tzv. islamskog terorizma“, jer vladajući diskurs smatra pravovjernim i isplativim upravo izmišljanje tzv. islamskog terorizma. Strujanje političke i finansijske moći ide u tom pravcu, što zbog nepismenosti, što zbog korumpiranosti, tako da bošnjačka akademska elita nema objektivnu, a ni institucionalnu mogućnost da ove tokove preusmjeri. Otuda se genocid nameće kao pravda, žrtva kao zlotvor, antifašisti Armije RBiH kao teroristi, a četnici i ustaše kao branitelji evropskih principa. Istina se, dakle, ne podrazumijeva, istina se brani, ali „istina“ se i proizvodi. Otud će za lučonoše istine, pravde i demokratije sloviti medijski i politički zlotvori, koji su besmislenim optužbama sramotili BiH i vrijeđali bosansku žrtvu. Činjenica da su oni, uprkos očitom sunovratu, još uvijek tu, jači nego jučer, ukazuje da Bosnom i Hercegovinom danas vladaju isti oni koji bi vladali da je Armija RBiH vojno poražena, a da je bošnjački narod morao pristati na sve kompromise, pa i taj da bude na lancu svojih neprijatelja. Upravo je tzv. antiteroristička hajka učinila da se iz institucija sistema, naročito u javnim rtv sistemima, u policiji i pravosuđu, izgnaju posljednji oblici bošnjačke građanske ravnopravnosti, namjesto kojeg je ustoličen kapitulantski, samoponižavajući model podobnog Bošnjaka, čija se odanost provjerava gaženjem bošnjačkih vrijednosti. Ljudi u krhkim narodima svašta čine za malo moći i para. Alternativa sluganstvu je ili šutnja, ili progonstvo. Islamofobija je od dejtonskog društva napravila totalitarnu tamnicu, u kojoj su montirani sudski procesi i medijske hajke sasvim prirođen ambijent, koji je ispravno pročitan od hiljade bošnjačkih intelektualaca koji još jedino misle u tišini svoje glave.
Ubistvo povjerenja
Da li će se to promijeniti? To ćemo znati ako jednog dana ugledamo mnoštvo knjiga, diplomskih radova, magistarskih i doktorskih radnji na temu terora „antiterorizma“, s nijetom da se razobliči posrnuće demokratskih pravila i medijske kulture, koje se dogodilo pod patronatom jednog globalnog i raznorodnog siledžijstva. Znat ćemo to ako se jednog dana glavne medijske zvijezde tzv. antiterorističke kampanje budu izučavale na katedrama žurnalistike kao primjeri posrnuća ove profesije, i općenito, slobode govora. Toliko je zla u BiH počinjeno u stampedu tzv. antiterorizma, da bi tek neovisno sudstvo moglo obezbijediti osjećaj satisfakcije. Zasad, iako su prošle godine nakon serije medijskih i pravosudnih montaža, za koje se pokazalo da su opaka izmišljotina, ni jedan jedini „antiterorista“ nije snosio posljedice svoga terora i upotrebe državnih mehanizama u sijanju kleveta i progonu nevinih ljudi. Jer, ovom državom ne vlada pravda, već šnajderi pravde.
Istina o izmišljanju tzv. islamskog terorizma, o oživljavanju policijske države, ne treba danas ni jednom centru moći, preko kojih se struktuiraju akademski i javni obzori. Besmisao je lice vremena koje živimo, jer javnim prostorom vladaju laž, hipokrizija, poltronstvo i kukavičluk.
U borbi protiv tzv. islamskog terorizma naša zemlja nije pretrpjela nikakvu štetu od izmišljenih terorista, ali je pretrpjela nesagledive štete od armije intelektualnih i političkih prostitutki koja je za pare i karijere izmišljala nešto čega nema. Prva i i najteža šteta je gubitak povjerenja. Nakon svih izmišljenih slučajeva, istinit slučaj se ne može pojaviti. Jer ako se pojavi, nećemo mu vjerovati.
Broj 227, 5. X 2008.