Društvo pisaca Tuzlanskog kantona je na jednoj od svojih sjednica pokrenulo raspravu o nekoj vrsti certificiranja recenzenata od strane kantonalnih i općinskih vlasti, kako bi se izbjegla pojava da svako potpisuje svakakve recenzije za još svakakvije knjige. Društvo pisaca TK bi se ponudilo kao partner vlastima u uređivanju ove oblasti, za knjige iz književnoumjetničke i publicističke produkcije, a što bi moglo poslužiti kao ogledni primjer i u drugim izdavačkim i umjetničkim oblastima koje finansiraju kantonalne i općinske vlasti.
***
Osnovni problem u uvođenju estetskih i stručnih kriterija u oblast finansiranja izdavaštva mogla bi predstavljati upravo vlast, koja u demokratski traumatičnim sredinama nosi otpor prema instituciji konsultantskog mišljenja. Takvo stanje je neodrživo, i treba ga mijenjati argumentiranim pritiscima.
Prvo, funkcioneri i državni službenici koji raspodjeljuju budžetska sredstva za izdavačke i umjetničke projekte najčešće nemaju naobrazbu i iskustvo na osnovu kojih bi mogli procijeniti kvalitet djela, ali i vjerodostojnost recenzija i stručni beckground recenzenata koji smatraju da određeno djelo zavređuje objavljivanje.
Drugo, recenzenti mogu biti svi koji imaju ime i prezime, što će reći da se kao recenzenti jedino još ne mogu potpisivati kućni ljubimci koji, generalno, nemaju prezimena. Ako bi se umodalo da se kućnim ljubimcima nadjevaju i prezimena, u praksi bi se moglo dogoditi da pisac svoga papagaja metne kao recenzenta. Ko zna da li je Fatko Alispahić papagaj Fatmira Alispahića ili sin Nijaza Alispahića?!
Izdavač koji bi se htio šprdati sa ovom neuređenom i haotičnom oblašću, ne bi snosio nikakve zakonske posljedice, jer nigdje ne piše da anonimni vodoinstalateri, šoferi ili moleri ne mogu biti autori recenzije, koja će od nadležnog ministarstva ili općinske službe biti vrednovana kao vjerodostojan stručni orjentir. Treće, pisci i izdavači više nemaju vremena i novaca za gubljenje, kao bi angažirali nepristrasnog recenzenta.
Na tuzlanskoj regiji negativna recenzija vjerovatno nije napisana godinama, možda čak od 1988. kada je Željko Ivanković u tuzlanskom „Univerzalu“ odbio rukopis knjige pjesama Fatmira Alispahića pod naslovom „Fildžan“, a zbog sterilne općenitosti u opjevavanju velikih i zvučnih tačaka (život, smrt, ljubav, alfa, omega), preko kojih se ovaj mladi pjesnik kanio objesiti za nebo. Danas bi Željka Ivankovića prvo upitali hoće li da zaradi par stotina maraka, ali pod uvjetom da napiše pozitivnu recenziju. U slučaju da odbije, i da mu pare nisu važnije od estetskih sudova, angažiran bi bio neko drugi, mekši.
U paraknjiževnim i parakritičkim svjetovima koji nisu uobličeni kriterijima i ozbiljnošću profesije, ovi se poslovi završavaju kao i svi drugi trgovački i zanatski poslovi. Lukavački prozaista Redžo H., autor nekoliko nevjerovatnih romana, ostat će upamćen po tome što je honorar za recenziju od 50 KM imenovao – nadnicom. K’o veli, nadnica od 30 KM je kad se čitav dan kopa kanal, a nadnica od 50 KM je i kad se nešto napiše o njegovoj knjizi, što se takođe može uraditi za jedan dan, i još sjedeći. Po principu slobodnog tržišta, para-kritičar-nadničar će pronaći Redžu H., a i Redžo H. će ispuniti obavezu da pribavi recenziju i recenzenta.
Estetski kriteriji apsolutno ne postoje, jer su određeni formalnom obavezom da se popune rupe u prostoru gdje treba pisati nekakvo ime i u prostoru gdje treba biti nekakav tekst. Kakvi su to tekstovi, Redže H. i njegovo recenzenta, i kakve akademske i stručne kvalifikacije stoje iza recenzenta, nikoga ne zanima. Ispunjeni formalizam obezbjeđuje dobijanje budžetskih sredstava za štampanje neke nepotrebne knjige, koja biva ravnopravno tretirana sa nekom potrebnom i dobrodošlom knjigom.
Agresivnost ispodprosječnosti nerijetko plete vješte lobističke mreže i nadjačava skrušenost i samouvjerenost kvaliteta, tako da mnogi dobri projekti ostaju u sjeni književne folk-estrade.
Visoka kultura svakako dijeli usud tehnologizacije i estradizacije javnog prostora, zbog čega se estetska poruka nastoji pojednostaviti i tržišnim mehanizmima osvojiti konzumenta. Geto estetskih kriterija opasno se udaljava od interesovanja društveno-političke zajednice, koja postaje sve snažniji pobornik pojednostavljenja i konformizma u kulturnoj politici i umjetničkoj produkciji.
Općenito, digitalni signali ovladavaju kulturnom produkcijom, što znači da bi certificirani stučni recezenati u izdavačkoj politici ličili na ponovno uvođenje televizora lampaša. No, neke bi oblasti morale ostati pod lampaškim osvjetljenjem, jer bi prijetila opasnost da Maka Dizdara zamijenimo pjevanjima Šerifa Konjevića.
***
U predočavanju potrebe da se stručno uredi ova oblast, vratit ćemo se na vrijeme kada je začeta destrukcija izdavačkog prostora, koji je do rata korespondirao sa razvojnim interesima društvene zajednice. Izdavačka produkcija nije mogla ostati imuna na političke anomalije i društvene šizije koje su u vrijeme rata i neposredno poslije zadesile BiH.
Kao što se u funkcioniranju ekonomskog ili socijalnog sustava pojam tranzicije, slobode, otvorenosti, demokratičnosti, shvaća naopako, tako se i izdavaštvo našlo pred iskušenjima anarhije kriterija. Tim prije što se vlast nije imala kad pored povijesnih obaveza baviti ustanovljavanjem strateških okvira za razvoj i podsticaj kvalitetne izdavačke djelatnosti. Uz nekoliko časnih izuzetaka, većina izdavačkih kuća je kao kriterij za štampanje knjiga prihvatila novac, a ne vrijednost materijala.
Autor koji ponudi izdavaču izmirenje troškova štampe, mogao je, a može i dan danas, poredati liske kupusa među korice, i na principima slobodnog tržišta kupiti 200-300 grama recenzije.
Iz ove globalne skice, kao pojave sa glavom i repom, izdvaja se jedan dio ratne izdavačke produkcije, koja je zanimljiva utoliko što se s njom počinje odmotavati pojava svaštarenja u izdavaštvu. Po isijavanju stila i sadržaja ovaj izraz u ratnoj bh. književnosti bi se mogao odrediti kao patriotska groteska, jer je patriotizam sredstvo za proboj na književnu scenu, a groteskno izobličenje sadržaja krajnji rezultat.
Ilustrativno ćemo navesti neke primjere kaliranja izdavačkih i recenzentskih kriterija u toku rata, kako bismo ustanovili odomaćenost i institucionaliziranost ove prakse u društvenoj zbilji, petnaestak godina poslije. Po principu slučajnog uzorka predstavićemo tri (konstitutivna) maestra patriotske groteske.
***
U izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke Tuzla objavljena je 1994. godine lijepo opremljenja zbirka pjesama “Domovini zbog ljubavi”, autorice Zekire Žigić. Zajedničku recenziju su potpisale profesorice Mersa Katanić i Azra Arnaut, čiji je tekst metnut kao predgovor knjizi.
Profesorice zapisuju: “Zekira Žigić je primjer pjesnika čiji značaj nije samo u tome što je progovorila o određenim motivima, već u tome što je snagom svog izraza, dala tim motivima pečat autentičnih događaja”. Ova opšta ocjena aludira i na uvodne stihove iz pjesme “Domovina”: “Šetam zemljom ponosnom / šetam zemljom prkosnom…”, ili iz pjesme “Slobodnu Bosnu hoću”: “Kakvi su te snašli jadi? / Ah, srce mi živi u velikoj nadi. / Bosno moja, dušom mi se širiš, / sa sudbinom ovom nemoj da se miriš”.
Recenzenti dalje tvrde: “(…) Svoj pjesnički habitus povezala je sa licem cijelog naroda. A poezija i moral idu zajedno. (…) Domoljubni stihovi neće lahko presahnuti kod nas u BiH. U svoje iskrene stihove udahnula je ljubav, svoje strahove, svoje nemire, svoje bijegove u sebe i iz sebe (…) Otvorenih očiju pjesnikinja gleda (a da ne bi zatvorenih?, op.a.) i shvata da se ne ide uvijek u životu putem cvijetnih polja (…)”. Ove ocjene se, dakako, odnose i na stihove iz pjesme “Bosno moja”: “Svaki taj leptir Bošnjak je tvoj, / što naroda svoga ne zaboravlja soj. / On hrabrošću svojom tebe sada brani / da slobodni i ljepši dođu ti dani.”; ili na poentu u pjesmi “Cvjetaju ljiljani”: “Uplaši se Vlašad ljuta / u mišijoj rupi traže puta / a mirišu ljiljani / cvjetaju li cvjetaju”.
Pjesnikinja se potvrđuje i kao poznavalac Kur’ana, pa u svoje stihove ili meće profitabilne svete sadržaje ili progovara sakralnim jezikom: “Poštuj Boga jedinoga / prirode nam Gospodara / (…) / poštuj Božiji put zbog svih onih /što ginuše za Allaha / i zbog onih (Sic!) što satraše / sve što je vrijedno muslimana”. Uvodni stihovi iz pjesme “Ima od Drine vedrine”: “Ide četnička stonoga / iz srbijanskocrnogorskog brloga” – blijedi su u odnosu na artizam u poenti pjesme “Slobodo”: “Ja slobodna nisam, Slobodane, /a slobodan nisi ni ti. / Slobodu hoću, Slobodane! / Slobode, SLOBODO!”
Knjiga Zekire Žigić vrvi od isijavanja patriotske groteske, i mučnog osjećaja trivijalizacije uzvišenih pojmova koji se crvene od doticaja stihoklepne patetike. O pjesmama posvećenim raznim šefovima općinskih službi, humanitarnih organizacija, kojekakvim čaršijanerima, nekakvom Macanu, itd. – nećemo govoriti.
***
Drugi, federalni partner, u ilustriranju ove pojave bi mogao biti pjesnik Anto Šimić zv. Čiko, čija se knjiga “Ne dam Bosnu” pojavila 1994, takođe u izdanju tuzlanske Biblioteke. Na kraju povelike “bilješke o pjesniku” stoji i ovo: (…) “Tako je nastala zbirka ‘Ne dam Bosnu’, da kao kruna iskrenog zalaganja u odbrani domovine prkosi neprijatelju. Pored poezije piše i tekstove za glazbu, a mnogi od njih su uglazbljeni i prezentirani širokoj javnosti putem sredstava javnog informiranja”.
Iz hagiografske “bilješke” saznajemo: “Neusiljen, jednostavan, po prirodi inventivnog duha, Anto Šimić stiče širok krug prijatelja. Tu je iskusio prve ljepote i grubosti života”. Jedan od recenzenata, profesorica Mirjana Bajer, dovešće u vezu ove osobine za udaju sa historijskim kontekstom nastajanja zbirke.
Profesorica u predgovoru knjizi kaže: “Značajni povijesni trenuci u našem narodu uvijek su rađali pjesme i pjesnike, kao da se sva bol zbog onoga što se događa među običnim ljudima zgusnula u stih i ostala da živi pretočena u pjesmu”. Ovaj mitski fon predgovora nema se, ipak, čega drugog ticati nego Čikine pjesničke točione. …Neka se toče stihovi: “Takav grad, k’o što Bosna ima – / pa to nema nigdje, poznato je svima” (str. 7); “Drugu zemlju ne bih nikad poželio – / iz Bosne se nikad ne bih iselio” (str. 10); “Sloboda je tu, na pragu, / BH-vojska ima snagu – / istjeraće agresora, prokletoga tog zlotvora.” (str. 12); “E, pa, ne može ona samo srpska biti – / i Hrvati i Muslimani u njoj će živjeti.” (str. 14); “Združenim snagama Hrvati i Muslimani bit će jači / nego naoružani do zuba agresor i njegovi bradati koljači”.
Riječ ima tumač, profesorica Bajer: (…) “U ovim pjesmama progovara Anto Šimić umjesto kolektiva i umjesto pojedinca, ima i univerzalnog, općeznačnog, a i intimnog, pojedinačnog. Motivi koje susrećemo nisu ni nepoznati ni neobični – u povijesti su se pojavljivali vrlo često”. Pa da vidimo te “povijesne motive”: “Četnicima nisu pomagale ni vašljive brade / kad su ih u bijeg tjerali borci 107. brigade” (str. 17); “Crna oka a mrkoga brka – / sve planove neprijatelju pobrka / Zaista je dobar strateg zapovjednik Mijač / za neprijatelja je Ivan kao magije vrač / Ali ima Mijačević i druge vojne poglede: / neprijatelja tjerati do konačne pobjede” (str. 18); “Među četnicima nastade panika i vriska – / bježe nazad, hrabrost im je niska” (str. 22); / “Ali je komandant veoma mudra glava, / pa neprijatelju stalno život zagorčava.” (str. 26); “Bježe četnici kao i ostala gamad, / ostavljajući za sobom neopisiv smrad” (str. 29); “Mene moja duša boli, / znam da me svaki Tuzlak voli!“(str.33); “Teško je meni i drugovima mojim, / dok sa njima skupa u podrumu stojim.” (str. 36).
Na kraju svog predgovora, prof. Mirjana Bajer preporučuje zbirku za čitanje – “jer će ona odjeknuti u srcu običnog čovjeka kao sve ono što je htio da kaže a nije znao nači riječi i način da kaže”. “Njena vrijednost je baš u činjenici da je na pragu XXI stoljeća narod progovorio iskonskim bolom i iskonskim motivima pred nezamislivom tragedijom koja nas okružuje” – zaključuje prof. Bajer.
Tu je tekst drugog recenzenta, koji je štampan kao pogovor knjizi, a naslovljen je čudno, kao – “Odgovor”. U “Odgovoru” knjizi prof. Mersa Katanić piše: “Neposredne i jednostavne ove pjesme nijemi su svjedoci jednog vremena. Oni (!) su i opomena da zlo može pokušati, ali nikad neće uspjeti uništiti jedan narod. Zato ovu zbirku treba prihvatiti kao vjerodostojnu sliku bola i prkosa jednog čovjeka i jednog naroda”.
***
Treći ilustrativ u kolu bosanske patriotske groteske je, po ključu, Srbin. Pjesnikovo ime je Predrag Đ. Radulović zv. Pile. Njegova šesta knjiga poezije “Kome moja ispovijest treba” štampana je 1996, negdje u Republici Srpskoj, sa potpisom trojice izdavača: SUBNOR, SP RS, JUL RS. Trobojka sa petokrakom čini koricu vanredno opremljene knjige. Autor je, izgleda, neki fini jugonostalgičar, čije su tužne pjesme iskorištene za odveć profano pakovanje “velike Srbije” u Titovu ambalažu. Iz predgovora Ratka Krsmanovića saznajemo da je pjesnik Pile bio krivično gonjen, jer je “sputavao borbeni duh srpske vojske šireći bratstvo i jedinstvo na području Republike Srpske što je potvrđeno oslobađanjem Muslimana i Hrvata iz logora, kojom prilikom se sa istim ljubio o čemu postoji i foto snimak…”
Recenzije književnika i publiciste Vlade Kecmana i učiteljice Natalije Đukić, koje su štampane na kraju knjige, suglasne su da bi Piletova knjiga “trebala da bude rado viđena u svakoj kući od Triglava do Đevđelije, od Sjevernog do Južnog pola, jer tragedije su svugdje podjednako tragične”.
Književnik Kecman piše: “Analizirajući njegovu antiratnu poeziju stiče se utisak da je Radulović izuzetno zabrinut za sudbinu svih naroda ovih prostora, bolje rečeno za cjeloklupan narod pod ovim nebeskim svodom. Kao osvjedočeni lirik, on o tome govori slavujevim glasom. (…) Jasan, realan, određen, mudar i nadasve human, on vidi dalje od drugih. (…) Bilo gdje da se pojavi on izaziva interes, jer je zaista osoben. (Pjesnik liči na Dragana Đajića, op.a.) (…) Pišući jasno on podsjeća na bistar planinski potok. (…) Radulović je oplemenio poeziju novim saznanjima života i svega onog što život znači.
On je već sada dosegao zavidnu pjesničku razinu”. A “briljantno pjesničko štivo” kaže: “Popucaju najljepše / Graditeljske niti / Srce odjednom / Ne želi osjećajno biti” (str.6); “Beznađe je / Kada se čovjek / Ne može da snađe // Čovjek za sve mora da ima / Dovoljno snage / Pobjede nad samim sobom / Vrlo su drage” (str. 10); “Nikada tužniju / Mrakovicu nisam vidio / Nedavno sam je posjetio / I prizor mi se / Nimalo nije svidio” (str. 47); “U stravičnom ritualu / U vis su bacali / I na oštre kame dočekivali / Nevinu djecu malu” (“Jasenovac”, str. 50); “Bio je neprevaziđeni diplomata / Iako ništa više / Imao nije / Od bravarskog zanata” (str. 70); “Posebno je opasan / Vojvoda / Što doktorat ima / Kao takav poznat je / Manje više svima” (str. 110); “Priznajem / Da je moja vjera / Vjera u čovjeka / Za dušu i srce / Nema boljeg lijeka” (str. 165)… Recenzent No. 2 veli: “Ova knjiga se ne može čitati bez suza i razmišljanja. Po svojim porukama i inteligentnosti, ova knjiga je istovremeno i ‘Sveto pismo’. (…) To je najhrabrija knjiga o poslednjem ratu na prostorima bivše Jugoslavije, ali i veliko naravoučenije za sve sukobe, ratove, mržnje, pakosti”.
***
Postojala je svojevremeno ideja da se sa sve tri strane bh svijeta pokušaju prikupiti zbirke pjesama čiji su estradni patriotski sadržaji degradirali i patriotizam i književnost. Računalo se da bi značenje društveno zabrinjavajuće pojave ovom izboru dala stručna recenzentska mišljenja, po običaju cjelovito štampana ispred ili iza sadržaja. Tada je još uvijek skandalozno odzvanjalo da estetski problematične knjige štampaju “hramovi kulture”, a da iza recenzija stoje stručni ljudi, među kojima i univerzitetski profesori i šefova katedri za književnost.
Ko je mogao pretpostaviti da će se za desetak godina otržišnjenje književne produkcije toliko uvući u kulturnu javnost, da će biti normalno da država finansira nepotrebne knjige i da čudnovate recenzije potpisuju nestručni i neobrazovani recenzenti. Tri ratna uzorka kojima smo ilustrirali ovu priču danas nisu više nikakvo čudo, jer su takva čuda preplavila izvještaje o radu institucija kulture i kantonalnih i općinskih službi o finansiranju izdavačkih projekata. Dakako, nije sve tako beeznadežno, mnogo je više knjiga čija pojava obogfaćuje našu zbilju, no, nepostojanje sistema još uvijek reproducira sindrom površnosti i svaštarenja u institucionalnoj podršci književnoumjetničkoj produkciji.
Mogli bismo na aktuelnim izdavačkim projektima, sufinansiranim od organa vlasti, pronaći mnoštvo primjera koji sujednako groteskni kao i ovi koje smo naveli.
Sve to ukazuje na bitnost inicijative Društva pisaca TK da organi vlasti otvore dijalog o certificiranju recenzenata čiji sud će garantirati kvalitet dijela koja se finansijski podržavaju iz budžeta kantonalnih i općinskih vlasti.
Fatmir Alispahić
Časopis „Ostrvo“, 01.09.2008.