Slikarska poetika Sabine Agić razmještena je između vangogovskog impresionizma, razigranih boja i uzburkanih linija, kojima odslikava fantastiziranu viziju prirode, i cezanovskog postimpresionizma, geometrijske apstrakcije i linearnog dinamizma, u čiju metafizičku ambijentalnost komponira zapis levhe. Uz ova dva poetička pola, koja se prožimaju i nadopunjuju, Sabina Agić se iskazuje i u osobenom viđenju Bosne, u kojem kapije, pendžeri, ibrici, nanule, halke, mangale, pa i mahale, nose monolitnu patinu djedovine.
Kreativna invencija Sabine Agić komunicira sa velikim slikarskim poetikama, koje se manirom postmoderne dopunjavaju arhetipskom slikom bosanske duhovnosti. Tako su nastale autentične likovne formacije, u kojima se arhitektonske strukture po ugledu na Paula Kleea, omekšavaju likovnom lirikom levhe. Ovaj kontrast djeluje kao filozofijsko potcrtavanje razlike između prolaznosti materijalnih formi i smislenosti vjerovanja.
Jednako su osobeni impresionistički likovni svjetovi koji blago aludiraju na metafizičko i fantastično, utoliko što razbuktali cvjetovi dominiraju pejsažima, kao u neko predhistorijsko doba, preko kojeg nas upućuju na vizije neokrnjene ljudskim nemarima.
Slikarstvo Sabine Agić svjedoči o jednom promišljenom autorskom nastojanju da se u duhu savremenih teoretskih i slikarskih poetika ostvari funkcionaralan spoj opće i sopstvene likovne baštine.
Fatmir Alispahić
Gradačac, 20. VI 2008.