Nemoguće je otići pred Fabriku duhana Sarajevo i demonstrirati zbog povećanja cijena gradskog prevoza. Sarajevske demonstracije su obesmišljenje svojim ciljem – zahtjevima za ostavkama. Otud to nisu demonstracije, već projekat destabilizacije vlasti u Sarajevu, a putem obmanute rulje koja je preko državnih rtv kanala i kvislinških intelektualaca navučena na lažnu priču. Dok se ruši vlast u Sarajevu, dok se vrijeđa islam i satanizira reis Cerić, bošnjačka elita pravi bal u Beču, kao ilustraciju našeg nacionalnog jada i izgubljenosti.
Divljanje koje su tzv. „građani Sarajeva“ organizirali 6. aprila pred zgradom Narodnog pozorišta u Sarajevu čisti je fašizam, jakako, suprotstavljen demokratiji i slobodi javnog govora, koji imaju svoje uzvišene ciljeve i legalistička pravila. Fašizam je i ponašanje državne i federalne televizije u ovom povodu, jer su prekoračile granicu svoje informativne funkcije i potvrdili se kao podstrekači siledžijstva, sijači smutnje, nesporazuma i dezinformacija. Upravo na ovim medijima dosad je mnogo puta rečeno da su demonstracije, navodno, spontano organizirane putem web portala Sarajevo-x, te da iza njih ne stoji nikakva organizacija. To su priče za malu djecu, jer iza ovog srbofilskog, neokomunističkog medija stoji SDP Zlatka Lagumdžije, kao politička marioneta braće iz Karađorđeva. Dovoljno je analizirati izbor i tretman tema pa uočiti kako se radi o SDP-ovom web portalu, koji se zbog izigravanja objektivnosti lažno predstavlja neutralnim nazivom Sarajevo-x.
Demonstracije, kao izraz demokratske kulture, moraju imati svoj legalistički cilj. U protivnom, to nisu demonstracije, nego divljanje, kakvo se u našem političkom pojmovniku određuje sintagmom „događanje naroda“, što podrazumijeva poistovjećivanje naroda sa kravama i volovima koji se po spontanim skupovima vodaju tamte-vamte. Tako je Milošević krajem 80-tih transportovao Srbe k’o hajvane, traktorima i kamionima, gdje god bi mu zatrebalo da svoje siledžijstvo zamotava u tobožnju narodnu volju. Tako su Miloševićevi sljedbenici ovog 6. aprila sakupili u Sarajevu hašišare, halugare, pedere, ublehe, besposličare, intelektualce željne slave i razne pacijente – da se vampirski događaju pred Narodnim pozorištem Sarajevo, i da opet traže ostavke gradonačelnice Sarajeva i premijera Sarajevskog kantona. Svi okupljeni bezbeli misle da su u nekoj misiji demokratije, oni su ushićeni u bezumlju, pa se lažno osjećaju kao da ruše Berlinski zid i pišu nove stranice historije, a pojma nemaju da su tek komunističke koze u predstavi koju preko SDP-a i njegovih pipaka režiraju rušitelji Bosne i bosanskoga.
Ta zaglupljena rulja bi se začas dala upristojiti da joj ima ko objasniti kako gradske i kantonalne vlasti nisu odgovorne za bezbjednost građana, jer je za to odgovorna reformirana policija, kojom ne komanduje ministar MUP-a, već policijski komesar. A policijski komesar je tu metnut od strane SDP-Alijanse, kada je svoju kadrovsku pravovjernost dokazao progonom mnogih nevinih Bošnjaka i izmišljanjem tzv. islamskog terorizma. Sarajevska rulja nema priliku da se dezinficira u demokratskom ambijentu, jer je državni i federalni rtv kanali uporno đubre obmanama.
Ljagaj, laži i ne traži
Nevjerovatno odzvanja spoznaja da se u Sarajevu danas odigrava tako krupna manipulacija građanima i njihovim demokratskim osjećajima, a da na to ne reagira niko. Znaju, jako dobro, urednici BHT i FTV, „Oslobođenja“ i „Avaza“, znaju u Helsinškom komitetu i drugim komitetima, da se radi o lažnim optužbama gradske vlasti i neosnovanim zahtjevima za ostavkama, ali, svi šute i podržavaju tzv. spontane proteste. Državna televizija je čak imala i direktno uključenje reporterke ispred zgrade Narodnog pozorišta, kao da se radi o ozbiljnom i opravdanom protestu, a ne o banditskom nasrtaju na demokratsko dostojanstvo građana kojima je oduzeto pravo na tačnu informaciju. Napose, okupljali su se građani još kojekuda, štrajkovali su radnici, penzioneri, ali državni tv kanali nisu imali direktno uključenje. I ovo ukazuje do koje je mjere državni informativni sistem kriminogen i ideologen, jer ne zazire od kreiranja i realizacije tako ozbiljnih zahvata kakav je destabilizacija vlasti. Bosna i Hercegovina je jedina država na svijetu čiji su državni mehanizmi usmjereni na njeno uništenje.
Danas kada dejtonska aparatura funkcionira u punom kapacitetu, bez mogućnosti da bude vraćena na pozicije iz 1996. godine, razumljivo je nastojanje da se dokrajči bošnjačka preostalost. U posljednje dvije-tri godine dohapšena je bošnjačka sloboda govora, tako da danas u Bošnjaka više niko ništa ne govori, jer je represivni mehanizam autocenzuru nametnuo kao mjeru govora, zbora i dogovora. Sudbine izudaranih Bošnjaka najbolja su opomena svima drugima da šute, gledaju pridase i ne mrdaju, dok ne dođe na red i šutnja, jer je bošnjačka. Bošnjački narod danas putuje fabričkom trakom za uništenje, poput peradi okrenute naopačke, čije glave služe jedino da budu odfikarene. U Bošnjaka je glava da spava, pa u snu i ne vidi kad posve obnevidi.
Ako bismo nekako i razumjeli da bošnjački političari ne štite narod od čijih glasova žive, teško je razumjeti pojavu da oni ne štite ni sami sebe. Konkretno, u slučaju događanja tzv. građana Sarajeva, gradonačelnica i premijer su se trudili da odobrovolje rulju, umjesto da su ih sikterisali kao pojavu koja je posvađana sa demokratskom kulturom. Zbunjeni, prestrašeni i bez stranačke podrške, čelnici Sarajeva su čak bulaznili o blagodetima demonstriranja. Ma, naravno, ali da bi demonstracije bile u ime demokratije one moraju biti smislene! Nemoguće je otići pred Fabriku duhana Sarajevo i demonstrirati zbog povećanja cijena gradskog prevoza, ili otići na pijacu i demonstrirati zbog malih penzija. Sarajevske demonstracije su obesmišljenje svojim ciljem – zahtjevima za ostavkama. Otud to nisu demonstracije, već projekat destabilizacije vlasti u Sarajevu, ucjenjivanja i zastrašivanja bošnjačke politike, unošenja nemira i razdora među građane Sarajeva, a putem instrumentalizirane rulje koja je dezinformirana i navučena na lažnu priču, preko državnih rtv kanala i kvislinških intelektualaca koji za račun Beograda i Zagreba lažu narod i reafirmiraju rigidne oblike miloševićevskog događanja naroda i jednoumlja. Razotkrilo se u međuvremenu da čelnici nekoliko tzv. nevladinih organizacija koje podržavaju ove „spotnane proteste“ primaju plate u visini plate gradonačelnice i premijera.
Budući da sarajevski čelnici nisu umjeli zaštititi ni sebe, a kamo li demokratski dignitet Sarajeva, u javnosti niko nije pomenuo pitanje odgovornosti za hajcanje političkog nasilja. Bošnjački političari u politiku gledaju kao papak u semafore, i ne razumiju da se cesta može prelaziti i mimo semafora. Zato oni nisu u stanju pojmiti da televizija može lagati, ljagati, manipulirati, te da se ne može svaka vijest podvoditi pod informaciju, kao što se ne može svaki izlazak na ulice podvoditi pod demokratska prava i slobode. Bošnjački političari se plaše da im se ne prigovori nedemokratičnost ako kažu da su protiv demonstracija bez legalističkog pokrića, te da takav vid ispoljavanja smatraju političkim nasiljem. Zato grupa geliptera sa lakoćom dribla cjelokupnu bošnjačku politiku koja već heftama nema – logičnog i jednostavnog – odgovora na divljanje po Sarajevu.
Obilježavanje 6. aprila, najznačajnijeg sarajevskog datuma, bilo je povod da se progovori o svemu ovome, ali su bošnjački političari izgovarali fraze kojima nije bilo ni vrijeme, ni mjesto. Aktuelni trenutak je tražio konkretnu odbranu Sarajeva pred nasrtajima novih fašista, kojima komanduju isti oni što su 6. aprila 1992. opasali grad. Ova opsada pod koju potpada Sarajevo bit će i teža i duža, jer se događa u glavama.
Opsada Sarajeva, zapravo, nikad nije ni dokinuta, već je dobila nove oblike. Sarajlije se više ne usmrćuju snajperskim hicima i krhotinama granata, jer ta smrt, od koje živi i jača duhovni otpor, i nije neka smrt; ova smrt je prava, crna smrt, zato što se njome ubija duh, koji više ne pripada nama, njegovim stanodavcima, već onima što njime gospodare putem okupatorskog medijskog sistema. Ali, to u Bošnjaka malo ko može i hoće da razumije.
Balovi i bošnjački balvani
Šta je danas stvarnost Sarajeva? Jezivi ezan? Džamija na Ciglanama koja je sama po sebi povezana sa ubistvom Joze Leutara? Reis Cerić kao Homeini? Ovakve uvrede se svakih nekoliko dana poslažu u medijskom prostoru glavnog grada. Šta je koga briga što je novi ljubavnik Harisa Silajdžića, taj Milorad Dodik, jedan normalan poziv reisa Cerića za jedinstvom bošnjačkih političara proglasio homeinizacijom, što bi se srpskim jezikom razumjelo – islamizacijom svega i svačega po BiH?! Šta je koga briga što jedan priprosti novinar „Oslobođenja“ piše da je „ezan jeziv“, te što potura vezu između džamije i ubistva Joze Leutara? Ma zamislimo da sam ja napisao kako je jeziva zvonjava crkvenih zvona, digla bi se i kuka i motika da zaštiti Sarajevo od „muslimanskog ekstremizma“! Islam se u Sarajevu može slobodno vrijeđati, a da niko ne reagira. Već smo svikli da se reis Cerića vrijeđa svako malo. Šta je koga briga! Pri tome je normalno da kardinal Puljić daje političke izjave i da Biskupska konferencija razmatra političko stanje u zemlji. Jer, Vinko je vazda sekularan, on je lučonoša demokracije, pa se niko i ne osvrće kad se Katolička crkva miješa u politiku aktivnije od ajatolaha Homeinija.
E, sad dolazimo do jedne ilustracija koja nas upozorava da bošnjačkoj eliti nisu sve ovce na broju. Vidjesmo sve ove nasrtaje o kojima se šuti, a sada ćemo vidjeti našta se to pali Haris Silajdžić, aktuelni „prvi u Bošnjaka“, i oni koji okružuju njegov titanik. Pazi sad ovo! Forum mladih za očuvanje tradicije i kulture BiH u Austriji orgajnizirao je „Prvi bosansko-hercegovački bal“. Ako je bal prvi, a jeste, onda on nema veze sa tradicijom i kulturom BiH! U pritivnom bi i moje rahmetli nene odrastale na šenbrunskim balovima. Ali, ovaj bal, haman, ima veze sa historijom? Evo šta kažu organizatori: „Ova kulturna svečana manifestacija je svojim održavanjem ušla u istoriju kao prvi bh. bal u svijetu“. Ove ilustracije su dovoljne da vidimo kako se radi o lakrdiji koja nam sramoti i zemlju i narod. Ali, na tu lakrdiju je s leptir mašnom došao Haris Silajdžić, okružen Bošnjakinjama koje su u austrijskom izbjeglištvu dimije zamijenile haljinama bez leđa i rukava. Nekoliko medija je toj paradi kiča i gluposti dalo ogromnu pažnju. Čak je najavljeno i sedam tv repriza, što na Hayatu, što drugdje. Jer, budalaština je viza bošnjačke afirmacije, pa nikome ne smeta to groteskno izigravanje bečke gospode, ali bi mnogima zasmetao progovor o bošnjačkoj potlačenosti. Zna to i dopadljivi Haris Silajdžić.
S jedne strane imamo nasrtaje na stabilnost ono malo bošnjačke vlasti, s druge strane imamo uvrede islama i sataniziranje bošnjačkog vjerskog poglavara, a evo, kao šlag po torti, imamo sliku stanja bošnjačke političke svijesti, koja se utapa u bečkim balovima koji s nama nemaju nikakve veze, jer su nam historijski i tradicijski bliži balvani na putu nego valceri. Da li je moguće u tolikom rasponu između opake stvarnosti i jeftine uobrazilje graditi budućnost za Bošnjake?
Broj 218, 11. IV 2008.