Saff

Građanski rat u Srbiji

Srbi nikad u svojoj povijesti nisu bili očajni kao danas. Ostali su bez kolijevke srpstva, a povrh svega, ispalo je da svoj opravdani revolt nisu umjeli iskazati demokratski, već se se Svijetu potvrdili kao divljaci. Paljenje Američke ambasade nije bilo spontano, već izrežirano, od strane snaga bezbjednosti, kako bi u Svijet bila poslata slika zbog koje će se Srbi prepasti Srba. To bi značilo da je neko u Srbiji protiv Srba.

Zašto bismo vjerovali da će nas na Onom Svijetu dočekati pravda? Zato što već na ovom svijetu ima mnoštvo znakova pravde. Razlika je jedino u tome što pravdu na ovom svijetu treba iščekati, a što i nije teško, kad se vjeruje. Tamo je pravda konačna i momentalna, a ovdje je pravda proces koji traje, ali se uvijek završi u korist Dobra. Konačni efekti stižu još mnogo poslije odluke da nešto takvim bude. Kad odlučiš baciti duhan, još mjesecima se batrgaš iz njegovog ropstva. Kad odlučiš stati, prvo ćeš to učiniti glavom, pa nogama. Kad odlučiš ići, i stići, ni krenuo još nisi. Zato odluka da nešto bude pravdom podrazumijeva dalek put od odluke do pravde. U međuvremenu, trepere, poniru i izviru znakovi da će pravde biti. Umijetnost njihovog dešifriranja jedna je od najljepših pratilja ljudskog života.
Nedavno kada smo na ovim stranicama pisali o banjalučkim i višegradskim sevdalinkama koje su prognane iz svog prirodnog staništa, dobivši jedno novo, tugobno značenje, nismo mogli pretpostaviti kako će se pravdosni eho ove priče pojaviti u srpskom narodu. Bošnjacima je srpstvo otelo mnoge bešike u kojima je životom zanjihan i dojen bošnjački suh. A to boli više od svake boli, kako samo može boljeti kada majci otmu dijete, pred autobusom koji iz srebreničke enklave kreće za Tuzlu. Ti naši oteti i pobijeni gradovi, potomstvo su naše, i mi njihovo, a o tom srodstvu još jedino svjedoče kulturni tragovi, u pjesmi, u priči, na slici. Ostalo je bol. Tu bol Srbi ne mogu razumjeti, ni danas, kad su se sa tom boli susreli na Kosovu, bez kojeg su ostali, a gdje im je ostala i bešika u kojoj je zanjihano duhovno srpstvo.

Ne znaju biti žrtva
Čujem kako se narod šprda sa nekoliko lopova i lopovica, zaposlenih u državnim službama, do grla uvaljenim u kriminal i korupciju, koji hodaju i pričaju kako teško žive i kraj s krajem ne mogu sastaviti, valjda u strahu da će biti provaljeni, procesuirani, uhapšeni. Glavni hapac među njima, iako ima platu od par hiljada maraka, čak je digao tzv. kasu uzajamne pomoći, inače namijenjenu za siromašne, e kako bi se pred svojim podređenim prikazao kao sirotinja. Pride se još počeo baviti i umjetnošću, jer, molim te lijepo, ko je vidio da umjetnik bude državni kriminalac. Lopovluk, dakle, zahtjeva čitav niz pozorišnih mjera, što znači da je golem srklet uzimati nešto što ti ne pripada i u čemu ne može biti rahatluka. Ljudi to ne razumiju, pa ni onda kad ih počne svrbiti – ne zbog srama, već zbog straha – da bi mogli nadrljati i da bi im moglo biti oteto to što su od naroda oteli. Dejtonska tranzicija ustoličila je uvjerenje da je krađa legitimno mentalno stanje za osvajanje boljeg života. Pri tome niko ne razmišlja koliko je ljudi osiromašio, koliko djece izgladnio svojom gramizvošću. Hapaju ljekari za operacije i intervencije, a ako im ne daš – umri! Hapaju državni službenici, odlamaju procente iz budžeta, kradu iz oka građanima koji ne mogu ostvariti svoja prava ako „ne kanu“. Hapa policija, hapa pravosuđe, hapa svaka vlast, hapaju nevladine organizacije kao kriminalne filijale stranaka, hapaju sve stranke ponaosob, jer su te ćelije demokratije pretvorene u samostalne zanatske radionice, u kojima se umjesto kafom i cigarama šverca voljom naroda. I, kada bi ikome od ovih lopova sadašnjice kazali da je njihov rasipnički život otet od naroda, oni vas ne bi razumjeli, nastavili bi krasti – jer je kultura krađe ustoličena kao imperativ društvenog ponašanja. Kod Srba je, pak, kultura klanja muslimana stoljećima izgrađivana kao svetosavsko pismo, i oni taj zločin razumijevaju kao društvenu vrlinu.
Zbog istovjetnog mentalitetnog sklopa Srbi su na protestima zbog gubitka Kosova nastavili uzvikivati parole, tipa: „Ubi Turčina!“ Budući da je ova prijetnja upućena nama, Bošnjacima, moramo ponoviti da su Turci 500 godina boravili u krevetima srpskih majki, koje su 500 godina rađale male, slatke, mrke i brkate Turke, čime je genetska struktura u Srba poturčena, pa uzvik: „Ubi Turčina!“, podrazumijeva da to Srbi Srbe pozivaju na samoubistvo. Bošnjaci takvih, intergenetskih selidbi nisu imali, jer su u Bošnjaka sačuvani izvorni, plavokrvni slavenski geni. Ovo, na žalost, valja uvijek ponoviti kad god Srbi u demokratski prostor plasiraju parolu „Ubi Turčina!“. … Ne bi li konačno prestali miješati nas za sebe, sebe za nas, u silnoj želji da liče na nas, nas Slavene. Nama je žao svake ubogosti, pogotovo te genetske invalidnosti, ali, ne možemo mi biti krivi za zulume koje je turska vojska činila po srpskim krevetima. Ako bismo mogli štogod pomoći, kao komšija komšinici, tu smo, na raspolaganju, pa da malo, majka mu stara!, posvijetlimo tu mrkatu i brkatu Srbiju. Ali, o tome ćemo nasamo, u četiri oka…
Uzvikivanje ovih zločinačkih parola pokazuje da Srbi ne znaju biti žrtva, ni kada su žrtva. Njihovo se biće fašiziralo do te mjere da pozivanje na zločin doživljavaju kao poziv za pravdu. Kad govore o Kosovu oni ne govore o multietničkom, već o ekskluzivnom srpskom društvu, iz kojeg bi, bezbeli, trebalo pobiti ili protjerati 90 odsto Albanaca. Ili, kad govore o Republici Srpskoj oni zaboravljaju Odluku o konstitutivnosti, po kojoj je Republika Srpska samo ‘nako „srpska“, a zakonski je jednako i bošnjačka i hrvatska. Nisu ni svjesni da ih je to srbovanje na račun drugih, na pravima i slobodama drugih, dovelo dotle da ostanu i bez Kosova. Jer, Svijet koji je Kosovo oteo od Srbije uračunao je da Srbi više ne znaju živjeti zajedno, a kad je tako, onda će Albanci živjeti slobodno.

Šta je Kosovo Bošnjacima
Zanimaju nas dva fenomena. Prvi je bošnjački odnos prema ovoj situaciji, a drugi je zametak građanskog rata u Srbiji. Bošnjaci su se više nezvanično nego zvanično obradovali neovisnosti Kosova. Zvanična šutnja svjedoči o političkoj zrelosti koja razumijeva da bi se kosovski presedan mogao preseliti u BiH. Kad se može otcijepiti Kosovo, može i Republika Srpska!? Ali, Kosovo je imalo pa silom izgubilo autonomiju, a Republika Srpska nije postojala dok je nisu zločinima stvorili Radovan Karadžić, Ratko Mladić i njihovi podređeni, kakav je Radislav Krstić, osuđen za genocid u Srebrenici. Bošnjaci su razabrali da je bolje ostati po strani i pustiti da halabuka prođe. U nutrini, pak, likuje se zbog neovisnosti Kosova. Ovaj osjećaj ima nekoliko lica. Prvo, drago nam je što se Srbija svodi na beogradski pašaluk, drugo, svejedno nam je zbog Albanaca na Kosovu, treće, ne razumijevamo Srbe u BiH. Zluradost prema Srbiji je odmah razumljiva zbog genocidne agresije, ali je indiferentnost prema Kosovu i Albancima zanimljiva za analizu. Izuzev što smo i mi i oni bili žrtve srpskog divljaštva, ništa više nas ne veže. Albanci nisu ustali kad je nama trebalo, pa nismo ni mi ustali kad je njima trebalo. Albanci su od veresije napravili gotovinu, a mi od gotovine veresiju. Oni su jedinstveni, čvrsti, disciplinirani, mi smo mlitavi i posvađani. Boli nas ta usporedba, jer smo sebe uvijek smatrali sposobnijim od Albanaca, i pojedinačno i kolektivno. Zapravo smo albansku jezičku inferiornost u yu zajednici pogrešno razumjeli kao svoju superiornost. Nezvanična zluradost prema Srbiji, ima odsjaj u potajnoj zavisti koju osjećamo prema Albancima, jer su oni su dobili državi i ojačali narod, a mi gubimo i državu i sebe.
I, treća boja naše kosovske osjećajnosti je nerazumijevanje Srba u BiH. Čudimo im se dok divljaju ulicama naših bosanskih gradova, a ne razmijemo da iste stvari vidimo iz drukčijih pozicija i želja. Mi ih vidimo kao dio Bosne, a oni sebe vide kao dio srpstva. Oni nas vide kao albanske saveznike, a mi sebe držimo na problematičnoj ekvidistanci kojom im dajemo za pravo. Ipak, od Albanaca nam ne ovisi ništa, a od Srba nam ovisi opstanak Bosne. Koji je onda razlog što bošnjačka politika nije otvoreno podržala svesrpske zahtjeve za poštivanjem teritorijalnog integriteta Srbije? Čime su nas to Albanci zadužili? Kako mislimo graditi budućnost BiH ako će nam biti preča albanska, nego srpska osjećajnost? Ne želimo odgovarati na ova pitanja, ali želimo ih postaviti.

Više vatre nego dima
Najzanimljiva pojava u vezi sa otcjepljenjem Kosova dogodila se u noći 21. februara u Beogradu, kada su se pojavile prve naznake građanskog rata u Srbiji, jer su bezbjednosne službe dopustile, a možda i inicirale napade na Američku ambasadu, kako bi opravdana srpska ljutnja dobila dimenziju divljaštva i na međunarodnom planu izgubila demokratski kredibilitet. Ako znamo da je predsjednik Srbije odbio da prisustvuje velikom mitingu, da je otputovao u službenu posjetu Bugarskoj, da se njegov protukandidat, šešeljevac Tomislav Nikolić, za govornicom pred Skuštinom pozivao na glasove koje je dobio, što nakon izbora nema nikavu svrhu izuzev pučističku, ako uočimo da su predsjednik im Tadić i premijer im Koštunica različito manifestirali otpor – onda u svim ovim događajima ima više vatre nego što to dim pokazuje.
Ne može biti slučajno da danima prije jake policijske snage čuvaju Američku ambasadu, baš da se vidi i primijeti, a da u noći velikog mitinga, najednom ne ostane ni jedan jedini policajac. Za gašenje svesrpskog otpora nije se mogla dogoditi kvalitetnija stvar od paljenja Američke ambasade, što je na globalnom planu osramotilo i pokopalo atribute pravednosti i demokratičnosti u Srba. Posve je nebitno što je Američku ambasadu zapalilo stotinjak huligana, a što se desetine hiljade Srba pred Hramom Svetog Save u miru i tišini molilo za spas Kosova. Slika njihovog opredjeljenja je bila zapaljena Američka ambasada.
Srbi nikad u svojoj povijesti nisu bili očajni kao danas. Ostali su bez kolijevke srpstva, a povrh svega, ispalo je da svoj opravdani revolt nisu umjeli iskazati demokratski, već se se Svijetu potvrdili kao divljaci. Krasno. Jedino, ovu sliku koju je Svijet dobio iz Beograda ne treba razumijevati kao spontanu, već kao režiranu, jer je to bio jedini način da se Srbi prepadnu sebe samih, i da oslobode režim Borisa Tadića od obaveze da predvodi narod u borbi za izgubljeno Kosovo. Zato su snage bezbjednosti zgradu Američke ambasade predale narodu na deranje, a kamere su na vrijeme zauzele najbolje pozicije.
Problem bi bio lako rješiv da gubitnici predsjedničkih izbora u Srbiji u ovoj podjeli na američku i na rusku priču o Kosovu ne vide šansu da halabukom dođu do vlasti. „Zasluženi metak“ za Đinđića i dalje se proizvodi u Rusiji, za neke nove „brankoviće“ koji bi da soliraju izvan propisanog panslavenstva. Ubistvo Zorana Đinđića je već dovodilo Srbiju do ivice građanskog rata, a događaji oko Kosova su pokazali da je Srbija, iako ujedinjena oko svoga transgeneracijskog ludila, ipak podijeljena po zaoštrenim ivicama na kojima se sve opasnije graniče američka, odnosno evropska i ruska zona uticaja. Naravno, sintagma „građanski rat u Srbiji“ ne mora značiti kataklizmu, ali podrazumijeva otvaranje ponora depresije, straha, svakovrsnih egzekucija i nesreća s kamatama. Zlo koje je srpstvo počinilo na Balkanu mora se vratiti svojoj kući, e, kako bi Srbi konačno razumjeli kako nas boli svaka sevdalinka koja je protjerana iz grada u kome je rođena.
Daleko je srpska katarza. Jer, Srbi ne osjete ni zašto su izgubili Kosovo. Proći će još godina, dogodit će se mnoštvo opomena, dok iscrpljeni i iscijeđeni Srbi konačno ne razumiju kako su još davno trebali umjesto rakije piti antibiotike.

Broj 215, 29. II 2008.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Februar 2008
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
2526272829  

Arhiva

Kategorije