Duhovnost američkih crnaca je u pobratimstvu sa svim potlačenim narodima. Učenje Martina Lutera Kinga je vrh piramide u višestoljetnjoj energiji koja se nakupljala pod presijom potlačenosti, i otuda djeluje kao putokaz u borbi za jednaka građanska prava. No, problem je što su M.L.Kinga uhapsili novi KKKukuljičari.
Ovog 15. januara navršilo se pet godina otkad u Tuzli skapava bista Martina Lutera Kinga. Hudi Martin oživi samo za svoj rođendan. Tad posluži za slikanje tuzlanskog Saparmurata koji zavergla svoj legendarni govor: „Kosmos je kosmosu kosmos…“ Redovno se tu pojavi i neko iz Američke ambasade, čime teatar fraze i šupljikaze dobije pokondirenu važnost. Najveća je šega kad se pojave razna udruženja Roma da polože cvijeće na bistu, kao da je Martin Luter Šaban Bajramović.
Bista M.L.Kinga ima funkciju makar jednom godišnje, a sirota glumica Greta Garbo, dok joj glavica nije ukradena iz gradskog parka u Tuzli, nije imala nikakve funkcije. Sad joj je funkcija u tome što je nestala, ukradena, uklonjena iz te šizofrene uloge u koju je utrpana. Pojava Grete Garbo u Tuzli je inače najveća enigma od zapisanog nastanka grada prije 1058. godina. Fascinantno! Nikad niko nije mogao valjano objasniti kakve veze Greta Garbo ima sa Tuzlom. Razlozi pripadaju provincijalnoj, komplesaškoj nakani da se bude nešto više od sebe. …Nije šala, Gretu smo nabavili!
Slikadžijsko kolo
Iz istih je poriva u Tuzli nabavljen Martin Luter King. …Da se slikamo, lažemo i izigravamo. Ali, ovaj znameniti humanista ima šta raditi i u Tuzli, i svukud na Balkanu. Kultura ljudskih prava ima funkciju zraka na ovim prostorima. Jer, u svim varijantama postoje manjinske grupe, a sve manjine su životno zainteresirane za jednakopravnost, koja se ostvaruje preko poruka kakve je, između ostalih, upućivao M.L.King.
Smatrajući jalovim, glupavim i tupavim to igranje slikadžijskog kola oko M.L.Kinga svakog 15. januara, namjerio sam inicirati da se javnost bliže upozna sa duhovnošću američkih crnaca, iz koje je proizašlo djelo M.L.Kinga. Prošle godine sam na lokalnom web sajtu objavio tekst u čijem podnaslovu stoji: „Bilo bi lijepo da se nekad kaže nešto više o historijatu borbe za crnačka prava, jer bi nam ‘naš sugrađanin’ Martin Luter King postao prisniji.“ A u Tuzli, kao i u Turkmenistanu, ništa se ne događa slobodno i spontano, jer sve što je spontano mora odobriti šerif pod kukuljicom, a la Kas Larkin, a on odobrava samo svoje spomenike, pa je i ova ideja završila u bunaru šutnje.
Desetak dana prije ovog 15. januara zovnem ti ja diktatoricu tuzlanske Biblioteke, koja je čuvena po tome što je kao član SDA omiljena u SDP-u. Predložim joj da održim predavanje pod naslovom: „O Martinu Luteru Kingu i poeziji američkih crnaca“, a u povodu Kingovog rođendana koji se slavi kao američki nacionalni praznik. Direktorica mi se bogzna kako zahvaljivala što sam se toga sjetio i što ću održati predavanje, a ona će se, haman, moći pohvaliti kako je revnosna. Dogovor padne da u četvrtak idu pozivnice i obavještenja za događaj koji pada u utorak, da moje predavanje bude u 13 sati, jer je u 12 polaganje cvijeća na bistu.
Kadli, zove mene direktorica u četvrtak uveče i veli da moramo odgoditi predavanje za dva-tri dana jer joj je umrla tetka. Upitam – kakve veze tvoja tetka ima sa mojim predavanjem? A i ako ima, pa valjda će se dženaza obaviti do utorka, ne mislite šest dana mejita držat u gasulhani?! Veli mi ona da mora biti angažirana oko dženaze, tevhida, žalosti.. Dobro, rekoh, ali opet to nema nikakve veze, jer predavanje ću držati ja, a ne ti. Kad je vidjela da neću da odgodim predavanje za dva-tri dana, onda je počela moliti da predvanje bude u 18 sati. Rekoh, a što bi bilo u 18 kad je normalnije u 13, zbog gostiju i povezanosti dva događaja? Utom se ona izleti da će joj u 13 sati doći delegacija iz Američke ambasade da vidi izložbu o Martinu Luteru Kingu, koja sam takođe ja inicirao. Tada je sve bilo jasno… Rekao sam joj, a Bog mi je svjedok: „Ako si dobila direktivu da me ukloniš, trebala si mi to reći i ja bih ti izišao u susret, jer bih uklonio sam sebe, da ti ne naudim, ali, sad kad vidim kako smrt tetke koristiš kao razlog, kako petljaš i meljaš, sad insistiram da se predavanje održi kad smo se i dogovorili! U protivnom ću obavijestiti Američku ambasadu čime se bavite ti i tvoj naredbodavac!“ Stvar je naprasno legla na svoje. Rečeno mi je da će predavanje biti kad je i dogovoreno.
Krenule su pozivnice, a Društvo pisaca TK je e-mailom, faxom i poštom poslalo desetak pozivnica prema Američkoj ambasadi. Umjesto u 13 sati, Amerikanci su Biblioteku posjetili u 11 i 30. Dočekala ih diktatorica Biblioteke, koja je zaboravila da joj je tetka umrla, ali se tetkine smrti sjetila u vrijeme moga predavanja, na kome nije bila, a viđena je u ljubičastoj KKKukuljici na ulicama Tuzle. Zvaničnici su u 12 položili cvijeće na bistu, ali su predavanje u Biblioteci bojkotirali! Na čelu sa Saparmuratom. Zašto? Zar predavanje o poeziji američkih crnaca, iz koje su proizišle Kingove poruke i djela, nije najprisniji doprinos obilježavanju 15. januara? Jeste, i upravo je u tome štos. Ja sam obilježen, kao crnac od Ku Klux Klana!
Neovisno od ovog institucionalnog bojkota, i nastojanja da se predavanje minira – ne zbog teme, već zbog mene – događaj je nadmašio moja očekivanja. Sa djelićem ove priče o M.L.Kingu, crnačkom usudu, poeziji i nama, želim i vas upoznati. Bez ovog uvoda, priča bi bila nepotpuna, jer se značenja sele kroz vrijeme, pa oni koji su satanizirali američke crnce i njihove vođe, to su isti oni koji danas veličaju M.L.Kinga a sataniziraju Bošnjake i njihovo nastojanje da žive dostojanstveno i ravnopravno.
Šovinističko tržište
Moje predavanje je većim dijelom fokusiralo mogućnosti postkolonijalnog čitanja crnačke poezije, a u kontekstu crnačkog političkog i psihosocijalnog iskustva. Teško je i u jednoj kulturi naći tako prisno jedinstvo teksta i konteksta, kao što je slučaj kod američkih crnaca, čija je borba za građanska prava, istovremeno, i književni tekst, i muzički izraz, a i politička praksa. Ovu pojavu smatram veoma intrigantnom za izučavanje, ali i za podučavanje. Neću vas daviti sa tim teoretskim razmatranjima, ali ću vas upoznati sa nekoliko znakovitih analogija, koje ukazuju da su obrasci tlačitelja i potlačenih svukud i svagda isti.
Recimo, zanimljivo je znati kako je nastao crnački teatar, pa preko tog saznanja uočiti ulogu idota Šemse u nekoj hrvatskoj safunici, koju tumači Enis Bešlagić. Početkom 19. stoljeća počela su se pojavljivati putujuća pozorišta u kojima su tzv. minstreli, bijeli glumci, za bjelačku publiku, garavili svoja lica kolomašću i izigravali crnce, izdižući na cirkus njihove običaje, navike, vjerovanja… Jedan od najpopularnijih putujućih komičara bio je Tomas Rajs koji je 1830. ustanovio lik Džimija Vrane, koji po intencijama podsjeća na likove Sulje i Fate, iz srpsko-hrvatskih nacionalističkih viceva o Bošnjacima. Ono što je za nas zanimljivo jeste podatak da već krajem 19. stoljeća ovim putujućim pozorištima više nisu trebali bjeli glumci da garave lica, jer su se sami crnci počeli javljati da prave budale od sebe. A šta danas rade bošnjački glumci po Zagrebu? Glume idiote, jer samo mogu doboti uloge idiota! Jal je portir, jal je hamal. Glume u vicevima o Sulji i Fati, jer šovinističko tržište to traži! A šta radi javnost po Sarajevu? Aplaudira i ove patriotske idiote, taj moralni otpad, uzdiže u visine, kao Bošnjake koji su uspjeli. Aplaudira se i kada Saparmurat izjavi da u gradu u kome živi 90 odsto Bošnjaka u vlasti ima preko 50 odsto Srba i Hrvata! Sve je to jedan te isti ljigavi, poltronski, iskompleksirani šablon, protivan učenju Martina Lutera Kinga, koji je imao pravu kičmu i gorostasan karakter, pa mu je bilo nezamislivo da se hvali oportunizmom i potlačenošću crnaca.
A bilo je i kod crnaca, kao i kod nas, mnogo takvih. Jedan od njih je Buker Vašington koji je zagovarao pasivizaciju i mirenje sa sudbinom potlačenih. Njemu se serijom polemičkih tekstova suprotstavio i porazio ga Viljem Diboa, prosvjetitelj koji je utro put pojavi M.L.Kinga, kao što su to, uostalom, činili i Markus Gavri, Elijah Muhamed, Malkolm X i mnogi drugi prethodnici i savremenici. M.L.King je bio vrh piramide u toj višestoljetnjoj energiji koja se nakupljala pod presijom potlačenosti. Zbog toga je ukorijenjen u frazu svaki govor koji neznalački progovara o M.L.Kingu, a da se ne osvrće na njegove prethodnike, na kontekste, a posebno na duhovnost američkih crnaca, koja je sva satkana od čežnje za slobodom.
Glumci demokratije
Postkolonijalna kritika traga i za slikama koje o sebi imaju kolonizirani i potlačeni narodi. Naša slika o nama bila je bolja dok su nas tukli, nego danas kad nas ne tuku, ali nas lažu, pljačkaju i ponižavaju. Danas, u miru, veličamo one koji tlače i ismijavaju Bošnjake, i progonimo i ignoriramo one koji za nas traže jednaka prava. Opijeni smo toliko da više ništa ne razumijemo, već se navijamo kako vjetar puše. Baš zbog toga, broj bošnjačkih birača iz dijaspore, dakle, prognanika, sveo se na smiješnu mjeru. A nema prisustva bez političkog prisustva! Znao je to M.L.King kad je, kao najmlađi Nobelovac, poveo kampanju za registiriranje crnaca na izborima, zbog čega je završio u zatvoru. Vlast i M.L.King su dvije suprotstavljene strane, jer je on opozicija, subverzija, nova energija, a naspram torture i ljigavih oportunističkih afiniteta. Danas nemate ni jednog tzv. istaknutog demokrate, tipa onih što polažu vijence na bistu M.L.Kinga, koji će makar jednom riječju podržati kampanju za registriranje Bošnjaka za izbore, te poručiti kako se tako najbolje bori protiv genocida i rezultata etničkog člišćenja. Kad ovakvi glumci demokratije metnu u usta ime M.L.Kinga imam osjećaj da se duh ovog čestitog borca zgrči od jada i gadosti. Ali, nisu to novosti u svijetu gdje su heroji ginuli a banditi oblačili njihove čizme.
Ovaj zapis izraz je poštovanja prema jednom izuzetnom revolucionaru, ali i poziv našim čitaocima da se zainteresiraju za M.L.Kinga i njegov pokret za građansku ravnopravnost, da se educiraju na iskustvu američkih crnaca, a nadasve da pronađu nešto od njihove bogate književnosti, u kojoj poezija, začeta na robovlasničkim plantažama, čini vrelo u čijem se ključu i mi možemo prepoznati.
Broj 212, 18. I 2008.