Saff

Tirani demokratije

Šta zna, i šta uopće može znati, bošnjački birač koji je, recimo, za Novu godinu lokao, rokao, groktao i apsolutno duhovno ispunjenje svoga bića nalazio u tam-tam zvukovima srbijanskog turbo-folka?! Zar je moguće vjerovati u demokratiju koju određuju i za koju glasaju takvi likovi, a takvi su u većini?! Uostalom, za koga će takav primjerak glasati? Za pjevače u politici! Za one koji će mu pružiti iluziju.

Vjerujem da svukud, pa i u Bosni, u sviju, pa i kod Bošnjaka, ima ljudi koji su ovu, kao i prošlu Novu godinu, budni prespavali, ibreteći se u kakvom to vaktu žive, jer se na tom komadu svoga vremenskog suvereniteta osjećaju kao stranci i zalutnici. Jesu li se to promijenili običaji u vremenu, ili vrijeme u nama? Teško je znati zašto je dunjaluk, sa svojim značenjima, izgubio centar pa sad sve lebdi kao u svemirskom brodu. Da li se to decentriranje značenja i smisla dogodilo kada je mreža komunikacija uspostavila alternativne tačke gledišta, ili, pak, kada smo mi sami prešli granicu do koje se vjeruje da je život vječan, da se smrti događaju drugima, da nismo gospodari svoga života, odnosno, da smo susretom sa sobom izbačeni iz tračnica kojima smo putovali godinama?

Bliže kraju, bliže zavičaju
Pitanje – da li je do nas ili do njih?, ima odgovor i u našim, i u njihovim mijenama. Svijet se svakako mijenja, a što se dalje kotrlja, sve se brže mijenja. I sa nama je tako nekako… Što smo bliže kraju, iliti zavičaju, češće su i žešće spoznaje o sagorljivoj energiji koja pokreće, svađa, unesrećuje i usrećuje dunjaluk. Zbog tog ćumura koji loži parnu lokomotivu ovozemaljskih tantavica, ljudi se slomiše i izgadiše i sebi i drugima. Većina ima (ne)sreću da nikad ne osjeti pepeljavi ishod svega što ih okružuje, i oni se tek na kraju upoznaju sami sa sobom. Ovi rjeđi, pak, u neko se doba upoznaju sami za sobom, sa svojim granicama i dometima, pa tragaju da u tim realnim mogućnostima svoje proputovanje ispune smislom.
Naspram te sužene usmjerenosti, gdje god pogledaš, rasipa se i raspada se, kao vatromet, silna energija savremenog Svijeta, koji je toliko opsjednut potrošačkom ideologijom, da ga ni ozonske rupe i klimatske kataklizme ne mogu zaustaviti u opsesiji da se pljačka i otima, e, kako bi se prikazivalo bogatstvo. A čemu bi, dovraga, služila bogatstva osim da zadovolje bolesne ambicije svojih privremenih vlasnika?! Jer, bogataši se sele, a bogatstva im ostaju. Zar je ta potreba da se bude bitan, a preko nove vile, ili nove “škode”, toliko jaka, pa da čovjek sav svoj život posveti grabežljivosti? Zar nije lakše i ljepše realizirati sebe kroz duhovno ispunjenje?
Ljudi imaju potrebu da vladaju drugima, jer je to lakše nego vladati sobom. Lakše je steći bogatstvo, i preko tog bogatstva krotiti druge, po mjeri svoje nesređenosti, nego krotiti sebe po mjeri vječnih istina. Zato moć u današnjem Svijetu nemaju umni, jer umnima nije ištah da vladaju drugima, budući da je njihova misija usmjerena ka sopstvu; moć imaju felerični i slabi, jer oni nisu imali ni vizije ni snage da se bave sobom, da sebe prilagođavaju boljemu, pa su osjetili kako je moguće, preko para ili političke moći, dunjaluk prilagođavati sebi.
Svijet je uređen na principu moći, bez skrupula, samilosti, solidarnosti… Sve što postoji struktuirano je parama. Čak i tamo gdje se nešto prikazuje kao dobrota, postoji šuplji interes. Humanitarne akcije, od onih što ih vode žene raznih bjelosvjetskih predsjednika, pa do ovih naših, lokalnih, gdje razni političari dijele novogodišnje paketiće hendikepiranoj djeci, uslovljene su tv kamerama, jer da nije njih, da uslikaju “dobrotvore”, koji tugu koriste kao sredstvo promocije, ma, vraga bi djeca dobila paketiće, i vraga bi iko dobio išta. Humanitarnost je tužno sredstvo u struktuiranju moći, koja ima hroničnu potrebu da se prikazuje dobrohotom, kao što lopovi i kurve imaju potrebu da pričaju o poštenju. Zar ne, nema tog političkog moćnika koji se ne trudi izigravati humanitarca?! Ali, Svijet je u sve dubljoj humanitarnoj krizi, jer je većina sve gladnijih i manjina sve sitijih. To nam ukazuje na globalnu vladavinu laži i lecemjerja. Iskrena humanitarna volja očas bi stvorila Svijet bez gladnih.
Valja primijetiti da naša bošnjačka politika prati te svjetske trendove, ali ih je bukvalno shvatila, pa ne ostavlja ništa ni za institucionalne oblike baštine i afirmacije nacionalnog bića, već sve grabi u privatne džepove. I na ovom pripomenu dolazimo do te tragične spoznaje da sudbinu, u ovom slučaju, nacionalnih duhovnih vrijednosti, određuju likovi koji su u politiku uplovili zbog motiva koji nemaju veze sa duhovnošću, a time ni sa uzvišenim ciljevima; njihovi motivi su zasnovani na niskim strastima, tipa, mahalske važnosti ili šibicarskog profiterstva, a to su već domaćinske kategorije u svijetu švercera, pijačara, šofera i vašerskih trgovaca goblenima.

Teatar opsade i opsjene
U drugim narodima ova je situacija bolja utoliko što se akademsko društvo, kroz dugi period, izborilo za snažniji utjecaj u demokratskim strujanjima, pa političari koliko-toliko zaziru od suda javnosti, koja je takođe usmjerena prema stavu akademske zajednice. Kod nas, pak, pamet ima zasebnu težinu, pošto se kao pamet računa samo ona pamet koja ima pare i moć, a sve drugo je nepamet, odnosno pupa-tuta, po apsolutnom uvjerenju da svaki mozak možeš zamotati u pergament, ili pohovati, ako ti taj mozak nije dovoljno pametan da budeš s parama i sa vezama. No, ova bitka između pameti jednog društva i intencija moći, koje bi da se otmu kontroli zajednice, nije završena, ona traje, i sve su šanse da će akademske zajednice imati sve manje utjecaja na društvena i politička dešavanja, koja će se sve ubjedljivije struktuirati na principu sirove, beskrupulozne, a time i primitivne moći. Primjeri su mnogostruki i raznorodni, a jedan od svežijih je raskalašno ponašanje novog francuskog predsjednika Sarkozija, koji je na vlast došao na talasu evropskog desničarenja, da bi se sad ispostavilo kako desničarenje podrazumijeva i štošta još, tipa bahatog ponašanja koje francuska politička tradicija nije očekivala od svoga Predsjednika.
Je li problem u novom francuskom Predsjedniku ili u francuskim biračima, koji su, ipak, kao i američki, i evropski, a pride i bosanski, istrenirani da sve manje vide, a sve više vjeruju, pa da previde ono što svako, izvan njihove kože, vidi? Da je taj Sarkozi budaletina, kao što je Buš budaletina, i kao što je Markelova zjalača, i kao što je Silajdžić isprazni maneken, pa to se vidjelo na daljinu! To nisu vidjeli samo oni koji su iz izabrali, i to zato što su oblikovani da ne vide što treba i da vide što ne treba.
Ova ilustracija nas dovodi do jedne teme koja je bitno udaljena od hroničnog svaljivanja krivice na degenerične političare, jer se tiče, zapravo, onih koji biraju. Šta zna, i šta uopće može znati, bošnjački birač koji je, recimo, za Novu godinu lokao, rokao, groktao i apsolutno duhovno ispunjenje svoga bića nalazio u tam-tam zvukovima srbijanskog turbo-folka?! Zar je moguće vjerovati u demokratiju koju određuju i za koju glasaju takvi likovi, a takvi su u većini?! Uostalom, za koga će taj i takav primjerak glasati? Evo, sad, ove godine, na lokalnim izborima? Djeluje da neće ni za koga, ali je vjerovatnije da hoće, budući da lik koji sebe realizira u carstvu sirove turbo-folk moći ima potrebu da ga se za nešto pita, pa će izlaskom na izbore ostvariti svoju masnu ambiciju da bude pitan. A kad bude upitan, kako li će odgovoriti? Onako kakvi su mu duhovni afiniteti!
Njemu je, dakle, potreban neki političar koji nalikuje na pjevača, koji ima zanosan pogled i nakarminisane usne, k’o u pedera. Potražnja diktira ponudu, pa je na političkoj sceni sve više pjevača, a sve manje ljudi koji imaju šta reći. Jer, više se ne cijeni riječ, već njezina ambalaža. Bosna je samo najtanji zid ovog degenerativnog procesa, kroz koji se providi obesmišljavanje demokratije, odnosno, volje većine, budući da ta većina biva oblikovana po mjeri onih koji imaju pare i moć, jer nemaju dušu i viziju. Da bi lakše vladali, oni su demokratsku većinu oblikovali tako da joj otupe demokratske instinkte, da joj ošupljoglave građanska prava i slobode, i da je prilagode političkom kiču, po kome više uopće nije bitna realnost, već medijska slika te realnosti. Birač je danas, svud u Svijetu, a u Bosni pogotovo, zbog demokratske retardiranosti, oblikovan tako da u jednoj, totalitarnoj dimenziji, upija medijsku sliku realnosti, a što znači da će mu se na istoj ravni naći i Aca Lukas i Milorad Dodik, i Šerif Konjević i Haris Silajdžić, te će Silajdžićevu priču o boljoj budućnosti upijati kao što se divi Šerifovom bijesnom “Audiju”, i njegovoj kući koja kao da je izišla ispod čekića meksikanskih reditelja. Druga ili treća, analitička dimenzija propagandne političke priče uopće ne postoji, pa ulijenjeni birački konzument bezrezervno upija ono što mu se servira. On ne razmišlja, on je medijskim diktatom naučen da vjeruje, da sve prihvata zdravo za gotovo, pa preko subkulturnih obrazaca kiča i trivijaliteta doživljava svoju demokratsku ulogu, čime sama demokratija postaje žrtva, tačnije, jedan teatar opsade i opsjene.
Totalitarizam potrošačkog društva uzjahao je civilizaciju na okrutniji način nego što je to ikada činio komunizam. Kod ideologije je nešto moglo biti i ovako i onako, a kod para je sve jasno u bobu, kao kamata, kao kazna koja se nikada ne oprašta. Narkobosovi ne opraštaju dugove, nego ubijaju, narkodileri ne opraštaju izlječenje, već kao krpelji žive na uhapšenim mušterijama, čiju krv drakulski sisaju, do posljednje kapi. Globalna moć pije krv Zemlji i njenim stanovnicima koji ili nisu svjesni uloge u koju su uvučeni, ili ne mogu učiniti ništa, izuzev možda napisati tekst koji nema snagu da pomjeri ni gram stvarnosti.

Virus Abu Graiba
Stvarnost je oblikovana po mjeri onih koji vladaju. Susretao sam se sa ovim uvidom mnogo puta, ali, mislim nikad tako ubjedljivo kao u drugom satu Nove 2008. godine. Zbog ovog je događaja i nastao gornji tekst.
…Iza ponoći sam pridrijemao pored televizora. Probudim se oko pola dva. Rekoh, da još jednom prešaltam kanale, da vidim šta ima, pa ću na spavanje. Ne znam da li sam ikada u životu vidio nešto odvratnije! Na kanalu SCT je prikazivano silovanje neke žene, kakvo je teško zamisliti, pa i u ilegalnom porno-filmu. Četvorica kretena po njoj jašu, tuku je, sjede joj na glavi, vuku je za uzicu, kao psa, rade gadosti koje je neprijatno opisivati. Žena djeluje drogirano, ili retardirano, bez zuba, sa nekim nateklinama na licu, uhelaćena fekalijama koje se meljaju posvud. Ne znam koliko sekundi sam se zadržao na tom kanalu, ali, bio sam posve razbuđen, ogađen i ojađen, i dugo poslije nisam zaspao. Smatrao sam da sam se susreo sa vremenom u kome živim i vremenom kome ne pripadam.
Svejedno da li potražnja diktira ponudu, ili ponuda diktira potražnju, činjenica je da su se u drugom satu Nove godine na jednom od kanala, koje prenose naši satelitski operateri, usaglasili da umjesto pjesme i veselja emitiraju ovaj desadovski razvrat, tu mješavinu najgoreg nasilja, degenerativnosti, fekalija… Kao da se dokumentarizam američkog Abu Graiba pretočio u pornografsku formu, po principu: Jer ste vi to tražili!, ili: Jer smo vašu tražnju takvom zatražili!
Da nam Allah omekša ovo podstanarsko vrijeme!

Broj 211, 4. I 2008.

Na današnji dan

Kalendar

Januar 2008
P U S Č P S N
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  

Arhiva

Kategorije