Društvo koje nema kapaciteta da se prisjeti 40. obljetnice jednog od najznačajnijih tekstova u svojoj kulturnoj povijesti, i društvo koje baš za tu 40. obljetnicu odšuti napade na jednog od svojih najvažnijih autora – e, takvo je društvo preselilo na drugu adresu. Na staroj adresi jedino još stanuje Muhamed Filipović.
Taman kada sam se spremao da otpočnem natenane pisati tekst u povodu 40. godišnjice objavljivanja jednog od najznačajnijih eseja u bosanskoj književnosti, o eseju Muhameda Filipovića pod naslovom «Bosanski duh u književnosti – šta je to?», pročitah u magazinu «Dani» kako Marko Vešović našeg uglednog akademika naziva lažovom i luđakom, te javno poziva njegovu familiju da ga smjesti u ludnicu.
Mislio sam afirmirati pozitivne efekte koje je Filipovićev esej imao na razvoj bosanske samosvijesti o vrijednostima svoga identiteta, što je proces koji je rezultirao međunarodnim priznanjem RBiH, kao i pripomenuti neprijatnosti koje je istrpio Muhamed Filipović u hajci koju su protiv njega, kao «muslimanskog nacionaliste i fundamentaliste», vodili režimski mediji i intelektualci. Bile su mi zanimljive svekolike paralele sa našim vremenima, pogotovo što se i danas oni koji slave bosanske atribute nastoje, od nekih novih režimskih medija i njihovih plaćenih telala, satanizirati kao ekstremisti. Namjeravao sam to podsjećanje na Filipovićev esej završiti nekom vrstom prijedloga akademskoj zajednici da se održi okrugli sto u povodu ovog jubileja, ne samo zato što je Muhamed Filipović to zaslužio, već zato što je to potrebno nama i našem vremenu, u kojemu je bosanski duh ponovo postao herezom.
Ćorkanova prava
Nakon čitanja Vešovićevih rugabeta, naumpao mi je događaj iz 2003. godine kada je Ivan Lovrenović 21 bh. književnika, koji su potpisali peticiju protiv montiranog procesa «Pogorelica», proglasio stokom. Kad sam vidio da se niko ne trza, da je i medijima i piscima svejedno što Ivan Lovrenović sije mržnju, odlučio sam reagirati. U tekstu sam napisao i to da je Ivan Lovrenović plaćenik velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Digla se slož(e)na dreka, reagirali su mediji u BiH i susjedstvu, a učesnici manifestacije «Sarajevski dani poezije» su zajmili potpisivati peticiju u odbranu Ivana Lovrenovića. Čujem, poslije, peticiju je sročio jedan medreslija, što se u raznim agregatnim stanjima pojavljuje u svim ideološkim prilikama.
Evo nas sad pred Vešovićevim vrijeđanjem Filipovića. Smatrao sam intelektualnom i patriotskom obavezom da javno osudim napad na Filipovića, čija odbrana ne bi smjela biti njegova privatna stvar, već obaveza svakoga ko poštuje djelo ovog znamenitog Bošnjaka. U cugu sam napisao tekst i razaslao na nekoliko medijskih adresa. Objavljen je jedino na web sajtu Bosnjaci.net.
Šta iz toga čitamo? Isto što i iz napada Ivana Lovrenovića na 21 bh. pisca. Bošnjake može napadati i blatiti svako, neće ih braniti ni Bošnjaci, a kad Bošnjak kaže kritičku riječ o Hrvatu ili Srbinu, tada će ustati svi da dokazuju gdje je problem.
Evo te moje reakcije koju, rekosmo, ne htjede objaviti niko…
- “Pjesnik Marko Vešović je akademika Muhameda Filipovića nazvao ‘bolesnikom kojeg treba odvesti u duševnu bolnicu’! Ni jedan iskreni bosanski patriota ne može se miriti sa javnim vrijeđanjem našeg istaknutog akademika. Jednako bismo reagirali i da je neko Marka Vešovića nazvao bolesnikom i pozvao njegovu familiju da ga smjesti u ludnicu. Takve uvrede protiv naših istaknutih pojedinaca ne mogu se tolerirati, pogotovo kad dolaze od jednog univerzitetskog profesora i federalnog zastupnika, kakav je Marko Vešović.
Na Vešovićevoj listi za odstrijel bili su mnogi Bošnjaci. Sjećamo se harange na Džemaludina Latića. U nekoliko navrata je i moja skromna pojavnost bila na meti Vešovićevih uvreda: za mene je tvrdio isto, i još pride da sam Radovan Karadžić u Bošnjaka, pa mi se nameće pretpostavka da Vešović osjeća patološku mržnju prema svakom slobodomislećem Bošnjaku.
Niko ne spori pravo ma kome da se polemički razračunava sa bilo kime. Ali, kad Marko Vešović u posljednjem broju magazina ‘Dani’ pravi šprdnju sa Filipovićevim begovskim porijeklom, onda osjećamo da se ne radi o polemičkom diskursu, već o strasnom otporu protiv svakog Bošnjaka koji odudara od andrićevske matrice o muslimanskim ‘ćorkanima’. Vešović kao da podvriskuje: Otkud muslimanu Filipoviću pravo da bude aristokrata, da bude akademik, da bude pametan! On ima da bude lažov i da bude lud! Zato je Vešović akademika Filipovića nazvao patološkim lažovom, te je njegovoj porodici preporučio da ga smjesti u ludnicu.
Bošnjački narod voli i poštuje Muhameda Filipovića, kao jednog od svojih najuglednijih pojedinaca, te je realno očekivati da će mnogi Bošnjaci Vešovićeve uvrede doživjeti kao uvrede svoga ponosa i dostojanstva.
Bilo bi korisno ako bi Marko Vešović povukao te ružne riječi i izvinuo se Muhamedu Filipoviću.”
Intelektualni ventilator
Šta bi se boljeg moglo poželjeti jednom autoru nego da u rasponu od 40 godina bude sa istim intenzitetom napadan i proganjan? Još malo pa će Muhamed Filipović dosegnuti 80. godinu života, a ne prestaje već decenijama biti meta katilskih čerečenja od strane režima i režimskih podanika. U posljednjem broju magazina «Dani» protiv njega su napisana dva teksta na šest novinskih stranica, iliti 20-tak autorskih kartica. Toliko je bitan taj nebitni «lažov i luđak».
Zasigurno, u duhovnoj povijesti Bosne nije postojao autor, poput Filipovića, koji je tako dugo, u kontinuitetu, bio centarfor bosanskih nastojanja. Filipović i danas ide ispred vremena, ispred postojećih i nesuđenih institucija, ispred tzv. intelektualaca razasutih po prćijama ličnih interesa, on se uopće ne može smjestiti u biološke godine, jer pred njegovim godinama gradiranje vremena nema nikavog smisla. Dokaz za to je armija tromih, potkupljenih, snishodljivih, intelektualnih umova, sviklih da je zanat povlađivanja obrazac samoostvarenja u ovom društvu. Još jednom se potvrđuje da je mladost stvar duhovnih afiniteta, a ne biološke realnosti. U tom kontekstu, Senad Pećanin je rođen kao mumija.
Na žalost, u mumificiranom dejtonskom društvu, koje odgaja provincijalne zadahe, prirodno je da se progone intelektualni ventilatori, čiji kilovati razgolićuju ustajalost pojava koje nam se predstavljaju kao vizionarske, progresivne, velegradske. Problem je u strukturi moći u ovom društvu, koja nije naklonjena kritičkom diskursu, već traži podanike. Sve što nam se tako silovito nameće kao neovisno i intelektualno, zapravo je potplaćeno, ili iz Beograda i Zagreba, ili iz krstaških fondova nenaklonjenih muslimanskoj jednakopravosti u bosanskoj multilateralnosti, ili iz dejtonske prirode političkih odnosa, koji idu za retardacijom i učmalošću, kao okvirom za održanje šićarskih pozicija u političkom mrtvilu.
Pod sličnim rasporedom ovozemaljskih letećih objekata Muhamed Filipović je 1967., u časopisu «Život» (br. 1-2, januar-februar), objavio esej «Bosanski duh u književnosti – šta je to?». S ove vremenske tačke, u tom eseju nema ničega što bi trebalo izazvati burnu reakciju te dobrohotne, Bosni i bosanstvu naklonjene, komunističke vlasti. Pisao je Filipović o «Kamenom spavaču» Maka Dizdara, o «Stojanki majki Knežopoljki» Skendera Kulenovića koju prihvataju svi narodi, o piscima koji ustoličuju identitet bosanskog duha u književnosti, pisao je protiv agresivnih nacionalizama, raznih vrsta, i dugom odsustvu stvarne bosanske pozicije, koji doprinose propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije… Po ovovremenom razumijevanju bosanstva, kao centrišta jugoslovenskog duha, Filipovićevi stavovi su trebali biti na talasu režimskih nastojanja. Ali, vraga! Muhamed Filipović je izbačen iz Partije, a CK SKBiH je obznanio javnu osudu njegovog eseja. Mediji i režimski intelektualci su se utrkivali da izreknu što teže uvrede na njegov račun. Nazivali su ga nacionalistom, fundamentalistom i, jakako, elementom. Činjenica da se Filipović ni 40 godina poslije nije pomjerio sa pijedestala elementa, ukazuje da su Bosna, bosanski duh i njegovi baštinici ostali tamo gdje su i bili, samo pod drugačijim formalnim rasporedom.
Čuvari bosanskog duha danas su Marko Vešović, Ivan Lovrenović, te fol Beograđani i fol Zagrepčani okupljeni oko magazina «Dani», kompleksaši koji 500. broj ovog bejagi bosanskog magazina slave tako što u Sarajevo dovedu pozorišnu predstavu iz Beograda, jer, molim te lijepo, nisu oni odavle pa da slave sa našom baklavom…; oni, i čitava mreža intelektualnih prostitutki, koja je dejtonskih godina građena na parama iz Karađorđeva, danas čine tu silu koja je 1967. progonila Filipovića i njegov bosanski duh.
Prikaza i prikazivanje
U Sarajevu je 1994. održan okrugli sto na temu «Bosanski duh». Tri godine poslije je štampan zbornik diskusija i radova, kome je u povodu 30. godišnjice objavljivanja pridodat i pomenuti Filipovićev esej. Vrijedilo bi danas, sa pozicije dejtonskog iskustva, progovoriti o statusu bosanskog duha u njegovoj kući. Bilo bi lijepo, i akademski pošteno, Filipovićevom eseju, i uticajima koje je imao, ukazati pažnju kakvu zaslužuje.
Nedavno je Filipović bio uvodničar na sesiji Kruga 99, te je dao veoma obiman i temeljit intervju magazinu naše dijaspore u Skandinaviji «Nur». Govorio je o krizi vlasti i morala u vlasti, o zapostavljenosti naših akademskih potencijala u kreiranju političke stvarnosti. Filipović, rekosmo, danas ostvaruje ulogu nepostojećih institucija u Bošnjaka, govori, kritikuje, ukazuje, savjetuje…
Društvo koje nema kapaciteta da se prisjeti 40. obljetnice jednog od najznačjnijih tekstova u svojoj kulturnoj povijesti, i društvo koje baš za tu 40. obljetnicu odšuti napade na jednog od svojih najvažnijih autora – e, takvo je društvo preselilo na drugu adresu.
Ostao je bosanski duh. Da se prikazuje.
Broj 188, 26. I 2007.