Saff

Andaluzijski tabut

Bošnjački lideri i njihovi podređeni, kao u ružnom snu, važne državničke funkcije gone od sebe, ćeraju ih, iškaju i marškaju, jer im se prikazuju kao zaobadane krave, koje ih hoće napasti i probosti u njihovom političarskom, lezihljebaroškom rahatluku. Bošnjačka politika ne zna šta bi s vlasti, jer nema nikakvog unutarnjeg uređenja i cilja. Zato su se komični lideri ove tragične politike izborili za ministarstva kojih bi se postidio i Mehmed Spaho u Kraljevini SHS.

Bošnjaci su i u kraljevinskim vladama znali imati ministra. Po jednog. Taman za tad, s obzirom kolika je i kakva je zamlja ta bila. Jedan po jedan, Mehmed Spaho. …Te ministar trgovine i industrije, te saobraćaja, te finansija. Bivalo je to grdno vrijeme za Bošnjake. Ovamo im otimaju zemlju, protjeruju ih, u Sandžaku ih ubijaju i biju, a njihov predstavnik sjedi u Beogradu i biva glavni za kraljevinske pare. U odnosu na genocidnu stvarnost, golemo je bilo da ikakav musliman išta bude. A još golemije je bilo kad je u Titovom vaktu Džemal Bijedić u tri mandata bivao premijer savezne vlade. U tolikoj i takvoj zemlji.
Kad danas sve preberemo skoro pa da ispade kako su Bošnjaci bolje politički stajali, šesti po redu, u raznim Jugoslavijama, nego što danas stoje u Bosni i Hercegovini u kojoj su, k’o biva, najglavniji u selu. Na ovu nas pomisao upućuje šokantna raspodjela ministarskih mjesta nakon posljednjih izbora. To šta su bošnjački političari nafatali za sebe, u ime nas, pa to bi i Mehmed Spaho odbio! Kao poniženje.
Nećemo nabrajati kape i njihove glave, jer su se ti spiskovi mogli čitati u dnevnoj štampi, niti ćemo dokazivati očitosti; recimo – kako ministarstvo odbrane i sigurnosti nema ni približan značaj ministarstvima u kojima se vode poslovi finansija i komunikacija; niti koliko je mahnito jedino opipljivo bošnjačko ministarstvo, ono vanjskih poslova, dati Svenu Alkalaju, jednom bezličnom lezihljebarošu, za kojeg se veže mnoštvo, vješto zataškanih, sumnjivih poslova iz osmogodišnjeg perioda koliko je izigravao padišaha u našoj Ambasadi u Vašingtonu. Sve te, i razne druge mjere i usporedbe može izvesti svako za sebe, jer je to stvar logike i elementarne pismenosti.
Nas zanima srčika problema: kako je moguće bilo da bošnjački političari toliko obnevide pa da ne razumiju da dobrovoljno uzimaju mrvice vlasti, ministarstva u kojima se ništa ne odlučuje, već se samo figurira i izigrava prisustvo u vlasti; kako oni, haman politički pismeni, nisu razumjeli ono što danas razumije svaki samosvjestan Bošnjak, a to je da su Bošnjaci politički obezvlašteni – svojom voljom! – što je posljednji ekser na andaluzijskom tabutu, nakon što su ostali bez oružja, imovine, medija… Bošnjacima su kao ratni trofeji ostali jedino još operutani životi, koji u poniženju, a pogotovo u samoponiženju, ne znače više ništa.
Dakle, zašto izabranici narodnog srca, ti bošnjački lideri, nisu htjeli konkretnu, punokrvnu, mušku vlast, već su tražili, i uz podsmijeh dobili – zvečke?

Kadrovski turbo-folk
Staro i ofucano opravdanje za sve promašaje bošnjačke politike je navodna nužnost činjenja ustupaka u višem interesu funkcioniranja bh. države. Primjerice, ako mjesto državnog premijera ne prepustimo SNSD-u, mogao bi se naljutiti Dodik, te biježati od formiranja vlasti, a država bez vlasti nije država, pa smo ga nadrljali. Sličnih obrazaca u bliskoj prošlosti imamo hičme. Stalno: ustupci!
Narod je mislio da je Haris Silajdžić taj koji će prekinuti zlokobnu tradiciju nekritičkih ustupaka. Zato ga je i izabrao, naspram Sulejmana Tihića koji je ustupak sam po sebi. A Doktor je Haris odmah izabrao Svena Alkalaja za ministra vanjskih poslova, iako to od njega niko nije tražio. Lokalni bife-teoretičari nabacuju priču kako je to mudar potez, jer je taj Alkalaj Jevrej pa će bejagi preko jevrejskog uticaja pomoći Bosni. Ma to su političke safunice! Bio je taj Alkalaj Jevrej i dok se razvlačio po ambasadorskim foteljama u posljednjoj deceniji, bio je Jevrej i prije nego što ga je Doktor Haris ustoličio na bošnjačku funkciju, pa nismo od tog njegovog jevrejstva vidjeli nikakva hajra. Da bogdom jesmo.
Da ne bude zabunluka, mi ovdje nemamo ništa protiv da neki Jevrej, ili Ciganin, ili Italijan, ako treba, bude ministar vanjskih poslova, da mu se dadne pozicija na kojoj bi trebao biti čovjek sa bošnjačkim imenom; čak šta više, nije zgoreg da se pomalo i tako svjedoči bosanstvo, tako što će bošnjačka mjesta pripadati manjinama, pa čak i Srbima i Hrvatima; mi smo tolerantni i otvoreni, u razumnoj mjeri. No, mi smo protiv nepismenosti, neprincipijelnosti i mahalske lafine, kakva je do srži iskazana u Silajdžićevom imenovanju ovog mlitavog, u diplomatskim krugovima kompromitiranog i ničim posebnim dokazanog Svena Alkalaja. Ta budalaština od imenovanja, taj politički kič, treba da ubijedi mahalske glave kako Doktor Haris vidi dalje i dublje od ostalih, pa će žrtvovati bošnjački za jevrejski kadar. Hoćemo reći: nije Sven Alkalaj metnut za ministra vanjskih poslova zato što je kvalitetan, već zato što je Jevrej; njegovo jevrejstvo nije tema koju smo mi nametnuli, već tema koju je nametnuo Doktor Haris svojim političkim turbo-folkom.
U vremenima kad se Evropa pokušava definirati kao tzv. kolijevka kršćanstva, u kojoj bi jevreji i muslimani trebali dobiti status podstanara, muslimanska je i jevrejska saradnja od velike važnosti. Više je prožetosti između jevrejske i bošnjačke žrtve, u odnosu na evropsko beščašće, nego li što ima prožetosti u nastojanjima, o kojima je pisao publicista N.Omer, da se jevrejstvo, kroz cionizam, poistovijeti sa “odabranim/nebeskim” i okrvavljenim velikosrpstvom. Mnogo je razloga za reafirmaciju i produbljavanje višestoljetnih bošnjačkih veza sa Jevrejima. Pogotovo danas kad i jednom i drugom narod prijeti život pod kiriju u evropskoj domovini. Ali, ne ovako, putem minoriziranja izvrsnih bošnjačkih kadrova za račun prosječnosti Svena Alkalaja!
Zašto je bitan ovaj primjer? Zato da bismo ustanovili kako je bošnjačka politika mahnita i tamo gdje od gotovine pravi veresiju. …A kamo li tamo gdje bi se trebalo boriti za pozicije.
Eto, dobili smo Ministarstvo vanjskih poslova, koje je za nas najbitnije, iz dva razloga: prvo, jer smo narod progonjen klevetama za tzv. islamski terorizam; drugo, što od međunarodnog statusa BiH ovisi status Bošnjaka. Ni na jednom, ni na drugom planu, Silajdžićev izabranik neće učiniti ništa, jer nije učinio ni dosad, makar u ma kakvoj izjavi za javnost, gdje bi se deklarirao kao čovjek od našeg povjerenja. Dobili smo izuzetno važno Ministarstvo i istog časa ga ispustili iz ruku. …U ime šupljeg vizionarstva. To bošnjačko marginaliziranje kvalitetnih Bošnjaka, zastrašujuće je, jer upućuje na intenciju da bi Bošnjaci mogli dobrovoljno svoje pozicije prepuštati drugima. A zašto? Zato što se plaše? Zato što misle da će tako dokazati tolerantnost? Zato da se sakriju od stvarnosti? Da nisu na oku? Zato da ih ima i nema? Ako je to tako, onda je veliko pitanje da li smo na ovom ili već na onom svijetu.

Strava, java, pupa hava
Izbori su prošli i u medijskom prostoru više ne bi smjele važiti pristrasnosti u koje su pohrlili svi, bez izuzetka, pa i mi u ovim novinama. Svi mi, vajni profesionalci, za nekoga smo navijali, i nekoga gurali. Kada se to dogodi tzv. neovisnoj novini, to je privatna stvar vlasništva i uredništva, ali kad se tako godinama već ponašaju javni rtv servisi, onda se radi o nasilnom instaliranju političke hunte.
Političari su, dominantno, oboljela sorta ljudi, pa se očas naviknu da ih se podržava zato što su pametni&lijepi, a ne zato što bismo htjeli njima, kakvim god, istiskati neke koje smatramo štetočinama. Dok se mi obračunamo s jednom štetočinom, udeblja se i uzjaše nas druga štetočina, sa drukčijom dijagnozom, ali, ipak, dijagnozom.
Zato ne možemo podržati stav da treba više ikome dozvoliti slobodu da eksperimentira u probnih stotinu dana vlasti; jer, ako griješi na početku, griješit će i poslije; a ako je zdrav, kritiku će prihvatiti kao dobru namjeru i greške ispravljati. Nova vlast je u povoju, pa bi se za nju tek moglo naslutiti da neće biti bolja od stare. No, ono što uprkos pampersicama možemo ustvrditi jeste odumiranje bošnjačke državotvorne svijesti, što se ogleda kroz opću bježaniju od važnijih ministarskih funkcija.
Nije ta pojava od jučer. Ali, jučer smo mislili da to slučajno Hrvatima vazda pripadaju poslovi oko para, a nama nekakvi poslovi oko izmotavanja i prikazivanja. Pa smo mislili da to Hrvati, ili Srbi, imaju lukavosti da uzmu profitabilne resore, ili one na kojima se gradi/razgrađuje suverenitet. Danas, definitivno, mislimo da bošnjački političari važne funkcije gone od sebe, k’o zaobadane krave, jer ne znaju šta bi s njima. Ovi, drugi, pak, znaju, jer su ekipa, jer imaju cilj, jer se bore za pozicije na kojima se jagmi da se jami suverenitet nad njivom.
Suverenitet je u ekonomskoj moći! Tamo gdje su srpske pare tamo će biti srpska zemlja, i ovamo gdje su hrvatske pare, ovdje će biti hrvatska zemlja. I duh, jakako!!! Da bi se taj cilj ostvario u punom kapacitetu, Bošnjaci moraju u ekonomskom smislu biti manji od makovog zrna. Jer kad se ogolje, po šlajbuku, ogoljit će se i po duhu, pa će i gaće i duh natakariti na štap, te hodati Bosnom, k’o kiša, k’o magla, k’o ništa.
Ništa od ove priče ne bi bilo da su Bošnjaci birali bolje, a kako će birati bolje kad boljih gotovo i da nema, a i da ih ima, Bošnjaci nisu učeni demokratskoj kulturi, kojom bi razlikovali politički turbo-folk od akademske pameti. Imalo se prilike, i tu je golema odgovornost rahmetli Izetbegovića, da se izgradi institucija pametnija od političara, koja bi danas znala odrediti dugoročne ciljeve bošnjačke politike.
Ovako, izbor je ostavljen političarima čija pamet nije odmakla dalje od ambicije koja se zove: dede da budem ministar sa što manje ovlasti i odgovornosti. …Pametan se stidi, budala se ponosi. Pitanje koje grupišemo pod sintagmom “bošnjačka politika” tako je razlomljeno na mnoštvo sićušnih, ličnih ambicija, koje prirodno ne teže kolektivnoj igri. Za ugursuznog igrača nisu poslovi finansija, ili izgradnje koridora 5c, jer je to čitava mašinerija za koju su potrebni nacionalno svjesni timovi, u kojima se prvo igra za raju, pa onda za sebe. U nas je vrlina da se igra za sebe, jer je drukčije nemoguće upasti u igru. A niko se nije ni potrudio da uspostavi samoodrživa pravila igre. Ovo što se trenutno dešava jeste drpanje babinog dućana dok se dućan ne isprazni. A kad se isprazni, neće nas biti ni u kakvoj vlasti. Svud oko nas bit će Sven Alkalaj.
Nemojmo se čuditi što bošnjački lideri nisu zahvatili konkretna, opipljiva ministarstva. Ne trebaju im. Ne znaju šta bi s njima. Tražili su i dobili su ono što narod zove: pupa hava. Jer su oni sami: pupa hava. A i mi s njima, nažalost.

Broj 187, 12. I 2007.

Na današnji dan

Kalendar

Januar 2007
P U S Č P S N
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031  

Arhiva

Kategorije