U ovom je bajramskom slavlju Bošnjak ubio Bošnjaka. U Zavidovićima je jedan Bošnjak drugog Bošnjaka onesvijestio pa mu glavu razbijao od pod. …Kao u četničkom logoru. Alkohol, droga, masovne tuče, premlaćivanja, noževi, na svakom koraku, u svakom bošnjačkom mjestu. A sve u ime Bajrama. Odšutjeti, i ne reagirati, značilo bi puhati u jedra epidemiji ništavila. Našta bi ličili naredni Bajrami, ako bismo ovaj, incidentni, razvratom napadnuti, prihvatili kao normalan?
Bajram je mjesto najdublje muslimanske čistote. U ovim smo mubarek danima najodličniji, i duhom i tijelom, i ophođenjem i odjećom, i, svime što nas čini. Ali, Bošnjaci su po završetku ramazana, u velikom, alaramantnom broju, iskazali da su u Bajramu – najprljaviji. Hiljade i hiljade Bošnjaka, a posebno naše omladine, brčkalo se u razvratu, kao što se krme brčka u blatu i izmetu. Nikada ni jedan Bajram u povijesti ovih krajeva nije, kao ovaj, utjeran u samo dno ljudskog bitisanja. Postao je pozornica za promociju svakovrsnog zla i ugursuzluka. Čak ni Nove godine nisu nosile takvu koncentraciju razvrata, kao što se to dogodilo sada, za Bajram. U prvu bajramsku večer se činilo kao da je kompletan narod naograjso, jer se sve normalno zavuklo u kuće, a sve mahnito ostalo napolju da zajmi zijan, kakav god. Bio je to vatromet šejtanluka.
Stoga, u ovom času, za nas nema važnije teme od ove. Pred očima nam je puklo, prikazano nam je, stanje duha u golemom broju naših ljudi. Teško je razabrati omjer zdravih i oboljelih Bošnjaka, ali, kakav god da jeste, zanemarljiv nije, taj ogromni broj Bošnjaka koji su bajramsku svjetlost tušili u dubljim ili plićim slojevima alkoholičarske, drogeraške, krmećije turbo-folk kaljuže. Armija pijanih bajramlija odvlači naš narod u nestanak, u gubitak identiteta, jer se kao korov širi prema onim zdravim dijelovima naše preostalosti.
Ne postoji način da opravdamo i izignoriramo ovu unutarnju eksploziju u našem biću. Odšutjeti, i ne reagirati, značilo bi puhati u jedra epidemiji ništavila. Našta bi ličili naredni Bajrami, ako bismo ovaj, incidentni, razvratom napadnuti, prihvatili kao normalan? Dlaka je falila pa da horde pijanih mladića, koji s uzdignutim pivskim i rakijskim flašama uzvikuju tekbire, krenu upadati ljudima u kuće, mlatiti ukućane, pljačkati, paliti i silovati. Dlaka! A to će se dogoditi ako ne reagiramo svim svojim kapacitetima, ne samo u povodu bajramskih dana, već u povodu svih drugih dana u kojima buja unutarnji teror, i u kojima nam krvotok osvaja ovo strateški ubrizgano bjesnilo.
S druge strane, suočavanje sa problemom traži prodrmavanje gotovanske uljuljkanosti u rahatluk iluzije – da je genocidna agresija završena prije desetak godina. Suočavanje traži buđenje ili izgradnju kapaciteta samoodrživosti, kojih nemamo, što svojom, a što tuđom voljom. Dakle, ko će to danas u Bošnjaka sagledati ovo pitanje i ko će ponuditi strategiju spasa?
Bošnjak je Bošnjaku nož
Slično pitanje smo mogli postaviti na početku genocidne agresije, kad kao država i kao narod nismo imali izgrađene odbrambene institucije. Armija RBiH je izgrađivana u hodu. Da li se tada moglo reći: nećemo se braniti, jer nemamo čime, jer ne znamo kako, jer nam je mrsko? Možda se i moglo, ali je nož bio za vratom, pa je odbrana bila stvar nagona, a ne strateške volje. Ali, i danas nam je nož za vratom! Više nije ni četnički, ni ustaški, već bošnjački! Pa, k’o velimo, naš je?! Danas Bošnjaci ubijaju Bošnjake, siluju Bošnjakinje, smrskavaju lobanje, lome ruke i noge, režu kožu i mokre po onesviještenim tijelima… Ovolika količina svakodnevnog nasilja, na svakom koraku, ne postoji nigdje na evropskom kontinentu. Nigdje omladina, kao u Bošnjaka, nije usmjerena na estetiku nasilja, kao na imperativ, kao na vrijednosni sistem koji podrazumijeva da su društvene mane sve ono što bi trebalo da su vrline: učenje, urednost, pristojnost… A zašto bi uopće sve to bile vrline, kad se sa tim vrlinama niti može pristojno živjeti, niti biti poštovan u društvu u kome pare i sirova moć određuju poredak stvari? Teško je sopstveno dijete uvjeriti da se bori za znanje, koje nikome ne treba, i koje ovdje nema nikakvu moć.
U društvu koje je sistemski odrođeno od duhovnih vrijednosti, koje je svo uronjeno u materijalizam, a time i snobizam, vaše dijete će na putu od kuće do škole očas biti regrutirano u armiju parazita. Pred njim su mjeseci i godine iščekivanja šanse da stekne novac bez rada. Ono vreba, preža, sanja, i sve nervoznije, sve strasnije prihvaća pravila igre, bez kojih je nemoguće biti bogat, moćan i priznat. Prvo pravilo: nema knjige, nema duha, nema akademskih ambicija, nema blagosti i uljudnosti. Jer, niko takav, niko s knjigom, danas, nema bogatstvo i poštovanje. Pošto se mafijaška nesreća posreći rijetkima, armija mladih bošnjačkih čekača dejtonske sreće ostaje na cjedilu. U tom rascjepu dolazi do kratkih spojeva u glavi, do varničenja koja rezultiraju usložnjavanjem zla, dinamiziranjem frustracije i autodestrukcije. Zato će se u spektru dernečenja svake vrste pronaći izduvni ventil za sve što se trebalo dogoditi a nije. Kao što je teško ovisnika o drogi vratiti u realnost i objasniti mu da se ništa trajno lijepo neće dogoditi bez napora, jednako je teško ovu armiju bošnjačkih lezihljebaroša vratiti na pravi put – jer, ne postoji sistemska podrška tom pravom putu. Otud nisu krivi huligani koji tragaju za liječenjem pogrešno postavljenih ambicija i za pražnjenjem naslaganih frustracija, krivo je društvo koje je ostalo bez zdrave ambicije i pogleda u budućnost. Ali ovo društvo je žrtva moćnih sila kojima se jedino mogla, i može, suprotstaviti bošnjačka nadstranačka sloga, kad bi je bilo, a nema je.
Za vaše dijete, i za svako naše dijete, kao i za svakog od nas, postoji samo jedan izlaz u nametnutom bezizlazu. Dolazimo tako do trajnog pitanja koje se uporno zaobilazi, jer traži aktivitet islamskih spavača. Vrijedi, jakako, islam tumačiti vjernicima, ali, cilj islama nije tek u obrađivanju obrađenih bašči, već u širenju plodnice ka zakorovljenim predjelima našeg bića. Kako islamom doprijeti do muslimana odrođenih od islama? Na njih ne treba gledati kao na grješnike, već kao na žrtve jednog okupatorskog sistema koji je bestidno usmjeren na razaranje našeg identiteta. Pogledajmo reformu obrazovanja, medija, policije, pravosuđa, itd., i uočit ćemo cilj ubijanja bosanske i instaliranja srpsko-hrvatske supstance. Razaranje bošnjačkog društva, preko tušenja i izobličenja islama, i tradicije koja proizilazi iz islama, najkraći su put za ostvarenje postratne, ali jednako genocidne platforme iz Karađorđeva.
Razdivljali narod
Kad se događaji odmotaju, i okončaju, njihova dramaturška putanja biva logičan slijed motiva, uzroka i posljedica. Zar ne, danas nam je razumljivo zašto se Jugoslavija raspala? A, da li nam je razumljivo zašto smo se i kako kao narod promijenili, razdivljali, u posljednjih pet-šest godina? Nismo ovako zapušteni bili u vrijeme genocidne agresije, i neposredno poslije. Nešto nas je preoblikovalo. A šta? Sistem: medijski. Iza medija uvijek stoji moć, politička i finansijska, a ta moć ima svoju ideološku, dakle i vjersku misiju. Ovdašnji najjači mediji, kao i ostali stubovi sistema, imaju cilj. Sve je usmjereno na nastavak genocida, drugim sredstvima. Ako razumijemo dinamiku po kojoj smo se posljednjih godina topili i haotizirali, mogli bismo pretpostaviti trend našeg unutarnjeg truljenja. Čak bismo mogli govoriti i o instaliranju zametaka građanskog rata među Bošnjacima, a po američkim obrascima iz Iraka. Generalno, nastavljači genocidnog projekta znaju da od zagubljenosti Bošnjaka ovisi uspjeh onoga što je početo 1992. godine.
Ubrizgavanje nasilništva i besciljnosti u bošnjačko društvo agens je pometnje. Jer, bošnjačka će se djeca zatvarati u sebe, u svoje kuće, u strahu od premlaćivanja i neprijatnosti; bit će opasana sa dva zida: prvi je onaj od geta, koji je Evropa jedino namijenila Bošnjacima, preko segregacijskog viznog režima; drugi je ovaj samoizolacijski. Kao u divljim, sirotinjskim predgrađima latinoameričkih gradova, izbor je: biti nasilnik ili biti žrtva, pripadati nasilničkom klanu, ili biti osuđen na strepnju. Tako je to u našim gradskim školama, a preko škola, i u svakom kvartu. A tako je zapravo na vrhu piramide moći: da bi Bošnjak u svojoj zemlji išta bio, na kadrovskoj ljestvici, mora odustati od moralnih i patriotskih vrijednosti, te prepustiti se mreži moći, koju drže drugi. Slično je bilo u komunizmu. Bošnjaci koji drže do vjere i tradicije, sebe i svoju djecu osuđuju na izolaciju i neizvjesnost. I na vrhu, i na dnu, klanovi sile i siledžijstva tlače vjerne i vjerničke.
Budući da su bošnjačke sile koje su se nadvile nad bošnjačkim društvom zasnovane na nemoralu, destrukciji, zabunluku, logično je što se usložnjava njihova ukletost. Normalno je iftariti sa četnicima, ići pred noge Mići Dodiku, praviti robovske ustupke, unižavati se do besmisla, jer – ako nećeš ti, ima ko hoće. …Pa će on imati, a ti nemaj ništa. Izbor je lični, i vjernički. S donje strane, pak, normalno je činiti zulume, jer ako nećeš ti da razbijaš druge i tuđe, razbijat će tebe i tvoje. Izbor je opet lični. Logici i zovu čopora se mogu oduprijeti tek vjernici, i one koje vjera zaštiti.
Stoga je ovaj problem ne samo izazov, već obaveza za svakog muslimana. Onaj koji zna šta je Bajram, i kako se slavi, mora naći onog što ne zna, i pokušati ga uputiti. To da ja pričam tebi, a ti meni, ne može pomoći onima što bajramskim terevenčenjem čine zlo i tebi, i meni, i sebi. Jer, iz Bajrama, kao centrišta naše odličnosti, treba da se prelije u naredne dane, kako bismo svukud bili kao u Bajramu.
Ka uputama
U ovom je bajramskom slavlju Bošnjak ubio Bošnjaka. U Zavidovićima je jedan Bošnjak drugog Bošnjaka onesvijestio pa mu glavu razbijao od pod. …Kao u četničkom logoru. Alkohol, droga, masovne tuče, premlaćivanja, noževi, na svakom koraku, u svakom bošnjačkom mjestu. A sve u ime Bajrama. Dobro, znamo, oni ne znaju šta je Bajram. Ali, ko je kriv, oni ili mi, oni – kojima se nismo obratili, čiju izgubljenost nismo primijetili i razumjeli kao svoju obavezu, ili mi – koji smo se obraćali jedni drugima, u punini i razumijevanju?
Ovo što se događa i jeste i nije islamsko pitanje. Zašto – nije? Zato što se događa izvan džamija. A jeste – zato što je to atak na vrijednosti i Bajrama i Bošnjaka, zato što se zlo čini u ime Bajrama, zato što se od Bajrama pravi strašilo, i za nas, i za naše kršćanske komšije, zato što to zlo čine djeca sa muslimanskim imenima koja nisu kriva što su im glave nafilovane sljepilom.
Ulema i bošnjački intelektualci ne bi smjeli ostati gluhi na sve što se dogodilo. Na žalost, izuzev Islamske zajednice, mi nemamo ni jednu instancu koja bi mogla pokrenuti kampanju za zaštitu Bajrama od pijanih i drogiranih i nasilnih bajramlija. Otud bi bilo lijepo da Islamska zajednica smogne snage da osmisli seriju tribina, plakata, letaka i drugih formi putem kojih bi uputila mlade u vrijednosti i značenja Bajrama. …A u kontekstu događaja koje smo tematizirali.
Jer, oni što ne znaju nisu krivi što im znanje nisu prenijeli, i što se za njihovu svijest nisu borili – oni što znaju, i što su dužni znanje prenositi i jednako brinuti i o obrađenim i o neobrađenim dijelovima naše zemlje.
Bilo bi uistinu zastrašujuće da utonemo u šutnju i da u šutnji dočekamo naredni Bajram.
Broj 182, 3. XI 2006.