Zašto se dogodilo da kampanja prođe u vašeru, u terevenkama, u parolama i frazama, bez doticaja sa bošnjačkom stvarnošću, i da u toj odrođenosti od sebe narod izabere vlast po svojoj mjeri – vlast odrođenu od naroda.
Šta su pozitivni a šta negativni ishodi ovih izbora? Pozitivnih gotovo da i nema. Postoje tek naznake… Lijepo je što se opaki SDP zapečatio kao nenarodna stranka, pa za njega glasaju samo iskompleksirani Bošnjaci, koji bi voljeli da se zovu jal Vanja, jal Sanja. Mnogi su se plašili da se odnekud neće razmnožiti ta bolest u Bošnjaka, koja bi opet ovoj karabaji mogla dati vlast u šake, da nas progoni, hapsi, sudi, straši. …Sva sreća. Lijepo je i što Bošnjaci odlučno kažnjavaju svaki pokušaj šurovanja sa SDP-om i njegovim s&h medijima, a što je temeljito na svojim ambicijama osjetio Sulejman Tihić. …Da je bio odan Izetbegoviću, kako tvrdi, pa odbio slizavanje sa crvenim lampirima, vjerovatno Silajdžiću ne bi narasla baš tolika krila. Toliko o lijepom.
Ružno je što se u ovoj, kao i u pređašnjim kampanjama, niko nije bavio procjenama stanja/imanja u Bošnjaka, niti je ponudio puteve izlaska ka boljem. Kazat ćete – nuđeni su programi. Ma, kakvi programi, to je sve jedna te ista tandaramandara: koridor 5C, zapošljavanje, penzioneri, itd. Gdje su to Bošnjaci? Znaju li ima li ih, u ekonomskom, medijskom, kulturnom prostoru? Svaki od ovih pojmova vrijedi zasebno analizirati, jer govori o tome koliko jesmo ili nismo suvereni tamo gdje mislimo da živimo.
No, stranke koje žive od bošnjačkih glasova nisu su se bavile suštinskim pitanjima, tako da su se bošnjački glasači mogli opredjeljivati, recimo, prema estradnim zvijezdama koje nastupaju na predizbornim mitinzima, ili, prema fizičkom izgledu kandidata, ili, prema količini para utrošenih u razne vidove slikanja, ili… Kvalitet komunikacije između bošnjačkih političara i birača je ostao na nivou fraze i parole, čak se bestidno i usavršio u svome kičerajskom obliku; nikoga nije bilo stid tolike trošljavine para za propagandu, za pjevače, za terevenčenje… Velikim strankama je bilo normalno da rasipaju stotine hiljada, a ako ne i milione maraka, a narod, gladan i jadan, u tome nije vidio nikakve mahane. Nije, jer je glasao za one koji su više para uložili u pjevanje i slikanje. Valjda bi bilo sirotinjski normalno da se sikterišu rasipnici. Ako bi se tražila definicija komunikacijskog koda između političara i birača na ovim izborima, ona bi glasila: površnost i kič.
Novost starih parmaka
I kandidati i birači su zglajzali u kriterijima. Oni ne vide dalje i dublje, ali, odlično se razumiju. To njihovo razumijevanje više nije politika, to je jedan obanđijani, kičerajski kod koji je u naše svijesti usađen preko meksikanskih tv safunica, preko trijumfa materijalnog nad duhovnim, preko doživljaja sebe i sopstvenog posredstvom medijskog sistema koji nam odašilje naopaku sliku o nama i našim ciljevima. Zato se moglo dogoditi da kampanja prođe u vašeru, bez doticaja sa bošnjačkom stvarnošću, i da u toj odrođenosti od sebe narod izabere vlast po svojoj mjeri – vlast odrođenu od naroda.
Sudeći po načinu na koji su vođene kampanje stranaka koje su dobile najveće povjerenje Bošnjaka, u naredne četiri godine bošnjačka se politika neće razlikovati od svoje anemične prethodnice. Jer, ni u ovim kampanjama, ni među već viđenim kandidatima, nije bilo daška novog vjetra. Sve je bilo ubogo isto. Čak šta više, stvari se udaljavaju od suštine. Ustoličeno je suglasje o nebavljenju sobom, o bavljenju parolama, lampicama, frazama, šljokicama, frizurama, zanosnim pogledima, svime što nema suštinske veze sa problemima koji nas gutaju. Ono nešto novih snaga, u vidu stranaka i kandidata, uopće nisu zamijećeni kao – šansa. Narod se oslonio na poznate vrijednosti, a ta se poznatost oslonila na sebe, što će reći – ni na šta. Tako se dogodilo da se, uprkos pretumbacijama, ništa ne promijeni.
Jakako, narednih će se hefti analizirati ove i one nijanse tog novog rasporeda starih parmaka, ali, sve to što izgleda kao novo odveć se pokazalo kao staro još u vrijeme kampanje. Hoćemo reći da bošnjački narod u budućnosti, u naredne četiri godine, ne može očekivati nikakav zaokret ka izgradnji institucija koje bi garantirale njegovu političku samoodrživost. Jer, modeli i ciljevi političkog života su ostali isti, bez obzira na to što nam odlaskom Tihića i dolaskom Silajdžića, kvasanjem SBiH i zglajzanjem SDA – djeluje da se nešto, kao, promijenilo.
…Imaćemo, jedino, eto, mi, Bošnjaci, dosad najljepšeg nam člana Predsjedništva BiH, pa nam više neće biti bitno ni šta govori, ni kako vlada, jer će nam biti potaman to što je lijep, k’o Hajle Selasije, car Afrike i Azije. Možda tek u tim glumačkim, bolivudskim magnetima, ima nečega što bi išlo nabolje. U sistemu, pak, koji pokreće naš narod, ostao je stari motor od romobila. I, ne misli se mijenjati.
A šta da u ovakvoj poziciji činimo mi koji već godinama pišemo, dokazujemo, vjerujemo da se ne može opstati ovako – hojmigahoj – i da Bošnjaci moraju podhitno nešto mijenjati u svome kolektivnom prilagođavanju pravilima opstojnosti samoodrživih naroda?! …Da se moraju udaljiti od zastarjelog liderskog koncepta i nacionalnu strategiju usmjeriti ka izgradnji akademskih, strateških centara moći! Šta da činimo kad su Bošnjaci sve dalje od racionalnih rješenja, a sve bliže nekritičkom rasapu pameti i morala, i utušenosti u frazu i strast? Da li da prestanemo pisati i da i sebe i narod prepustimo nekritičkom ništavilu? Jer, ovo, haman, nema svrhe…
Udri brigu na veselje
U predizbornom se vremenu dogodilo nekoliko situacija koje mogu biti znakovite za razumijevanje naše političke izbezumljenosti, ovoga – da ni stranke, a ni narod, ne prepoznaju istinske potrebe i ciljeve, već se spajaju na jeftinim emocijama, udaljeni u svojim afinitetima od suštine naših problema.
Iako znam da će nastati utrka oko dodvoravanja novome prvom u Bošnjaka, i njegovoj stranci, valja mi iskren biti i reći da je teško u nas naći nenarodniju stranku od Stranke za BiH. Jer, ova je stranka vazda u vlasti, i vazda je privilegije zanimaju, nema ničeg konkretnog što je za narod učinila. Ipak, narod je masovno birao nenarodne kandidate Stranke za BiH. Gdje je problem? Ili narod ne zna, ili ne prati, ili mu je neko slagao, ili naroda uopće ne zanima ko je narodni a ko nenarodni, ko je a ko nije konkretan u djelima i djelovanjima; narod haman samo zanima ko mu bolji koncert priredi. Ta iracionalnost sa kojom je Stranka za BiH izbila u prvi plan uistinu je vrijedna šireg tumačenja, kao sociopatološki fenomen, nadasve.
U ovom kontekstu vrijedi se prisjetiti situacije sa lokalnih izbora u Tuzli, kada su u lokalni parlament ušla dvojica vijećnika Lijanovićeve Radom za boljitak. Hodala je ova stranka po mjesnim zajednicama i narodu dijelila kobasice. Narod umjesto da pojede kobasice i glasa za koga hoće, osjetio se obaveznim da ispoštuje poklon, pa je glasao za kobasičare. K’o veli, ovi su mi makar kobasicu dali, a oni, ni kobasicu. E, u tom bi se svjetlu mogao promatrati i trijumf Stranke za BiH, koja je od svih stranaka pravila najveće terevenke, skupove koji su prije bili koncert, nego predizborni miting. Biće da je narod kobasičarski izračunao: ovi su mi napravili narodno veselje, a oni nisu, pa ću glasati za ove koji jesu.
A šta ćemo sa liste od nekoliko stotina pitanja koja bi se trebala ticati svakog Bošnjaka? Recimo, zaokruživanje etničkog čišćenja Podrinja, što se vidi i kroz ove izbore? Zanima li to ikoga? Je li to tema za izborna obraćanja? Nije, procjenili su oni koji su naumili uzeti izbore. Fascinantno je kako su izborni stratezi osjetili, prepoznali, našnjuhali da se izbori ne uzimaju preko tema od čijeg tretmana ovisi opstanak naroda. Fascinantno je kako su osjetili jednostavnost staze do biračkog srca: navij muziku i udri brigu na veselje!
Da bi se izgradila efikasna predizborna strategija neko je debelo mudar morao razumjeti kako je naš narod postao polunarod, koji stvarnost oko sebe razumijeva naizvrat. Jednostavno, kao da se naša sudbina dešava nekome drugom, a kao da neko drugi, zamišljeni, hoda u našim životima. Jakako, onaj koji bi narodu rekao da mu prijeti nestanak, da već živi ekonomsku i kulturnu porobljenost, takav neko niti bi bio saslušan, niti bi dobio glasa od svoga naroda. Uzinad! Šta nam neko ima kvariti iluziju da nam je sve potaman! Zato, glasamo za one što nas ne maltretiraju stvarnošću!
S čime se, dakle, suočavamo? Sa političkom nepismenošću i neinformiranošću našeg naroda. A odakle proizilaze ove pojave? Iz medijskog i vrijednosnog sistema ovog društva, ovog poretka moći, koji u svijest Bošnjaka ubrizgava svakovrsne naopakosti, i izopakosti.
Kako bagavi sviraju
To što jesmo, jesmo zbog mišljenja, a to što mislimo, jeste zbog sistema preko kojeg se formira naša misao. Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka. Ovdje se, pak, do prije nepunu deceniju, vrlinom smatralo kolektivno poštivanje bosnosti, boračkih porodica, tekovina borbe; vrlina je bila preziranje beograđanštine i zagrepčanštine, itd. Sad je sve naizvrat. Zašto? Zato što drugi centri moći gospodare sistemima za oblikovanje misli.
Vidjeli smo kako su se u predizbornim emisijama na državnoj tv kao urednici pojavljivali osvjedočeni progonitelji bošnjačkih vrijednosti, Senad Avdić i Senka Kurtović. Urednike na državnoj tv uopće ne zanima što većina Bošnjaka u ovim likovima prepoznaje negativce. Šta ih briga što su ova dva lika osvjedočeni promotori, a biće i saradnici, Lagumdžijinog SDP-a, i što time predizborne emisije gube na objektivnosti. Jer, njihova sila Boga ne moli.
Slične obrasce možemo prepoznati na medijskom tretmanu tzv. šarene revolucije. Jedan anarhistički, nasilnički čin, to tlačenje i blaćenje institucija ove države, u državnim je medijima tumačeno kao patriotizam, i kao demokratija. Napadnuta je zgrada Predsjedništva BiH, koja ima simboličku vrijednost kao i bh. zastava, napadnut je i sprejom po očima poprskan policajac… Demonstracije koje su potom organizirali urednici magazina “Dani”, prosvjedujući što su policajci pružili fizički otpor, i što nisu dopustili da ih se poljeva farbama, samo je dno divljačkog razumijevanja demokratskih sloboda. I, šta je najopasnije? To što nam se lučonoše primitivizma i nasilja predstavljaju kao lučonoše građanskih sloboda.
Eno, isto tako, nedavno je nagrada “Meša Selimović” iz Tuzle dodijeljena beogradskoj spisateljici Sanji Domazet za njen prvi roman “Ko plače”. Ne bi to bilo bogzna bitno da ovaj loši prvi roman nije “porazio” krunu bošnjačkog romana, a i spisateljskog puta Nedžada Ibrišimovića, roman “Vječnik”. Nekoliko bošnjačkih pisaca koji su negodovali zbog ovakve odluke žirija, nazvani su nacionalistima. A, zapravo, nema gorih nacionalista od onih koji, iz uvjerenja, ili zbog para, progone svaki oblik bošnjačke ravnopravnosti, pa makar i u književnosti. To što “Vječnik” nije dobio ovu nagradu, stvar je inada, huje, mržnje, patologije, opterećenosti, izopačenosti, iskompleksiranosti, bagavosti, a sve ove osobine, i još stotinu sličnih i nenabrojanih, danas pripadaju kreatorima javnog mišljenja u BiH, koji rade na trasi srpsko-hrvatskih centara političke i ekonomske moći.
Bošnjaci misle kako oni sviraju. Zato su takvi, nespremni, odrođeni, zastrašćeni, netačni, dočekali i realizirali ove izbore. Jedina genijalnost u cijeloj priči su stranke koje su prepoznale da ovom narodu ništa ne treba.
Broj 180, 6. X 2006.