Saff

Imaju li Bošnjaci budućnost

… Muzej genocida nad Bošnjacima, Bošnjačka akademija, Centar za strateške studije, nacionalna politička revija, Ministarstvo dijaspore, distrikt Podrinje… – sve su to potencijalni projekti koji bi mogli ojačati Bošnjake. Bilo bi sjajno organizirati jedan okrugli sto o maštanju i planiranju bošnjačke budućnosti. Prvo što bi se konstatiralo jeste da nikada i niko u političkoj povijesti Bošnjaka nije planski vidio dalje od nosa.

Vakat je bez vizija. Za nas, Bošnjake, pogotovo. Krstaški fundamentalizam je razvalio iluziju o 21. stoljeću. U ovom brlogu zla tehnička postignuća nemaju nikakvog smisla. Jer, ilustrirana su tijelima ubijene libanonske, palestinske i iračke djece. Čini se da je više vjere u civilizaciju davalo otkriće sijalice. Danas postojemo svjesni kako je bestijalnost konstanta, uprkos robotima, kloniranjima i drugim dosezima ljudskog jal uma jal bezuma. Čini se da ništa ne može promijeniti zvijer u čovjeku. Civilizacija je utonula u depresiju. Baruštinu bez vizije potapa vizija ubijanja muslimana. Svi koji su civilizaciju doživljavali kao jedinstvo razlika, danas su prepušteni beznađu. Pa čak i muslimani, čija se vizija svela, ili uzdigla do – borbe za opstanak. Oni drugi koji sve probleme svijeta pronalaze u islamu, zasad, imaju na šta jurišati. Tako je i sa našim susjedima, velikosrbima i velikohrvatima, koji sve balkanske treskavice ne pripisuju sebi, već Bosni i Bošnjacima. I oni imaju na šta jurištati. Imaju viziju, kakvu god. A mi? Mi smo klupko, zamršeno.

Čekanje ničega
Nema opravdanja za držanje bošnjačkih kola u leru. Drndamo, kao da radimo, a nikud ne idemo. Čekamo kad će nas šta ošinuti, da konstatiramo šta nas je strefilo. Nalik smo na ovu reformiranu policiju koja ne sprečava, već evidentira nasilje. Mi smo puki evidentičari svoje sudbine. Objekti smo svojih života. Dokle?
Ova nas šupljina u našem vremenu i prostoru dovodi na zamisao da pokušamo u Bošnjaka pretpostaviti viziju. Eto, čak i da su nam kao narodu dani odbrojani, nije insanski dići ruke od sebe. Koliko smrtnih hasti do posljednjeg dana računa kako treba ofarbati ogradu, promijeniti crijep, nabaviti ćumur, jer su s ove, a ne s one strane života. A koliko se tek smrtnih hasti podiglo iz postelje jer ih nije napuštao duh života.
U nas je, eto, sve zamrlo. Umrli prije smrti, što bi rekao hodža Merlin. Narod nije kriv, nizašta. Ali, kad narod vidi svoje vođe kako ne vide ništa i nikud, onda i narod uhafiza da to tako treba. Sjediti, blehnuti, k’o panj. A narod, kad se podstakne, inspiriše, uputi, može biti golema i korisna snaga, prvo sebi. O Titi možemo misliti šta hoćemo, ali, njegove radne akcije neprevaziđen su dokaz dizanja naroda. Domaćinski odnos naroda prema zemlji gradi se domaćinskim odnosom politike. U nas toga nema. U politiku, pa u narod, uselio se osjećaj da smo mi u Bosni pod kiriju, slučajno, privremeno, da nam je određen rok trajanja. Možda tako jeste, Bog najbolje zna, ali nije u redu živjeti na koferima.
Kad sam iza rata u Beču posjetio svoje rođake iz Podrinja, gdje su im kao prognanicima dali neke kolibe na periferiji, osjetio sam miruh Bosne, vidio sam tespihe i šamije, hekleraje na kredencima, pojeo maslenjak, srknuo kahvu iz fildžana… Samo zid ove drvene kolibe dijelio je dva svijeta, onaj hladni, glomazni, bečlijski, i ovaj mehki, bosanski. U toj privremenoj kući mojih prognanih rođaka ništa nije bilo privremeno, jer je kuća mirisala na onu, njihovu, iz Kozluka. Danas, plašim se, naše kuće sve manje mirišu na nas, i u njima je sve više studeni, čamotinje, kakva se osjeti na napuštenim mjestima. Bosna sve više odiše onim karanflijskim mirisima i zvukovima kakvi se susreću u sobama teških bolesnika. Iscrpljena je priča, nazire se kraj, nema se više šta okrenuti životu, noge izdale, ruke klonule, misao utrnula, ostaje još samo čekanje – ničega.
Je li to moralo tako biti?

Potencijal genocida
Savršen je bio moralni kredibilitet sa kojim smo izašli iz rata. Osjećali smo snagu u svakoj pori bića. Uprkos dejtonskom kompromisu, bili smo pobjednici. …Sačuvana bh. državnost, neokaljan obraz, uprkos iskušenjima, prvi put izgrađena vlastita, i nepobjediva, oružana sila. Šta je trebalo izgraditi, koje mehanizme uspostaviti, da se taj osjećaj pobjede ne raspe u osjećaj poraza i izgubljenosti? I, da li išta možemo spasiti i revitalizirati? O tome želimo govoriti.
Nedopustivo dugo je trajao indolentan odnos prema žrtvama genocida. Tek prošle godine ustanovljen je Memorijalni centar u Potočarima. A gdje su Prijedor, Višegrad, Foča, Brčko…? Bošnjačka politika ni danas nema nikakvu viziju institucionaliziranja pamćenja, umrežavanja svih naših stratišta u jedinstven sistem. …Svako pamti sebi, ako uopće pamti.
Naša politika ne razumije futuristički kapacitet genocida, koji bi morao biti obavezujući za mirnu i stabilnu budućnost. Pogledajmo Jevreje! Holokaust im je izgradio Izrael! Genocid nad Bošnjacima treba graditi Bosnu i Hercegovinu! Žrtva ima pravo na satisfakciju, a kako bi to neko uopće znao kad mu mi, kao žrtve, ne nudimo dokaze da smo žrtve. Dokazi o našem stradanju trebali su, i moraju, postati uvodno slovo svakog političkog dogovora. Konkretno, kad govorimo o ustavnim promjenama, mi se moramo pozivati na žrtve genocidne agresije, jer u ime tih žrtava mi ne možemo pristati na ustavna rješenja koja nagrađuju agresore. Bošnjačka politika nikada nije ni pomislila, a kamo li primijenila takvu doktrinu. Stoga smatramo da ključni projekat za ustanovljavanje ovakvog diskursa mora biti osnivanje Muzeja genocida nad Bošnjacima, o čemu smo već pisali.
Dalje, bošnjačka politika godinama egzistira kao mjera nacionalne pameti. Štetno, glupavo, smiješno, nelogično. Kako premijer koji je po struci, recimo, informatičar ili tehnolog, može stručno razumijevati pravne aspekte?! U svih samoodrživih naroda postoje savjetodavna tijela koja okupljaju akademske potencijale, čija stručna mišljenja bivaju orijentir za političare. U Bošnjaka, dakle, treba podhitno graditi Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, ili Centar za strateške studije, kao institucije koje bi svojim naučnim i stručnim autoritetom bile nadređene bošnjačkoj politici. Tek tada bismo bili sigurni da bošnjačka politika donosi ispravne odluke, oslonjene na maksimum naših, bošnjačkih, intelektualnih kapaciteta. Umrežavanje i funkcionaliziranje akademske pameti ne samo da bi političarima pružilo podršku u njihovim lutanjima, dilemama, neznanjima, već bi otvorilo spektar vizija, što bi se očas preselilo i u narodnu svakodnevnicu.
Evo, ima već više od godine da mi, Bošnjaci, živimo kao jedini evropski narod koji nema svoga političkog magazina. Sa smrću “Ljiljana” i “Waltera” nestala je mogućnost čitanja serioznih analitičkih tekstova o aktuelnim događajima i pojavama. Naša spoznaja stvarnosti bazira se na dvije-tri rečenice koje je u tom i tom povodu izjavio nekakav političar. Posljednjih mjeseci, doduše bez ikakve podrške od bošnjačke politike, ovu ulogu preuzima “SAFF”.
Zašto je jednom političkom narodu potreban makar jedan politički magazin? Prvo, zbog političara. Oni nemaju novinarski i analitički refleks, oni ne vide koji će se događaj razviti u aferu i koja će afera potkopati naše pozicije. Analitičari barataju suptilnim, istesanim osjećajima da prepoznaju kuda plovi stvarnost. Političari nisu od te struke i logično je da stvarnost vide u jednoj dimenziji. Drugo, postojanje političke revije nužno je zbog one kritične intelektualne mase u jednom narodu, koja prati sve što se događa, i koja stavove izoštrava putem tekstova. Sljedeći bitan korak koji mora načiniti bošnjačka politika jeste ulaganje novaca za kadrovsko i materijalno jačanje jedne političke revije.

Dalje od nosa
Kad bismo ustanovili ova tri stuba za podršku bošnjačkoj politici, mogli bismo govoriti o planiranju i realizaciji raznih ideja i projekata. Danas ako se i pojavi neka kvalitetna ideja, ona zgasne ko žiška, jer je nema ko prihvatiti. Elem, šta nam sve treba? …Idemo maštati.
Željeli bismo, recimo, znati kako stojimo ekonomski, kao narod, jer bez takve analize ne vrijedi govoriti o budućnosti. Suverenitet je danas u parama. Nije valjda da nas ne zanima kako smo prošli u privatizaciji, u kojoj smo, zbog zagubljenosti vizije, svoje certifikate, a time i imovinu, za bagatelu dali pametnijima, uglavnom “janezima”?! Ovo je ključna šteta koju nam je nanijela bošnjačka politika, ne smogavši pameti ni da osnuje bošnjački privatizacijski fond. Treba spasiti šta se spasiti može. Bagatelna rasprodaja naše imovine nalikuje na ponašanje ljudi koji su namjerili seliti pa budzašto prodaju sve osim kofera. Ako mislimo živjeti ovdje, ekonomskoj analizi i perspektivama valja posvetiti makisimalnu pažnju.
Dalje, šta ćemo sa obavještajnom otkrivenošću bošnjačkog naroda? Otkako su nam razvalili državnu obavještajnu službu RBiH, i utopili je u s-h strukture, mi nalikujemo na zapadne nudiste sa sunčanim naočalima: sve nam se vidi, a mi ništa ne vidimo. Logično je što nismo vidjeli ko je poturio bombu na Alijino turbe. Zato su to vidjeli drugi, koji danas bejagi tragaju za počiniocima. Treba podhitno graditi obavještajnu alternativu, kao javni analitički centar u okviru one institucije koja je nadređena bošnjačkoj politici. Ovako više ne ide.
Idemo dalje planirati… Šta ćemo sa dijasporom? Država nema nikakvog odnosa prema nekoliko miliona građana porijeklom iz BiH, dominantno Bošnjaka, koje su razni progoni odveli u inostranstvo. Čak šta više, država se bori za nastavak genocida, jer nastoji iz državljanstva izbrisati najmanje pola miliona bh. državljana koji su žrtve posljednjeg etničkog čišćenja. A šta radi bošnjačka politika? Šuti. Uslov ispod kojeg se ne smije ići jeste osnivanje ministarstva dijaspore! Veze sa dijasporom moraju biti državni interes, jer više dijaspora treba nama, poglavito ekonomski, nego mi njoj. Ali, bošnjačka dijaspora ne treba četnicima i ustašama u bh. vlasti, i u tom grmu leži zec. Njega, tog zeca, jednostavno: treba ukokati.
Evo još jedne ideje: distrikt Podrinje. Kad bi se svi Bošnjaci vratili u Podrinje, makar politički, činili bismo većinu. Zbog Srebrenice, Podrinje ne smije biti Karadžićeva teritorija. Taj moralni aspekt dosad nije istican. Šta je sa ekonomskim? Drina je jedan od najvećih hidroenergetskih potencijala u Evropi. Danas njome gazduje velikosrpska politika. Neki dan je objavljeno da Grci planiraju uložiti novac u gradnju hidroelektrana. A gdje smo tu mi? Znamo li išta o ovome? Mudra bi politika gledala kako da sa Drine istisne srpsko-grčki interes, da drinske potencijale na određeni rok prepusti zapadnim zemljama, a da zauzvrat izlobira formiranje distrikta Podrinje, kao zasebne administrativne regije u BiH. Jer, dokle god nam granica ne bude na Drini, dotle će Drina teči Romanijom i Majevicom.
Bilo bi sjajno organizirati jedan okrugli sto o maštanju i planiranju bošnjačke budućnosti. Prvo što bi se konstatiralo jeste da nikada i niko u političkoj povijesti Bošnjaka nije planski i institucionalno vidio dalje od nosa. Jedan narod tako ne može živjeti, jer mu život liči na umiranje u nastavcima. Moramo se mijenjati.

Broj 177, 25. VIII 2006.

Kalendar

August 2006
P U S Č P S N
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  

Arhiva

Kategorije