Saff

Libanon nad Bošnjacima

EUFOR i SIPA su odbili da pohapse sudionike kampa za obuku četničkih terorista, čije su im fotografije dostavljene. Time su dali zeleno svjetlo za dosad najmasovnije terorističke napade na bošnjačke povratnike i na džamije u RS. Visoki predstavnik je Bosnu doveo u vezu sa Libanonom, i posredno poručio Bošnjacima da im se može ponoviti genocid, ako ne prihvate vladavinu velikosrpske politike nad sobom i Bosnom. Ali, što su Bošnjaci slabiji, to su četničke kame oštrije!

U momentu kad nastaje ovaj tekst, a to je nekoliko dana pred izlazak broja, nemoguće je navesti posljednji napad na bošnjačke povratnike u Karadžićevom entitetu, jer – događaji prestižu vijesti. Tako je danas i u Libanonu: u ovom času, dok izraelski hitlerovci ubijaju muslimanske civile, mi saznajemo koliko ih je jučer ubijeno.
Na medijskoj se bh. sceni uopće ne tematizira pojava da su četnički teroristi poduzeli dosad najveću i najorganiziraniju ofanzivu na bošnjačke povratnike. Kroz prašumu medijskih barikada, do nas dopre tek pokoja vijest, tako da preko javnih rtv servisa ne možemo razaznati total pojave. I taj kusur vijesti što do nas dopire – ogroman je, zastrašujući, opominjući, ali, nikoga ne nuka na reakciju.
Zabrinutost se ne osjeti ni u bošnjačkom narodu, čija kritična masa, doduše, tarlaha mozgom, k’o i svaka kokoš. Ali, narod nije kriv što se okokošio, jer se narod oblikuje ili razoblikuje sistemom ekonomske i političke moći, koja određuje kulturološke ciljeve društvene zajednice, a ta je moć odmoćena od Bošnjaka.
Najbolnije od svega odjekuje šutnja bošnjačke politike koja ni jednim gestom nije pokazala da se bošnjačkim povratnicima događa dosad najteži napad na njihovu bezbjednost. Ta sramna šutnja razotkriva do kojeg se dna srozala bošnjačka politika, razasuta i odrođena, te kao takva usmjerena samo na lične ćari i ćarove. Šta je koga briga što hiljade Bošnjaka noćas strepe od terorizma! Bitno je da se politička estrada izigrava daleko od bošnjačke stvarnosti, na sarajevskom asfaltu, toj zehri iluzije, zbog koje mislimo da ima Bosne, a s njome i nas.

Šilingovo zastrašivanje Bošnjaka
Posljednjih dva-tri mjeseca nešto se grdno grdosilja nad sudbinom Bosne. Prije nego što je eskaliralo nasilje nad bošnjačkim povratnicima, i nad objektima Islamske zajednice u RS, prije nego što su uslijedili razni oblici protuustavnog i antidejtonskog ponašanja političara u RS, kao što je potpisivanje međudržavnog sporazuma između RS i Srbije, o izgradnji mosta, premijer RS Milorad Dodik je obišao međunarodne sponzore velikosrpskog genocida, prijatelje četništva, dokazane još u vrijeme genocidne agresije na bošnjačko-muslimanski narod.
Nikome od stotine bošnjačkih političara, koji klepaju pare na ime bošnjačkog povjerenja u njih, nije za oko zapala Dodikova posjeta Izraelu, Rusiji i Britaniji. Doduše, rijetko koji od njih uopće sudjeluje u političkom životu, u onom smislu koji podrazumijeva konstantni aktivitet naspram svih pojava koje ugrožavaju državne i narodne interese. Trebali su uočiti i kritikovati Dodikovu turneju, prvo, jer premijer entiteta nema ovlasti za međudržavnu saradnju, drugo, jer je Dodik obišao zemlje koje su pružale podršku velikosrpskom genocidu, a imaju moć da zajedno ubijede Ameriku u promjenu politike prema Bosni i Bošnjacima. Da imamo strateške pameti, košto nemamo, trebao je odmah premijer ovog vam entiteta, Ahmet Hadžipašić, tražiti jednako gostoprimstvo za sebe i Federaciju BiH; ili, trebao je to tražiti i momentalni predsjednik Predsjedništva BiH Sulejman Tihić. No, niko se od njih nije ni posvrbio. K’o kad ih ne svrbe ni država ni narod. Svrbe ih jedino slike po novinama, kao da su pjevači.
Šta bi mogli biti rezultati Dodikove turneje po neprijateljskim zemljama? Mi bismo sad trebali da nagađamo, da čitamo između redova, umjesto da taj posao za naš narod radi centar za strateške studije. Otkako je razorena naša obavještajno-sigurnosna služba, sudbinu nam projiciraju i prate srpsko-hrvatski obavještajci, useljeni u državne obavještajne strukture. Trebalo je formirati nevladinu alternativu! Uposliti ljude koji bi pratili i analizirali kakvo se kolo oko naših glava vrti! Umjesto toga valja nama, po novinskim stupcima, sklapati kockice ovdašnje i nadolazeće stvarnosti.
Dakle, zašto je Kristijan Švarc Šiling neki dan, bez ikakvog vezivnog razloga, poručio da misli kako se Bosni ne može dogoditi sudbina Libanona. Mislili su u Libanonu da im se ne može dogoditi sudbina Bosne, pa se dogodila. Istovjetna. Jednaka agresija, jednake žrtve. To što je rekao Visoki predstavnik ne znači ništa, jer se Bosni može ponoviti Bosna iz 1992. ili Libanon iz 2006. godine. Šilingova poruka cilja na nešto drugo – na strah Bošnjaka od nastavka genocida. Taj strah je usložnjen spoznajom o islamofobijskoj reorjentaciji Zapada, koji više ni jednu muslimansku žrtvu ne može prihvatiti kao žrtvu, već kao posljedicu tzv. rata protiv terorizma. Šiling računa da Bošnjaci znaju kako bi u novom ratu bili tzv. teroristi, ma koliko svjedočili antifašizam i volju za zajedništvom.
Pa šta onda hoće Šiling? On hoće da Bošnjaci razumiju kako njihova fizička bezbjednost ovisi od kompromisa sa svim i svačim. Drukčije kazano, šta god da od nas traže Karadžićevi sljedbenici – treba pristati, da ne bi bilo belaja.

Podrška četničkim teroristima
Gotovo prije mjesec dana objavio sam u nekoliko medija otvoreno pismo SIPA-i i EUFOR-u u kome obavještavam komande ovih najviših sigurnosnih instanci u BiH da u Republici Srpskoj djeluju paravojne terorističke organizacije koje se mogu dovesti u vezu sa organiziranim i učestalim napadima na bošnjačke povratnike i objekte Islamske zajednice. Uz pismo sam priložio i fotografije, pokupljene sa četničkih internet sajtova, na kojima se vide mladići odjeveni u crne četničke uniforme, po čijoj se jednoobraznosti može zaključiti da se radi o paravojnoj formaciji. Mladići imaju jednake, crne, čizme, hlače, bluze i šajkače sa kokardom. Da se radi o mladalačkom hiru, o grupi nekakvih momaka zaljubljenih u bradine smradove, sigurno ne bi bili tako, pod konac, odjeveni i uobličeni u militarističku odoru. Sigurno je da ova formacija ima političkog i finansijskog sponzora, jer, čisto sumnjamo da bi mladići odvajali pare za nabavku uniformi. I, ono što je najavažnije, fotosi su napravljeni negdje u šumi, u pozadini se vidi više desetina uniformiranih lica, što ukazuje da se radi o centru za obuku četničkih terorista. A šta bi drugo bilo? Obdanište?
Otvoreno pismo kojim se SIPA i EUFOR obavještavaju o ovom kampu, uz priložene fotose, nije ponukalo javne rtv servise da tome posvete ni sekundu pažnje. Dakako, da se radilo o muslimanima, grmila bi i Bosna i Evropa, a kamp bi bio otkriven i napadnut i prije nego što bi se formirao. Pismo je, sa fotosima, objavljeno u nekoliko listova, glasnogovornici EUFOR-a i SIPA-e su izjavili da će indicije uzeti u razmatranje, ali, poslije se niko od njih nije oglasio da javnosti kaže o čemu se radi.
Može li biti normalno da ovakva prijetnja bezbjednosti ostane bez odgovora? Može, ako je šutnja odgovor. Može, ako sigurnosne snage u BiH sponzoriraju četnički terorizam. Može, ako je šutnja poruka četničkim teroristima da realiziraju planove o destabilizaciji BiH, čime bi se Bošnjaci trebali preplašiti da im se ne dogodi Libanon, i zbog čega bi bošnjačka politika trebala pristati na sve – samo da rata ne bude.
Bošnjački političari su smjenjivani zbog svega i svačega, ali, OHR-u nije naumpalo da smijeni Dodika zbog direktnog podrivanja Dejtonskog sporazuma putem mnogo puta ponovljene ideje o otcjepljenju RS. Jasno je da su međunarodne snage BiH prepustile Srbima, jer OHR više nema volje, hrabrosti i snage da sankcionira secesioniste iz RS. Otud su i tzv. ustavne promjene trebale ojačati velikosrpsku poziciju ka legalizaciji prava na otcjepljenje. U takvoj konstelaciji nezamislivo izgleda vojna akcija EUFOR-a u kojoj se hapse četnički teroristi sa fotografija, u kojoj se otkrivaju i sudski procesuiraju organizatori i finansijeri ovog terorističkog kampa, a što bi se podrazumijevalo za jednu, haman, pravnu državu. Kad bh. država ne može da se uhapsi jedan uslikani teroristički kamp, šta joj tek vrijede informacije o postojanju jedanaest ovakvih kampova u RS, sa centralnim u Bijeljini, kojim rukovodi jedan bivši državni zastupnik?
Količina organiziranog terorizma koja se koordinirano posljednjih mjeseci sručila na Bošnjake ne bi bila toliko zastrašujuća da je ne podržava državni terorizam, oličen u šutnji sigurnosnih i pravosudnih instanci, kao i državnih medija. Prije neki dan posljednja vijest u Dnevniku BHT bila je da je negdje oko Prijedora EUFOR pronašao veću količinu sakrivenog oružja. U zapećku je bila i vijest iz Rogatice, gdje je pronađena količina oružja dovoljna da se opremi bataljon. Da se kod kakvog Bošnjaka pronađe pet pušaka, na javnom bi rtv sistemu to bila udarna vijest. Ili, da neko negdje jajetom pogodi pravoslavnu ili katoličku crkvu, grmio bi Balkan. Ovdje se rafalima rešetaju nišani na mezarjima, svakodnevno razbijaju prozori na džamijama, ispisuju četnički grafiti na povratničkim kućama, bacaju bombe, pa čak i srpski specijalci mlate bošnjačke civile – ali niko nimuekaet. Šta je to nego jasna poruka Bošnjacima da se ne osjećaju sigurnim, i da će biti još nesigurniji, ako budu ljutili srpsku politiku tim pričama o zajedništvu, o Bosni i Hercegovini, o genocidu, i sl. Bošnjaci se jedino mogu spasiti ako se ne budu spašavali. Tako bi glasila neizgovorena preporuka koja proizilazi iz ovog dirigiranog labirinta.

Kako proputovati Bosnu
Ima li izlaza? Ima. U borbi. Ali, mi nećemo da se borimo. Mi smo miroljubivi. Želimo zajedništvo. Želimo rakije i mezeta. Muzike, šabačke. Pa da fino, k’o prije, dignemo obrve, ruke i noge, da se veselimo, grlimo, triput ljubimo, sve da činimo – samo da rata ne bude. Ko te pita? Je li te neko pitao 1992. šta bi htio? Neće te pitati ni sada. Šta god da učiniš, sudbina ti je za vratom. Može se jedino – kroz život – bošnjački i muslimanski, proputovati uzdignute glave.
Od nas će tražiti da pristanemo na sve što traže Karadžićevi sljedbenici u BiH. Pristali ili ne pristali, doći ćemo na isto. Jer smo, naspram četnika, uvijek na istom. Vazda pred kamom.
Ako ključ stvarnosti ne možemo pronaći u kapacitetu svoje spoznaje, hajmo se malo uživiti u Srbe. Teško je to, jer valjda razumjeti njihovu transgeneracijsku kosovsku traumu, valja shvatiti patologiju njihovog genetskog materijala, koje je oblikovao azijatski, turski čekić, a naspram naše slavenske čistote. Neko, ko bi htio da je Slaven, a genetski je Turčin, ubija nekog ko je genetski Slaven, pod optužbom da je Turčin. Haos je to, nepremostiv.
E, sad, šta bi takav haotičan um danas počinio, nakon svega? …Nastavio genocid nad Bošnjacima! Iskoristio islamofobičnost trenutka! Povezao se sa Izraelom i napravio repliku Libanona! Dok bi se Svijet snašao, ako bi se uopće snalazio, Bošnjaka bi nestalo. Danas je, na žalost, više razloga da vjerujemo u ovakav rasplet, nego u mirnu budućnost.
Možemo li promijeniti tok sudbine? Ne možemo. Hoćemo li plakati, kumiti, ponižavati se? Plakali su i mnogi u redovima za klanje, pa su zaklani. Hoćemo li se učlaniti u Srbe? Ne pomaže. Učlanjivali su se, pokrštavali, u Bijeljini, pa su i oni poslije zaklani. Pa šta da radimo? Strah nas je! Tamo gdje ćemo doći, kojim god putem, svakako nema straha. Šta nam preostaje?
Ti koji si nadčitao ovaj tekst – svakako to znaš. Objasni to onima koji ne znaju.

Broj 176, 11. VIII 2006.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

August 2006
P U S Č P S N
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  

Arhiva

Kategorije