Prof. Ljubica Petrović negoduje što su godinama vodeći američki listovi Srbe u karikaturama identificirali sa životinjama, poput svinja, krokodila, ajkula, lešinara, te dodaje: “Srbi su masni, ružni, debeli, neobrijani, zapušteni. Sa sobom nose nož ili nekakvo primitivno oruđe. Uvek pucaju ili napadaju goloruk narod.” Gadni neki nacionalisti i antisrbi ti Amerikanci!
Od političke i svake druge podjele Bošnjaka ovisi nastojanje srpsko-hrvatskih partnera iz Karađorđeva da dokažu kako su Bošnjaci faktor nestabilnosti BiH, te bi se vrijedilo u planiranju budućnosti osloniti što na Srbe, a što na Hrvate. A šta ćemo sa Bošnjacima? Njih će za ruku voditi neko drugi, pošto nisu sposobni da hodaju sami. Da li je ta nesposobnost stvar istinskog stanja u Bošnjaka, ili je nametnuta, proizvedena, raznim oblicima specijalnog rata – pitanje je.
Posljednjih sedmica svjedoci smo agresivnog medijskog prikazivanja uspješnosti Republike Srpske. Putevi, privatizacije, premijerovi silasci među narod, u fabrike, među povratnike… Tamo se politika bavi životom. Ovdje, u nas, glavna je briga kako se glasalo na Glavnom odboru SDA. Mi se brinemo za njih, kako se oni ne bi morali brinuti za nas. Nebitno je koliko je ova slika stvarna, a koliko projektirana; bitno je da je slika slikom, a preko slike se spoznaje svijet. Kako se stvari sada vide, RS je jedna normalna i prosperitetna administrativna cjelina, dok u Federaciji nema snage ni da se sastavi vlast, da vlast vlada, kako god.
I na federalnoj, i na državnoj razini, glavni su petljanci Hrvati, podijeljeni u dva HDZ-a. To što ne mogu da se dogovore, odgovara prvo njima, Hrvatima, a potom i Srbima, jer se slabljenjem većeg entiteta i spetljavanjem države jača Karadžićev entitet. U BiH u kojoj jedino funkcionira RS, logično je da se povampire ambicije za tzv. trećim entitetom. …Koji je, doduše, samo formalno umrtvljen, dok u stvarnosti nikada nije ni prestao živjeti. Otud kažemo da unutarhrvatske podjele odgovaraju svehrvatskom jedinstvu. I otud je teško vjerovati da podjela Hrvata na dva HDZ-a, i sve što je uslijedilo poslije, nije tek teatar koji treba da oslabi bh. državu i dublje obesmisli Federaciju.
Bošnjaci, logično, nisu u poziciji da prema sebi navijaju hrvatsku politiku, ali bi morali biti sposobni da tu politiku prepoznaju i osude u njenim prikrivenim, dvoličnim karakteristikama. Hrvati rove iza leđa, sa Dodikom politički švercuju, a Bošnjaci se prave da ništa ne vide i da je sve u redu. K’o vele, ako bismo kritički zanovijetali, Hrvati bi se mogli naljutiti, zahatoriti nam, pa još gore zajmiti zijane da čine. Fala im i na tome što su toliko fini pa da okolokole hrm-grf-brlj. Šta bismo da su k’o Dodik pa da otvoreno, bez uvijanja, hrm-grf-brlj?
Siromah a pošten
Milorad Dodik je prvi srpski političar koji se nakon Radovana Karadžića uspio nametnuti kao lider bosanskih Srba. Liderstvo u svakako privatnom SNSD-u, u Vladi RS, odveć su ispod apsolutističke razine koju je uzjahao. S obzirom da u druga dva naroda ne postoji lider sa takvim nacionalnim, kohezionim, nadstranačkim dometima, Dodik se nameće kao prvorazredna politička figura ove zemlje. Što se Srba tiče, on je danas jači nego Karadžić jučer, jer je Karadžić bio Miloševićeva sjena, a Dodik nema nikoga nad glavom. Sudeći po njegovom statusu u beogradskoj «Politici», on je važniji od svih srbijanskih političara. Kakav Tadić, Koštunica, Nikolić!? Dodikove su slike, izjave, kolumne u vrhu udarnih strana najstarijeg srpskog lista. On srpstvu pripovijeda o svome titolikom djetinjstvu: «Mi, seoska deca, nismo imali previše vremena za igru i razbibrigu, valjalo je pomagati roditeljima…» Savršen lider: siromah, a pošten. Od njega se očekuje da brani i vodi srpstvo. Jakako, ovo ujedinjeno, ovo koje se ne dijeli na ovu i onu stranu Drine.
Kada govorimo o nužnosti reagiranja na velikosrpske i velikohrvatske burgije oko BiH, obično prozivamo bošnjačku politiku, a ne bošnjačku javnost. Jer, ova politika, iako neuhvatljiva u konturama, ipak postoji, a bošnjačka javnost, odveć ne postoji, jer su uništeni i njeni zameci u vidu nekoliko pogašenih listova. U začepljenom prostoru koji bismo nazvali javnošću, bošnjački intelektualci imaju motiva da se bave sataniziranjem tzv. vehabija, da tako daju doprinos svjetskoj antiislamskoj histeriji koja guta i bošnjački narod; ali, nemaju motiva da se suprotstave s-h operaciji dokusurivanja bh. države. Jer, mnogi bošnjački intelektualci u javnom prostoru još postoje jedino zahvaljujući s-h medijima, u Sarajevu, i izvan, te kao šansu vide plaćeničko sluganstvo u razarateljskom pothvatu. Alternativa ovome je da javno ne postoje, kao što decenijama, u vrijeme komunizma, nisu postojali brojni bošnjački autori. Tada nisu postojali oni izvan partije, kao što danas ne postoje oni koji su odbili privilegije iz fonda za satanizaciju Bosne i Bošnjaka. Nije zalud američki Predsjednik rekao: «Ko nije s nama, taj je protiv nas!» Staljinova, original!
Narod bez javnosti
Naspram varijante da se postoji, beščašćem, i da se bude precrtan, zbog časne šutnje, postoji još jedna mogućnost, u vidu borbe na nekom od skromnih, preostalih frontova, ali to je već osjećaj koji iziskuje žrtve. Jer, danas je kažnjen i progonjen i izložen svakovrsnim opasnostima Bošnjak koji slobodno, kritički, bosanski i muslimanski misli. Otud ne možemo računati na bošnjačku javnost, mada nam je i dalje nejasno kako jedan narod može postojati bez svoje javnosti. Možda i može, ali u nestajanju.
No, u tom općem odumiranju mnogih vitalnih funkcija, ili onih koje je tek trebalo izgrađivati u Bošnjaka, postoji još bošnjačka politika, kao prostor nalik na oblak, vidljiv i neuhvatljiv. Makar bi tu nekoga trebale pogoditi, recimo, Dodikove izjave za beogradske medije. Dodik u jednoj rečenici kaže da je «Silajdžić politički odgovoran za izbijanje rata», a u drugoj da je Silajdžić «zaostao iz rata i iz njega ne može izići». Ako samog Silajdžića i njegove lezihljebaroše iz Stranke za BiH ne tangiraju ove opasne optužbe, zašto bi se nas ticale?! Oni haman misle da svako zna kako Dodik kleveće i laže, a ne znaju da se predodžba o nekome ili nečemu gradi, kao kuća. Za godinu-dvije i sami će Bošnjaci povjerovati kako je bošnjački član Predsjedništva najveći problem. Jer, Dodik će ponavljati svoje, a bošnjački će političari jordamiti po historijskim prostorima. Još uvijek nisu naučili da historiju piše onaj koji ima para, a mi, ovdje, nemamo para ni za štampanje novina. Kad dopustimo da čujemo i odšutimo optužbu da je «Silajdžić odgovoran za izbijanje rata», možemo vala u nju i povjerovati, jer samo istina ne iritira. No, ona optužba da Silajdžić ne može izići iz rata mogla bi biti u korelaciji sa najnovijim agresorskim i genocidnim porukama iz Beograda. Oni preko Drine poručuju kako niko nema pravo reći da Srbi ponovo neće ratovati, što se u kontekstu najave otcjepljenja RS u slučaju da Kosovo dobije suverenitet, doima kao predskazanje novog rata u BiH. Budući da su hudi Srbi vazda napadani, pa se morali braniti i činiti genocide, tako im je i u ovom novom ratu potrebit neko ko će ih napadati. Pronašli su Silajdžića koji, eto, živi u ratnim vremenima, i ratna vremena priželjkuje, za razliku od mirotvorca Dodika i drugih srpskih mahatmi. Taman je tako rahmetli Alija imao svoje džihad-ratnike, a u šta je svjetski tv auditorij još tada rađe vjerovao nego u četničke zločine. Zato niko u nas nema pravo reći da Srbi ponovo neće ratovati protiv bošnjačkih civila, žena, staraca i beba. Niti iko ima pravo reći da su Srbi ikada prestali ratovati protiv Turaka, što su ustanovili i svjetski psihoanalitičari koji se bave izučavanjem transgeneracijskih trauma. Događaji se odvijaju na istim talasnim dužinama, s tim što ih mi ne osjetimo, i nećemo da ih osjetimo, dok ne fasujemo bol.
Karikiranje Srba
Bivši američki ambasador Vilijem Montgomeri objavljuje jedan isti tekst u nekoliko novina na Balkanu. U posljednjem je napisao da Zapad neće uspjeti civilizirati Srbe. Kad bi Zapad u to povjerovao, možda bi Bosna imala više šanse. Naš je strateški interes da Zapad razumije Srbe, jer će bolje razumjeti puteve do trajne stabilnosti Balkana. Puteva za razumijevanje je napretek. Ali, nema puta da mi sami sebe razumijemo: želimo li opstati ili nestati?!
Uistinu je šteta što se kod nas nema ko zainteresirati za kapitalnu zbirku karikatura koje su u američkim listovima od 1992. do 2000. objavljene na temu Srba i balkanskih ratova. Prof. Ljubica Popović, sa Univerziteta u Nešvilu, bila je povrijeđena prikazivanjem Srba, pa je počela skupljati karikature. Skupila je preko 2.000 karikatura o Srbima. Njena kolekcija je nedavno predstavljena na jednom skupu slavista u Vašingtonu, ali se nije našao ni jedan izdavač koji bi to štampao.
Prof. Petrović negoduje što su vodeći američki listovi Srbe u karikaturama identificirali sa životinjama, poput svinja, krokodila, ajkula, lešinara, te dodaje: “Srbi su masni, ružni, debeli, neobrijani, zapušteni. Sa sobom nose nož ili nekakvo primitivno oruđe. Uvek pucaju ili napadaju goloruk narod.”
Gadni neki nacionalisti i antisrbi ti Amerikanci! Da je neki bosanski autor tako tretirao Srbe i njihovu politiku odveć bio završio kao mudžahidski elemenat. Ovako, činila je to kompletna američka javnost, koja je pokazala da zna razumjeti razliku između agresora i žrtve. A da li to zna i američka politika, drugo je pitanje. Za nas bi bilo veoma značajno da ovakvu jednu zbirku karikatura dugoročno koristimo kao sredstvo u odbrani od velikosrpske politike, koja se, dakle, u američkoj javnosti godinama ismijava kao divljačka. Posebno bi američki diplomati na Balkanu trebali biti osjetljivi na stav američke javnosti, koji je jasan i neformalno obavezujući: onaj ko podržava velikosrpsku politiku podržava barbare koje je osudila američka javnost. Ne treba biti bogzna pametan pa uočiti kako nema nikakve razlike između onoga što su bošnjačkom krvlju zacrtali Milošević i Karadžić, i ovoga što realizira Milorad Dodik.
Šta nam u cijeloj priči nedostaje? Konkretno. Ko će se to u Bošnjaka zainteresirati da dođemo do te zbirke karikatura, da je otkupimo i čuvamo kao nacionalno blago, kao vakcinu protiv srpskog genocida, te da taj materijal štampamo u zasebnoj knjizi, da knjigu dijelimo zapadnim diplomatama, i da svjetsku politiku prema BiH kontinuirano upozoravamo kako srpska politika u BiH i izvan BiH nije izmijenila svoje genocidno biće? Ima li u Bošnjaka ikoga živog?!
Nema.
A taman smo htjeli raspredati kako bi bilo dobro da se na jednom okruglom stolu, u našem glavnom gradu, sagleda kontinuitet i besmislenost ideje o trampi kosovskog suvereniteta za otcjepljenje RS.
Broj 185, 15. XII 2006.