Saff

Mostar na udaru ustaškog terorizma

S onu stranu Neretve, od napljačkanih bošnjačkih konvoja, od reketa koje su uzimali ustaški bojovnici, u truleži se rascvalo blagostanje; tamo gdje ni krtola nije mogla rodit veća od ljeljka, i gdje se stoljećima živjelo od pljevljenja kamenja, nikle su goleme vile sa bazenima, voze se najskuplja auta, živi se u iživljavanju… A pošto uskočki, pljačkaški um ovih primitivica nikako nije razumio moralni ponor svoga blagostanja, logično je što zadovoljenje svoje divljačke šupljine traži u krvi bošnjačkih civila.

Svakog časa nad Bosnom lebdi bukadar nesanica, a jedna od njih razdire duše bošnjačkih majki i očeva u Mostaru, koji ne znaju da li će im se dijete živo vratiti iz škole. Bilo je tako u ratu, a tako je i u ovome, nečemu, što zovemo mirom.
Nije teško pohapsiti 50-tak ustaških huligana u Mostaru, koji sprovode nasilje nad bošnjačkom djecom. Policija to može očas učiniti. A pošto ne čini, nema se šta drugo zaključiti osim da je maltretiranje bošnjačke djece nezvanični projekat mostarskih “stolnih” institucija. Ali, i stvar šireg političkog konsenzusa.
Priču znamo… Kad god igra kakva god reprezentacija Hrvatske, a posebno nogometna, Bošnjaci u Mostaru, Stocu, Duvnu, Livnu, Čapljini, a evo i Vitezu – ne znaju šta ih čeka. Jedne su godine, navodno zalutalim mecima, ubijeni jedna djevojka i jedan stariji čovjek na istočnoj obali. Ove godine, upucan je jedan bošnjački mladić. Slučajno nije pogođen u glavu ili srce. No, ustaški huligani se nisu zadovoljili, ili preplašili, što su u svome pohodu na istočnu obalu, nakon utakmice Hrvatska – Brazil, eto, mogli usmrtiti neko ljudsko biće. U dva naredna dana pokušavali su provaliti u Gimnaziju, u bošnjačka odjeljenja. Što li? Šta bi to činili? Palijama razvaljivali glave bošnjačkim djevojčicama, ubadali noževe u vratove bošnjačkim dječacima.
Bošnjačka politika ne istražuje ništa, a od hiljade otvorenih tema jedna bi mogla biti – navijačko nasilje nad Bošnjacima od strane velikosrpskih i velikohrvatskih separatista. Ni jedna pobjeda, posebno nogometna, Hrvatske i Srbije i Crne Gore, nije prošla bez divljanja i zastrašivanja bošnjačke manjine. Sjetimo se Doboja ili Brčkog. No, ustaški su navijači u Mostaru otišli dalje, u odnosu na sve dosad viđeno. Njih nije otrijeznilo jutro, koje je, kaže se, pametnije od noći. Žedni bošnjačke krvi, ustaški su huligani nagrnuli na najslabije, na goloruke i miroljubive bošnjačke učenike. Kakvo viteštvo! Kukavice su to i curice sa dna kace, ono samo dno muškog jada kakvo su ispisivali i četnici dok su ubijali majke sa bebama u naručju!
Fašistički mrak je postao hrvatska konstanta u Mostaru, proces koji se kotrlja i deblja kao grudva snijega, u ostrašćenoj nakani da potre sve, varljive, mostarske šanse. Logično, jer je ustaški fašizam u Mostaru nagrađen, te je bilo iluzorno vjerovati da će se nahraniti otetim i opljačkanim gradom.
A, kao i uvijek, antiintelektualna šutnja, uz relativiziranje krivice, postaju glavni faktor đubrenja korova. Baš kao u Hitlerovoj Njemačkoj, 30-tih godina.

Odobravanje terorizma
Zamislimo da se ovo isto dogodilo u Zenici, Tuzli ili Sarajevu? Svih 50-tak bošnjačkih huligana bi u najkraćem roku bili iza rešetaka. Ali, Hrvati su baška. Od mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića saznadosmo da se radi o djeci (?), te da bi roditelji morali povesti više računa o tome šta im djeca rade. A djeca im nosaju vatreno oružje! A djeca im pucaju na ljude! A djeca bi da nekoga ubiju! Pa zar su to djeca?!! Zar se obaveza krivičnog gonjenja može izopćiti tako što ćete kazati – ovo je problem roditelja?
Zamislimo da je nakon zločina što ga je nad nevinom hrvatskom obitelji u Kostajnici počinio Muamer Topalović izišao neki bošnjački zvaničnik i kazao: “Krivi su Muamerovi roditelji što nisu o njegovom odgoju vodili dovoljno računa, pa bi trebalo ubuduće da više gledaju šta im dijete radi.” Cirkus, zar ne?! Ali, to nije cirkus kad se radi o ustaškim huliganima koji ne podliježu krivičnoj odgovornosti, jer se podrazumijeva da su njihovi zločini tek nestašluci, pa i kad koga ubiju. Dakle, kakva je razlika između Muamera Topalovića, koji je ubio nevine ljude, i tog ustaškog “neznanog junaka” koji je pokušao ubiti 23-godišnjeg Omara Torlu? Ogromna, iako između ubistva i pokušaja ubistva nema nikakve razlike.
Kad je Muamer počinio zločin, svo je bošnjačko vođstvo došlo u Kostajnicu da izjavljuje saučešće. Tako i treba. Došao je čak i Visoki predstavnik. Danima se pisalo o ovom događaju. A sad kad je ranjen Samir Torlo nikakav hrvatski ili katolički prvak nije došao da obiđe ovog mladića koji je, dakle, trebao biti ubijen u ime hrvatstva i katoličanstva. Gdje je sad “ugroženi” kardinal Puljić? Ta hrvatska šutnja je ružna, i opasna, jer ćemo je tumačiti kao znak odobravanja.
Nevjerovatno odzvanja činjenica da se ni jedan jedini Hrvat nije oglasio da osudi poganjenje hrvatstva fašizmom i terorizmom. Valjda čitaju novine, čim čitaju literarne radove po sarajevskim školama, ne bi li iščačkali kakav dokaz o zamišljenoj/izmišljenoj ugroženosti. Pa mislili smo, majka mu stara, da imamo te objektivne i nepristrasne Ivane Lovrenoviće, Slave Kukiće i mnoge fratre koji, valjda, svjedoče bosnoljublje. Ovi, navodno bosanski opredjeljeni hrvatski autori, koji pišu o svemu i svačemu, eto, ne pišu o ovome. I, nije to prvi put…
Sjetimo se, recimo, kada je u aprilu 2004. hrvatska mladež u Neumu napravila sačekušu i kamenovala bošnjačke osnovce iz Kaćuna, koji su tu došli na ekskurziju, i kada su djevojčice, Berina Hajdarević i Amila Šehović, pogođene u glavu kamenicama, i oblivene krvlju hitno prebačene, čak!, u mostarsku, bošnjačku, bolnicu. Tada ni jedan mediji u BiH nije tematizirao ovaj zločin. Jedino sam ja napisao tekst pod naslovom “Bošnjačke Ane Frank” (“Walter”, 11. V 2004.) iz kojeg, evo, prenosim jedan dio:
“Kamenovana bošnjačka djeca više nemaju šansu ni da budu vijest. Ova djeca, sa svojim ranama, i traumama, haman više i ne postoje u bosanskoj stvarnosti. Ali, postoje u saburskim odajama roditeljskih duša! Postoje u prirodnom nagonu majki i očeva da zaštite svoju djecu. Kako, kad njihovu djecu ne štiti zakon?! Tako što će u državi gdje njihova djeca imaju status žrtve za iživljavanje frustriranih krstaša, sakriti svoju čeljad u svoje avlije, a da neće ni biti svjesni da time zaokružuju geto koji je Evropa namijenila Bošnjacima.”

Zadah konačnosti
Državni rtv servis je događaje u Mostaru okarakterizirao kao nacionalistički sukob. To je ista ona matrica koja gura laž o jednakoj krivici, s ciljem da genocidnu agresiju iz Beograda i Zagreba preimenuje u tzv. građanski rat. Bošnjački civili koji su 1992. godine napadnuti od četničkih i ustaških hordi postali su tzv. strana u sukobu, jer su se bošnjački očevi usudili da brane pravo na život. Iako se u izvještajima državnih rtv servisa nije moglo sakriti da su ustaški huligani krenuli prema istočnoj obali, te da su razbijali izloge, kamenovali prolaznike, u zaključnici je kazano da se radi o sukobu nacionalista. Portparol Policije Srećko Bošnjak čak je rekao da je to sukob navijača Brazila i Hrvatske. Kao, u istočnom Mostaru žive Brazilci.
Kakve poruke proizilaze iz javnog tretmana mostarskih događaja? Bošnjaci koji su se zatekli na istočnoj obali su razumjeli da će biti kamenovani, pretučeni ili čak ubijeni ako se ne budu branili. Njihovo pravo na odbranu je proglašeno nacionalizmom. Dakle, Bošnjaci, prinuđeni na odbranu, jednaki su ustašama, ili četnicima, koji, iz nacističke strasti, kidišu na njihovu fizičku bezbjednost. Fašizam ustaških huligana je u javnom prostoru aboliran kvalifikacijom da se radi o nacionalističkom sukobu, prvo, jer se ne radi o nacionalizmu, već o vatrenim oružjem naoružanom terorizmu, drugo, jer se ne radi o sukobljenim stranama, već o napadu na bošnjačke civile koji su bili primorani braniti se.
Ključno je pitanje: zašto državni rtv servisi nisu upotrijebili tačnu kvalifikaciju i ustaški pohod nazvali – terorizmom? Šta je terorizam ako nije napad na miroljubive ljude? Ili se, pak, podrazumijeva da kršćani ne mogu biti teroristi, a da muslimani ne mogu biti žrtve?! Samo nas korak dijeli od bliskoistočne kvalifikacije, po kojoj su žrtve islamski militanti, a dželati legalisti i demokrati. Ako se javno mnijenje ne bude odlučno suprotstavilo lažima BHT i FTV, idući put ćemo saznati da na istočnoj obali djeluje Al-Kadia, kad god Bošnjaci dignu ruke da se zaštite od metaka, kamenica i psovki sa zapadne obale.
Pitanje je složenije od jednog, ma kojeg događaja. Jer, događaj, i znakovi koji proizilaze iz njegove dekonstrukcije, samo su paradigma jedne šire mreže političkih uticaja, odakle inercija moći usmjerava i ono što se zbiva, i ono kako se to zbivanje tumači. Drukčije kazano, uvijek je u pravu jači, jer njegova fizička snaga trasira potiranje drukčijih, ali i garantira da to potiranje neće biti tumačeno kao zločin, ili terorizam. U našoj su zemlji, znamo, jači kršćani, iako im muslimani nisu ničim suprotstavljeni, izuzev voljom za suživotom i tolerancijom. Problem je što mi vjerujemo da oni žele isto, jer različitost ne smeta našem identitetu, ali islam smeta njihovom. Na žalost.
Na primjeru događaja kao što su kamenovanje bošnjačke ekskurzije u Neumu, ili ustaško divljanje po Mostaru, te javnog prešutkivanja istine, saučesništva hrvatskih intelektualaca, ili pak bezosjećajnosti bošnjačkih političara – možemo osjetiti hladnoću u kojoj se razmotava ili spetljava naš bošnjački život; možemo raspoznati dvojni moral dejtonskog društva, po kome se jedno podrazumijeva za kršćane, a drugo za muslimane; možemo pretpostaviti kamo to ide ova zemlja, u kojoj žrtva, zato što je muslimanska, nema pravo na bol, i u kojoj nasilje, zato što je kršćansko, ima pravo na aboliciju; možemo, zapravo, osjetiti zadah konačnosti, koju možda i živimo, kao građani drugog reda, poniženi i obespravljeni ljudi, kao narod kojemu je i glava potonula u živo blato, a samo još usta vire, pa nam se čini da smo živi, čim dišemo.

Preživljavanje i iživljavanje
Kad sa teoretičarskih oblaka padnemo na tlo ovog trenutka, susrećemo se sa početkom teksta, sa mostarskim roditeljima koji svaku noć legnu i svako jutro ustanu sa istom mišlju: da li će mi se ovog dana dijete zdravo i čitavo vratiti iz škole? Zamislite sad raspon boli nekog bošnjačkog oca u Mostaru, koji je razapet između nevjerovatne borbe za egzistenciju u siromašnom istočnom Mostaru, i zebnje za bezbjednost svoga djeteta. A s onu stranu Neretve, od napljačkanih bošnjačkih konvoja, od reketa koje su uzimali ustaški bojovnici, u truleži se rascvalo blagostanje; tamo gdje ni krtola nije mogla rodit veća od ljeljka, i gdje se stoljećima živjelo od pljevljenja kamenja, nikle su goleme vile sa bazenima, voze se najskuplja auta, živi se u iživljavanju… A pošto uskočki, pljačkaški um ovih primitivica nikako nije razumio moralni ponor svoga blagostanja, logično je što zadovoljenje svoje divljačke šupljine traži u krvi bošnjačkih civila.
Bošnjačko djetinjstvo u Mostaru pripada korpusu svih onih djetinjstava pod apartheidskim režimima. Danas je više sličnosti između našeg djeteta i Ane Frank, i palestinskog dječaka, i crnačkog ili indijanskog dječaka u Americi, nego li što ima sličnosti između hrvatskog i bošnjačkog djeteta u Mostaru. Hrvati su sami htjeli da hrvatsku djecu u Mostaru pobratime sa Hitlerovom mladeži.
A šta je tek sa roditeljima, bošnjačkim, ojađenim, Njima koji zadnjim kapima snage moraju dijete uvjeravati u smisao života, tamo gdje smisla nema?! Ako je ovaj tekst kap u pustinji bezosjećanja, neka čuju da ćemo s Njima dijeliti zebnju, u molitvi – da nam se naša djeca iz škole vrate živa i zdrava.
Tražimo li mnogo, mi, ekstremisti?

Broj 173, 23. VI 2006.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Juni 2006
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930  

Arhiva

Kategorije