Saff

Možda nas čeka Srebrenica

Četnici ne bi nikad ni nastali da im nije bilo muslimanskih vratova. Niti bi danas doživljavali renesansu da ne računaju na, četničkim jezikom rečeno – nedoklanost, nas, Bošnjaka. Frapantna je, magijska je, ta četnička opčinjenost nastavkom rata. To je strast koja se ne može kontrolirati. Jer da nije tako, iščezla bi odavno. To je zlo koje se kotrlja. Na nas.

– “Je si li vidio, izbrisali Bosnu i Hercegovinu s karte?” – reče mati, ‘nako, više za sebe, ibreteći se, nego očekujući od mene odgovor.
– “Nano, a ko je to izbrisao Bosnu i Hercegovinu?” – upita moja četverogodišnja kći, i primače se stolu da vidi novine u kojima piše da je njena Bosna i Hercegovina izbrisana.
– “Englezi” – reče mati, iako taj odgovor, i prethodno pitanje, ništa ne znače ni nani, ni njenoj unuci, a ni nama pred ovim tekstom. Jer, neko nas odozgo briše, pa je svejedno ko je taj. A onda je uslijedilo pitanje moje kćeri koje mi je uozbiljilo kišno, melaholično jutro, a ujedno otvorilo vrata ovog teksta:
– “Nano, a šta će sad biti s nas?”
Mati je, jakako, zakovala, jer se na ovo pitanje djetetu ne može smunđati odgovor, zato što i mi, i djeca nam, i unučad nam, sa jednakom zebnjom stojimo pred neizvijesnošću. Lahko je djetetu reći, kao što kaže Šefik Džaferović: “Ne postoji nikakav način povrede Bosne i Hercegovine” – ali tada postajemo lažovi pred sobom. Pedagoški je slagati dijete, da mu se ovozemaljskim tegobama ne pogani djetinjstvo, ali, de ti budi mangup pa prevali riječ kojom lažeš sebe. Zato je moja kći ostala bez odgovora na zebnju da brisanje Bosne i Hercegovine dođe nešto kao brisanje kuće. Ili čak i teže, jer je Bosna veća od naše kuće.
Nisam se jednom, posljednjih godinu-dvije, raspleo u mislima dok sam, ili slušao kako moja kći pjeva fudbalsku himnu Bosne i Hercegovine, ili dok me pita a kolika je, dokle je ta naša zemlja Bosna, ili dok na satelitskom gledamo raznu evropsku djecu, čiji roditelji ne razmišljaju o zatvorenim vratima, dok ja već sada znam da moju djecu čeka poniženje. Nepregledan je niz ovih znakova, gdje između djetinje patriotske ljubavi moje kćeri, i stvarnosti u kojoj je sve manje naše Bosne i Hercegovine – zvrlji rupa, na koju Babin lik nema odgovora, ni pred sobom. Insan često ne zna zašto je nešto golemo, ali ga kvrčenje krvi u to uvjerava. Kad god se dogodi da moja kći iskaže ljubav prema Bosni, takvu, djetinju, mene zaskoči teret, nalik na grč, kojeg ne znam skinuti, jer ga ne znam odgonetnuti. Znam, ona voli Bosnu, znam, a Bosne je sve manje, ali, šire je to i dublje od riječi, kako god da ih poslažeš.
Trebao sam, poslije jutarnje kahve, uspeti se na svoje potkrovlje i pisati tekst o burgijama oko otcjepljenja Karadžićevog entiteta od BiH. Eto, početak se teksta sam napisao.

(Š)trebanje referenduma
Referendum je riječ koju treba ubiti u bosanskom jeziku. Kao što insan, po dolasku na svijet, ubije čin svoga rođenja. Kad bi, kojim ludilom, htjeli vratiti novorođenče u majku, umrli bi i majka i dijete. Kad bismo mi, kojim slučajem, na referendum pravili referendum, umrli bi i mi i Bosna. Jer nama, Bošnjacima, bez Bosne se gubi svaki trag. Pravnici bi mogli bolje objasniti poziciju iz koje novi referendum derogira vrijednost starog Referenduma.
Ipak, u Sarajevu su se posljednjih godinu-dvije pojavljivale ideje o referendumu na kojem bi se građani dejtonske BiH opredijelili u kakvoj državi žele živjeti. O tome sam mnogo pisao, a u arhivi pronalazim dva teksta (“Četnički pečat Jakoba Fincija”, “Walter”, 15. II 2005. i “Sultan u Bošnjaka”, “SAFF”, 20 I 2006.), u kojima sam detaljno analizirao pogubnost ovih ideja. Podsjećanja radi, prvo se Jakob Finci početkom 2005., na sijelu Kruga 99, založio za raspisivanje novog referenduma. Vjerovao sam da je moja analiza ovog četničkog pečata otvorila oči onima koji nisu prepoznali Fincijeve pogane namjere, kao što onomad mnogi nisu prepoznali razvikanu ideju o proglašavanja nekakve tzv. treće republike, koja je imala maksimalnu podršku državnih rtv kanala i plaćeničkih medija, a čiji je cilj također bio pokopavanje referendumske Republike Bosne i Hercegovine. Poslije mojih analiza niko više nije spominjao ni tzv. treću republiku, ni novi referendum.
…Niko do Harisa Silajdžića, sada lidera Stranke za BiH, koji se u januaru ove godine založio za novi referendum. Dva dana nakon Silajdžićevog poziva za novi referendum, oglasila se banjalučka ekspozitura Šešeljeve Radikalne stranke, koja se također založila za novi referendumu. Ni ova četnička potvrda pogubnosti ideje o referendumu, a ni moj tekst, nisu razuvjerili lidera Stranke za BiH da bi novi referendum imao značenje obezbjeđenja legaliteta i legitimiteta za otcjepljenje Republike Srpske. Jer, Haris Silajdžić je, prilikom nedavnog boravka u Čikagu, za Radio “Naša riječ”, ponovio da se zalaže za raspisivanje referenduma. Na konstataciju novinarke Adile Krndžije da bi novi referendum poništio stari Referendum, Silajdžić je nešto probrbljao u stilu – “neka narod kaže šta želi” – čime je postalo jasno da on ništa od svega ovoga ne razumije. Šta sad vrijedi njemu, i njegovima, objašnjavati da je narod 1992. kazao šta želi, da je RBiH na osnovu te demokratske volje doživjela međunarodno priznanje, i da jedino šta treba raditi jeste – boriti se za reafirmaciju jedine legalne i legitimne demokratske volje bh. građana.
Na žalost, Silajdžić nije sam. Njegova opasna ideja ima podršku, nadasve, u zagubljenoj ili zakupljenoj javnosti, koja je odšutjela takvu budalaštinu. Ima li suštinske razlike između Silajdžićeve i Dodikove ideje o referendumu? Prvi traži referendum u BiH, vjerujući da će i Srbi, k’o mahniti, kazati kako žele živjeti u građanskoj državi. Nema šanse. Drugi traži to što traži. No, ovdje je opasnija Silajdžićeva zamisao, jer Dodikova nema pravnog uporišta. Pravno joj se uporište može obezbijediti tek realizacijom Silajdžićeve ideje – kada bi se referendum sproveo u cijeloj BiH, a na kome bi Srbi iz RS dobili legalistički okvir da iskažu volju za otcjepljenjem. Ali, mediji su krcati Dodikovom pravno neizvodljivom idejom, a o opasnosti Silajdžićeve realne ideje dosad niko, osim nas, nije napisao ni slovo.
Čak šta više, pojavljuju se tzv. neovisna mišljenja koja podržavaju Silajdžićevu opasnu zamisao. Prije neki dan je komentator “Oslobođenja” Zija Dizdarević i naslov teksta iskoristio za poziv na referendum. U tekstu “I treba referendum”, Dizdarević piše: “Treba provjeriti osnovni odnos bh. građana prema svojoj državi. Ako je neće ni 55 odsto, neka je ne bude.”
Zar je moguće da i u jednom kutku jedne sarajevske glave postoji pristanak – da ne bude Bosne?! Slutnji za volju, Bosne možda nekad neće biti, ali je van zdrave pameti pristajati na to, ne opirati se tome, a kamo li nuditi legalistički okvir da Bosne ne bude. Lijepo bi bilo vjerovati da su Silajdžić i Dizdarević pogriješili, ali, ipak, radi se o ljudima od političke pismenosti, pa je teško misliti da tek tako valjaju nebuloze.
Zbog njih, i drugih, valja štrebati da je prije 14 godina 2.073.568 građana, odnosno 64,31 odsto, iskazalo taj – osnovni odnos prema svojoj državi, a pošto je to gotovo za deset odsto više od te granice od 55 odsto – Bosne ima da bude. Do daljnjeg: u realnosti, i zauvijek: u našoj volji.

Idioti i patrioti
Ima tome i tri hefte kako sam usred Tuzle, u po dana, vidio jednog čovjeka kako sa tri uzdignuta prsta maše nekom prijatelju u kolima. Da sam prolazio kroz Rogaticu, pa vidio ovu sliku, ne bi mi bilo baš prijatno. Jer, mi smo ubijani sa ta tri prsta. Ali, ja sam to vidio u svome gradu, za čiju multietničku slobodu je poginulo 800 boraca, i u kome je četničkim granatama ubijeno preko 400 civila. Životi mojih 1.200 sugrađana su svedeni na realnost ova tri prsta.
Sjećam se, tako je Tuzla izgledala neposredno pred agresiju. Svud se srbovalo. Srbovali su i oni što su nagrnuli u kadrovske džamije, čim su vidjeli čija je pukla. Takvi srbuju i sad, jer je opet profitabilno. Zato se događa da Tuzlom vladaju srpski i hrvatski nacionalisti, preobučeni u socijaldemokratske kostime. A kad je već tako, onda je normalno da se majkama Srebrenice, koje svakog 11. prave mirne proteste, iz tuzlanskih kafića dobacuje: “Seljančure! Okupajte se! Gubite se iz Tuzle!” Baš kao da su čuli preporuke Senada Avdića, koji je majke Srebrenice patološki izvrijeđao. Da se ovo događa u Rogatici, ne bi mi bilo prijatno, ali u mom gradu, pred sijenima njegovih žrtava, grdno je. Ma, Tuzla je potonula. Zašto je to tako, ne zanima me bogzna, jer ja živim drugdje, a u Tuzli samo prenoćim.
Ova se stvarnost, zar ne, nekuda kotrlja. Kad jedeš čvarke kotrljaš se, kad ne jedeš čvarke kotrljaš se, a ishod će ovisi od toga koliko pojedeš ili ne pojedeš čvaraka. Kvalitet stvarnosti određuje ono što će doći, ovako ili onako. Taj što je nasred ceste mahao sa tri prsta, to ne bi smio učiniti prije pet-šest godina. Ali, danas su sazreli uvjeti da slobodno, demokratski, iščavrlji svoje papanske papke, uzinad nama, ovakvima. A kakvi smo to mi?
Baš sinoć sjedim s babom Nijazom i muhabetim o tom otcjepljenju RS. Mi pričamo, a odnekle se čuje strasna vriska. Kao da neko kolje krme. Ali, puno se krmećijih glasova sabralo odjednom. I muških, i ženskih. Šta je? To u onoj kafani, na dnu ulice, slave – ništa. Ta cika nadilazi ljudsko, i grlo i uho. Nalik je bjesnilu.
– E, vidiš, baba, šta zna onaj što ciči? On je takvim proizveden, kao što su proizvedeni i Srbi koji familijarno potpisuju inicijativu za referendum. A ko ih proizvodi? Politika. Naša politika proizvodi idiote, jer je idiotska, a srpska politika proizvodi patriote, jer je patriotska. Ko će na kraju dobiti? To što su u Bošnjaka preostali neki fragmenti patriotske misli, stvar je slučaja, jer nisu svi mogli biti podavljeni. Ali, u posljednjih godinu-dvije rasuti smo dotle da u ime Bošnjaka ne misli više niko osim nepismenih političara, jer se više nema gdje ni misliti, osim u svojoj glavi.

Ratovi i vratovi
Kada bi neko analizirao odnos bošnjačkih političara spram geneze ideje o otcjepljenju RS, uočili bismo – kokodakanje. Da su makar katkad listali srbijansku štampu znali bi koliko je sati. A pošto ništa ni o čemu ne znaju, osim o svojim nezarađenim platama, kad progovore, kao da ne govore. Tako je jedan važan insan, komentirajući brisanje BiH sa evropske karte do 2020. godine, uskliknuo: “Poručujemo da je to račun bez krčmara!” Mogao je vala kazati i ohanđalu uspavanku: “Bosne je bilo i Bosne će biti!” Jaštaće. Kakve parole i kakvi bakrači! Dok se mi šicamo frazama, ljudi rade posao: rove, lobiraju, panjkaju, uvjeravaju Svijet da je jaka Srbija garant mira na Balkanu, da je uništavanje Bošnjaka uslov za uništavanje tzv. bijele Al-Kadie. Mi blehnemo, k’o tele u šarena vrata.
Uostalom, kao da je Dodik mahnit pa da iz čista mira ispaljuje protuustavnu poruku, zbog koje je morao biti istog časa smijenjen sa svih funkcija, i trajno udaljen iz politike?! Bošnjačka politika umjesto da složno, svim snagama, iz svih pozicija, traži uklanjanje Dodika, ona leluja u mjestu. Pa šta ako je Dodik zaštićen od Izborne komisije i Lidije Korać?! Da li to znači da bošnjački političari ne trebaju tražiti Dodikovu smjenu, kako bi se, haman, dodvorili pudlici? Kakve su to šibicarske računice? Avlijske, burazeru! Ubi nas avlijski mentalitet. Ubi nas šićar. Ubi nas to što se ne umijemo ponašati kao narod, i činiti za narod.
Nisu naši dušmani pametni, koliko smo mi nikakvi, i kao takvi nikakvi inspirativni za tlačenje. Priroda je satkana od ugnjetavanja ubogih, i slabijih. To je strast prirode. Četnici ne bi nikad ni nastali da im nije bilo muslimanskih vratova. Niti bi danas doživljavali renesansu da ne računaju na, četničkim jezikom rečeno – nedoklanost, nas, Bošnjaka. Frapantna je, magijska je, ta četnička opčinjenost nastavkom rata. To je strast koja se ne može kontrolirati. Jer da nije tako, iščezla bi odavno. To je zlo koje se kotrlja. Na nas.
– “Nano, a šta će sad biti s nas?”
Ne znam, kćeri. Možda nas čeka Srebrenica.

Broj 172, 9. VI 2006.

Na današnji dan

Kalendar

Juni 2006
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930  

Arhiva

Kategorije