Zašto niko nije tematizirao činjenicu da je selektor bh. fudbalske reprezentacije Blaž Slišković u toku agresije podržavao ustaše u Hercegovini? Jednostavno, ne uklapa se u sistem ponude/potražnje. Ta tema nije roba na medijskom tržištu. Jer tržište određuju pare, a pare imaju i daju partneri iz Karađorđeva, pa nisu ludi da plaćaju žigosanje svojih prvoboraca. To je cijela priča. Kad se ta priča rasprostre uzduž i poprijeko, vidimo da nam je cijela zemlja zasuta okupatorskim smećem.
Nakon što je magazin “SAFF” otkrio da je selektor naše fudbalske reprezentacije Blaž Slišković u toku agresije ideološki bio na strani velikohrvatskih zločinaca i inih koji su ustašizirali Mostar i zapadnu Hercegovinu – nije se dogodilo ništa. Nije zabilježena ni jedna jedina reakcija. Da li to znači da se dejtonska javnost slaže da selektor državne reprezentacije može biti osoba koja je u toku agresije širila šovinizam?
Ne treba sumnjati da su urednici svih državnih i tzv. neovisnih medija pročitali tekst u kojem se prenose Sliškovićeve izjave date 1994. separatističkom i ustaškom magazinu “Hum”. “SAFF” se čita i analizira temeljitije nego i jedan bh. list, jer analitički bageri bezuspješno rove i prevrću ove stranice ne bi li iščeprkali kakvu šifru o tzv. islamskom terorizmu u Bošnjaka. Otud nema dileme da su svi urednici pročitali Sliškovićeve ratne ustašluke, ali ni jedan nije našao za shodno da to tematizira. Time su, kao tvorbenici javnog mnijenja, iskazali svoju saglasnost da na jednoj tako važnoj, državogradnoj poziciji, može biti osoba ustaške ideološke prošlosti. …A možda i sadašnjosti, jer se Blaž Slišković nije ogradio od svojih ratnih stavova.
Za nas, koji već godinama tvrdimo da su partneri iz Karađorđeva uspjeli mirom ono što nisu ratom, jer su okupirali državne i javne mehanizme u Sarajevu, odakle kreiraju bosnosmrtni poredak stvari – ova je šutnja razumljiva. Jednako se odšutalo kada je novinar državne BHT televizije Gvozden Šarac procesuiran za ratni zločin koji je, pokazat će se, počinio u konc-logoru Kula. Kako se moglo dogoditi da neko takav bude ustoličen kao novinar državne tv, sa zadatkom da kroji javno mnijenje? Ili, kako se moglo dogoditi da Željko Lelek, optužen da je silovao bošnjačke žene u Višegradu i mučio bošnjačke očeve, svih dejtonskih godina bude policajac u Karadžićevom entitetu, i da prođe sve te rigorozne reformske filtere? Oni koji su znali šta je taj Lelek zločinio u ratu, a znali su mnogi, prešutali su to, kako bi mu zlodjela upisali u ratne zasluge, i nagradili ga u miru. Odveć opće mjesto u promišljanju dejtonske kadro-vaskularne mreže jeste onaj što je šef pravosuđa u BiH, a što je u toku agresije bio to isto u zločinačkoj paradržavi Mate Bobana, pa mu ratno beščašće dođe kao preporuka. Koliko je tek ovakvih slučajeva u dejtonskoj realnosti, koje niko ne istražuje, jer valjda nema smisla istraživati nešto što aktuelnom poretku moći ne treba.
Ipak, na površini dejtonske realnosti navodno živi pravilo da se budućnost BiH ne može graditi sa ekstremistima. A ko su to ekstremisti – relativno je, jer neko puca iz praćke, a neko iz tenka. Ratno se beščašće nema čime oprati, jer je ratno iskušenje mjesto svačijeg, i kolektivnog i pojedinačnog identiteta.
Hičme kičme
Sad ćemo se, u kontekstu teme, malo poigrati citatima iz naftalina, a da nećemo nikog, što se ‘no kaže, imentovat’. Evo citata iz jednog teksta objavljenog 11. XII 1992. godine: “Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. (…) Stavljaju pečat na sve što je srpska fašistička horda zamislila i uradila!” Šest dana poslije glasilo SDA je autoru ovog teksta poručilo: “Četnici će te objeručke prihvatiti. Ti si od 11. 12. ’92. ČETNIK!” Onda je taj autor uzvratio 22. XII 1992. tekstom u kojem piše: “Muslimani imaju dovoljno i pameti i ponosa, i srca junačkoga i ljudskoga, da bi danas učili da mrze. To što su četnici pod zastavom pravoslavlja poganili Bibliju, ne znači da Muslimani treba da pogane plemeniti Kur’an. Muslimani Bošnjaci nisu do sada ničim ukaljali ni svoju istoriju ni svoje potomstvo. (…) Da nanizani paradoksi budu veći, iza ovog lista koji se, dakle, bori da se raseljeni Muslimani nikada ne vrate na svoja ognjišta – stoje sve muslimanske institucije i društva”. A onda su 31. XII ’92. sve muslimanske institucije i društva, poimence, Muftijstvo, Merhamet, Odbor IZ, SDA, u tom gradu, izdale proglas u kojem piše da je autor “izrekao mnoštvo teških riječi i pogrda na sve što je muslimansko i islamsko”, te se dodaje: “Svaki smišljeni verbalni nasrtaj na biće i identitet Muslimana najoštrije ćemo osuditi i nastojati sankcionirati svim nama dostupnim sredstvima”. A šta bi to mogla biti “sva dostupna sredstva”, u gluho ratno doba?!
Eto, vidjeli smo kako se nekakav Bošnjak suprotstavio pisanju nekakvog glasila SDA čiji su novinari išaretili revanšizam nad lojalnim Srbima, pa je taj Bošnjak primio javni fasung, što u ratnim uvjetima zvoni kao poziv na linč. Sad bi ga takav jedan Bošnjak, zar ne, trebao biti mjera podobnosti?
Naspram ovoga Bošnjaka, koji se suprotstavio ekstremistima u svome narodu, Blaž je Slišković svojom javnom ličnošću legitimizirao i podsticao etničko čišćenje Bošnjaka i Srba u Mostaru, jer je 1994. ustvrdio: “Zna se. Mostar je prijestolnica hrvatskog naroda i to će biti u svim kombinacijama. (…) Zna se, i mora se znati, čiji je Mostar.” Navaljao je Blaž Slišković još masu šovinističkih gadosti u ovom svom intervjuu, poput one da Bošnjaci “preko noći od čovjeka postaju zvijeri i obratno”, ili one da Bošnjaci “u svojim genima imaju čitav spektar raznolikosti teško razumljivih zapadnoj civilizaciji”.
Dao bi se kritički opservirati svaki od ovih zuluma uma, ali, nije nam to cilj; želimo ukazati da jedan ratni šovinista, zato što je Hrvat, nije osjetio nikakve posljedice zbog svoga širenja zla, čak šta više, metnut je za prvog čovjeka naše fudbalske reprezentacije, i još pride, prije koju godinu, dodijeljena mu je laskava titula našeg najtiražnijeg lista: ličnost godine. Razlog? Teško razumljiv. Hajde, de, da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, pa da bude ta “ličnost godine”, ali mi smo u kvalifikacijama izbušeni k’o istočni Mostar sa zapadne obale.
A šta se u međuvremenu dogodilo sa onog Bošnjaka što ga je SDA 1992. proglasila četnikom? Za njega je Mirko Šagolj (Oslobođenje, 24. V 2003.) napisao da “godinama u pojedinim listovima i časopisima sije svoj nacifašistički otrov”, da je “opasna politička pojava, a intelektualci su u prvom redu obavezni da mu stanu na put”. Senka Kurtović je izjavila (FTV, 7. I 2005.) da “ovu zemlju dovodi u opasnost”. Marko Vešović je napisao (Dani, 29. VIII 2003.) da je on “Radovan Karadžić u mesu bošnjačkom”. Ma, dala bi se knjiga sastaviti od tekstova kojima je kao ekstremista klevetan taj što ga je SDA 1992. proglasila četnikom, a SDP 2001. “vođom islamske revolucije”. Elem, čovjek je zglajz’o veoma temeljito, baš kao što je preporučio komunistički mislilac Mirko Šagolj.
Blaž Slišković nije, niti će. Medijska armija srpsko-hrvatskih plaćenika u Sarajevu štiti ovakve kao Blaž Slišković, i progoni one koji se usuđuju razgrnuti multikulturnu šminku sa dojučerašnjih četničkih i ustaških jurišnika, i njihovih današnjih sarajevskih sluga.
Osobno, imao sam hičme kičme da 1992. saspem istinu budalama iz SDA, koji su počeli zagovarati nekakvu muslimaniju, pregrmio sam svašta, pa imam moralnog prava govoriti o moćnim lažovima koji danas, za pare, izmišljaju tzv. islamski terorizam, i dejtonsku ljestvicu vrijednosti grade na karađorđevskim kriterijima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Ta moja ratna ratovanja protiv nagovještaja bošnjačkog ekstremizma, daju kredibilitet ovome što činim dejtonskih godina, dokazujući da nas je okupirala zločinačka i plaćenička laž.
Jal obraz, jal hala
Pokušavamo, zar ne, odgonetnuti kako je moguće da informacija o ratnim ustašlucima selektora naše fudbalske reprezentacije ne zanima nikog. A evo, vidjeli smo kako se moj ratni antinacionalizam, medijskom silom, prepakovao u tzv. islamski ekstremizam. Desecima medija i autora nije bilo mrsko da od mene prave ekstremistu, iako se to nigdje ničim ne može dokazati, ali je svima njima mrsko da tematiziraju ustašluk Blaža Sliškovića. Ja sam, valjda, postao ekstremista kada sam otkrio da se iza multikulturalne šminke nalaze kojekakvi Gvozdeni Šarci, Marije Topić Crnoje i, evo, Blaži Sliškovići, ratni pobratimi u rušenju bosanskoga naslijeđa. Oni su sad najednom domoljubi, podobni i traženi, jer oni su ti koji dejtonski sistem drže i uređuju, a ja sam, kao i mnogi drugi Bošnjaci, prognanik sa merdevina društvenih vrijednosti. U čemu je, onda, problem? U meni, ili u njima? U meni, ili u sistemu? U istini, ili u laži?
Cijena da ne budem ovo što jesam, dakle, obilježen, oklevetan, prognan – golema je. To je cijena koju sa zadovoljstvom plaćaju/naplaćuju Senad Avdić, Bakir Hadžiomerović, Senka Kurtović i slični njima. Trebao sam se ufatit u kolo i izmišljati tzv. islamski terorizam. Imao sam ponajbolje, ratne, preporuke. Ali, ja mislim na odlazak, uspravne kičme. Zato je na ovom svijetu najlakše ateistima. …Ni brige, ni pameti. Jal obraz, jal hala, isto mu ga dođe.
Ličnost dogodine
Postoje autori koji pismenost razumijevaju kao biznis, i oni za koje je to moralni čin svjedočenja istine. Blaž Slišković? Jednostavno, ne uklapa se u sistem ponude/potražnje. Ta tema nije roba na njihovom tržištu. Jer tržište određuju pare, a pare imaju i daju partneri iz Karađorđeva, pa nisu ludi da plaćaju žigosanje svojih prvoboraca. To je cijela priča. Kad se ta priča rasprostre uzduž i poprijeko, vidimo da nam je cijela zemlja zasuta okupatorskim smećem.
Kad je već tako, onda se može u plaćeničkim medijima tematizirati pojavljivanje tzv. šerijatske policije koja mlati zaljubljene parove. Ko te pita za istinu! Istina je ono što se naruči, košto se ćevapi naručuju. Na ovu, posljednju u nizu izmišljotina, natrčala je i pametna LDS, nekad Rasimova, sada Lamijina, ne bi li se tamte-vamte dodvorila dizanjem gungule oko tzv. šerijatske policije. Sad kad je MUP Sarajevskog kantona saopćio da nema nikakve šerijatske policije, niko, nimuekaet – da se izvine, da poždere blato bačeno na Sarajevo, i na Bošnjake.
Kad je već tako, kardinalni Puljić može usred Amerike izjaviti da “radikalne verzije islama, poput vehabizma, donose probleme jer su huškačke i isključive prema drugim vjerama”. A ko je to u Bosni stradao i od kakve verzije islama, u onoj mjeri u kojoj su od Puljićeve verzije katoličanstva stradavali bošnjački civili i islamski sakralni objekti?! Kardinal Puljić nije nikada ništa rekao o metanju križeva na svaku ćuku, o tom primitivizmu kojim se vrijeđa suživot i tolerancija. Niti je ikad išta rekao o aprtheidu u Stocu ili Žepču. Niti je ikada došao u Ahmiće, ili pozvao katolike da se prisustvom komemoraciji ograde od zločina počinjenih u njihovo ime. Ma, što bi to kardinal uopće govorio! Njegova je ovo istina, jer je ovo njegovo tržište!
Otud će Blaž Slišković vazda biti ličnost godine, i dogodine, ma šta da je u ratu, o ratu, baljezgao. Njegovo je ovo tržište. Njegove su ovo straže. Nije ni prvi, ni posljednji, takav. A mi? Mi, vala, sjedimo u jednom buretu i čitamo ovo što piše.
Broj 170, 12. V 2006.