Nakon što je podijeljena i poražena oko pitanja ustavnih promjena, bošnjačka politika više nema moralno pravo sebe predstavljati kao kormilara naše sudbine. Ona treba da se transformira u činovničkom pravcu, da sa sebe skine smiješne odore mesijanstva, estrade i kiča, i da svoje pravce djelovanja prepusti ekspertima. …Ništa više i ništa manje nego je to slučaj kod srpskih i hrvatskih političara.
Gungula oko ustavnih promjena razgolitila je bošnjačku čergomaniju. Na Svijetu nema toliko razjedinjenog, razgubljenog, razozbiljenog političkog naroda, kao što su to danas Bošnjaci. U nas se više ne zna ni ko je Kurta, ni ko je Murta. Svi govore u ime naroda, a niko u ime Bošnjaka. Jer, Bošnjaci su danas podijeljeni u najmanje dva tabora, jedni su za, a drugi su protiv tih ustavnih promjena. Prvih je, čini se, manje, a drugih više. Ali, prvi imaju više vlasti, a drugi manje. Nebitno je, u ovoj priči, ko je u pravu, bitno je – da se jedno od najvažnijih postratnih pitanja lomi tako, olahko, kao da ovo na auto-pijaci na Stupu prodajemo fiću, pa se nećemo cjenkati oko deset maraka, gore-dole.
Postajemo, dakle, svjesni da bošnjačku politiku čine predstavnici koji se ni oko čega ne mogu dogovoriti, jer je svaki od njih u pravu, jer svaki negira instituciju zbora i dogovora, jer je svaki glavni… A koliko smo puta dosad napisali da Bošnjacima ne treba lider, već liderska ekipa; da će insistiranje na liderstvu dovesti do podjela koje će učiniti da Bošnjake ne vodi niko, jer će ih voditi svako?! Evo, na ovom primjeru se konkretno pokazuje da Bošnjaci ne mogu opstati bez ustanovljavanja, ili Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, ili Bošnjačkog sabora, ili ma kakvog drugog tijela koje bi bilo starije od svake politike, jer bi se svaka politika, kao u Srba i Hrvata, oslanjala na taj akademski server.
Problem je naš što živimo od danas do sutra, što smo objekat a ne subjekat svoje sudbine, i što ne vidimo dalje od nosa. E, tako će i ove ustavne promjene biti i proći, a mi ćemo ostati nesposobni i jedino kadri da kad padne kiša kažemo: pada kiša. K’o debili.
Ovu pometnju podhitno treba mijenjati! Zastrašujuća je. Ne zbog ovog danas. Već zbog svega što bi se sutra moglo dogoditi, ili ponoviti.
Kriv je živ
Kad je ono neki dan ukopavan Slobodan Milošević u dvorištu ženine kuće u Požarevcu, košto se ukopavaju kućni ljubimci, u Bijeljini je napravljen miting protiv Tužbe. Više-manje svi smo s time upoznati. No, postoje dva momenta u vezi ovog događaja koja nisu tematizirana. Prvi je činjenica da ni jedan bošnjački političar nije ni slova prozborio o legalizaciji skupova sa antidržavnom, antimirovnom, genocidnom porukom. Drugi je činjenica da naše vratove čekaju kame, oštre k’o britve, spremnije nego 1992. godine.
Početkom 1992. godine bio sam urednik prve novine koja je pokrivala prostor sjeveroistočne Bosne. U januaru sam preko čitave naslovnice raspucao naslov “Muslimani na našinu”, o seriji ubistava u sjeveroistočnoj Bosni u kojima je učestvovala JNA. Potom sam, mjesec-dva poslije, objavio tajni plan “Drina”, kojim se predviđa etničko čišćenje Podrinja. Potom sam pisao o naoružavanju četnika sa Ozrena. Raznih sam belaja nadeverao, od prijetnji iz Komande JNA, do nekakvih ljudi koji su me otkriveno pratili, očito da mi stave do znanja da sam na nišanu. Međutim, najveći belaj kojeg nikada neću prekabuliti jeste činjenica da sam zbog ovih tekstova u svojoj sredini bio tretiran kao “muslimanski nacionalista i podrivač suživota”. Mojoj novini tada je čak zabranjeno da se reklamira u lokalnim medijima, a neki kiosci su odbili da prodaju reviju “Korzo”. Jakako, poslije kad su se moji tekstovi pretočili u genocidnu stvarnost, niko od onih koji su me blatili nije našao za shodno da povuče riječ-dvije.
E, otkud ova priča? Otud što u našem društvu, koje sve više podsjeća na ono predratno, ne biva kriv onaj što drži kamu, već onaj što tu kamu primijeti. Danas su moralno-politički podobni svi koji četnički, ratnohuškači skup u Bijeljini vide kao izraz demokratije, jer moralno-političku podobnost određuju jal četnici, jal ustaše, jal njihovi našminkani plaćenici. S druge strane, svi koji u ovom skupu prepoznaju prijetnju miru, i koji bi da tu prijetnju čitaju kao nužnost bošnjačke pripravnosti, mogu očekivati da će biti tretirani kao nacionalisti, a što ti ga nakon 11. septembra dođe kao – teroristi. Pa zar Palestinci već godinama nisu – militanti, iako ljudi brane goli život?!
Nedopustivo je što pravosudna vlast nije tražila krivičnu odgovornost organizatora bijeljinskog skupa. Ovo je još jedan dokaz da je pravosudna vlast okupatorska. Ili, zapitajmo se: po čemu bi se to razlikovala ova zemlja da je Armija RBiH vojnički poražena?! Naravno, ne bi četnici i ustaše istrijebili cijeli bošnjački narod, ostala bi tu i tamo pokoja ikebana da svojim prikazivanjem na nekoj funkciji pere njihove zločine. Ta stvarnost bi posve nalikovala ovoj stvarnosti, iz koje je prognana bošnjačka ravnopravnost. Tu dolazimo do sličnog obrasca kao u onoj slici o onome koji drži kamu, i o onome koji kamu primijeti. Danas nisu krivi oni što generiraju bošnjačku potlačenost, već oni što bi htjeli da Bošnjaci budu ravnopravni koliko Srbi i Hrvati. Takvi su na stubu srama, kao nacionalisti i ekstremisti. Otud kad kažemo da nama vlada okupatorsko pravosuđe, mi ne tražimo ništa više nego da se to pravosuđe ponaša u skladu sa zakonima, dakle, da procesuira ratnohuškače i podstrekače mržnje. A pošto to ne čini, nama ne preostaje ništa drugo nego da takvo pravosuđe smatramo okupatorskim, samim tim što nečinjenjem štiti sljedbenike četništva i ustaštva.
Crno i bijelo
No, sve se to događa izvan naše avlije, u kojoj je ostalo nešto malo suvereniteta, jer su kroz tzv. reformu policije, pravosuđa, medija, itd. uglavnom svi stubovi društva prebačeni u vlasništvo partnera iz Karađođeva. Tim prije biva nedopustivo kad bošnjačka politika uopće ne registrira otvorene prijetnje bezbjednosti bošnjačkog naroda. Bilo bi normalno da su svi bošnjački političari, koliko god ih ima, danima davali izjave, pisali pisma, pravili konferencije, okrugle stolove i sl., tražeći odgovornost organizatora fašističkog skupa u Bijeljini, kao i odgovor na šutnju pravosudnih organa, pa i EUFOR-a. Umjesto svega toga, nije se dogodilo ništa. Dakle, bošnjačka politika je suglasna da je skup u Bijeljini stvar demokratskih sloboda.
Bošnjaci, pak, misle drukčije. Mnogima se ledila krv u žilama. Ne treba objašnjavati zašto. No, kao i u slučaju ustavnih promjena, dolazimo do spoznaje da bošnjačka politika ide šumom, a narod drumom. Bošnjake ne zanima toliko šta je ispravno, koliko da njihovi političari znaju šta rade. Situacija u kojoj Sulejman Tihić puše ‘vako, a Haris Silajdžić ‘nako, debelo je ojadila Bošnjake, čak više od pitanja – ko je od njih dvojice u pravu. Riječ je o poražavajućoj spoznaji da imamo nacionalnu politiku koja nije sposobna da bude jedinstvena oko najvažnijih pitanja za budućnost bh. države. Ta podjela nas uvjerava da smo manje vrijedni od komšijskih naroda, jer u njih se mogu prepirati oko nijansi, ali svi k’o jedan znaju šta im je crno, a šta im je bijelo. Zašto nam se ovo događa?
Političar je pjevač
Rahmetli Alija Izetbegović je učinio mnogo dobrog, ali, ili nije imao snage, ili vremena, ili vizije, da u Bošnjaka izgradi instituciju koja će autoritetom i akademskim potencijalom nadrastati sve moguće unutarbošnjačke podjele. Zanimljivo bi bilo u nekom tekstu rasprtljavati pretpostavku da je Izetbegović, totalitarnom logikom, nadređivao sebe i SDA svemu što bi moralo biti iznad jedne stranke i njenog lidera, i iznad svake druge stranke i stranačkog lidera. Pitanje je i koliko se Izetbegović mogao distancirati od svojih uvjerenja, pa razumjeti da nije on kantar bošnjačkih vrijednosti, te da bošnjaštvo podrazumijeva i mlade muslimane, i komuniste, i partizane, i hipike, i ko zna šta sve još. Sve te razlike čine bošnjačku snagu, koja je djelatna tek kad je objedinjena, a da bi bila objedinjena, mora biti tolerirana u razlikama. Izetbegović je činio jednu od razlika, bez volje da sam sebe nadraste, i da mobilizira nacionalni potencijal u pitanjima koja se tiču svih bošnjačkih različitosti.
Budući da nije uspostavljen takav sistem, bošnjačka politika se nakon Izetbegovića razmrvila u masu liderčića od kojih svaki misli da je glavni. Došlo je do svojevrsne estradizacije i kičerajizacije politike, u kojoj političar više nije mislilac, analitičar, neko ko cijeni pismenost i pismene; političar je postao glumac, pjevač, folk-zvijezda, jer se njegova pojavnost svela na slikanje i smijanje. Golem će posao biti svesti političare na njihovu prirodnu mjericu, jer će ih valjati razuvjeriti u mesijanski značaj. Kako, recimo, sada objasniti nekome od njih da u budućnosti trebaju biti obične ćate koje će sprovoditi misao umnih ljudi okupljenih, ako Bog da, u Bošnjačkoj akademiji nauka? Teško, jer prostor anarhije svakome od njih omogućava da sebe vidi kao najpametnijeg, a prostor kiča, i kao najljepšeg, najkravatiranijeg, najosmjehnutijeg…
Redovi i klupe
Ovo govorimo u varijanti da bošnjačke narod opstane, a opstati ne može ako će se nastaviti procesi truljenja i zagubljenosti. Opstati može samo ako se ustanovi neko tijelo koje će neformalno biti nadređeno politici, i naspram čijeg autoriteta će političari osjećati strahopoštovanje, te biti svjesni da njihova ćatološka pozicija ovisi od poslušnosti prema mudrim.
Vratimo se na ustavne promjene i zamislimo koliko bi sve bilo drukčije da je stav o tome kazala, recimo, nesuđena Bošnjačka akademija nauka. Vraga bi ili Tihić ili Silajdžić smjeli išta drugo sprovoditi od onoga što su propisali akademski autoriteti u Bošnjaka! Zašto? Zato što bi znali da na izborima nemaju šta tražiti ako su konfrontirani autoritetu koje zastupa bošnjačku pamet. Međutim, i Tihiću i Silajdžiću, a i ostalima, odgovara stanje unutarbošnjačke anarhije, jer samo ovako oni mogu izigravati mjeru nacionalne pameti. Ta samoobmana njima godi, a nama škodi. Mi se ne smijemo miriti sa sadašnjim stanjem u kojem su političari, zarad slavohleplja, sebe izdigli na mjesto vrhunskih autoriteta u narodu, umjesto da su to mjesto ustupili pametnijim od sebe. Dosad se u Bošnjaka nije pojavio političar koji je išta rekao na ovu temu, o kojoj smo mnogo pisali, što dokazuje da bošnjački političari sebe smatraju najpametnijim.
Sramotna podijeljenost bošnjačke politike oko ustavnih promjena svjedoči njen poraz, koji ne mora biti priznat, ali je, u odnosu na monolitnost srpske i hrvatske politike – evidentan. Poderana bošnjačka politika više nema moralno pravo sebe predstavljati kao kormilara naše sudbine. Ona treba da se transformira u činovničkom pravcu, da sa sebe skine smiješne odore mesijanstva, estrade i kiča, i da svoje pravce djelovanja prepusti ekspertima. …Ništa više i ništa manje nego je to slučaj kod srpskih i hrvatskih političara. Ovako više ne ide.
Vrijeme je za Bošnjački sabor. U kojem će mudri sjediti u prvim redovima, a političari u zadnjim klupama.
Broj 167, 31. III 2006.