Jasmila Žbanić je mogla očekivati da će je zaobići sve nagrade na festivalu u Berlinu, jer je medijski prostor upotrijebila za protest zbog slobode ratnih zločinaca. Vjerovatno je računala da je vrednije svjedočiti istinu nego dobiti nagradu. Borba za istinu je onozemaljska, a te nagrade su ovozemaljske. Božija je volja da dobije prvu nagradu i da joj se dadne da kao glavna zvijezda festivala u Berlinu milionima ljudi prikaže svoju patriotsku i humanističku gordost. …U ime žrtava Karadžićevih i Mladićevih zločina.
Prošle su dvije hefte otkad je Jasmila Žbanić za svoj film “Grbavica” dobila “Zlatnog medvjeda” u Berlinu. Narod kaže: da svaki dan jedeš baklavu dosadila bi ti za heftu. Tako je, kao baklava, Jasmila dosadila običnom čitateljskom oku. Aktuelne su druge stvari. Ibretimo se oko crkavanja ptica. To što smo uz Jasmilu malo poletjeli, k’o zdrav labud, bio je tren u dejtonskoj stvarnosti koja boluje i crkava od ptičije gripe. Ipak, nešto je preživjelo. Prvo spoznaja da samo umjetnost može transponirati i kroz vrijeme prenijeti iskustvo genocidne agresije. Učimo od Jevreja! Drugo, spoznaja da umjetnost može u društvenom prostoru otvoriti rješavanje jednog problema, kao što je činjenica da u BiH nije institucionalizirana briga o 22.000 silovanih žena. Ne pamtimo da je i jedno umjetničko djelo u BiH tako duboko zaoralo stvarnost.
Nagrada i istina
Nas, zapravo, zanima samo jedan detalj u cijeloj frtutmi oko Jasmile Žbanić. Tim detaljem niko se nije analitički bavio, jer narušava dejtonski sklad/smrad u kome nije baš lijepo kad jedan umjetnik, evo, od državnog značaja, pominje Karadžića i Mladića pred svjetskim auditorijem. Taj dejtonski incident, a moralni gorostasni čin, ovdašnji mediji nisu plaho doticali, izuzev koliko su morali, suho i informativno, jer su se biće plašili da bi Karadžićeve Srbe mogli okrenuti protiv Jasmile i njene nagrade koja bi trebala da bude draga&mila svima.
Jasmila je, koliko se sjećamo, odmah po projekciji filma iskoristila medijsku pažnju i sasula istinu o Karadžiću i Mladiću koji uživaju slobodu jer niko nema interesa da ih uhapsi. Tako nekako. Onda je na ceremoniji dodjeljivanja nagrade kazala sljedeće… Neka vam ne bude mrsko da to ponovo čujemo:
“Ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić još slobodno žive u Evropi. Nisu uhapšeni za organiziranje silovanja 22. 000 žena u BiH i niko nema interesa da ih uhapsi. Nadam se da će se to promijeniti i da se ‘Zlatni medvjed’ neće razočarati kad vidi Bosnu.”
U čemu je štos? Ma nema u čemu nije! Ovaj detalj je toliko višeslojan da bi se o njemu dao raspisivati esej o patriotizmu i umjetnosti, o moralu i umjetnosti, o odvažnosti žene u umjetnosti. …Ma, nema kraja! No, ono što nam prvo pada na um kad pogledamo u višespratnicu Jasmiline geste jeste sljedeće: ona je rizikovala da ne dobije nagradu, da razljuti žiri koji hronično ne voli političku upotrebu umjetnosti, da samu sebe diskvalificira, kada je odlučila da odmah bubne svijetu istinu u lice, pa kud puklo da puklo. Kakva nagrada i kakvi bakrači! Jasmila je to što jest: ISTINA, pa ako hoće neko da dadne nagradu za istinu nek’ je dadne, a ako neće, vala joj nagrada i ne treba od nekoga ko zazire od istine! Čista računica. Njena pred njom. I, nuto čuda, dođe i glavna nagrada. A Jasmila, umjesto da aterira, pa da razumije kako bi joj sad bez patriotskog i moralnog okusa, mirisa i karaktera bila mnoga vrata otvorena, ili otvorenija, ona na glavnoj ceremoniji dodjele, pred višemilionskom publikom, ponovi priču o Karadžiću i Mladiću.
Korak ispred pospanosti
Sad ćemo u tekstu napraviti jednu malu pauzu, odmoriti se od jasmilanja Jasmile, i prisjetiti se kako je u nekim, odveć umrlim, sarajevskim medijima Jasmila Žbanić bivala metana u isti rang sa pederoljubnim dvojcem Ekrem Puška & Ahmed Imamović, koji je stvorio jadni i zglajzani film “Go West”. Dogodilo se to na talasu reakcija zbog angažiranja hrvatske pjevaljke i amaterske porno zvijezde Severine Vučković za snimanje dokumentarnog filma o Sarajevu. Prisjetimo se, tada je 20-tak bh. glumica reagiralo zbog činjenice da se jedna amaterka, sumnjivog morala, angažira da Svijetu predstavi Sarajevo. Bilo bi to isto kao kad bi, pisalo se tada, Rim angažirao porno zvijezdu Ćićolinu da Svijetu predstavi vrijednosti ovog drevnog grada. Pa se pitalo: šta bi se dogodilo da ma koja bošnjačka glumica bude angažirana kao glavni lik u filmu o Zagrebu i Beogradu? Digle bi se demonstracije! Sjetimo se kako je Lejli Šehović iz Dubrovnika oduzeta titula “Miss Hrvatske” samo zbog toga što je muslimanka.
Elem, Jasmila se tada našla s onu stranu patriotizma jer je u “Grbavici” angažirala srbijansku glumicu Mirjanu Karanović, a pored desetine naših bošnjačkih glumica. Evo kako je pokojni magazin “Walter” u svojoj “Potjernici” naslikao Jasmilu, usput je nazvavši “Žbanilom”: “…Zato što se na Danisa T. ugledala i mlada Žbanila J. koja je za film o Grbavici angažirala beogradsku polovnjaču Mirjanu K. da glumi mladu silovanu Bošnjakinju; Zato što Žbanila ne razumije da tako ponižava silovane Bošnjakinje; Zato što ni Žbanili ni drugim bosanskim rediteljima nije bitan patriotizam, jer oni se uvlačenjem u g..u Beogradu i Zagrebu nastoje što bolje prodati…”
U apsolutnoj poplavi antipatriotizma u bh. filmu, uz časni izuzetak “Remakea” Dine Mustafića, bilo je logično da se poslije Danisa, Žalice i Ahmeda pojavi još neka ubleha koja će probitačnost graditi na izdaji umjetničke istine o genocidnoj agresiji. Jasmila se, ‘nako slikovno, s onim opasnim cvikerima, sa stranjskim likom a la Dirk Nowicky, baš uklapala u (tele)viziju odrođenih Bošnjaka.
Prethodno smo imali veličanje Danisa Tanovića, bez i jednog kritičkog stava spram činjenice da je “Ničija zemlja” afirmacija teze o građanskog ratu u BiH, pošto u njemu nema agresora i žrtve, a pošto je o ratu u BiH nemoralno govoriti bez pozicioniranja ove dvije uloge. Pa, imali smo veličanje Pjera Žalice i njegovih filmova u kojima se Bošnjaci prikazuju kao idioti. I na kraju, vidjeli smo nedavno, imali smo ogromnu medijsku podršku metanju bošnjačke tragedije u film o pederima, gdje su oni koji smatraju da umjetnost mora biti moralna kategorija – bili proglašavani “ekstremistima i vehabijama”. Od svega je najljepše što je ovaj pederski film, koji je računao na podršku pederskih lobija, ispuhao k’o truhla traktorska guma. I, nakon svega, šta smo trebali očekivati? Da će Jasmila Žbanić biti drugačija? Jasmilino angažiranje Mirjane Karanović, Srbijanke, kontinuiralo je naše razočarenje u naše ljude. Računali smo, čim angažira srbijansku glumicu, njoj je stalo da se dodvori Beogradu, a ako joj je do toga stalo, njoj nije stalo do istine o silovanim ženama. Napose, šta smo mi tada znali o “Grbavici”? Jasmilu i njen projekat smo vidjeli preko te srbijanske glumice.
Danas, pak, otkriva nam se drugi račun… A šta ako je Jasmila svjesno, proračunato, strateški, angažirala jednu Srpkinju da odglumi jednu silovanu Bošnjakinju kako bi u srpska usta stavila priču koju prvo treba da čuje srpski narod?! Jer, istina o srpskim zločinima je najpotrebnija Srbima, kao što je istina o holokaustu najpotrebnija Nijemcima, a istina o genocidu nad Palestincima najpotrebnija Jevrejima. Da li bi manje vrijedilo da je silovanu Bošnjakinju glumila ma koja bošnjačka glumica? Umjetnički, možda ne bi, ali, moralno, politički, prosvjetiteljski – bi. Ako je Jasmila imala ovu ambiciju, onda je to vanserijski račun kakav je vazda falio bošnjačkom životu.
Nismo se haman zeznuli kada smo u onim opasnim Jasmilinim cvikerima prepoznali nešto čega u nas nejma. Jedino što možda sada razumijemo da je to čega u nas nejma – naše, i da ide korak ispred naše pospanosti.
Nadrastanje sebe
Ova mala pauza, ovaj izlet u prisjećanje na Jasmilinu, odveć – tobejarabi, izdaju, ima za cilj da nas uputi na činjenicu da se ponekad možemo ogriješiti o ljude koji to nisu zaslužili. No, svakog, pa i Jasmilu, prepoznajemo po znakovima u javnom prostoru. Sve dok Jasmila nije ošinula svjetsku hipokriziju, mi smo o ovoj mladoj ženi mogli misliti i peto i deseto. Danas se njena gesta nameće kao vertikala morala u umjetnosti, i razotkriva ušćuhli brlog koji nam je, u pogledu Danisa, Žalice i Ahmeda, nametan kao nekakva umjetnost. Jasmilin progovor u Berlinu namah nam otvara asocijaciju: a zašto Danis Tanović nije iskoristio dodjelu Oskara da kaže isto? Pa zato brate da si ne bi zatvarao vrata! A zašto si Jasmila može zatvarati vrata? Pa zato brate što je ona, čini mi se, odgovorna samo pred Bogom, jer samo takav insan može imati snagu da odbaci ovozemaljske čarolije i da u ime vječnih vrijednosti posvjedoči nepravdu. Ili, nameće nam se pitanje: a zašto Pjer Žalica, umjesto što je pravio filmove o Husi i Hasi, nije pravio film o silovanim Bošnjakinjama, o konc-logorima, o zločinima? Pa zato što je pucao nisko, pa se zadovoljio aplauzima u Beogradu i Zagrebu, gdje je nacistička publika voljela da svoju duševnu nakaradnost zadovolji gledanjem idiotiziranih Bošnjaka. O Ahmedu Imamoviću da i ne govorimo. On je dno.
A šta ako griješimo u ovim hvalospjevima o Jasmili Žbanić? To samo Bog zna. Možda se ona sama ne bi složila sa ovim procjenama. Tu dolazimo do suštine stvari. Njene riječi više nisu njene. Izgovorene su, i sad su naše. Kao što i ove ovdje riječi više nisu moje, napisane su, i sad su vaše. Svako ima pravo da određenu priču prerađuje kroz svoje filtere. Naše je pravo da Jasmiline riječi tumačimo baš ovako, kao dosad nezabilježeni, neočekivani oblik istinskog patriotizma i moralnosti u našoj umjetnosti. Čini nam se da su male šanse da profulamo. Jasmila nije imala nikakvog racionalnog, ovozemaljskog računa da nakon projekcije filma čačka po ratnim zločincima, pa da rizikuje makar jednu od nagrada. S druge strane, zanimljivo je da Jasmila nije iskoristila ni jednu medijsku priliku da to isto kaže prije nego što joj se ukazala šansa da pred masom svjetskih novinara progovori o nehapšenju Karadžića i Mladića. Čekala je maksimalnu medijsku pozornost. Računala je da će je zbog toga zaobići sve nagrade, ali da je vrednije svjedočiti istinu nego dobiti nagradu. Borba za istinu je onozemaljska, a te nagrade su ovozemaljske. Božija je volja da dobije prvu nagradu i da joj se dadne da kao glavna zvijezda festivala u Berlinu milionima ljudi prikaže svoju patriotsku gordost. …U ime žrtava Karadžićevih i Mladićevih zločina.
Ove detalje, koliko smo upratili, nije obrađivao ni jedan medij u BiH. Oni su čak Jasmilin film, i nju samu, trpali u kontekst navodnog uspjeha bh. filma. Kakvog, bolan, uspjeha?!! Jasmila ne pripada tom brlogu! Oni su pisali i govorili o raznim tantavicama, u skladu sa svojom kičerajskom poetikom. Oni se nisu bavili moralnom i patriotskom gorostasnošću jedne žene čija gesta uspostavlja novi sistem vrijednosti, u umjetnosti i oko umjetnosti. Jer Jasmila nije samo njen film, Jasmila je više od tog filma, jer da je samo film, ona bi šutila i kleberila se, ona je više od filma… E, mi smo pokušali odškrinuti tu Jasmilu koja je nadrasla svoj ovozemaljski život.
Broj 165, 3. III 2006.