U kući Senade Sinanović u Bratuncu živio je Lazar Kuljanin, a u kući Suade Kumro iz Foče živio je Goran Đurković. Ovi Srbi navodno su ulagali u adaptaciju kuća u kojima su živjeli bez odobrenja prognanih vlasnika. Karadžićevo pravosuđe je presudilo da su vlasnice ovih kuća dužne platiti po oko 8.000 maraka na ime troškova navodnih adaptacija, jer, u protivnom, njihove će kuće biti prodate preko oglasa, kako bi se korisnicima njihove imovine nadoknadili troškovi ulaganja. A kako bi bilo da ovi Srbi uplate kiriju za neovlašteno korištenje tuđe imovine? To ne dolazi u obzir, jer pravosuđe u RS svjesno, javno i bestidno ide u otimanje bošnjačke imovine!
Ljudski je vjerovati u namirivanje računa. Nema tog dobra, i nema tog zla, a da se ne vrati, kadli-tadli. Tako je to u vjeri. A pošto se sekularna država nije imala kad uzdati u Boga, i u onaj svijet, smišljena je pravosudna vlast. …Ona što sudi po zemaljskim zakonima. A gdje ima zemaljštine, ima i nepravde, jer je tu sve uređeno na principu sile. Pravda je vlasništvo jačega. Zato je skuhano da nam sudovi za života sude i presuđuju, kako pravdu ne bismo čekali na onome svijetu. To možda nekako i šljaka, ali u zemljama u kojima nema građana drugog reda. Ovdje, kod nas, gdje su Bošnjaci, zbog islama, podstanari u Bosni, pod kiriju, s otkaznim rokom koji ističe, e tu je pravosuđe violina u orkestru za sprovode. Po toj se violini prepoznaje melodija.
Neovisno od diskursa moći, i od toga da li smo ravnopravni ili poniženi pred pravosudnom vlašću, u insanu treba da traje nadanje u pravdu. Indijanac u Americi, Crnac u Pretoriji, Palestinac u svojoj otetoj zemlji… – svi oni prte čežnju za pravdom. Računaju, bezbeli, ako je nema na ovom, bit će je na onom svijetu. To je krajnja satisfakcija. Svi potlačeni, u svim vremenima, pravdu su očekivali u svome ovozemaljskom životu. Svi – izuzev Bošnjaka.
Eksperti za kusur
Bošnjački narod je posebna sorta. Haman, đe je u izumiranju. Utrn’o od smrti. Pa više ne zna šta je supa, šta je grah. Nije do naroda. Do rukovodstva je. Da je bošnjačka politika drukčija, i narod bi bio. Ovako, silne patnje i poniženja koje Bošnjaci doživljavaju odoše niz vodu, kao da se radi o otpadu, a ne o pećinama boli. Ne samo da nema reakcije na raznorodne nepravde kojima su Bošnjaci izloženi u dejtonskom apartheidu, nego nema ni evidentiranja, klasificiranja i izučavanja ovih slučajeva. Nigdje, u bošnjačkom narodu, nisu otvoreni tematski registri u koje bi se sakupljali slučajevi, recimo: napada na bošnjačke povratnike, žrtava aneksa sedam, montiranih optužnica, Bošnjaka koji pod pritiscima ne žele da svjedoče o ratnom zločinu, ili, pak, u slučaju koji nas u ovom tekstu zanima – pojave da pravosuđe Karadžićevog entiteta nastavlja oduzimanje bošnjačke imovine.
Zašto je to tako? Zato što je bošnjačka politika odrođena od bošnjačkog naroda. Zato što su bošnjački političari pošteđeni narodnih patnji, jer im dejtonski režim ide na ruku u ostvarivanju njihovih povlaštenosti; oni ne osjete to što osjeti narod. Zato što bošnjački političari vjeruju da su najpametniji, pa u svojoj bespameti žive od danas do sutra, dok se ne survaju u stvarnost, u kojoj će i oni uvjeriti da su običnjaci. Zato što ta sitnošićarska politika, koju Džemo Latić zove “zelenom buržoazijom”, ne kani graditi modele kakvi postoje u svim samoodrživim narodima, a to su institucije starije od svake politike, institucije u kojima bi akademska pamet vodila računa o strateškim bitnostima za bošnjački narod. Takve bi institucije istraživale pojave minorizacije bošnjačkog naroda, te predlagale ekspertna rješenja, a politika bi bila dužna da se za njihovu realizaciju bori. Tako je to kod Srba i Hrvata. Tako je to kod svih samoodrživih naroda. A tako to kod nas nije, jer imamo nacionalnu politiku koja veze sa životom nema. Ta politika je ekspertna jedino za dokusurivanje. I ništa više.
Imamo debelog razloga da budemo povrijeđeni, ogorčeni, preplašeni za svoju budućnost, jer kad vidimo napuštene individualne sudbine ojađenih Bošnjaka, tada shvatamo da se i svima nama, pojedinačno, sutra može dogoditi isto, u takvoj ili drukčijoj formi. Bošnjački političari to ne kopčaju, s time ne suosjećaju, jer su se nafurali da ih je to Bog pogled’o, pa ih odabr’o i odvojio od narodne patnje.
Jedina adresa na koju treba poslati temu o kojoj ćemo u nastavku pisati je –politika. Ali, slanja nema: adresa je izumrla. To što Karadžićevo pravosuđe u RS otima kuće bošnjačkim povratnicima isključivo bi trebalo da se tiče bošnjačke politike, dakle, onih koji lijepo žive od bošnjačkih glasova. Njih se to, rekosmo, ne tiče. A što bi se ticalo nas? Pa, eto, zato što ne možemo prekabuliti da smo toliko mutavi i mrtvi koliko u stvarnosti jesmo, jer se, evo, još mrdamo, gledamo, osjećamo, ljutimo, ibretimo.
Od čiste tuge što smo takvi kakvi jesmo, zapisujemo slučajeve dejtonskog otimanja imovine bošnjačkih povratnika u RS. Umjesto da ovakvi slučajevi potaknu bošnjačku politiku na kontinuirani protest, na kampanju, oni žive tek u ogorčenim dušama bošnjačkih patenika, osuđenih da patnju razumijevaju kao svoju privatnu stvar. A radi se, bez dvojbe, o kolektivnom problemu, jer su izdvojeni slučajevi otimanja bošnjačke imovine samo paradigma vitalne karadžićevštine u Republici Srpskoj. Mi smo, bez mnogo truda, pronašli dva takva slučaja, a ko zna koliko ih ima. Kad bi se otvorio nesuđeni centar za prikupljanje dokaza o bošnjačkoj ugroženosti od tzv. reformiranog pravosuđa, sigurno bi se nabrale stotine i stotine sličnih priča.
…Pa da vidimo kako to izgleda biti Bošnjak u Karadžićevom entitetu.
Otimačina na ime nelegalnih adaptacija
Presudu Osnovnog suda u Srebrenici (P.259/03), kojom se nalaže da povratnica Senada Sinanović isplati Lazaru Kuljaninu 8.271 KM (plus 2.000 KM sudskih troškova) na ime izmišljenih adaptacija na njenoj kući u Bratuncu – trebalo bi tretirati kao primjer naciokratskog i apratheidskog pravosuđa Republike Srpske.
Lazar Kuljanin je 1997. uselio u kuću prognane porodice Sinanović, iz koje je deložiran u septembru 2002. godine. Potom je podnio tužbu na ime naknade štete za radove adaptacije, iako je kuća 1992. bila gotovo završena i imala sve one elemente koje je Kuljanin navodno ugradio. Kuća je očito u toku rata opljačkana, ali to nije krivica prognane porodice Sinanović.
Sud je uvažio logički neodrživo mišljenje vještaka Dragoljuba Jovanovića. Primjerice, vještak navodi da je krečenje zidova koštalo 78 KM po metru kvadratnom, iako se zna da su cijene oko 15 KM, pa i niže. Stolarski radovi procijenjeni su na 1.849 KM, a radi se o stolariji koja je oštećena od gelera, iako vještak tvrdi da je nova. Uz to, zidovi su rogobatno doziđivani, kako bi se uklopila prozorska okna. Stolarija je očito ukradena sa neke od kuća koje su bile izložene granatiranju. Vještak je procijenio i elektro-instalacije, iako ih je prije rata postavio Ramiz Alić iz Bratunca. Kuću je prije rata izmalterisao Ahmo Alić iz Voljevice, a malterisanje se, valjda, obavlja nakon što se postave instalacije. Zaračunata je i izolacija poda, koja ne postoji.
Na sudu nije naveden nikakav zvanični dokument koji bi pokazivao stanje objekta prije useljenja Lazara Kuljanina. Sud je uvažio da je Kuljanin uselio 30. jula ’97., a da je već dva dana poslije izvršio sve adaptacije! Zapisnik o izvedenim radovima izdao je bratunački Sekretarijat za urbanizam. Teoretski je nemoguće za 48 sati izvršiti takav obim građevinskih poslova.
Sud nije uvažio mišljenje Senade Sinanović da je Kuljanin u njenu imovinu ulagao po sopstvenoj inicijativi, bez odobrenja za adaptaciju i dopuštenja vlasnika, niti je uvažen prijedlog da se iznos za navodne adaptacije prelomi preko kirije, pošto je Kuljanin 61 mjesec živio u tuđoj kući, te je korist od besplatnog stanovanja veća od izmišljenih ulaganja.
Po riječima Senade Sinanović, Kuljanin joj je ponudio 35.000 KM za otkup kuće, tako da se može pretpostaviti da je presuda Suda u Srebrenici ima funkciju pritiska u cilju etničkog čišćenja.
Senada Sinanović je uputila žalbu Okružnom sudu u Bijeljini s prijedlogom da je ukine prvostepena presuda. Ukoliko njena žalba bude odbijena, uslijedit će naplata pod prijetnjom sudskog izvršenja. To znači da će Senada Sinanović, praktično, platiti reket na povrat imovine, ili, ako ne plati, kuća bi joj se mogla naći u oglasu za prodaju nekretnina, kao što se dogodilo Suadi Kumro iz Foče.
Drugi, bezmalo identičan slučaj, zbio se u Foči, s tim što je bošnjačka porodica došla u poziciju da kuću izgubi. Tamo su geometar Borislavka Filipović i vještak građevinske struke Grujo Milanović, koje je angažirao Osnovni sud u Foči, izvršili popis radi procjene vrijednosti imovine porodice Kumro u Foči. Vještacima je dat rok od deset dana da procijene vrijednost porodične kuće i dvorišta, nakon čega će sud raspisati oglas za prodaju nekretnina. Prodajom kuće Sud namjerava nadoknaditi navodnu štetu od 8.100 maraka Goranu Đurkoviću iz Ustikoline koji je u ovoj kući boravio bez odobrenja vlasnika, te navodno ulagao u njenu sanaciju. Ovaj je slučaj makar, kako-tako, dospio do medija, pa je vlasnica kuće Suada Kumro uspjela izjaviti: – “Ovo je jasna poruka da se kupim iz Foče, da u mome gradu više nemam mjesta”. Tako smo saznali i za arogantno ponašanje sudije Milene Kundačine, koja vodi postupak izvršenja, kao i za bahatost fočanske Sudske policije koja je pod prijetnjom sile udaljila novinare ispred kuće.
Uzgred, zanimljivo je primijetiti da i jedna i druga navodna adaptacija iznose oko 8.000 maraka. I, zanimljivo je zapitati se: zašto Srbi koji su neovlašteno koristili tuđu imovinu ne bi platili kiriju za višegodišnje stanovanje u kućama Senade Sinanović i Suade Kumro? Zar ne bi časni sud mogao tako prebiti ovo navodno dugovanje? Bi. Ali, ovo nije častan sud.
Tačka na bespomoćnost
Zreli su uvjeti da se oformi jedna nevladina organizacija koja bi se bavila zaštitom Bošnjaka od dejtonskog pravosuđa. Sadašnje organizacije, tipa dizdarevićevskog tzv. Helsinškog komiteta i inih, nikada neće u razmatranje uzeti ovakve slučajeve. Oni su plaćeni da izmišljaju pomuslimanjenje Sarajeva, tzv. islamski terorizam, antisemitizam i slične budalaštine. Neće to, rekosmo, učiniti ni bošnjačka politika. Sva je sreća u nesreći pa su iz ove politike odstranjeni mnogi pametni ljudi, koji razumiju dejtonski pakao, i koji imaju snagu da pokrenu inicijative za nadrastanje zagubljene bošnjačke politike. Ove pametne ljude jedino još treba razuvjeriti da će iko drugi, osim njih samih, staviti tačku na bespomoćnost.
Naša je ljudska obaveza da branimo svoje građansko dostojanstvo, ali ne na svome pragu, nego na pragu svakog Bošnjaka čija su prava na udaru dejtonskog apartheida. Kad shvatimo da se moja avlija brani u avliji svakog napadnutog Bošnjaka – postat ćemo narod.
Broj 164, 17. II 2006.