Lovrenovići, Hemoni, Senadi vaki i naki, Senke and comp. i dalje će biti demokrate i favoriti, iako su jeftini, zakupljeni fašisti, smrdljiva sluz sa dna kupusne kace, čim getoiziranom i potlačenom bošnjačkom narodu pokušavaju imputirati fašizam, hegemoniju, diskriminaciju.
Za deset dana u tuzlanskom kraju su se dogodila tri porodična krvoprolića. U Živinicama i u Lukavcu brat je ubio brata. U Kalesiji su se izbole noževima dvije orođene familije, a u Lukavcu, opet, dva su brata Bošnjaka tukli do smrti jednog Hrvata. Zbilo se i nekoliko «redovnih» ubistava. Negdje kod Lukavca je izmasakrirana jedna nana.
Bajram je osvanuo u detonacijama. U deset ujutro kafići su bili krcati pijanim Bošnjacima. Srbijanske zvezde su gostovale u restoranima i diskaćima. Orio se turbo folk, cičalo se, žderalo se, obesmišljavao se, u ime islama, i islam i ramazan. Šta nam se ovo događa? Bjesnilo. Ubrizgano. Ono isto bjesnilo koje progoni Srbe, dok se pokušavaju kutarisati svojih 500 godina taloženih turskih gena, pa zaludno genocidima gone slavenske, bjelopute, vitke, nadrasle ih Bošnjake. Geni se ne nasljeđuju samo, oni se i dograđuju, pa je tako u naš slavenski prostor ubrizgan srbo-turbo-turski košmar, koji od naših ljudi stvara pijandure, siledžije, štetočine. Jakako, narod nikad nije kriv ni za šta, jer se narod oblikuje, zauvijek je kriva inteligencija koja i kad ništa ne čini opet nečinjenjem čini to što neko drugi čini. Bošnjačka je inteligencija kriva što je dopustila da nakon genocida nastavimo tamo gdje smo stali 1992., kada nam je dlaka falila da se posrbimo, poput onih nekakvih muslimana u Vojvodini što, tobejarabi, za Kurban-bajram kolju krmad, pa sa svojim srpskim komšijama loču prepečenicu i žderu pečenicu.
Bošnjaci su jedan čudan fudbalski tim bez golmana koji niti igra, niti tumara po terenu, već se ugleda na protivničke igrače, pa sebi zabija golove. Jerbo, uvijek drugi znaju šta je za nas bolje. Da klanje ne boli, pustili bi mi i da nas kolju, za naše dobro. Odbrana je bila stvar fizičkog nagona, a ne svijesti. Nesvijest se nastavila, u kritičnoj masi, a šutnja intelektualaca je generirala bjesnilo u svim porama. Nerad je uzrok svakog zla. Nemanje kompasa i upijanje tuđinskih ciljeva stvorili su od nas akumulaciju zla i zluradosti. Ta energija se preljeva tamo gdje insan najmanje očekuje. Bajramsko terevenčenje, pivske flaše, razasute šprice, pijane žene na jal prvoj, jal drugoj bajramskoj fešti, a sve to garnirano sa vijestima o braći koja su ubila braću, tek je vrh truhlog brijega, ispusni ventil što pišti košto pišti lokomotiva koja ovu bošnjačku kompoziciju vozi u džehenem.
Zloba iz groba
Zlo je postalo vrlina. Malo se ko stidi sujete, mržnje, poganluka. Dobrota je prognana. Uspostavljen je nepisani konsenzus o mlaćenju vrijednosti. Neki dan sam se u to, ponovo, uvjerio.
Svake nedjelje imam jednosatnu emisiju na Radiju BiH u Sent Luisu, u Americi, gdje živi naša najbrojnija zajednica u dijaspori, oko 50.000 Bošnjaka. U toku ramazana organizirao sam prikupljanje pomoći za jetime. Sakupljeno je 3.000 dolara. Sa urednicima Radija, Amirom Hotićem i Murisom Bajrićem, odlučio sam da se pomoć uoči Bajrama dodijeli Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, a da je uruči Arif Ahmetašević, internacionalni humanista godine. Novac sam mogao uručiti i ja, ali duša mi je već bila zadovoljna spoznajom da je akcija koju sam poveo uspješno završena. Htio sam da novac uruči Arif, čovjek kojemu je kćer ubijena u masakru na Kapiji, i koji je odlikovan za praštanje zarobljenim srpskim vojnicima. No, uredništvo Radija je tražilo da se i ja nađem tu, prilikom uručenja, jer ljudi u Sent Luisu znaju mene, a ne znaju Arifa. Redakcijski kolegij Radija je svim našim medijima, dakle i tuzlanskim, uputio poziv u čijoj prvoj rečenici stoji: «U srijedu, 2. novembra 2005., u 11 sati, u JU Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, bit će upriličeno uručivanje donacije od 3.000 dolara koje je, na poziv Fatmira Alispahića, sakupila bh. dijaspora iz američkog grada Sent Luisa.” Od mene je traženo da pred novinarima saopćim kako je Western Union pošiljku oslobodio svojih prihoda od 134 dolara, i tako se upisao u donatore.
Od desetak tuzlanskih medija, i pet-šest raznih dopisništava, u Domu se nije pojavio niko! Istog je dana na TV Tuzlanskog kantona emitirana reportaža o taksistima koji su u Dom donijeli deset torti koje koštaju, recimo, 200 maraka. To što su naši ljudi u dalekom Sent Luisu sakupili preko 5.000 maraka za tuzlanske jetime, nije vijest za tuzlanske medije. Da skratimo… O čemu se radi? Jača je tuzlanska mržnja prema Fatmiru Alispahiću, nego tuzlanska ljubav prema jetimima! …Nego tuzlansko poštovanje prema ljudima u Sent Luisu koji su odvojili skupocjeno vrijeme da bi u ovom ogromnom gradu putovali do Radija da u Tuzlu pošalju pet, pedeset ili stotinu dolara.
Fascinantno je patološko suglasje svih urednika da prešute ovaj događaj. Moguće je razumjeti postojanje jednog ili dva uboga stvorenja, ali je teško prihvatiti total, apsolutno jedinstvo u ljubljenju zlobe. Tim prije što ta zloba nije dogovorena, uspostavljena je odvojeno, svaki je urednik za sebe odlučio isto: Ignorirati, zbog Fatmira.
Ali, ljude u Sent Luisu ne zanimaju ove bolesti. Oni hoće da se poštuje njihova dobra volja. A ako Tuzla ne poštuje tu volju, onda će ljudi iz Sent Luisa idući put pomoći nekoga drugog. Urednici tuzlanskih medija tako nisu nanijeli nikakvu štetu Fatmiru – već djeci bez roditelja – čiji je život osuđen na dobrotu, koju valja hraniti i poštovati.
Osobno, bio sam zgađen na ovim suglasjem zlobe i primitivizma. Oguglo sam na razne udarce, pa bih tako prekabulio i ovaj. Ali, ja sam bio dužan ljudima u Sent Luisu preko Radija saopćiti kakav je u Tuzli bio odjek njihove dobre volje. Šta da im kažem? Da nije bilo odjeka? Da niko za njihovu dobrotu nije ni čuo? Zbog mene? Normalan um to ne može razumjeti. A da ih slažem? Ne mogu lagati.
Sva sreća, Arif je imao volje da protestira kod urednika. Saznao je na Televiziji TK da nekakva urednica mrzi Fatmira pa nije dala da se objavljuje ova vijest. To mu je saopćeno kao normalna stvar: neko nekoga mrzi i kvit. Mržnja je preča od društvenog interesa i same istine. Onda je Arif upozorio menadžment da jedino jetimi mogu štetovati u toj zloupotrebi javnih medija za privatne mržnje. Tek tada je na dva-tri tuzlanska medija objavljena vijest o donaciji iz Sent Luisa. Ostali lokalci su i dalje šutjeli, dok su vijest objavili “Avaz”, “Glas Amerike”, “Dojče vele”, FENA… Donacija za tuzlanske jetime je tako postala bitnija za sve osim za Tuzlu. Sramota je to koju oboljela Tuzla ne može razumjeti.
Pravi su krivi što su živi
Uz pojavu sataniziranja Bošnjaka, ide nakana izmišljanja fašista u bošnjačkom narodu. Eto, neki dan je kolumnist “Dana” Aleksandar Hemon napisao da nekakav hrvatski fašist don Živko Kustić i ja, haman kao bošnjački fašist – život pretvaramo u pakao. Taj Hemon je jedan od onih fašista koji izmišljanjem bošnjačkog fašizma brane srpski i hrvatski genocidni fašizam. Nešto slično sam napisao za Ivana Lovrenovića prije dvije godine, kada je ovaj veliki Hrvat i lažni bosanski rodoljub novinare “Avaza”, “Ljiljana”, “Waltera”, “Jutarnjih novina” nazvao fašistima. “Dani” su dva broja posvetili ovom slučaju, Federalna tv je pravila specijalne emisije o mojoj navodnoj uvredi Ivana Lovrenovića, Krug 99 je organizirao sesiju, učesnici Sarajevskih dana poezije su potpisali peticiju u odbranu Lovrenovića (“I.L. je najmarkantnija intelektualna figura u Bosni i Hercegovini!”), a brojni intelektualci su u bh. i hrvatskim medijima davali intervjue i pisali tekstove protiv mene, a za Ivana (Mahmutćehajić: “Napad na Lovrenovića je sramota i mrlja na bošnjačkom narodu.”) Niko od njih, dakako, nije tematizirao činjenicu da je Ivan Lovrenović 21 bh. pisca koji su potpisali peticiju protiv montiranog procesa “Pogorelica” – uporedio sa hajvanima, niti da je fašistima nazvao novinare četiri bh. lista. Jer, Ivanu se može, a nama se ne može.
Dvije godine poslije, ovih dana, komentator “Oslobođenja” Zija Dizdarević čereči Ivana Lovrenovića, ali danas niko ne napada Ziju, niti iko brani Ivana. Jer Zija je u startu multikulturan, a Fatmir je u startu mudžahedin. Zija je najednom otkrio da “Lovrenoviću odjednom smeta zahtjev za snaženje bh. države na račun entiteta”, da izmišlja “odbojnost spram hrvatskog jezika”, iako su “nebrojeni Bošnjaci kroatizirali svoj jezički izraz, a sve opštine u Sarajevu naprasno postale općine”. Zija piše: “Lovrenovićeva optužba da su Bošnjaci kapilarno prožeti težnjom za hegemonijom i diskriminacijom je šokantna insinuacija”. Zija oštro kritikuje Lovrenovićevu optužbu da su Bošnjaci glavna prijetnja održivosti bh. države.
To što je Zija danas otkrio, ja sam otkrivao dvije godine prije. Analizirao sam nekoliko, nasumice odabranih, Lovrenovićevih tekstova. Evo nekoliko primjera. U tekstu “Sarajevo, na visoku gledu” (“Dani”, 2. V 2003.) Lovrenović piše o pomuslimanjenju Sarajeva. Samo bi kršćanskom paranoiku mogao zasmetati sljedeće svakodnevlje: “Možete vidjeti kako na tom autobusnom stajalištu (…) upućuju glasne pozdrave lijevo i desno: selam alejkum, selam alejkum”. On kaže da se “šarm Sarajeva pretvara u svoju suprotnost – u nepodnošljivu ružnoću i, još jednom, u izvor strepnje i straha za one koji su s druge strane”. U tekstu, “Suživot pod dominacijom” (“Dani”, 1. IV 2003.), Lovrenović je također iskazao svoju islamofobiju. On odgovara na reakciju g-đe Mensure Musabegović koja je u nekom njegovom tekstu prepoznala blasfemiju islama, pa kaže: “Nema, draga gospođo, toga šerijata pod kapom nebeskom (…) koji bi mogao usrećiti ikoji narod, ikojeg pojedinca komu je nametnut kao dominacija”. Za Lovrenovića, Šerijat je nesreća, a ako je Šerijat nesreća, onda je i islam nesreća. I u drugim svojim tekstovima Lovrenović je gonio “islamsku opasnost”. Kao što je Krug 99 optužio reisa Cerića da je kriv što je Muamer Topalović počinio zločin nad porodicom Anđelić u Kostajnici, tako je i Ivan Lovrenović, u tekstu “S Bogom oružje” (“Feral”, 4. I 2003.) odbacio reisovu osudu zločina, kao nedovoljnu: “- Zgodno zvuči: zločin u ime vjere je zločin protiv vjere, ali, ozbiljno govoreći, to nije ništa više od ovještaloga sofizma” (sofizam – lukavo lažan zaključak, op.a.). Ovo je tek iluistrativni djelić iz šire analize Lovrenovićevih tekstova koju sam napravio kako bih dokazao da Lovrenović jeste lažni patriota i presvučeni velikohrvat.
Na mene se tada sručila opaka medijska sila. Niko nije htio vidjeti argumente, svi su željeli vidjeti mene na banderi. Gdje je tada bio Zija Dizdarević da razumije ono što tek danas razumije? Gdje su danas svi oni Lovrenovićevi odvjetnici da osude Ziju? Ili su shvatili da je Fatmir bio u pravu? Taman posla, Fatmir ne može biti u pravu ni kad je u pravu, niti može biti dobar ni kad čini dobrotu. U ovom totalitarnom društvu su određene uloge krivih i pravih, i kad su pravi krivi, a krivi pravi. Nekakva bezvezna urednica sa Televizije TK će i dalje biti urednica, iako je osvjedočena štetočina i zlo(ko)bnica. Lovrenovići, Hemoni, Senadi vaki i naki, Senke and comp. i dalje će biti demokrate i favoriti, iako su jeftini, zakupljeni fašisti, smrdljiva sluz sa dna kupusne kace, čim getoiziranom i potlačenom bošnjačkom narodu pokušavaju imputirati fašizam, hegemoniju, diskriminaciju.
Komitet i autoritet
Bjesnilo koje vlada ovim društvom njihovo je zlodjelo. Jer oni, uz podršku zapadnih vlada i donatora, a za račun srpske i hrvatske hegemonije, na tumbe okreću sistem vrijednosti, generiraju haos, bezumlje, nasilje u mišljenju i ponašanju. To što danas, za sedam dana, na 600.000 stanovnika u Tuzlanskom kantonu, tragedija uđe u desetak porodica, rezultat je haotičnog sistema koji se ne obrazuje sam od sebe, već upravo od ovih komitetskih autoriteta. Ovaj sistem je u njihovim, a ne u našim rukama. Sve što se događa, njihovo je. Oni imaju medije, zapadne vlade, sudsku i policijsku vlast, oni su autori zla koje nas obuzima. Mi imamo dobrotu, antifašizam i antiterorizam, bosnoljublje i toleranciju, i to, zasad, samo Bogu i sebi možemo svjedočiti. Jer mi smo oklevetani. Onako kako je oklevetan glavni lik u Kafkinom romanu “Proces”.
Broj 157, 11. XI 2005.