Ako je naš brat iz Gornje Maoče zagrebačkom novinaru uistinu govorio o džihadu, o našem ratu protiv Evrope, onda se moramo zamisliti nad tom zajednicom tzv. vehabija u kojoj svako može trtljati šta mu je volja i u nevolji činiti još goru nevolju.
Svake se hefte dogodi makar po jedan gadan medijski atak na svetost bošnjačke žrtve. U normalnog bi se naroda na proteste odmah dizali svi politički i društveni subjekti. Da Jevreju darneš u Aušvic, da Srbinu darneš u Jasenovac – oči bi kopali! U nas, niko, nimuekaet. Stara je to priča, stoput isklofana, pa je mučno opet postavljati pitanje ugursuznog i nepismenog karaktera bošnjačke politike. Vrtimo se oko činjenice da u Bošnjaka ni jedna politička instanca ne prati medijsku i političku agresiju na bošnjačku žrtvu, od čijeg (ne)priznavanja ovisi politička budućnost BiH, pa i regije. Jer, ako bošnjačka žrtva bude živjela u kontekstu genocida, srpska i hrvatska hegemonija će ostati bez perspektiva; ukoliko se, pak, ta žrtva prikaže kao krivac, kao krvnik, srpsko i hrvatsko zločinstvo nad Bosnom i Bošnjacima dobit će auru pravednosti, i još pride – antiterorizma.
Bošnjačka se žrtva može ubijati, i ubija se, na stotinu načina, ali se jedan ispostavio kao najkraći: optuživanje Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Jedna novina, i ma koji novinar, ne mogu braniti narod od ove regionalne operacije koju podržavaju nekolike zapadne vlade. Mi možemo tek fragmentarno obraditi poneki paradigmatski slučaj. Ali, to nije sistem, to nije kapacitet odbrane kakav zahtijeva kontinuitet medijske i političke satanizacije Bošnjaka. Bez postojanja centra za informativne i strateške operacije, kakvog imaju sve samoodržive nacije, nemoguće je egzistirati kao politički narod. Po nemanju strateškog odnosa prema sebi i svome okruženju, mi prije ličimo na putujuću čergu, nego na naciju. Eto, i pored najbolje volje, teško je pronaći političke elemente po kojima bismo se uporedili makar za Srbima i Hrvatima. To što smo opstali, u genocidu, stvar je nagona, to što slovimo kao politički narod, stvar je slučajnosti, ustavnog naslijeđa; ali, to što smo politički, ekonomski, kulturno, obrazovno, medijski i kako god hoćeš – povaljeni, zatrti u ovih nekoliko godina – e, to je već stvar naših istinskih, nultih, organizacionih potencijala. Mi, kao politički narod, u organizacionom smislu, ne postojimo, pa nas je lahko pokoriti; nisu Srbi i Hrvati toliko sposobni koliko smo mi nesposobni; nisu njihove laži o nama toliko dobre da ih je teško razobličiti, ali mi te laži niti čujemo, niti nas zanimaju, pa ih i ne demantiramo, čime laži postaju istina, čime genocidni kretenluk postaje vrlina, i čime naša plemenitost postaje tzv. islamski terorizam.
Pošto se ne možemo osloniti na bošnjačku politiku, a pošto ne kanimo mirno gledati razaranje naše čestitosti, naše je da pokušamo sačuvati makar nešto. Nije bitno da li ćemo u tome uspjeti. Bitno je da to činimo.
Kandžija nepravde
Postoje informacije, pa i vjerodostojne intencije, da je bošnjačka politika odlučila žrtvovati tzv. vehabijsku zajednicu u BiH kako bi sebe prikazala kao partnere u borbi protiv tzv. islamskog terorizma. Samo totalni mamlazi mogu imati tako glupavu računicu! Jer, ako se tzv. vehabijska zajednica u BiH prikaže kao teroristička, cijeli će bošnjački narod ponijeti takav biljeg. Jer te tzv. vehabije nisu pale s Marsa, oni su dio ovog naroda, njegovih prirodnih različitosti, i prava na različitosti. U Bošnjaka ima i ateista, i srbista, i kroatista, i jehovinih svjedoka, i pankera, i folkera, i svakakvih burgija, pa što ne bi bilo i tzv. vehabija. Stepen netolerancije prema tzv. vehabijama dokazuje do koje je mjere totalitarno i boljševičko ovo društvo koje sebe naziva demokratskim i multietničkim. Na sva se zvona arlauče o jedinstvu različitosti, o toleranciji, ali nikome ne smetaju razni krstaši koji kane pokrstiti Bošnjake, niti kome smetaju, recimo, jehovini svjedoci, smetnja su samo i isključivo tzv. vehabije. Ta nelogičnost ukazuje da se ne radi o prirodnoj smetnji, već o konstrukciji, jer preko satanizacije tzv. vehabija treba da se satanizira bošnjački narod. Agresivna kampanja treba da u Bošnjaka stvori uvjerenje kako bi se uklanjanjem tzv. vehabija riješio problem, jer, konačno, ne bismo imali brade, i skraćene nogavice, pa bismo mogli rahat da ličimo na Srbe i Hrvate. Ali, kad ukloniš brade, i skraćene nogavice, na red će doći sve drugo što nije kao prvo; zasmetat će tada mahrame, francuske kape, ezani, munare, islamske škole… Kad se jednom, kandžijom nepravde, pomjeri granica tolerancije, proces se nastavlja i usložnjava. Mene, osobno, uopće ne zanimaju tzv. vehabije, pa ni jehovini svjedoci, ni peti, ni deseti, zanima me isključivo pravo svakog ljudskog bića da svoju vjeru ispoljava onako kako hoće. Drugo, zanima me činjenica da te tzv. vehabije nikome nisu nanijele nikakvo zlo, pa nije u redu da se nekakvi ljudi kažnjavaju i progone ni za što. Ako bi nekada te tzv. vehabije, ili neko drugi, namjeravao da ugrozi pravni i demokratski poredak, da uzjaše nečiju slobodu, ja bih bio prvi koji bi se tome usprotivio. …Kao što sam još prije 11. septembra bio prvi koji je ustao u zaštitu tzv. vehabija, kada su njihovu zajednicu progonili iz Bočinje, i kada su svi vrli demokrati lajali kako te ljude treba protjerati, i kako im ne treba dozvoliti da se igdje zajedno nasele. Tekst pod naslovom “Imaju li mudžahedini iz Bočinje ljudska prava” objavio sam u “Oslobođenju” 5. septembra 2000. godine. Dogodilo se da se jedna grupa tzv. vehabija sa svojim familijama naseli u Gornju Maoču pored Brčkog, ne sluteći da će koju godinu poslije postati neviđena evropska medijska atrakcija.
Razlike i tolerancija
Svaki bi normalan i demokratski opredjeljen čovjek morao biti sretan što u našoj zemlji žive različitosti, koje se između sebe dopisuju interkulturalnim relacijama, i koje se unutar sebe usložnjavaju u razlikama i tolerancijama. Samo kockasti umovi mogu biti protiv činjenice da u Gornjoj Maoči u miru živi jedna zajednica koja ima svoja pravila ponašanja i vjerovanja. Za mene, pak, ova činjenica svjedoči o bogatstvu moje zemlje koja je, valjda, toliko široka i pitoma da i daleki tzv. vehabizam može podnijeti u svojoj stoljećima njegovanoj toleranciji. Jer, ako smo u stanju tolerirati malu grupu koja prakticira jedno učenje koje nema korijena u našoj islamskoj, a ni bosanskoj tradiciji, onda smo sposobni i da toleriramo sve one razlike koje su interkulturalnim relacijama nataložile identitet zajedničke baštine. Tek tako postajemo svjesni da su sve naše razlike dopisane onim od čega se razlikuju. Postajemo svjesni dejtonskog apsurda. Prisustvo svake nove razlike učvršćava postojeće razlike kao identitet, kao povijesno pravilo, i suprotstavlja ih ovom povijesnom izuzetku. Ovo bi trebali znati upravo oni (plaćeni) intelektualci koji predvode hajku protiv tzv. vehabija, a ne ja koji među budalama raznih fela slovim kao “komesar vehabija” i “vođa islamske revolucije”. Fakat je da simpatiziram te tzv. vehabije, ne što mi se sviđaju, već zbog njihove ugroženosti, jednako kao što sam 1992. štitio lojalne Srbe u Tuzli koje su verbalno progonili bošnjački bolesnici, pa me zbog toga SDA proglasila “četničkom i neprijateljem muslimanskog naroda”.
Pošto bošnjačka politika očito namjerava preko ugnjetavanja tzv. vehabija izmišljati svoj antiteroristički karakter, a da nije ni svjesna da tako Bošnjake gura u nepostojeću krivicu, i pošto tzv. vehabije nisu ničim zaslužile tu nepravdu, moje je da im onako, jaranski, komesarski, nešto reknem.
Njujork u Doboju
Obruč se steže. Ne znam gdje će se zaustaviti. Zasad se intencije mogu čitati iz neviđene medijske hajke na Gornju Maoču. Pisali smo kako je izmišljeno da je Gornja Maoča trebala napasti Vatikan, prilikom Papine sahrane, i to sa 11 raketa. Budalaština je obigrala globalno medijsko selo. Bošnjačka politika je sračunato odšutala. Laži se nastavljaju. Gotovo svakodnevno. Prošle je hefte u Doboju nekakvo Udruženje zarobljenika “Vijenac, Vozuća i ostali” zatražilo bratimljenje Doboja sa Njujorkom, Londonom i Madridom, sa obrazloženjem da je “Doboj također bio žrtva sljedbenika ćelija Al-Kaide”. A sjećamo li se kako je Senad Avdić koju heftu prije objavio da baš u muslimanskom dijelu Doboja Al-Kaida nabavlja deset kila žive za trovanje vodovoda u Italiji?! Zar je slučajno to guranje Doboja u svjetski medijski eter?! Ovo Udruženje iz Doboja je zatražilo od Pedija Ešdauna da se “formira komisija za utvrđivanje zločina domaćih i stranih mudžahedina”, te da se “utvrdi kome je namenjeno 28 odsečenih srpskih glava u Iranu i još toliko u jednom kabinetu u Sarajevu, koje su mudžahedini uputili kao dar sa ozrensko-vozućkog ratišta”. Dakle, ukupno 56 glava. Ali, otkud baš po 28 glava, i tamte, i vamte?! Pamtimo da baš Senad Avdić, i njegovo FTV izdanje, godinama objavljuju slike dvije-tri odsječene glave. Nije sporno da je taj što je sjekao srpske glave nanio golemu štetu Bošnjacima, ali je znakovito što se te glave koordinirano šutaju po medijskom prostoru, s ciljem da se od Doboja stvori prvi grad na Zemlji koji je bio žrtva tzv. islamskog terorizma. Jakako, cilj je skrenuti pažnju sa Srebrenice i svih naših Srebrenica, a izmišljanje tzv. islamskog terorizma – najkraći je put.
Druga, friška budalaština je teza da je BiH “tranzit za terorističke aktivnosti”. Kad su sarajevski plaćenici uočili da ničim konkretnim ne mogu opravdati izmišljotine o tzv. islamskom terorizmu, jer od te izmišljotine nikad niko nije stradao, onda su izmislili da Al-Kaida koristi BiH kao tranzit, pa joj ne odgovara da ovdje pravi belaj. Tako je izmišljeno i da iz Maoče potiču rakete za napad na Vatikan. Međutim, cirkus se usložnjava sa činjenicom da je komandant NATO-a u BiH general Luis Veber upravo “izrazio bojazan od terorističkih aktivnosti koje prolaze kroz BiH”. Beogradska “Politika” je 29. VIII objavila tekst gdje se tvrdi da je u BiH stiglo 30.000 mudžahedina kojima se gubi svaki trag. Oni tvrde da “posle obuke teroristi iz BiH putuju po svetu ili na krizna žarišta u Irak, Tursku ili Čečeniju”. O kakvoj se nebulozi radi dokazuje činjenica da je Amerika utvrdila da u vrijeme agresije u BiH nije bilo više od 500 mudžahedina. Da je u BiH sletilo 30.000 ovaca to bi neko morao uočiti, a kamo li čitav jedan grad mudžahedina. Svejedno, istina nikad nije bila ono što nosimo u glavama, već tekst koji se napravi i kvalitetno plasira. Zasad je istina da u BiH spava 30.000 mudžahedina. Bošnjačka politika na to ne reagira. Haman ne čitaju novine, plaće male, a novine skupe.
Opstanak je u mudrosti
Posljednjih mjesec-dva u štampi susjednih zemalja pojavilo se nekoliko bombastičnih tekstova o Gornjoj Maoči, a sve u kontekstu postojanja mudžahedina u BiH, kao pretnje bezbjednosti Evrope. Odmah nakon reportaža u nekoliko zagrebačkih listova ovdašnji je HDZ apelirao na bezbjednosne službe. Trlababa… Nije sporno što novinari traže i izmišljaju senzaciju, što dušmani BiH svaku šansu dočekaju na volej, pa nije sporno ni to što imamo sramnu bošnjačku politiku. Sporno je kad sami sebi, tamo gdje se čini da smo svjesni, i sabrani, nanosimo štetu.
Razgovarao je taj nekakav zagrebački novinar sa tim nekakvim tzv. vehabijom iz Gornje Maoče. A onda je ovaj naš brat ufatio šansu da njemu, tom novinaru, saspe istinu u brk, te o džihadu, te o džihadskom odgoju svog djeteta, te o nepomirljivostima, što će ga reći, o ratovima koje ćemo mi, muslimani iz Bosne, ovaj goloruki, razoružani prcvoljak, voditi protiv kršćana… Ako te nebuloze nije rekao ovaj naš brat, ako ih je novinar izmislio, trebalo ih je demantirati. A ako je sve te nebuloze rekao ovaj naš brat, onda se moramo zamisliti nad tom zajednicom tzv. vehabija u kojoj svako može trtljati šta mu je volja i u nevolji činiti još goru nevolju.
Allahova volja nije da nestanemo sa ovih prostora, kao muslimani, i kao Bošnjaci. Nestat ćemo ako ne budemo uvažavali tijesne mogućnosti našeg opstanka. A opstanka nam nema bez tolerancije i suživota, pa čak i ako se prema nama nikad ne iskažu ni tolerancija, ni suživot. Mi moramo istrajavati na pacifizmu, na koegzistenciji, na volji za komšilukom, pa makar se to nekima i ne sviđalo – jer, jednostavno, drugog puta nemamo. U našem je iskušenju – brate – džihad u opstanku, a opstanak u mudrosti, a mudrost u vjeri, a vjera u džihadu.
Broj 155, 14. X 2005.