Bošnjak koji nije spreman da osudi nekoliko zločina koji su činjeni u ime Bošnjaka, i da suosjeća sa žrtvama tih zločina, takav Bošnjak nije sposoban da osjeti svetost bošnjačke žrtve. Mi koji smo Božijom Voljom ostavljeni u životu, zaduženi smo da gradimo uspomenu na bošnjačku žrtvu, a prvi kamen u toj građevini mora biti kontinuirana distanca od Grabovice, Uzdola, Kazana…
Polovinom devetog mjeseca postala je aktuelna priča o monoetničkim suosjećanjima sa žrtvama zločina. Najednom se otkrilo da na komemoracijama prisustvuju samo vjerski i politički predstavnici naroda čije su žrtve, ali ne i naroda čiji su pripadnici počinili zločin. Budući da u agresiji na BiH nisu svi jednako stradali, Bošnjaci imaju najveći interes da im se žrtve pamte i da obavezuju političku stvarnost.
Žrtva u avlijskom krugu
Kultura pamćenja je primarni bošnjački interes. Ali, kulturu pamćenja je u bh. kontekstu jalovo graditi na separatističkim, monoetničkim pozicijama, jer ono što nema državne, dakle, multietničke atribute, skončava kao privatna stvar jednog naroda. Ako je, pak, kultura pamćenja rasprostrta na državni prostor, tada je bošnjačka žrtva obavezujuća za sve, kao i srpska i hrvatska. Nama, kao narodu koji je podnio najveće žrtve, ne smiju smetati žrtve iz srpskog i hrvatskog naroda, tim prije ako afirmacija sjećanja na srpske i hrvatske žrtve doprinosi pamćenju naših žrtava u okvirima bh. državne zajednice. Jednako pamćenje svih bh. žrtava istaklo bi razliku u stradalništvu, a time i moralnu superiornost bošnjačkog naroda.
S druge strane, pak, srpske i hrvatske žrtve imaju rezervno mjesto u velikodržavnim korpusima, tako da bh. srpstvo i hb. hrvatstvo ne moraju osjećati ambiciju da se sve bh. žrtve jednako pamte. Danas je bh. Srbima i hb. Hrvatima srodstvenija varijanta učlanjivanja svojih žrtava u velikodržavne mučeničke karavane, nego li promišljanja neke zajedničke bh. komemorije. Svesrpstvo i svehrvatstvo imaju uštimane hegemonističke magnetizme, dok s ove strane uopće ne postoji dugoročna strategija pamćenja bošnjačke žrtve, koje, dakle, u punom kapacitetu nema, bez pamćenja svih bosanskohercegovačkih žrtava.
Bošnjačka ambicija se, kao i u mnogim drugim slučajevima, svela na avlijski krug, valjda i u provincijalnom računu da bi pamćenje srpskih i hrvatskih žrtava moglo umanjiti dimenziju bošnjačkog stradalništva. Zapravo je suprotno: pamćenje svih žrtava, jednakom mjerom, može samo istaći genocidni kontekst u kojem je rođena bošnjačka žrtva. U tom kratkovidom strahu bošnjačka se žrtva tiče samo Bošnjaka, a čini se da postoji put da se tiče svih, podjednako. Da bi se to ostvarilo, Bošnjaci moraju činiti prvi korak, sve dok se ne probije dno srpskog i hrvatskog morala, e kako bi se na suosjećanje uzvratilo suosjećanjem. Pravo rečeno, Bošnjaci i nemaju drugog izbora.
Otvoreni poziv
Medijska i politička aktuelizacija priče o monoetničkim suosjećanjima sa žrtvama zločina, krenula je nakon što sam 7. septembra, dva dana prije obilježavanja 12. godišnjice zločina u Grabovici, bošnjačkim zvaničnicima uputio otvoreni poziv da prisustvuju ovoj komemoraciji. Da ne bih prepričavao ovaj kratki poziv, ovdje ćemo ga ponoviti:
– “Bošnjački zvaničnici konačno su dužni pokazati trajno suosjećanje spram nekoliko zločina koji su počinjeni u bošnjačko ime, a kojima je ukaljana svetost genocida nad Bošnjacima. Bošnjačka politika nema pravo očekivati da će iko suosjećati sa bošnjačkom žrtvom, dokle god bošnjački narod ne suosjeća sa žrtvama nekoliko zločina koje su počinili bošnjački izrodi.
Svaki zločin koji je počinjen u ime ma kojeg bh. naroda, prvo se tiče tog naroda, a tek onda naroda iz kojeg potiču žrtve. Dokle god se bh. narodi, preko svojih zastupnika, ne ograde od zločina počinjenih u ime srpstva, hrvatstva ili bošnjaštva, dotle će ih pratiti kolektivna odgovornost.
U Grabovici su u noći 8. na 9. septembar 1993. ubijena 33 hrvatska civila. Najmlađa žrtva bila je četverogodišnja Mladenka Zadro, a najstarija Marko Marić, rođen 1906. godine. Nema nikakvog opravdanja što dosad ni jedan bošnjački zvaničnik nije prisustvovao ni jednom komemorativnom obilježavanju ovog zločina. Svakog 9. septembra Bošnjacima je mjesto u Grabovici! Jer, Grabovica se više tiče Bošnjaka, nego Hrvata. Kao što bi se zločin u Ahmićima trebao više ticati Hrvata, nego Bošnjaka.
Upitat će neko: a zašto prvo Hrvati ne odu u Ahmiće, pa će i Bošnjaci doći u Grabovicu? Zato što Hrvati, a i Srbi, imaju rezervnu varijantu, a Bošnjaci nemaju, zato što Bošnjaci moraju prvi svjedočiti spremnost na suosjećanje, kako bi za sebe mogli tražiti isto.
Ako u petak, 9. septembra, bošnjački zvaničnici odu u Grabovicu i odaju poštu nevinim žrtvama bošnjačkog zločina, za očekivati je da bi i hrvatski zvaničnici došli u Ahmiće. Slavenski je običaj da se na žalosti ne poziva.”
Ovaj otvoreni poziv je 7. IX emitirala Federalna novinska agencija, a sutradan su ga prenijeli «Dnevni avaz» i «Jutarnje novine». U petak, 9. IX, kada je za 15 sati zakazana komemoracija u Grabovici, u «Dnevnom avazu» je izišao tekst u kome je delegacija Bosanske stranke najavila svoj odlazak u Grabovicu, dok su se o ovom pozivu pozitivno izjasnili i Amor Mašović i Sejfudin Tokić.
Mašović je rekao: «Bošnjaci svojim dolaskom u Grabovicu opet trebaju prvi iskoračiti kao što su to i do sada uvijek činili», a Tokić je rekao: «Ono što smatram važnim i presudno bitnim za budućnost BiH jeste prevazilaženje etničkog karaktera zločina i u tom kontekstu pogrešne logike žaljenja i poštovanja samo svojih žrtava».
Uprkos primjerenoj, dvodnevnoj promociji ideje da na komemoraciji u Grabovici prisustvuju bošnjački zvaničnici – tamo se nije pojavio niko. Izuzev delegacije Bosanske stranke, čiji opozicioni status ne možemo podvesti pod značenje – bošnjački zvaničnici.
Podoban poziv nepodobnog autora
Znakovito je gibanje političkog ambijenta nakon ovih događaja. Državni tv kanali su izvijestili da je u Grabovici održana komemoracija, ali su ovaj put odjednom otkrili da se tu nije pojavio niko od bošnjačkih zvaničnika. Pravo je čudo kako im to nije upadalo u oko u vrijeme kada je ovim frtaljem BiH vladala SDP-Alijansa. Mogli su i tada, a i sada, prozvati, recimo, Zlatka Lagumdžiju, jer je i on, k’o biva, Bošnjak. Po vještačkoj podjeli na bošnjačke ekstremiste i demokrate, valjda bi bilo prirodno da se upravo SDP-ovi tzv. Bošnjaci pojave na ovoj komemoraciji, jer, eto, njima haman ne smetaju te nacionalne razlike. Ali, niti je ideja za dolazak Bošnjaka u Grabovicu potekla od nekog intelektualca iz njihovog kvislinškog kruga, niti je iko od njih otišao u Grabovicu. Zato su državni tv kanali prešutali moj poziv, dakle, zbog moje nepodobnosti, a ne zbog poziva, iako su imali priliku da dan-dva prije afirmiraju i osnaže ovu ideju, te da utiču na dolazak bošnjačkih zvaničnika. Prešutkivanje poziva im nije smetalo da se poslije dobavežu te ideje i da je tumače kao kvalitetnu i poželjnu. To nam ukazuje da u našem društvu postoje obilježeni ljudi.
Jednako, ili gore, prošla je delegacija Bosanske stranke, koja je zapucala iz Tuzle, pet sati tam – pet sati vam, da bi joj se dogodilo da se njeno prisustvo u Grabovici na državnim tv kanalima tumači kao – stranačka promocija. Urednici državnih tv kanala su taj čin dobre volje srozali do poniženja. E, sad valja postaviti pitanje: a šta fali i promociji, ako je ta promocija u službi pomirenja, povjerenja, tolerancije, multietničnosti?! Da je u Grabovicu došao Lagumdžija bilo bi to tumačeno kao vrhunski demokratski čin. Umjesto da državni tv kanali ovakve iskorake izdignu na nivo općedruštvene vrline i koristi, oni ih tretiraju u ovisnosti od ideološke podobnosti. Neki ljudi i stranke imaju rezervirano mjesto pravednika i boraca za mir i toleranciju, pa makar ništa ne činili, a drugi, opet, rezervirano mjesto ekstremista, mudžahedina, vehabija, pa makar svojim primjerom, konkretno, svjedočili da su bolji i vredniji od ovih lažnih veličina.
Ka životu žrtve
Šteta je što se bošnjački zvaničnici nisu odazvali na poziv da budu u Grabovici. Mogli su svojim prisustvom ojačati moralni kredibilitet bošnjačkog naroda, jer bi se ispostavilo da Bošnjaci imaju snage, superiornosti, da se suoče sa zločinima činjenim u bošnjačko ime. Na to nisam ukazivao samo ja, već, evo, i nekoliko drugih Bošnjaka. Teško je vjerovati da desetine političara iz SDA ne čitaju novine, pa da u dva dana nisu zapazili ove pozive.
Novinari državnih tv kanala jedva su dočekali da u Grabovici ne bude ni jedan bošnjački zvaničnik. Zato su u utorak, 13. IX, u treći Dnevnik, pozvali lidera SDA Sulejmana Tihića, da ga o tome propitaju. Tihić je, i ovaj put, pokazao raskoš svoje (ili naše) zalutalosti. Na pitanje zašto nije bio u Grabovici, odgovorio je: «Da sam dobio poziv, išao bih u Grabovicu. Išao bih i bez poziva da sam znao za komemoraciju. Nisam bio obaviješten». Tihić nije mogao dati goru izjavu, jer se ispostavilo da laže, da ne zna, da ne vidi… Prvo, morao je znati da se na komemoracije ne poziva, jer je to stvar opće kulture. Drugo, pokazao je da ne zna za komemoraciju, a to znači da ne prati događaje i ne čita novine, a lider koji ne zna šta se oko njega događa, treba da radi neke jednostavnije poslove. Treće, bilo je potpuno jasno da Tihić petlja i laže, što je stvorilo mučan utisak, jer je ipak on, kakav-god, reprezent svih nas, a među nama je mnogo više čestitih i iskrenih ljudi. Napose, ključni dokaz da Tihić govori jedno a čini drugo ispostavio se u četvrtak, 15. IX, kada je u Uzodlu obilježena 12. godišnjica masakra nad 41 Hrvatom, a gdje također nije bio niko od bošnjačkih zvaničnika. Ako se već zglajzalo na Grabovici, popravni je mogao biti u Uzdolu. No, bošnjačka politika očito ne namjerava konkretizirati svoje estradno suosjećanje sa žrtvama nekoliko zločina koji su počinjeni u ime Bošnjaka. Taj sehardžijski provincijalizam, ta intelektualna i patriotska tupavost, ugrožava vitalne bošnjačke interese, koji su direktno ovisni od statusa bošnjačke žrtve.
Konačna je istina: Bošnjak koji nije spreman da osudi nekoliko zločina koji su činjeni u ime Bošnjaka, i da suosjeća sa žrtvama tih zločina, takav Bošnjak nije sposoban da osjeti svetost bošnjačke žrtve. Mi koji smo Božijom Voljom ostavljeni u životu, zaduženi smo da gradimo uspomenu na bošnjačku žrtvu, a prvi kamen u toj građevini mora biti kontinuirana distanca od Grabovice, Uzdola, Kazana… Tek tada, i tek tako, bošnjačka žrtva će imati pravo na dostojanstven život, u pamćenju i u opomeni.
Broj 154, 30. IX 2005.