Bosne nema bez Srba, a nema je ni sa Karadžićevim Srbima. Bosne nema bez pamćenja genocida nad Bošnjacima, a Karadžićevi Srbi genocid negiraju. Bosne nema bez uvažavanja bošnjačke moralne superiornosti, a Karadžićevi Srbi uopće ne računaju na Bošnjake u svojoj budućnosti. Zato je odluka Srpskog građanskog vijeća da istakne humanost Arifa Ahmetaševića – čin vrijedan našeg uvažavanja.
Šta bi se dogodilo da smo za svaku porušenu džamiju rušili po jednu crkvu, da smo za svakog ubijenog Bošnjaka ubijali po jednog jal Srbina, jal Hrvata, pa dok ne dotjeramo do posljednje crkve i posljednjeg nebošnjaka na slobodnim teritorijama? Eh, kad bi smo iscrpili resurse za osvetu, zapitali bismo se – šta ćemo sad rušiti i koga ćemo sad ubijati? Nas i naše bi i dalje ubijali i rušili, a mi bismo gledali o’klen je vedro.
Osveta se nije pojavila ni u zadnjim mislima zadnjeg Bošnjaka, ne zbog gore rečene logičke računice, već zato što mi nismo narod koji umije da misli i da čini zlo. Ta naša dobrohotnost proizilazi iz traumatskog historijskog naslijeđa, sedimentiranog u našim genima, jer mi nikad nismo bili u poziciji da ikoga osvajamo; vazda smo se borili da opstanemo, u okruženju koje smo vabili na mostove tolerancije. No, tolerancija nema isto semantičko značenja sa nas i za Srbe i Hrvate. Za njih je to nekakva riječ koja se spominje u međunarodnim dokumentima. Za nas je tolerancija – ključ za opstanak. To je kritična tačka na kojoj se mi razlikujemo od njih, i zbog koje naše osjećanje Bosne, u globalnim pravilima, ima šansu da nadživi i nadjača srpsko-hrvatske separatističke čeljusti. To, dakako, ne znači da ćemo uspjeti. Ali, mi nemamo drugog izbora.
Vrijedi tematizirati i sad prisutno uvjerenje kod mnogih naših ljudi da se mi možemo ispružiti koliko i Srbi i Hrvati; to je mentalna zaostavština Titovog vakta, u kome su Bošnjaci uživali formalnu ravnopravnost. Danas smo, pak, teški onoliko koliko nas ima, u fizičkoj, ekonomskoj, kulturnoj i svakoj drugoj vitalističkoj mjeri. Određeni smo i zapadnim islamofobičnim diskursima. Baš zato vrijedi realnim rezonima kultivirati naše ljude koji ne vide ko smo, gdje živimo, ko su nam susjedi, koliko možemo i šta smijemo, kako bi razumjeli da je tolerancija iskazana u vrijeme najtežih iskušenja naš najveći politički kapital, koji treba njegovati i umnožavati.
Preziranje osvete
«Neka Allah odluči šta će biti sa tim Gospodinom Bošnjačkim koji eto četnicima oprašta što su mu ubili dijete. Ja vjerujem da je on jedini takav Bošnjak i da će na ovom jednom slučaju ostati» – napisao je izvjesni Emir, na jednom našem internet sajtu, komentirajući vijest da je Srpsko građansko vijeće predložilo Internacionalnoj ligi humanista da svoje najviše priznanje Povelju humanosti dodijeli Arifu Ahmetaševiću, a zbog njegove izjave na televiziji da je kao borac ARBiH više puta bio u prilici da se osveti nad zarobljenim srpskim vojnicima, ali da je znao kako oni pojedinačno nisu krivi za ubistvo njegove kćerke Edine (23) u zločinu na tuzlanskoj Kapiji.
SGV je u svome otvorenom prijedlogu, između ostalog, napisao: «Riječi Arifa Ahmetaševića konkretno su svjedočanstvo činjenja dobra uprkos zlu, i javnog propagiranja tolerancije uprkos nanesenom bolu. Tolerancija i humanost ne pripadaju samo deklaracijama, već mnogo više životu i običnim ljudima. Stoga smatramo da je iznimno važno istaći pojedince koji su uprkos najvećoj porodičnoj tragediji imali snage da odole zovu osvete, i da to javno saopšte, kao svoju i opštedruštvenu vrlinu. (…) Kao pripadnik specijalne jedinice u Armiji RBiH bio je na frontu u više navrata u prilici da sprovede osvetu nad zarobljenim srpskim vojnicima. (…) Dodjeljivanje Povelje humanizma Arifu Ahmetaševiću bi afirmisalo vrlinu mnogih običnih ljudi koji su pretrpjeli najveću ovozemaljsku bol, ali su uprkos tome ostali – ljudi i humanisti.»
Saopćenje SGV-a pojavilo se nekoliko dana nakon obilježavanja desete godišnjice genocida u Srebrenici. Moglo se objaviti i deset dana prije, ili poslije, ali je objavljeno baš tad, s jasnom porukom da među Srbima postoje ljudi koji cijene bošnjačku toleranciju, kao duplu suprotnost od onoga što su Srbi činili u Srebrenici. Kažemo – duplu – jer Bošnjaci nisu ubijali ni kada su bili ubijani, a Karadžićevi Srbi su ubijali iz patološkog zadovoljstva i transgeneracijske ambicije da namire sulude račune za Kosovski boj. S jedne strane imamo Karadžićevog Srbina koji ubija nedužnog čovjeka koji mu ništa nije skrivio, a s druge strane imamo naše Arife Ahmetaševiće koji, prvo, ne ubijaju nikog, a drugo, i kad im Karadžićevi Srbi ubiju dijete, opet ne ubijaju nikog, jer znaju da pojedinac nije kriv za zlo koje je u njegovo ime počinjeno. Jednako tako, kao što Karadžićevi Srbi danas ponavljaju zločin negiranjem zločina, tako se Arif Ahmetašević ne stidi svoje tolerancije, smatra je vrlinom, čim je pred tv kamerama saopćava u vidu sljedeće izjave: «Bio sam pripadnik Armije RBiH, jedne specijalne jedinice. Imao sam mogućnost osvete poslije tri mjeseca od ubistva moje kćerke, ali nisam mogao to učiniti, jer više mi nije radilo srce, nego je preovladao razum. Oni koji me sada gledaju, i koji su bili sa mnom, znaju da je to tako.»
Arif je, kako je poslije pričao, u više navrata sprovodio zarobljene četnike, ali mu je na pameti bilo da taj što ga sprovodi nije onaj koji mu je ubio kćer. Osveta mu jeste naumpadala, kaže, ali je osjećao da bi se osvetom izravnao sa onima koji su mu ubili kćer, a koje je prezirao. Imao je osjećaj da bi time oskrnavio svetost žrtve. Jer bošnjačka žrtva je, kao i jevrejska u holokaustu, sveta po svojoj nevinosti, i posve je logično što su Bošnjaci prezirom maksime «oko za oko, zub za zub» štitili svetost svoje žrtve. Da su uzvratili istom mjerom, a što je bila intencija Karadžićevih i Bobanovih zločinaca, bošnjačka bi žrtva izgubila svetost i utopila se u kružni klanac osvete. Zbog bošnjačke tolerancije, te nadljudske moći da se odoli zovu osvete, bošnjačka žrtva izrasta u moralni svjetionik bh. budućnosti.
Bošnjačka tolerancija tako nije mogla dobiti veće priznanje, nego da sami Srbi, koliko god bili malobrojni u SGV-u, u dane komemoracije u Srebrenici, objave svoju pohvalu jednom Bošnjaku koji simbolizira tu razliku između nas i njih.
Tragedija i tolerancija
U odnosu na činjenicu da svi ranjeni Bošnjaci liče na Arifa Ahmetaševića, kao štetna neistina djeluje misao ovog Emira koji kaže: «Ja vjerujem da je on jedini takav Bošnjak i da će na ovom jednom slučaju ostati». Jer, barem je pola miliona Bošnjaka izgubilo nekog svog, barem ih se pola moglo osvetiti na nedužnom Srbinu ili Hrvatu – a nije ni jedan! Arif zato nije jedan, i usamljen, već je on paradigma svih drugih Bošnjaka koji su imali snagu da se ne svete, i da time štite svetost naše žrtve.
Na žalost, Emir nije jedini koji je u komentarima na ovu vijest iskazao nerazumijevanje najvećeg bošnjačkog kapitala. Izvjesni Mujo piše: «U ovom slučaju srbsko građansko vijeće daje priznanje zbog pokazatog humanizma, međutim oni nemaju nikakvog rekorda i historije na polju humanizma, oni su šampioni na polju genocida, oni sad glume tu neku Mariju Tereziju ili neke borce za humanizam i pravdu». Očito je da Mujo uopće ne zna šta je to Srpsko građansko vijeće, čim misli da je ova organizacija – šampion genocida. Bošnjak koji se sebe smatra politički pismenim, morao bi znati da je SGV sve ove godine bio jedini razlog zbog kojeg svi Srbi nisu bili Karadžićevi podanici. SGV je bio i ostao suprotstavljen genocidnim idejama. SGV je mobilizirao Srbe u Armiju RBiH, od koji su mnogi i poginuli boreći se za jedinstvenu BiH. Koliko god Srbi iz SGV-a bili malobrojni u odnosu na onaj broj Srba koji je postao talac Karadžićeve politike, nama bi to srpsko prisustvo u bh. patriotizmu moralo biti golemo, i značajno, jer svjedoči da bh. ideja nije samo naša – muslimanska. Otud bi Mujo morao znati da SGV ima moralno pravo da progovara u ime bh. patriotizma, jer je u grdnim vremenima ostao uz Bosnu i Hercegovinu. Ova organizacija nema nikakve veze sa kritičnom masom srpstva koje je suprotstavljeno istini o agresiji i genocidu. To da li je SGV mogao nešto više, otvorenije, odlučnije, stvar je nijansi. Bitna je činjenica da srpstvo SGV-a nije srpstvo Radovana Karadžića i Republike Srpske. Srpstvo SGV-a je bosansko srpstvo.
Na žalost, ni Abdulkerim u svome komentaru nije razumio karakter SGV-a, a ni težinu prijedloga kojim Srbi nagrađuju bošnjačku toleranciju. Abdulkerim piše: «Ovo mi smrdi na ono: Svi su činili zločine!, ali eto, sada ima jedan koji to nije iako je mogao, pa ćemo njega nagraditi. To je srpska podvala!» Osman je uputio sličan komentar: «Ovo se meni čini da stvarno vlasi nisu krivi, oni su samo povlačili obarače… Lud i dalje ostaje lud».
Kakve veze ima sve to sa namjerom SGV-a da se istakne «vrlina mnogih običnih ljudi koji su pretrpjeli najveću ovozemaljsku bol, ali su uprkos tome ostali – ljudi i humanisti». A ko je to ovdje, u Bosni, trpio «najveću ovozemaljsku bol»? Nisu valjda srpski civili?! …Izuzev od Karadžićevih granata kojima su ubijani u Sarajevu, Tuzli, Zenici. Čija su to djeca ubijana, čije majke? Ko je vodio rat protiv civila? Logički je jasno da se sintagma «najveća ovozemaljska bol» odnosi na žrtve Karadžićevih zločina, jer ta logika proizilazi ne samo iz istine o genocidu i agresiji, već i iz konteksta u kome se tretira Arifova tragedija i tolerancija.
Među komentarima na vijest da SGV želi nagraditi Arifa Ahmetaševića nije se pojavio ni jedan Bošnjak koji bi to podržao, pravilno shvatio, ili se pak suprotstavio mišljenjima koja sataniziraju takvu nakanu. Svi su inicijativu SGV-a shvatili kao podvalu onih koji su šampioni u genocidu.
Prirodni partner
Izgleda da smo toliko izranjavani i traumatizirani da više ne možemo razumjeti ni kada neko želi istaći naše vrline. U svemu prepoznajemo zavjeru. No, ne treba za to kriviti Emira, Muju, Abdulkerima i Osmana. Oni reagiraju posve prirodno, jer više nikome ne vjeruju. Nisu oni krivi što ih je genocidna stvarnost svela na instikte opreza. Kriva je ta stvarnost, koju nismo mi kreirali, a koja je našu dobrotu, otvorenost, ljubaznost – nasadila na kolac. Zato više ne vjerujemo ni kada nam darove donose.
Dobro je, pogotovo za nas, njegovati sumnju prema svemu i prema svakome. Stvarnost nas je takve istesala. No, nije baš sve na ovome svijetu okrenuto protiv nas. Ne možemo opstati sami, trebaju nam saveznici, koji cijene i poštuju našu dobrotu. Njih je malo, treba ih uočiti i njegovati. Zato nam je potreban oprez prije nego što olahko presiječemo riječ.
Konkretno, odluka SGV-a da istakne toleranciju i humanost Arifa Ahmetaševića – čin je vrijedan našeg uvažavanja. Bosne nema bez Srba, a nema je ni sa Karadžićevim Srbima. Bosne nema bez pamćenja genocida nad Bošnjacima, a Karadžićevi Srbi genocid negiraju. Bosne nema bez uvažavanja bošnjačke moralne superiornosti, a Karadžićevi Srbi uopće ne računaju na Bošnjake u svojoj budućnosti. Zato je bosansko srpstvo naš prirodni partner.
Broj 150, 5. VIII 2005.