Bošnjačka politika nije učinila ništa da ustanovi instituciju pamćenja genocida nad Bošnjacima, i da time iskoristi futuristički potencijal memorije, onako kako su to učinili Jevreji. Memoriju genocida možemo graditi i mi, parcijalnim projektima, ali to nije onaj kapacitet koji nam je potreban da sve svoje Srebrenice stavimo u funkciju bh. budućnosti. Moglo bi nam se dogoditi da već iduće godine Srebrenica postane samo fraza, a ne obavezujući sadržaj u bh. stvarnosti.
Obilježavanje desete godišnjice genocida u Srebrenici protiče bolje nego što smo to kao narod zaslužili. Rezolucije Senata i Kongresa SAD, nekih evropskih zemalja, potom gužva koja se oko Srebrenice događa u Srbiji – ubjeđuju nas da je Srebrenica bitna i za druge, a ne samo za nas. Valjda su na tom talasu i Bošnjaci razumjeli da bi se trebali aktivnije zainteresirati za Srebrenicu, kad se već toliki svijet zanima za najveći genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
Dakako, deseta godišnjica je povod da se o Srebrenici govori sa pijetetom, ali nas taj govor vrti u krug, i ne nudi nam mogućnost daljeg promišljanja budućnosti pamćenja. Život tragedije, ako je život, pulsira životom i nameće dinamične aspekte mišljenja, kreiranja, planiranja. Živjeti tragediju Srebrenice znači prihvatati je kao živi organizam, koji treba da posluži prvo nama, ali i svima drugima koji prihvataju univerzalno značenje ljudskog patništva. U prvi mah izgleda bogohulno napraviti distancu od frazeologije kojom se, uglavnom, ovih dana govori o Srebrenici. No, mi smo u čvrstom ubjeđenju da Srebrenica ne smije da ostane i postane fraza, već da mora da izraste do imperativa kreativne invencije, kao što to biva svaki kvalitetan život. Srebrenica mora steći ambiciju života, planiranja, osmišljavanja, produbljavanja, usavršavanja… Onako kako gledamo, recimo, svakog kvalitetnog studenta, i kako zamišljamo njegovu akademsku budućnost, tako trebalo gledati Srebrenicu. Jer, trebalo bi da je Srebrenica danas tek na početku svoga besmrtnog puta, kao što je to prije koju deceniju bio holokaust nad Jevrejima. Srebrenica je projekat za temelje na kojima treba da izraste bosanska i bošnjačka kuća. Da nije bilo holokausta, u njegovim moralnim, političkim i kulturološkim refleksijama, danas ne bi bilo jevrejske države. Jednako tako, ako ne bude Srebrenice, u punim kreativnim kapacitetima kojima ovu tragediju treba pamtiti i kao opomenu nametati nama i Svijetu, neće biti ni Bosne, ni Bošnjaka. Stoga je Srebrenica tačka sa koje počinje bh. budućnost. A evo i zašto…
Kultura memorije
Postoje dva puta kojima se sa dejtonske raskrsnice može račvati vrijeme u našoj zemlji. Debelo su nam još uvijek otvoreni i nestanak i opstanak. A opstanka nema bez pamćenja genocida, kao političke kategorije, baš onako kako su to činili, i čine, Jevreji. Zasad, mi odveć nestajemo biološki, ekonomski, kulturno, politički… Naši ljudi se raseljavaju, organizirano, planski, i još bi se više raseljavali kad bi svi imali para da uplate kartu za preseljeništvo. Preseljavanje Bošnjaka je postao pravi biznis. Ekonomski smo poklopljeni, postajemo hamali i tamo gdje jošte mislimo da smo u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Nametnuta nam je okupaciona kultura, jer se naše vrijednosti minoriziraju, ignoriraju, pa i sataniziraju. Logično, jer onaj ko ima ekonomsku moć, taj kroji i kulturu, obrazovanje, redizajnira kolektivnu misao. Zato kritična masa našeg naroda dušu filuje šumadijskim otrovima. Politika je logičan uzročno-posljedični slijed ovih strujanja. Odrođeni od naroda, od socijalnih patnji, posvađani sa vizijama i pameću – bošnjački političari su samo dno na našoj ljestvici poraza i poniženja. Pošto su fotelje prihvatali kao ćaćevinu, a vlast kao manifestaciju svojih kičerajskih afiniteta, logično je što su izgubili bitku za narod, tako da danas postaju marionete koje tumaraju po diktatu onih koji imaju kapital, koji imaju medije, koji u svome kompjuteru drže naše mozgove. Od takve politike koja je sama sebe uhapsila – svojom gramzivošću – teško je išta očekivati.
Politika plitkoumne grabeži ne može razumjeti sofisticiranu kulturu memorije genocida, iz koje proizilaze i otvaraju se političke i kulturne koristi?! Pa ta politika za ovih deset godina nije imala invencije ni da pronađe neku pećinu, da je metne usred Sarajeva, i da kaže – e, evo, ovo je spomenik civilnim žrtvama u najdužoj opsadi jednog grada u evropskoj historiji, dužoj od opsade Lenjingrada! Dosadašnja postignuća izgradnje memorije prema genocidu u Srebenici ni po čemu ne mogu smatrati djelom bošnjačke politike, jer su se bošnjački funkcioneri uglavnom u Srebrenici pojavljivali kad bi čuli da će tamo biti kamere, da ih uslikaju, za prikazivanje familiji, komšiluku, a možda i biračkom tijelu. Sjećanje na Srebrenicu građeno je kvalitetnom organizacijom nekoliko srebreničkih udruženja koja su i u vrijeme sveopće tišine, prije nekoliko godina, insistirala na pamćenju. Moralni konflikt koji je na Zapadu izazvalo saučesništvo UN-a i Holandskog bataljona u genocidu u Srebrenici, te pokušaji iskupljenja, pomogli su nakani ovih srebreničkih udruženja da Srebrenicu uvrste u registar civilizacijskih pojmova. Da nije bilo te istrajnosti, teško da bi bošnjačka politika dobacila dalje od Marindvora, samim tim što nije imala šta ni dobaciti, jer se nikad strateški nije bavila Srebrenicom, i njenim futurističkim potencijalima. A vala, nije se bavila ni genocidom nad Bošnjacima, u onom smislu u kome bi stradanje Bošnjaka moralo biti primarni pojam u svim sferama života i rada. Konkretno…
Umjetnička svjedočanstva
Zašto dosad nije ustanovljen, izgrađen i otvoren Muzej genocida nad Bošnjacima? Postoji dostatna historiografska građa koja bi u ovom Muzeju svjedočila o periodičnom ponavljanju «istrage poturica». Bošnjačka vlast je dosad mogla lijevom rukom izdvojiti pare za tu namjenu i ustanoviti takvu instituciju. Zašto, onda, nije? Pa vjerovatno ti fićfirići misle kako bi se mogli štogod zamjeriti svojim koalicionim partnerima, pa zapadnim vladama, koje u kojekakvim “komisijama za istinu i pomirenje”, u podmetanju laži o građanskom ratu, vide mjeru moralno-političke podobnosti. A bošnjačkom je funkcioneru stalo da bude podoban, tako je naviknut u komunizmu, stalo mu je da sjedi tu gdje sjedi, a kako će sjediti ako ne bude na liniji novog centralnog komiteta?!
Ili, idemo dalje… Zašto dosad bošnjačka politika, preko svojih institucija, nije ustanovila ni jedan natječaj za umjetničko djelo o Srebrenici, ili ma kojem drugom bošnjačkom stratištu? Ako sami ne znaju, trebali su pitati umjetnike iz bošnjačkog kruga, i saznati nešto o potencijalu umjetničkog svjedočenja tragedije. Jer, da nisu Jevreji snimali filmove, otvarali muzeje, pisali knjige o svome stradanju, malo bi ko danas suosjećao sa brojkama. Samo umjetnost ima snagu da kroz vrijeme i prostor prenosi osjećaje i budi suosjećanje. Statistika, ma koliko tragična, nema tu moć. Recimo, Pikasova «Gerinka» je nastala u spomen na 1.650 žrtava, ali preko te slike čitav svijet danas zna za Gerniku. Kod nas su, pak, samo dva ili tri slikara likovno doživjela Srebrenicu, i to više zbog svog moralnog osjećanja, nego zbog afiniteta ili podrške sredine, budući da sredina, kao i bošnjačka politika, preferira slike sa šarenim cvijećem i mesinganim ramovima. Što će im scene genocida u kancelarijama, da prepadaju bezbrižan i zagubljen svijet?!
Pošto bošnjačka politika nije ništa učinila na umjetničkom pamćenju genocida, dogodilo se da jedva formalne grupe bošnjačkih intelektualaca prekinu to očekivanje da će neko odozgo, koje za to izabran i plaćen, misliti na našu budućnost. Dogodilo se da internet sajt iz Njujorka Bosnjaci.net, koji okuplja desetak bošnjačkih intelektualaca, pokrene prvi natječaj za kratku priču o Srebrenici. Stiglo je preko 70 priča, od kojih je barem desetak izuzetnih. Pošto će natječaj postati tradicionalan, i pošto će se tematski otvoriti i za sva druga bošnjačka stratišta, ali i genocide, za nekoliko godina ćemo dobiti literarnu hrestomatiju o stradanju Bošnjaka. Ta vrijednost nema cijenu. Ovaj projekat, kao i mnogi drugi koje zasad nismo dosegli, lakše bi se i dinamičnije realizirao u institucijama sistema, pa i zato što su, recimo, članovi žirija morali na kašičicu skupljati donacije za nagrađene, umjesto da se takav fond, za takav interes, podrazumijeva. Jedan internet sajt, koji radi na dobrovoljnoj osnovi, nije adresa za realizaciju projekata od nacionalnog značaja. Ali, mora, prinuđen je, jer bošnjačka politika za to nema sluha, a bogme ni vremena, od silnih glumatanja svog povijesnog k’o biva značaja.
Planiranje pamćenja
Bošnjačka politika bezbeli misli kako su Rezolucije koje su usvojili Senat i Kongres SAD došle ‘nako, same od sebe, zato što Amerika nema pametnija posla nego da osuđuje genocid u Srebrenici. Otkud onda već mjesecima srbijanski ministri putuju po Americi u pokušaju da izlobiraju blokadu ovih Rezolucija?! Vjerovatno ni jedan bošnjački političar nije imao pojma da grupa Bošnjaka u Americi u konspiraciji, već šest mjeseci, raznim kanalima lobira američke senatore i kongresmene da usvoje Rezolucije koja trasiraju američku politiku na Balkanu. Nakon vijesti o usvajanju Rezolucija u SAD nismo ugledali izjavu ni jednog bošnjačkog čelnika. Ili nemaju šta reći, jer ne razumiju otkud se to nešto zbilo bez njihovog znanja i učešća, ili im je povrijeđena sujeta što ne mogu oni sad izaći pred narod i kazati: ovo je naše djelo.
Lobiranje za Rezolucije u američkom Senatu i Kongresu svjedoči da bošnjački intelektualci više ne vjeruju u bošnjačku politiku, jer je smatraju onesposobljenom i lihvarskom. Na tu politiku se još jedino mogu osloniti funkcionerske sekretarice, zbog parfema. No, to nije dobro, jer politika ima institucije, kakve-takve pare, kontakte (koje ne koristi) i uticaje. Memoriju genocida možemo graditi i mi, parcijalnim projektima, ali to nije onaj kapacitet koji nam je potreban da sve svoje Srebrenice stavimo u funkciju svoje budućnosti. Stoga treba pothitno tražiti rješenja za uključivanje bošnjačke politike u strateško planiranje marketinga tragedije, kao političkog pritiska koji treba da nam omogući mir, sigurnost i prosperitet. U protivnom, moglo bi nam se dogoditi da Srebrenica postane samo fraza, a ne obavezujući sadržaj u bh. stvarnosti. Količina i kvalitet pamćenja genocida nad Bošnjacima srazmjerni su količini i kvalitetu bošnjačke i bosanske budućnosti.
Broj 148, 8. VII 2005.