Samo umjetnost ima snagu da putuje kroz vrijeme i da istinu približi budućnosti. Samo umjetnost može izazvati suosjećanje, potaknuti emocije, obavezati na sućut te od nekoga ko nije bio sudionik neke tragedije stvoriti svoga misionara, koji će pronositi istinu o nekom i nečijem bolu, o nekoj i nečijoj tragediji.
Tragedija na Kapiji čini dio tuzlanskog identiteta. Budući da je identitet kulturološka kategorija, da nastaje i pulsira na osnovu kulturnih tragova, nužno je i tuzlansku Kapiju u tuzlanskom identitetu čitati kroz umjetničke i druge dokumentarne tragove koji su ostavljani u proteklih deset godina.
Šta je uticalo da Kapija postane inspiracija za mnoge umjetnike, ali i mnoge amatere, učenike i obične građane koji su ostavljali pisane, muzičke i likovne tragove o ovoj tragediji? To je bez sumnje činjenica da je – na jednom mjestu – granatom ispaljenom sa Ozrena ubijen 71 građanin čija starosna dob nije prelazila 22 godine života.
Činjenica o masovnom zločinu, o mladićima i djevojkama koji su ubijeni u radosti druženja, dobija time karakter zločina nad zločinima, jer se masovni zločin na Kapiji ispostavlja kao vrhunac monstruoznosti. Eto, u Sarajevu je ubijeno, prema podacima iz knjige Nedžada Ajnadžića, oko 2.000 djece, ali ova ubijena djeca do danas nemaju zajednički spomenik, niti se tom razasutom zločinu posvetila ikakva kulturološka pažnja, koja bi zločin nad sarajevskom djecom utkala u identitet Sarajeva. Zašto? Zato što su sarajevska djeca ubijana cijelim tokom trajanja najduže opsade jednog grada u evropskoj historiji, duže od opsade Lenjingrada, ravno 44 mjeseca.
S druge strane, Kapija – kao masovni zločin nad mladošću jednog grada, svojom koletivnom strahotom vapi za svjedočenjem i pamćenjem. Jednako tako, Bratunac je imao oko 7.000 žrtava, ali se tragedija ovog grada ne obilježava kao genocid u Srebrenici, kada je za dva dana ubijeno preko 10.000 ljudi. Sve ovo govorimo kako bismo ukazali da je masovni zločin nad tuzlanskom mladošću bio rodno mjesto inspiracije da se o tom zločinu svjedoči i opominje – knjigama, pripovijetkama, pjesmama, kompozicijama, pozorišnim i baletnim izvedbama, likovnim stvaralaštvom, fotografijama, ali i arhitekturom, koja je zasad u Tuzli napravila najprimjerenije zdanje žrtvama jednog grada.
U tuzlanskoj kulturnoj baštini ne postoji pojam koji je kao tragedija na Kapiji inicirao stvaranje više kulturnih tragova, po kvanitetu, kao i po kvalitetu, ali, i ono što je posebno bitno – tragova koji su razasuti po svim rodovima i vidovima duhovnog stvaralaštva. Mi možemo, recimo, Lederov Most s kipovima pronaći u poeziji tuzlanskih pjesnika, a pogotovo na platnima tuzlanskih slikara. Mi možemo tuzlansku Gimnaziju, Džindić-mahalu i druge tuzlanske krajeve i mahale pronaći u sevdalinkama, u stihovima i memoarskim zapisima, ali se ni jedan tuzlanski pojam kao što je to Kapija nije usidrio u toliko kulturoloških tragova, toliko umjetničkih rodova i duhovnih izraza, niti je uspio oko sebe okupiti toliki broj stvaralaca.
Ova činjenica nas upućuje na potrebu analitičkog sagledavanja kulturoloških čitanja tragedije na Kapiji, na izradu neke vrste monografije koja bi objedinila sve što je dosad u umjetnosti i u javnom prostoru ostavljeno na temu tragedije na Kapiji. Prije ili poslije to će se dogoditi, jer je kulturološko čitanje Kapije odveć postalo dio tuzlanskog identiteta, dakle – kulturnog identiteta, i mi smo obavezni to znamenje štititi, čuvati, afirmirati, kao što činimo u odnosu prema svim kulturoloških znamenjima našeg grada. Ova obaveza da se kulturni tragovi o tragediji na Kapiji objedine i pretoče u monografski dokument, tim je prije obavezujuća što imamo dužnost da umjetničku istinu o najvećoj tuzlanskoj tragediji zavještamo budućnosti i generacijama koje dolaze.
Odveć je znano da samo umjetnost ima snagu da putuje kroz vrijeme i da istinu približi budućnosti. Samo umjetnost može izazvati suosjećanje, potaknuti emocije, obavezati na sućut i od nekoga ko nije bio sudionik neke tragedije stvoriti svoga misionara, koji će pronositi istinu o nekom i nečijem bolu, o nekoj i nečijoj tragediji. Samo zbog umjetnosti mi danas u punom humanističkom kapacitetu suosjećamo sa holokaustom nad Jevrejima, a kroz ta osjećanja nas vode filmovi poput filmova Život je lijep, Šindlerova lista, Pijanist, ili nas vode knjige, kao što je Dnevnik Ane Frank, ili djela mađarskog nobelovca Imre Kertesa. Umjetnost je ta koja dekodira poruku povijesti i šalje je kroz vrijeme.
Dokumenti jesu značajni, treba ih sakupljati i čuvati, ali ni dokumenti, ni statistički podaci, ne mogu prenijeti i kroz vrijeme tansponovati bol i osjećaje. Otuda trebamo biti posebno osjetljivi na kulturološke materijale koji su ostavljeni o tragediji na Kapiji, jer su ti materijali naša jedina šansa da u budućnost preselimo istinsku dimenziju boli koju je 25. maja 1995. godine osjetio naš grad.
Ovo kratko uvodno obraćanje nema ambiciju, niti je to moguće, da na skučenom prostoru navede sve kulturne tragove koji su ostavljeni o tragediji na Kapiji. Naš cilj je da tek ilustrativno ukažemo na činjenicu da se u kulturnom identitetu našeg grada pojam tragedije na Kapiji izvezao kao zasebna cjelina, te da ukažemo na potrebu cjelovitog, analitičkog, kulturološkog sagledavanja ove pojave.
Kao prvi momenat na koji bi trebalo ukazati, pored činjenice da masovni zločin nad tuzlanskom mladošću determinira tokove umjetničke inspiracije, jeste ukazivanje na zajedničko počivalište stradalih mladića i djevojaka. U vremenu neposredno nakon tragedije, kada se u agoniji strašne boli i šoka trebala donijeti odluka o sahrani ubijenih, a u vrijeme stalnih granatiranja sa Ozrena i Majevice, neko je imao vezionarsku ideju da se ubijeni pokopaju na jednom mjestu. Od 71 žrtve, 51 je ukopana na Slanoj banji gdje je ustanovljeno groblje, odnosno, mezarje stradalih na Kapiji.
Ovaj momenat je odredio da Tuzla i urbanističkoj i arhitektonskoj konfiguraciji dobije prostor koji će vremenom postati memorijalni komples u spomen na civilne i vojne žrtve rata, a što će se već vezati na memorijalni kompleks u spomen na tuzlanske antifašiste iz Drugog svjetskog rata. Prostor mezarja, odnosno groblja na Slanoj banji, čini tako zasebnu cjelinu u arhitektonskom identitetu grada, ali i biva u stalnoj doticaju sa kulturološkim čitanjima Kapije, jer memorijalni komples na Slanoj banji čini neraskidiv dio vizuelnih, fotografskih, filmskih i likovnih poimanja tragedije na Kapiji.
Drugi momenat koji je trasirao kulturološko pamćenje Kapije, i koji čini osnovicu za upoznavanje umjetnika sa dimenzijama ove tragedije, jeste knjiga o civilnim žrtvama rata Ubistvo svitanja, koja je predstavljena na prvoj godišnjici tragedije, 25. maja 1996. godine, i koja je time postala prva knjiga u BiH o civilnim žrtvama rata, pisana nekrološkim postupkom. Obrazac koji je primjenjen u toj knjizi, a to je da se o svakom stradalom napiše nekrološki zapis, da se njegov život pokuša predstaviti čitaocu, uz fotografije, primjenjen je poslije u više desetina bh. općina, koje su tim principom ostvarile knjige o svojim žrtvama. Tuzla je bila prva i u pamćenju svojih poginulih boraca, jer je već 1997. napisana knjiga Tuzlanski nekrologij, koja je takođe bila prva knjiga o šehidima i poginulim borcima jednog grada.
Mi smo dakle, kao grad, nepune dvije godine nakon završetka rata, imali u zasebnim knjigama urađene nekrološke zapise o svojim žrtvama, a godinu-dvije poslije imali smo i poputno definiran i uređen memorijalni komples u spomen na tuzlanske žrtve. Ovo je faktografska pozicija koja u identitetu grada živi bezmalo sedam-osam godina, i Tuzlaci memoriju svoga stradanja odveć žive kao svoju svakodnevnicu. Ono što je u mnogim sredinama još uvijek upitno, nedefinirano, što nema adekvatan komemorativni tretman, u Tuzli je odveć urađeno, i čini dio našeg identiteta.
Dakako, u profiliranju kulturološkog identiteta Kapije doprinijeli su brojna umjetnička djela, većeg i manjeg kvaliteta, ali i vanserijski stvaralački dometi, kakva je kompozicija Kapija Asima Horozića, koja je izvedena na brojnim evropskim pozornicama ozbiljne muzike, i koja je univerzalnim jezikom pronosila istinu o najvećem zločinu u povijesti Tuzle.
Prisjetimo se, najugledniji bh. književnici su godinama za 25. maj čitali svoje stihove pred Lederovom Ledom. Među njima su: Abdulah Sidran, Ivan Kordić, Nedžad Ibrišimović, Marko Vešović, Bisera Alikadić, Zlatko Topčić, i mnogi drugi, dok je Admiral Mahić napisao poemu o Kapiji.
U okviru komemorativnog obilježavanja 1998. godine su Nijaz Alispahić i Asim Horozić, u režiji Gradimira Gojera i koreaografiji Tončija Marinića, u Narodnom pozorištu Tuzla postavili poetsko-baletsku izvedbu pod naslovom Nadrastanje bola. Dvije godine poslije je avangardna grupa Galeb, u režiji i koreografiji Samira Mehanovića, izvela perfomans na Bahovu muziku. U više navrata je na komemoracijama gostovao Gudački kvartet Kamernog teatra 55, pod vođstvom maestra Dževada Šabanagića. Gostovali su i strani umjetnici, kao što je austrijska umjetnica Luisa Kloos koja je na Slanoj banji 1998. postavila instalaciju od staklenih vlakana.
Sve ovakve faktografske podatke vrijedilo bi složiti u poseban materijal. No, priča o tuzlanskoj Kapiji kao umjetničkoj inspiraciji se tu ne završava. Evo, i ove godine, mi imamo dva umjetnička djela koja se pridružuju korpusu umjetničkih dijela o tragediji na Kapiji. Grupa tuzlanskih muzičara je snimila pjesmu o Kapiji, snimljen je i spot, a tuzlanska pjesnikinja Ljubica Itebejac je objavila knjigu sa 71 nekrološkom pjesmom o 71 žrtvi, koju je izdalo Srpsko građansko vijeće. I godine koje dolaze nedvojbeno će bivati ispunjene umjetničkim čitanjima tragedije na Kapiji.
Naša je obaveza da primijetimo i zasad ilustrativno posvetimo pažnju ovoj pojavi, koja, kao što rekosmo, svjedoči da je kulturni identitet Tuzle u posljednjoj deceniji dobio dosad najsnažniji i najbrojniji korpus umjetničkih ostvarenja o jednoj temi. Idućih godina treba očekivati jednu seriozniju i temeljitiju obradu kulturoloških tragova o najvećoj tuzlanskoj tragediji.
Piše: Fatmir Alispahić
25.05.2005.