Poštivanje holokausta nad Jevrejima je apsolutni bošnjački nacionalni interes. Đilkoški pokušaj lidera bosanskih Jevreja i njegovih šegrta da u Sarajevu izmisle tzv. antisemitizam, i da jednog Bošnjaka moralno unište – ne smije nas pokolebati u obavezi da učimo od Jevreja, ugledajući se na njihovu kulturu pamćenja.
Ako nam je cilj bio da podstaknemo Bošnjake da od Jevreja uče kulturu pamćenja genocida, onda smo u tome uspjeli. Ni jedna poratna afera u svome središtu nije imala kulturu pamćenja. Po prvi put je priča o pamćenju top-tema. Ima se na tome zahvaliti intelektualnim prostitutkama u Sarajevu koje su pokušale poslije tzv. islamskog terorizma izmisliti i tzv. antisemitizam, ne bi li se dodvorili zapadnim donatorima koji posljednjih godina obilato plaćaju harange protiv izmišljenih neprijatelja. Njihovim zlom stvoreno je dobro, jer su poruke našeg teksta “Marketing tragedije” stigle do milijunskog auditorijuma.
Istočni borilački sportovi se zasnivaju na upotrebi protivnikove snage. Mi smo, Božijom voljom, upotrijebili njihovu medijsku nadmoć da podstaknemo Bošnjake na razmišljanje o egzistencijalnoj bitnosti pamćenja.
Historija: majka ili maćeha
Zašto je bilo neophodno u tekstu “Marketing tragedije” navesti primjere negiranja holokausta? Zato da bismo razumjeli šta se krije u odsustvu nacionalne volje da se zločin pamti, kao uvjet za život. Jer da Jevreji nisu imali moć, i da nisu bili tako odlučni da pamte, njihovu bi historiju pisali oni čija smo mišljenja ilustrativno naveli! To znači da danas ne bismo ništa znali o holokaustu. Ako se mi prema svojoj žrtvi ne budemo ponašali kao Jevreji prema holokaustu, našu će historiju pisati oni koji su nas ubijali. A u toj historiji neće biti genocida nad Bošnjacima. U najkraćem to je svrha ovih navoda koji su zloupotrebljeni za izmišljanje tzv. antisemitizma u Sarajevu i za zgrtanje donacija.
Temeljna iluzija koju moramo odagnati iz svojih glava, ako želimo pamtiti, i opstati, jeste naivni sentimentalizam prema historiji. Na svim relevantnim svjetskim univerzitetima, kao i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, uči se poststrukturalističko shvaćanje historije, po kome je historija samo tekst uslovljen faktorom moći. Hiljade knjiga napisane su u prilog tezi da ni jedna historija nije apsolutno vjerno ogledalo historijskog događaja, samim tim što ne operira sa zbiljom, već sa dokumentima, koje obično pišu pobjednici. To ne znači negiranje historije, ona je takva kakva jeste, ali znači razumijevanje njene genealogije. Raskid sa pozitivističkim shvaćanjem historije jeste bolan, u prvi mah neshvatljiv, ali nas nekoliko primjera lahko mogu uvjeriti da je historija nekome majka, a nekome maćeha.
U Svijetu je 27. januara obilježen Dan holokausta i 60. godišnjica oslobođenja Aušvica, u spomen na šest miliona ubijenih Jevreja. Civilizacija svoj moralni kompas navija prema iskustvu holokausta, da se više nikad i nikome ne ponovi. …Mada se ponavlja. Ali, da li će iko 13. februara obilježiti 60. godišnjicu masakra u Dresdenu, kada su Saveznici fosfornim avio-bombama ubili 200.000 njemačkih civila? Ovaj zločin nije relevantan za historiju, kao ni zločini u Hirošimi i Nagasakiju, gdje je stradalo 300.000 civila. U moralnoj memoriji civilizacije ne postoje zločini nad afričkim robovima, američkim indijancima, Kurdima, Vijetnamcima, Palestincima… Koga je briga za 800.000 civila ubijenih u Ruandi? Obilježava li iko smrt 500.000 iračke djece, ubijene sankcijama? Pa zašto bi ona neko pamtio zločin nad Bošnjacima?!! Pogotovo ako to ni sami Bošnjaci ne begenišu.
Žrtva genocida mora imati aktivan, kolektivni odnos prema historijskom tekstu o svome stradanju. Samo takav odnos može garantirati nastajanje i njegovanje vjerodostojnog i obavezujućeg historijskog teksta. Eto, pogledajte koliku je hampu u Sarajevu izazvao samo jedan tekst u čijem se frtalju problemski navode tuđa mišljenja o minimiziranju holokausta. Lider bosanskih Jevreja je momentalno osjetio dužnost da brani instituciju holokausta, pa makar i izmislio tzv. antisemitizam. Svi Jevreji čekaju k’o zapete puške, i zajedno sa svojim šegrtima pucaju bez razmišljanja, na svakog k’o se primakne drukčijem viđenju historijske istine. Bravo! A šta čine Bošnjaci kada im se na svakom koraku negiraju žrtve, ali i pravo na pamćenje? Ko je reagirao kada su iz udžbenika izbačene rečenice o agresiji i genocidu? Reagira li iko na tu genocidnu redukciju istine o bošnjačkom stradanju, u školstvu, na medijima, u svakodnevnici? Zašto Helsinški komitet tada ne podnosi krivične prijave?! Zar nam ovo nije dovoljno da razumijemo kako politička moć određuje historiju? Za razliku od Jevreja, mi nemamo ni sloge, ni moći, da se tome suprotstavimo, i zato smo na putu da ostanemo bez historijskog teksta o svome stradanju. Mi o tome uopće i ne razmišljamo, jer mislimo da historiju piše dobrota, iz dosade, a ne moć, zbog potrebe.
Velike patnje malih naroda
Za nas nema nikakve razlike između jevrejskog i bošnjačkog stradanja. Suština nije u ciframa, već u sistemskom ubijanju civila čiji je jedini grijeh što ne pripadaju “odabranom narodu”. No, ovo je poređenje opasno. Jevreji ne dopuštaju da pod pojam holokausta stane iko drugi. Ne dopuštaju to ni protektori koji nam kroje stvarnost. U “Regionalnom glasniku za promociju međuetničke tolerancije” (15. VIII 2004.), u temi “Jezik mržnje”, stoji ova rečenica: “Svako poređenje Aušvica i Omarske je neozbiljno i neodgovorno, a za proces pomirenja i širenja duha tolerancije na ovim prostorima štetno i opasno”. Reakcija se odnosi na mišljenje iz jednih sarajevskih novina da bi – “Omarsku trebalo zaštititi kao Aušvic”. Dakle, eksperti za medije i toleranciju ovu inicijativu smatraju “jezikom mržnje”. Jezik tolerancije bi glasio: Omarsku treba zaboraviti. U istom glasilu piše i da našim žrtvama – “ne treba dodavati atribute bošnjačkog holokausta, jer holokaust je bio samo jedan”. Iz ovih ilustracija možemo prepoznati intencije protektorata u BiH, odakle se zaborav promovira kao društvena vrlina. To je ta politička moć koja nam piše historiju!
Povijest civilizacije je krcata zločinima, ali se samo na jevrejskom holokaustu učimo prepoznavati zločin. A kada ga prepoznamo, u vidu Omarske, recimo, onda nam nije dopušteno da ga pamtimo. Kakva je onda svrha memorije holokausta, kao ideje evropskog identiteta, ako nam ne služi da preduprijedimo zlo? Treba se pribojavati da bi ovo totalitarno promoviranje ekskluziviteta patnje, gdje su Jevreji jedine žrtve u historiji, moglo samo sebe obesmisliti, i urušiti, što bi bio neoprostiv grijeh prema žrtvama holokausta. Ekspanzija postkolonijalnog mišljenja, i razvoj komunikacija, legitimiraju velika patništva malih naroda, koji traže da im civilizacija prizna ista historijska prava kao i Jevrejima. Tražimo to i mi, Bošnjaci, muslimani. Negiranje našeg jednakog prava dovodi pod sumnju sintagmu da je zločin uvijek zločin, ma gdje se dogodio, i ma kome. Ispada da naša žrtva nije žrtva, jer nije jevrejska, i da zato mora postati žrtva urotničkog zaborava. Upravo bi se Jevreji morali potruditi da se holokaustu pridruže drugi genocidi, jer će se u protivnom holokaust konfrontirati istini, koja nema namjeru kapitulirati pred ekskluzivitetom jevrejske patnje. Interes svake žrtve je da se ogleda u instituciji holokausta. Samo tako holokaust može opstati kao uzor u kulturi pamćenje zločina.
Memorija holokausta kao bošnjački interes
U buri reakcija koje su uslijedile zbog pokušaja izmišljanja antisemitizma u Sarajevu bilo je nekoliko zanimljivih diskusija na bh. webovima. U jednoj je kazano, otprilike, da citiranje onih koji negiraju holokaust može štetiti Bošnjacima, jer tako sutra neko može negirati i genocid nad Bošnjacima. Ovi diskutanti uopće ne razumiju da je negiranje genocida nad Bošnjacima stvarnost, i da već trpimo rezultate ove zavjere. Oni misle da genocid nad Bošnjacima ima historijsku projekciju kakva je u našim glavama, a ne razumiju da naših glava neće biti za 50 godina, kada će ostati samo historija koja se piše danas. Otud je nužno suočenje sa činjenicom da postoje autori koji negiraraju holokaust, da bismo razumjeli opasnost koja prijeti našoj djeci ako ne budemo imali jevrejsku invenciju da svoje stradalništvo prihvatimo, i živimo, kao temelj svoga identiteta, te da se nagonski suprotstavljamo pokušajima negiranja genocida nad Bošnjacima. Pri tome valja znati da nismo ni prvi ni posljednji čija je istina pred historijom ostala kratkih rukava. Našu historijsku istinu neće stvoriti ni prihvatiti niko – bez nas samih.
Poštivanje holokauasta nad Jevrejima je apsolutni bošnjački nacionalni interes. Đilkoški pokušaj lidera bosanskih Jevreja da u Sarajevu izmisli tzv. antisemitizam, i da jednog Bošnjaka moralno uništi – ne smije nas pokolebati u obavezi da učimo od Jevreja, ugledajući se na njihovu kulturu pamćenja. Moramo poštovati i činjenicu da su američki jevrejski lobiji doprinijeli zaustavljanju genocidne agresije na našu zemlju. Sve to ne znači da se ne trebamo suprotstavljati pokušajima izmišljanja tzv. antisemitizma u našem narodu, pa makar ti pokušaji dolazili i od samih Jevreja, koji svetost holokausta zloupotrebljavaju za lokalne obračune. Samo poštivanjem memorije holokausta mi možemo razoriti ovu opaku klevetu, a njene gebelse smjestiti na smetljištu moralne pogani.
Broj 137, 1. II 2005.