Bosanska tragedija može postati svjetski relevantan pojam tek ako se o njoj snimi film u kome će se kroz dramu američkog građanina proturiti i bosanske patnje. Tako su to uradili Hrvati u filmu “Harisonovo cvijeće” u kome glavne uloge tumači holivudska glumačka elita. Napose, svi svjetski mega-hitovi o holokaustu nisu na hebrejskom, nego na engleskom jeziku. Proizvodnja historije ima svoje marketinške zakonitosti.
Historija je samo tekst čije je pisanje uslovljeno faktorom političke moći. Ko nema moć, nema ni priznatu historiju. Ako znamo ko je pisao historiju, znat ćemo i šta ta historija hoće. Iluzija je vjerovati da se historija piše sama od sebe, u nakani da pošteno predstavi događaje. Historija je proizvod sa političkom misijom. Može li bosanska tragedija biti pretočena u obavezujući historijski tekst? Zasad, ne. Politička, a time i historijska moć u rukama je onih snaga koje su zainteresirane da se bosanska tragedija zaboravi.
U bošnjačkoj politici uopće ne postoji razumijevanje prema bitnosti historijskog svjedočenja, koje se u multimedijalnoj realnosti najdjelatnije izražava kroz filmsku priču. Bošnjačka politika, uz to, uopće ne razumijeva historiju kao proizvod koji ima marketinški potencijal na političkom i futurističkom polju.
Stoga ćemo u ovom tekstu ilustrativno predstaviti sumnje u vjerodostojnost holokausta. Budući da Jevreji preko medijske industrije holokausta, a poglavito filma, drže Svijet u obmani o svome stradalništvu, kako bi abolirali cionistički imperijalizam i zločine, historički tekst se nameće kao temelj projekta. Predstavićemo i jedan hrvatski primjer, kao dokaz kako i male nacije mogu pametnim lobiranjem i ulaganjem od svoje historičke ambicije proizvesti svjetski filmski događaj.
Holokaust kao turistička atrakcija
Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu. Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje “istine” o holokaustu. Naučnici koji su pokušali zvaničnoj verziji suprotstaviti činjenice, brutalno su proganjani. Dr. Robert Faurison je jedva preživio batine koje je dobio od neke jevrejske bande. Ernes Zundel je napisao knjigu u kojoj je razobličio montirane sudske procese protiv nacista, a zauzvrat mu je spaljena kuća u Torontu. Izgorjela je i jedna knjižara koja je prodavala ovakve knjige. Mnogi autori su pretučeni, hapšeni, a nekima je oduzeto i kanadsko državljanstvo. Ove maglovite informacije nam tek ukazuju da ne znamo dovoljno o pokušajima nekih zapadnih autora da ospore “istinu” o holokaustu.
Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio šest miliona Jevreja. Primjerice, ovi autori navode tekst Simona Visentala iz časopisa “Books and Bookmen” (april, 1975.) u kome tvrdi da na njemačkom tlu nije bilo kampova smrti, te da su se masovne egzekucije gasom odvijale samo u Poljskoj. Oni navode da su “gasne komore” napravljene za turiste koji obilaze Aušvic. Američki stručnjak Fred Leukter je uzorke zidova ovih “gasnih komora” podvrgao analizi i nije pronašao hemijske tragove gasova za masovnu egzekuciju. On smatra da je “Aušvic lažna izložba i klimava turistička zamka”. U tom smislu analizira se navodno iznuđeno svjedočenje Rodolfa Hesa koji je izjavio da su njegovi ljudi mogli ući u komoru deset minuta poslije pogubljenja, te da su mogli pušiti cigarete. Budući da je gas “cikon-b” eksplozivan, te da je potrebno najmanje 20 minuta da se zrak pročisti, Hesovo svjedočenje je neutemeljeno. …Krematoriji su posebna priča. Zvanična historija tvrdi da su nacisti u roku od deset minuta kremirali tijela ubijenih, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno dva sata. Navodi se i da nigdje nije pronađena deponija pepela – “a od šest miliona kremiranih Jevreja bi se stvorilo makar jedno brdo šljake”. Ovi naučnici smatraju da je podatak o šest miliona ubijenih Jevreja obična laž, jer je na teritorijama pod nacističkom kontrolom bilo četiri miliona Jevreja, od kojih su dva miliona pobjegla u Rusiju. Navodno je stradalo tek 300.000 Jevreja, i to od posljedica tifusa i iscrpljenosti u konc-logorima. Ključni argument je navodni sporazum cionista i nacista o preseljenju Jevreja iz Njemačke, s ciljem formiranja Izraela, a zašta su bile zainteresirane obje strane. Sve drugo je predstava.
Ovdje smo samo ukratko naveli sumnje u vjerodostojnost historijskog teksta o holokaustu, a kako bismo ukazali na potencijal historije kao medija političke moći. Recimo, i da je istina na pola puta, ona se apsolutno razlikuje od priče o holokaustu koju je ustanovio historijski tekst, a potom u svijesti ljudi zapečatila filmska industrija.
Vukovar u američkoj drami
Za historijski i medijski tretman ratova na prostoru bivše Jugoslavije apsolutno je nebitno ko je koliko stradao, ko je agresor, a ko žrtva, bitno je jedino ko će imati više pameti i invencije da svoju “pravedničku” priču preobrazi u što više, što kvalitetnijih, medijskih izraza. Bošnjaci su, nesporno, najveće žrtve, ali Srbi i Hrvati imaju više filmova o svome navodnom patništvu. Oni su naštancali hiljade knjiga, preveli ih na svjetske jezike, razaslali na mnoštvo adresa, jer razumiju da od tog “dokaznog materijala” ovisi politički i pravni tretman ratnog perioda. Hrvati su u tome otišli najdalje, jer su uspjeli srediti da svjetska filmska elita snimi film o Vukovaru, a da poruka ne bude eksplicitna, već da bude upakovana u sladunjavu američku porodičnu dramu.
Naslov filma “Harisonovo cvijeće” (“Harrison’s flowers”), ni po čemu, pa ni po propagandnom materijalu, ne upućuje na ratnu dramu. Svjetske glumačke zvijezde Endi Mekdauel i Andrian Brodi (glavni lik u mega-hitu “Pijanist”) garantiraju da film ne može biti loš. …Fotoreporter, dobitnik “Pulicerove nagrade”, pristaje na svoj posljednji ratni zadatak, u istočnoj Slavoniji. Dolazi vijest da je poginuo, ali njegova supruga u to ne vjeruje, i ide ga tražiti. Radnja se premješta u Vukovar. Ona ga traži, i nađe. U međuvremenu reditelj hrvatske snage prikazuje kao uljuđenu vojsku, a srpske četničke horde kao barbare, koji hladnokrvno ubijaju civile metkom u čelo, kolju zarobljenike, siluju i ubijaju djevojčice. Četnička brutalnost ni u jednom filmu nije tako ubjedljivo prikazana kao u ovom. Čak ni Hrvati nisu napravili film sa tako ubjedljivim žigosanjem četničkog barbarstva. Ali, jeste Zapad, ne zato što Hrvate voli više nego Srbe, već zato što su Hrvati izlobirali i isfinansirali jedan pametan filmski projekat.
Film se mogao zvati i “Vukovar”. Ali, pametni Hrvati su razumjeli da zapadni gledatelj vukovarsku golgotu treba doživjeti kroz diskurs američkog građanina i njegove balkanske drame. Jer, ko bi uopće gledao film o Vukovaru? Samo Hrvati. Film o Harisonovom cvijeću gleda cijeli svijet, koji je u globalizacijskoj kolonizaciji naviknut da vrijednosti mjeri američkim diskursom. Patnja je samo relevantna ako je američka, i ako se kukumače na engleskom jeziku.
Drugi znakovit detalj je francuska produkcija filma, koja nije poletjela da ispriča priču o francuskom fotoreporteru. Projektanti ove filmske verzije hrvatske historije znaju da su veći anglofonski dometi, i da je američki junak ubjedljiviji od francuskog. Uz učešće svjetskih filmskih zvijezda stvoreni su optimalni preduvjeti da ovu filmsku priču vidi najširi, svjetski auditorijum.
Impresionira ta hrvatska strateška pamet koja je razumjela potencijal dobrog filma, a nadasve – marketinške modalitete i kolonijalne diskurse koji obezbjeđuju da što više ljudi u Svijetu vidi priču o Vukovaru i o četničkoj brutalnosti. Pojednostavljeno, ako nam je interes da nekad dobijemo film o Srebrenici, koji će gledati milioni ljudi, onda taj film ne smije biti naš, i onda ta priča mora biti ispričana kroz doživljaj američkog “nadčovjeka”, čije su “patnje” jedino validne u medijskom prostoru civilizacije.
Historija je proizvod
Ovu nužnost da se recepcija bosanske tragedije ostvari kroz američki diskurs, u Bošnjaka je jedino razumio Muhamed Šaćirbegović koji je onomad lobirao da neki američki reditelj pravi film o Bosni. U međuvremenu ne samo da nismo o tome razmišljali, već smo filmske storije o bosanskoj tragediji prepustili raznim uhljupima koji na izmišljanju građanskog rata, mudžahedina i pedera grade svoju srpsko-hrvatsku i svjetsku karijeru.
Film “Harisonovo cvijeće” vrijedi pogledati kako bi se uvjerili da jedna mala nacija može, ako zna i hoće, svoju nacionalnu priču prodati u svjetskoj ambalaži. Vrijedi pogledati i film Pijanist”, gdje se kroz dramu jedne jevrejske porodice mogu prepoznati paralele sa bošnjačkom tragedijom. Možda nam ovi filmovi otvore ambiciju. Možda razumijemo kako je filmska priča najjače oružje današnjice za etabliranje historijske istine. Jer, bez historije ne postojimo. A historija je samo tekst. …Tekst koji se proizvodi kao i svaki proizvod.
Broj 135, 1. I 2005.