“Umjesto dženaze imala si ‘sprovod’, umjesto vjerskog običaja imala si ‘trubu’” – napisano je u čitulji jednoj, valjda, Bošnjakinji, oko čijeg ukopa je izbila neviđena polemika među ožalošćenim porodicama, a što je “Dnevni avaz” u nastavcima objavljivao na stranicama čitulja. Ako su već ožalošćene porodice obesmislile žalost u namjeri da javno oljagaju suprotnu stranu, “Avaz” nije trebao pristati da bude tržišni poligon za promociju mahalskog mentaliteta. Ali, tada ne bi bilo ovog teksta…
Otkako postoji štampa u BiH, i otkako se izmodalo objavljivanje čitulja u pomen umrlim, nikada se na ovim tužnim stranicama nije vodila polemika. Sama pomisao o polemičkim tekstovima u formi čitulje djeluje nevjerovatno. Ko će s kim polemizirati? Kako, uopće, voditi polemiku jezikom sjete i poštovanja? Izgleda nemoguće, sve dok čitulja ne promijeni svoju svrhu, i dok ne postane oglasni prostor u koji se za pare može metnuti šta je kome volja.
Turbo-folk-mortis
Vrijedilo bi analizirati stilsku sličnost bošnjačkih čitulja sa onim kakve se objavljuju po Srbiji, te podvući oblike kukumakanja koji nemaju nikakve veze sa islamom. Odakle to neislamsko, srbijanersko doživljavanje smrti? Svakodnevno se možemo osvjedočiti u smisaonu raznolikost bošnjačkih čitulja. Raspon se prostore od islamske skromnosti, “posljednjeg selama”, “pozivanja Allaha dž.š da podari Dženet i vječni rahmet”, preko ateističkih “vječnih istina”, tipa “slava i hvala”, pa do paganskih naricanja koja bi se stilski mogla odrediti kao turbo-folk-mortis, a čiji estetski kod proizilazi iz koktela zbrčkanog od Cece, Džeja, “Vize za budućnost”, španskih serija, TV Pink, lavova i labudova na kapijama bošnjačkih huđerica, tv izvlačenja lotoa, sportskih prognoza, odnosno, svega onoga što okupira našu od bošnjaštva i od islama odrođenu stvarnost. Uzmite, u dokolici, i proanalizirajte stilsku raznolikost bošnjačkih čitulja. I na tome se mogu čitati ambisni rasponi naših duhovnih podijeljenosti.
Primjerice, majka jednog Bošnjaka koga je ubila mafija u Sarajevu, redovno ispisuje poruke dželatima i poručuje im da će se namiriti računi. Te poruke možemo čitati na različite načine, ali, osobno bih to pročitao kao – nepovjerenje u pravnu državu. Jer, da ova majka iole vjeruje u ostvarivost pravde u BiH, ne bi imala potrebu da iz svog bola, iz svoje nemoći i povrijeđenosti, poručuje dželatima kako će ih pravda ipak stići. Od koga? Od pravne države neće. Od nje, ranjene i bespomoćne? Neće. Čitulja se tako pretvorila u izraz nepovjerenja prema društvu u kojoj “pravna država” odveć služi samo za proganjanje tzv. islamskog terorizma.
Ili, 4. novembra je na čitavoj stranici “Avaza” osvanula čitulja u kojoj piše: “Od svega sam te mogla sačuvati, ali od zle sudbine nisam”. U potpisu: “Kleopatra, Balkanska proročica”. Ako se dobro sjećamo, ta Kleopatra je bila izvjesni Dušan Ilić, koji je umislio da je žensko, pa je godinama bio peder, da bi se podvrgnuo operaciji, i postao “žensko”. Od Dušice Ilić, na talasu yu propagande zbog prve promjene spola, pojavila se proročica Kleopatra. Danas, vidimo, Kleopatra ima toliko para da za čitulju zakupi stranicu “Avaza”, koja je oko hiljadu maraka. Sve od proročanstava. Kakva li je svrha proricanja ako “može sve”, ali ne može uticati na “zlu sudbinu”? Svejedno. Ovu čitulju vrijedi čitati i kao marketinšku poruku. U protivnom, bilo bi dovoljno samo: Kleopatra.
Mogli bi se tako, u nedogled, tumačiti kulturološki kodovi i duhovni afiniteti našeg čovjeka, koji kroz čitulje pokazuje prirodu svoga odnosa prema Bogu, životu, smrti, društvu i sebi. Mi ćemo se zaustaviti na jednom drastičnom slučaju koji se dogodio na stranicama čitulja u “Avazu”, a iz kojeg se, nadasve, može čitati moguća vjerska traumatiziranost tzv. mješovitih brakova, kao i anarhija mahalske duhovne skučenosti, koja je u stanju zaboraviti pijetet prema umrlom kako bi išćerala inad, javno, pred hiljadama ljudi koji se uveseljavaju ili zgražavaju nad tim ništavilom.
Između Fatihe i trube
Negdje krajem oktobra “Avaz” je bio krcat čituljama u pomen na neku mladu ženu, bošnjačkog imena i kršćanskog prezimena. Za razliku od familije ove mehrume, ili pokojnice, ko zna, mi nećemo pominjati ime, kako bismo sačuvali pijetet prema njenoj ličnosti. Sudeći po brojnim čituljama, osoba je bila poznata i omiljena. Ali, sedam dana poslije, uslijedila je polemika. Iz ovog ružnog prepucavanja izdvajamo dva rafalna pamfleta koja će čitaocima ukazati na razloge konflikta.
U “Avazu” od 1. novembra, na str. 64, objavljena je čitulja sljedeće sadržine: “Danas se navršava 7 tužnih dana kako nas napusti naša voljena kćerka rahmetli A. (Ibrahima) S. Drago dijete prošlo je sedam najtužnijih dana našeg života. Ali još je tužnija pomisao to što mi je zabranjeno i nije dozvoljeno da prisustvujem tvom ispraćaju. Umjesto dženaze imala si “sprovod”, umjesto vjerskog običaja imala si “trubu”. Tužno, drsko i bolno moja kćeri, od našeg bivšeg zeta B.P. (kršćansko ime i prezime)”.
Sutradan je na istoj stranici uslijedilo reagiranje prozvane strane: “U tvoje ime mama moja draga, se danas 7 dana nakon tvoje sahrane, sa velikim bolom, tugom a i sa ponosom zahvaljujem svima onima koji su te u životu, bolesti i sad u smrti cijenili, voljeli, pazili i poštovali, onima koji bi svoje živote dali za tebe i onima koji su ti posljednju želju – želju divne majke, voljene i jedinstvene supruge – ispunili. Ispratili smo te dostojanstveno i s time ispunili tvoju posljednju volju koju si povjerila svim svojim bližnjima. U tvoje ime mama moja draga opraštam, jer znam, svima onima koji su pokušavali, a nikad uspjeli, da ocrne lice i ime tvog voljenog, jedinog i iskrenog prijatelja i supruga. Kako u životu tako i u smrti. I sa sramom u srcu se obraćam osobi koja je nedužne roditelje i njihovo ime zloupotrijebila da bi prkosila posljednjoj volji i želji jedne divne i jedistvene preminule osobe MOJE MAJKE. Tvoja zauvijek ponosna i savjesna kćerka S.Š. (muslimansko ime i prezime, valjda udato)”.
Dakle, prvu čitulju pišu roditelji, a drugu kćerka od umrle. U prvoj roditelji nedvosmisleno tvrde kako im je zabranjeno da prisustvuju pogrebu, te da je suprug od umrle isposlovao tu zabranu i naredio nemuslimansku sahranu. Roditelji su htjeli dženazu, a ne zna se da li je to bila i volja umrle žene. Jer, da je to bila volja umrle, onda njeni roditelji ne bi krivicu svaljivali na zeta kojega se javno odriču kroz pridjev “bivši”. Poseban aspekt je što roditelji u nemuslimanskoj sahrani, na kojoj je umjesto Fatihe dominirala truba, vide tužniju činjenicu od gubitka kćeri. Dubljom analizom dolazimo da zaključka da je za roditelje gubitak djeteta nešto na šta se ne može uticati, ali da je karakter posljednjeg ispraćaja apsolutno u ljudskoj moći. Zato u gradaciji tu činjenicu roditelji stavljaju kao “tužniju pomisao” od suočenja sa smrću djeteta.
U reakciji kćerke od umrle ima mnogo velikih riječi, koje zagušuju moguću argumentaciju njenog stava. Ona tvrdi da je nemuslimanska sahrana bila posljednja volja pokojnice, koju se saopćila svojim bližnjim. Čudno je kako to isto nije saopćila i svojim roditeljima, čime bi se izbjegle ove neprijatnosti. Ne stiče se utisak da je umrla bila u lošim odnosima sa roditeljima, čim su roditelji toliko uporni u tvrdnji da je nemuslimanska sahrana rezultat samovolje njihovog bivšeg zeta. Kćerka od umrle je načinila i jedno nesmotreno ili svjesno nagrđivanje islamskih običaja, kada je napisala: “Ispratili smo te dostojanstveno”. U odnosu na predmet polemike, dženaza ispada kao antipod koji nije “dostojanstven”.
Kasno islam u dušu vam stiže
Nije naše da donosimo zaključke u ovom familijarnom sporu, iako je njegovo javno obznanjivanje dalo pravo svima da o tome javno prosuđuju. Prevashodno, kritiku upućujemo “Dnevnom avazu” koji je pristao da ovu blasfemiju metne na svoje stranice. Nikakve pare, i nikakva tzv. sloboda govora, ne bi smjele biti razlogom za rušenje pijetetnog digniteta na stranicama čitulja. U ovom slučaju, barem, nije teško uspostaviti granicu dobrog ukusa.
No, ako bismo se morali staviti na nečiju stranu, onda bi to bila strana “bivšeg zeta” i pokojničine kćeri, ne zato što smatramo da je njihov ateizam ispravan, već zato što vjerujemo da žena sa svojom udajom izlazi iz svoje familije i prihvata familiju i svjetonazore svoga supruga. Roditelji od pokojnice se tu uopće nisu trebali miješati, pogotovo ne tako što su krenuli da preko plaćenih oglasa u novinama pred bh. javnost iznose svoju povrijeđenost i da od smrti svoje kćeri stvaraju mahalsku aferu. Ako im je baš toliko stalo do islama i islamskih običaja, onda su o tome trebali misliti ranije, kada su odgajali dijete, i kada su mogli činiti da se njihova kćerka ne uda za nemuslimana.
Broj 132, 15. XI 2004.