Esej je objavljen u oktobru 2004., u povodu prve godišnjice smrti Alije Izetbegovića
Bošnjački narod je ostao bez svog prvog i posljednjeg nacionalnog vođe u povijesti, a Bosna i Hercegovina bez lidera svoje neovisnosti i svog prvog Predsjednika u historiji – Alije Izetbegovića. Liječnički konzilij Kliničkog centra u Sarajevu je saopćio da je Alija Izetbegović preminuo u nedjelju, 19. oktobra 2003., u 14,25 sati, u 78. godini života, od posljedica bolesti srca. “
Slabo zdravstveno stanje Alije Izetbegovića pogoršano je povredom koju je zadobio 10. septembra, kada je pri padu zadobio prelom četiri rebra i povrede glave. Nakon početnih komplikacija počeo se oporavljati, ali njegov organizam, iscrpljen dugogodišnjom bolesti srca, nije izdržao” – saopćio je liječnički konzilij.
Alija Izetbegović je pripremio naciju za svoj odlazak. Onako kako je on osjetio da je najbolje. S druge strane, postoje nebrojeni primjeri koji kazuju da bošnjački narod nije spremno dočekao odlazak lidera u čijem liku je bila skoncentrirana sva politička pamet, zbog čega su Bošnjaci s komotnošću i indolencijom razumijevali politička pitanja, i obavezu svog individualnog sudjelovanja u političkom životu. Nacije se od pretpolitičkih naroda razlikuju po imanju kritične mase pojedinaca koji razumijevaju svoju individualnu obavezu kreativnog sudjelovanja u političkom životu.
Autoritarna društva isključuju kreativni politički potencijal individue, jer pojedince razumijevaju kao slijepe sljedbenike konačnih vrijednosti, oličenih u jednom vođi, jednoj stranci, jednoj ideologiji. Ni Izetbegović, ni njegova Stranka demokratske akcije, ni druge bošnjačke i muslimanske institucije, ne snose isključivu odgovornost za demokratsku atrofiranost bošnjačkog naroda, koja proističe iz negativnog, totalitarnog, povijesnog naslijeđa. Ipak, sve ove institucije, u toku desetogodišnje bošnjačke autonomije nad svojom sudbinom, nisu učinile nikakav iskorak koji bi vodio ka samoodrživosti bošnjačke politike, kroz otvaranje prostora za angažman svih intelektualnih potencijala.
Doduše, tragične i dramatične ratne okolnosti u mnogome nisu dozvoljavale takav iskorak, ali su poratna vremena ostavljala sasvim dovoljno prostora za plasman ideja i zametanje projekata koji bi pokušali dokinuti autoritarne, za naciju retardirajuće oblike naslijeđa i stvarnosti, i koji bi Bošnjake stavili u aktivan i kreativan odnos spram svoje političke sudbine. Nastavak političke agresije na Bosnu i Bošnjake, koja je dinamizirana nakon 11. septembra 2001., nalagala je promišljanje nadstranačkih i nadideoloških oblika djelovanja, budući da se bošnjačka politika pokazala nespremnom da se nosi sa izazovima sofisticiranog propagandnog rata.
Na žalost, bošnjačka politika nije odmakla od uvjerenja da su Bošnjaci najsigurniji u jednodimenzionalnom značenju, čime su ogromni intelektualni potencijali, koji bi mogli biti mobilizirani za odbranu istine o Bosni i Bošnjacima, ostali po strani. Jedini organizirani oblik bošnjačke politike je bila i ostala Izetbegovićeva SDA, koja je pod pritiscima međunarodnog faktora nečinjenjem postala saučesnik u raznorodnim oblicima destrukcije i dalje retardacije bošnjačkog političkog faktora, koji se stvarnosti mogao oduprijeti tek nadstranačkim projektom, okupljanjem kritične mase intelektualnih potencijala.
Bošnjački lider Alija Izetbegović je posljednjih godina života bio zatočen u autoritarnu poziciju koja bi bila stvorena i bez njegove volje. Usljed datih okolnosti, uzrokovanih bošnjačkom totalirarnom navikom, koja je praktičlnu primjenu imala i na shvaćanja političkih zvaničnika, Alija Izetbegović nije imao mnogo prostora za manevrisanje. On je bio primoran da bošnjačka nacionalna pitanja vidi isključivo kroz ključaonicu Stranke demokratske akcije. Sa aspekta nacionalnih interesa, takav pristup je u startu bio redukcionistički, jer je svaka stranka u osnovi jednodimenzionalna, a narod i njegovi potencijali su pluralni, širi i jači od svake stranke i svakog lidera. Čini se da je postkomunistička misija SDA i Alije Izetbegovića upravo trebala biti u izgradnji institucija koje će nacionalna pitanja moći razmatrati u punom intelektualnom kapacitetu, koji se ne može mobilizirati stranačkom logikom, već samo izgrradnjom institucija koje će nadrastati svaku političku prolaznost.
U skladu sa svojim razumijevanjem nacionalnog političkog prostora, Alija Izetbegović je osjetio zabrinutost za zdravlje Stranke demokratske akcije, nakon njegovog preseljenja. Izetbegović se iz političkog života povukao tri godine prije svoje smrti. Napustio je lidersku poziciju u Stranci demokratske akcije, kao i funkciju u Predsjedništvu BiH. “Petnaestog oktobra napustio sam zgradu Predsjedništva u kojoj sam proveo skoro deset godina, onih običnih, onih teških i onih strašnih. Ne volim rastanke, ali nisam osjećao tugu”. (Sjećanja, 2001.) Godinu-dvije prije ove odluke, Alija Izetbegović je već živio ozbiljne zdravstvene probleme. Njegovo srce je popuštalo.
U javnosti se govorkalo da Izetbegović više nije u stanju odgovoriti obavezama iscrpljujućeg političkog previranja u BiH. Odluku je donio taman u momentu kada su se počeli pojavljivati prve javne kritike zbog njegove upornosti da bude u politici, uprkos pogoršanom zdravlju. Napose, Izetbegović je bio svjestan da će učiniti veću uslugu svojoj Stranci ako za njegovog života, pod njegovim mentorstvom, njen organizam profunkcionira kao demokratski sistem, koji se neće oslanjati na autoritarni oblik vladavine, kakav je silom prilika bio oličen u njegovoj liderskoj poziciji. “S obzirom na Izetbegovićevu neopozivu odluku da se ne kandidira za predsjednika Stranke, na zasjedanju Trećeg kongresa SDA, održanom 13. oktobra 2001. godine u Sarajevu, proglašen je počasnim predsjednikom Stranke demokratske akcije BiH”. (Službena biografija Alije Izetbegovića)
Ramatranje pitanja krize liderstva u Bošnjaka prostire se na dva jednako bitna i međusobno prožeta vremenska i politička polja bošnjačke stvarnosti u posljednjih desetak godina, zapravo, od vremena prvih višestranačkih komunističkih izbora. Prvo pitanje jeste obrazac na kojemu je formirana Izetbegovićeva apsolutistička pozicija u bošnjačkoj politici, a što je nemoguće u istinskoj dimenziji razumjeti bez pravljenja diferencije između apsolutne Izetbegovićeve moći i situacija u kojima je ta moć negirala karaktere koji su svojstveni apsolutističkoj vlasti. U kontekstu tog prvog pitanja valja razmatrati posljedice koje apsolutistički liderski obrazac ostavlja na kolektivitet, u smislu retardacije njegovih političkih potencijala.
Kad je riječ o Bošnjacima, kao narodu koji je tuđom voljom, a ne svojom strategijom stekao zvanje političkog naroda, tj. nacije, i koji nije imao, a nema ni danas, nadideološke oblike političke samoorganiziranosti, i samoodrživosti, onda se ovo pitanje čini iznimno bitnim. Postojanje jednog lidera i jedne stranke, kao utočišta cjelokupnog političkog života jedne nacije, degenerativni je faktor, jer ne samo da isključuje ogromne intelektualne potencijale iz stvarnosti, već ih izopćava iz vidokruga nacionalne strategije, koja je smislena tek kao futuristička nakana planiranja i odgajanja duhovnog, patriotskog potomstva.
Drugo pitanje koje vrijedi razmatrati u kontekstu, pa i suštinskom kontinuitetu krize liderstva u Bošnjaka, jesu posljedice koje je na bošnjačko političko biće ostavila vladavina Alije Izetbegovića, apsolutnog bošnjačkog lidera, koji nije uspio izgraditi institucionalne nacionalne mehanizme na koje će se tranzirati njegova moć, a koji bi nosili trajni kvalitet utoliko što bi bili kolektivni, pluralni, nadstranački i nadideološki, oslobođeni smrtne liderske personifikacije i imanetno suženih stranačkih interesa.
Da li je Izetbegović imao svijest o nužnosti oslobađanja nacionalnih intelektualnih potencijala od liderske i stranačke matrice, da li je razumijevao parcijalnost nacionalnih snaga kad se jedan lider i jedna stranka predstavljaju kao apsolutni zastupnici nacionalne sudbine, da li je, napose, imao vremena da izvrši tu tranziciju, i da li mu je, u poznim godinama i političkim nesigurnostima, dvorsko okruženje poltrona i sitnosopstveničkih dušebrižnika dozvoljavalo da učini tako smio iskorak, koji bi vodio jačanju nacije i slabljenju pozicija njegovog liderstva i njegove stranke? Čini se da je Izetbegović povlačenjem iz državne i stranačke politke upola dovršio ovaj posao. Trebalo je uslijediti nadstranačko i nadideološko organiziranje Bošnjaka, koje će danas, nakon Izetbegovića, i uslijed kriza u bošnjačkom političkom vođstvu, biti daleko teže realizirati.
U datim okolnostima, Izetbegović je učinio ispravan korak. Osjetivši da se bliži čas preseljenja, koji se u njegovim perspektivama prostirao na period od nekoliko godina, on je pokušao da svojim povlačenjem iz aktivnog bavljenja politikom ublaži udar koji će neminovno nastati s njegovim odlaskom. Osnovno logičko pitanje koje se nameće u ovom razmatranju jeste detektiranje uzroka tog eventualnog potresa kojeg se plašio Izetbegović. Odgovor je jednostavan: Izetbegović je bio apsolutni lider SDA i bošnjačke nacije.
Izetbegovićeva apsolutistička pozicija, prvenstveno u Stranci, a u širem razmatranju, i u narodu, faktor je nesigurnosti u odnosu na biološka ograničenja i perspektive svakog nacionalnog lidera, pa i Alije Izetbegovića. Odnosno, da Alija Izetbegović nije bio apsolutni lider, i da je bošnjačku politiku zasnovao na institucionalnim, a ne na apsolutističkim obrascima, ne bi se morao pribojavati krhkosti bošnjačkog nacionalnog bića, u slučaju da to biće bude obezglavljeno fizičkim odlaskom lidera.
Poseban kompeks pitanja čini relacija na kojoj je uspostavljen apsolutistički odnos u bošnjačkoj nacionalnoj politici, koji se ne mora nužno promatrati kao Izetbegovićeva ambicija da sve drži pod kontrolom, već i kao, prije bi se reklo, afinitet bošnjačkog naroda prema totalitarnim obrascima vlasti, prema relaciji narod – vođa, koja omogućava letargičan i komotan odnos u političkoj stvarnosti, što je opet psihosocijalno naslijeđe višestoljetnog bošnjačkog života u ambijentima strahovlade. Izetbegović otud ne mora biti isključivi krivac za poziciju u koju je doveden, kao apsolutni vladar bošnjačke politike.
Čak i da je htio stvari postaviti drukčije, postojala su dva bitna faktora koja su ga upućivala na apsolutizam: prvi, pomenuti afinitet Bošnjaka prema vođi, odnosno, odsustvo demokratske tradicije koja bi u kritičnoj masi intelektualnih potencijala zastupala imperative pluralizma; drugi, dramatične povijesne okolnosti koje po pravilu moć odlučivanja koncentriraju u jednom liku. “Povijest se u svojim intenzivnim i dramatičnim trenucima uvijek utjelovi u jednom čovjeku”. (Bernar Anri Levi: “Njega je moć činila tužnim”, nekrolog u povodu Izetbegovićeve smrti, “Ljiljan”, 24. oktobar 2003.)
Alija Izetbegović u institucionalnom i funkcionalnom smislu jeste bio apsolutni vladar bošnjačke politike, ali ne postoji ni jedan konkretan primjer na kojemu bi uočili represivni karakter tog apsolutizma. Izetbegović nije bio apsolutist, iako je imao apsolutnu vlast. Uz apsolutnu vlast idu mehanizmi represije, jer su to sinonimi koji proizilaze iz iste totalitarne maternice. Ne može se imati apsolutna vlast, a nemati represivni mehanizam koji generira stvaranje i održavanje takve vlasti. Izetbegović svoju apsolutističku poziciju nije stekao likvidacijama političkih protivnika, političkim procesima, speltkama i raznim vrstama kriminalnih obračuna, što jeste svojstveno uglavnom svim apsolutističkim liderima u povijesti.
Izetbegović je izuzetak u odnosu na nepisano povijesno pravilo, po kome su svi apsolutni lideri u svome dolasku na vlast, i u svome održavanju na vlasti, koristili mehanizme represije. Apsolutističkoj nakani je suprotstavljena prirodna demokratska volja, koja u skrivenim ili otkrivenim oblicima djeluje u svakom političkom društvu. Da bi apsolutistički obrazac vladavine bio ostvaren, nužno je gušenje te demokratske volje, pluralnosti mišljenja, tlačenje prirodnog htijenja političkog populusa da stvarnost promišlja pluralno i drukčije od zadatog. Otud ne postoji teoretska mogućnost da apsolutistički obrazac bude formiran sam po sebi, bez otpora, i bez represivnih obračuna sa drukčijim mišljenjem.
Apsolutizam, totalitarizam, političko nasilje, represija, i sl. – nose isto semantičko značenje u mozaiku koji tvori svaki nedemokratski oblik vlasti. Teško je pronaći nacionalnog lidera u povijesti koji je, samim tim što je isključivi lider, imao apsolutnu vlast, apsolutnu moć odlučivanja, a da do te pozicije nije došao nasilnim obračunima sa političkim protivnicima, gušeći represivnim metodama pravo na drukčije mišljenje, i obračunavajući se sa svim proplamsajima mogućnosti da bude ugroženo njegovo liderstvo.
Poređenje Alije Izetbegovića sa Mahatmom Gandijem nametalo se kroz čitav dramaturški slijed bosanske drame, jer je Izetbegović uprkos svim iskušenjima do krajnje upornosti propovijedao plemenite vrijednosti čak i onda kada je odlučniji odnos prema genocidnom okruženju bio nužnost opstanka. Sa jednakom metafizičkom, onozemaljskom melanholijom, Izetbegović je gradio odnose u samoj stranci i u državnoj politici. On i nije i jeste imao protivnike, ovisno s koje se strane gleda.
S vanjskog, ovozemaljskog kadra, teško je pronaći nacionalnog lidera u 20. stoljeću na čiju se moć i perspektive odlučivanja sručilo toliko vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Čini se da je njegova pozicija odlučivanja uvijek bila u šahovskoj pat-poziciji, jer je svaki iskorak iz pata vodio u mat. Imao je naspram sebe nezvaničnu srpsko-hrvatsku, pravoslavno-katoličku koaliciju za genocidno uništenje Bosne i Bošnjaka, podržanu od cijelog kršćanskog svijeta. Imao je stalne izdaje srpskih i hrvatskih privremenih lojalista, i ono najteže, brojne izdaje bošnjačkih lažnih patriota. Imao je zavjeru međunarodne zajednice, embargo na oružje, situaciju u kojoj ti jedino može pomoći onaj koji te je prepustio ubijanju… Apsolutna moć u rukama Alije Izetbegovića tada nije imala nikakvog značenja, jer nije imala nikakvog dometa. Ona se tek ograničavala na slobodni prostor unutrašnjeg bića Bošnjaka, gdje se mogla ili odvijati unutarnja drama sabura i trpeljivosti, usmjerena na vjeru u Allaha dž.š., ili se pak energija gnijeva i povrijeđenosti mogla pretočiti u kratkotrajni i štetni revanšizam nad preostalim Srbima i Hrvatima, čime bi Bošnjaci izgubili svoj jedini moralni kredbilitet, koji, pitanje je, vjerovatno nema nikakvu političku težinu prema međunarodnoj politici, i koji se jedino tiče islamskih osjećaja.
Otud kažemo da Izetbegović, ako ga razumijevamo kao personifikaciju ili agens formiranja bošnjačkih osjećaja – nije imao neprijatelje, jer se glavna bitka zapravo odvijala u unutarnjem biću njega i njegovog naroda, u razumijevanju da su data iskušenja izazov koji se, u duhu islama, mora rješavati na realciji između Boga i Čovjeka.
Ovu metafizičku dominantu Izetbegovićevih karakternih osobina, zasnovanih na islamskom učenju, i preuzetih iz duha naroda, ističemo kao bitan dramaturški faktor u određivanju njegove apsolutne vlasti, koja je formirana bez za apsolutizam uobičajenih represivnih metoda. Izetbegovićeva posvećenost islamu učinila ga je neuhvatljivim za unutarnje i vanjske protivnike. Njegova strategija nije imala ovozemaljsku, trgovačku, konfliktnu taktiku. On je uvijek za nekoliko koraka bio ispred ili iza konflikta. Neprijatelj bi po stereotipnim taktičkim obrascima usmjerio nišan na metu, očekivao reakciju, kao mogućnost lančanog umnožavanja konflikta, a Izetbegović je odgovarao prije ili poslije, jezikom koji nije pripadao bojnom polju.
Eklatantan primjer ovog obrasca je pokušaj srpskih i hrvatskih genocidnih hunti da kroz genocid nad Bošnjacima izazovu reakaciju revanšizma, čime bi Aliju Izetbegovića i državnu vlast doveli u poziciju jedne od strana u sukobu, čiji bi eventualni ratni zločini povrh svega nosili biljeg tzv. islamskog terorizma i samim tim bili neravnopravnom recepcijskom položaju. Izetbegović je uložio ogroman napor da sputa narodni gnijev, i da ga preusmjeri u civilizacijsku, ali i islamsku energiju poštivanja nevinog ljudskog života, ma čiji da je, te da obaveže pripadnike svoga naroda na čuvanje pravoslavnih i katoličkih bogomolja i svetosti, u punoj kolektivnoj spoznaji da se samo tako Bošnjaci mogu razlikovati od svojih ubica. Kako vrijeme prolazi, ovo se Izetbegovićevo djelo nameće kao najveći moralni kapital bošnjačkog naroda, koji, samo zbog bošnjačke marketinške zagubljenosti, još uvijek ne postaje bitniji faktor političkog pritiska.
Apsolutna Izetbegovićeva vlast otud se ima razumijevati kao splet okolnosti za koji je najmanje zaslužan sam Izetbegović. Pored bošnjačke demokratske retardiranosti, čiji uzrok treba tražiti u totalitarnim povijesnim okolnostima, kao drugi bitan faktor za formiranje Izetbegovićeve apsolutne vlasti nameće se sama povijesna dramatičnost u kojoj je ta vlast formirana. Jedno su uobičajeni povijesni obrasci po kojima dramatični momenti uvijek vlast utjelovljuju u jednoj ličnosti, a drugo su postojeći bošnjački kadrovski potencijali od kojih je teško pronaći ličnosti koje bi imale snage da se obhrvu iskušenjima genocidne stvarnosti i zovu revanšizma, i da ne pokleknu pred magnetizmom sudjelovanja u konfliktu, režiranom po krstaškom dramaturškom klišeu.
U bošnjačkoj politici bilo je, i ima ličnosti koje Izetbegoviću zamjeraju tolerantan i pobirdben odnos prema evropskoj zavjeri protiv Bosne, no, čini se da takve priče mogu živjeti samo na jeziku, a da bi u stvarnosti imale sasvim drukčije značenje, samim tim što nije isto biti navijač i igrač u utakmici. Izetbegovićeva apsolutna vlast je nosila odgovornost za opstanak Bosne i Bošnjaka, u ratu čiji je krajnji cilj, uz podršku međunarodne zajednice, upravo bio da nestane bosanskohercegovačke države i islama sa bosanskog tla.
U takvoj bici osuđenik na smrt ne smije činiti nagle, ishitrene poteze, ne smije se kretati po taktu neprijatelja, njemu jedino preostaje uzdati se u Allahovu milost, koja je određena ljudskom voljom da se živi, i da se ne griješi. Istrajnost Izetbegovićeve politike na Allahovom putu rezultirala je promjenom međunarodnih okolnosti, a prije svega raspadom očekivanja da će Bosna pasti preko noći, da će Bošnjaci biti pobijeni i raseljeni, a islam zatrt, pa će se tek poslije ravnati računi, kad više ne bude mogućnosti povratka i satisfakcije. Moguće je da se u tim vremenima u glavama nekih bošnjačkih političara, koji su poslije okrenuli leđa Izetbegoviću, krila misao da bi oni bili sposobniji kao vođe Bošnjaka, da bi bili odlučniji i čvršći u pregovorima sa međunarodnom zajednicom oko sudbine Bosne.
Veliko je pitanje kakvu ulogu može imati retorička čvrstina naspram ultimatuma, ucjena, prijetnji i iznuđivanja, a sve to u rediteljskoj korelaciji sa masovnim pogubljenjima i izgladnjivanjem bošnjačkog naroda. Izetbegović je bio čvrst u nakani da se sačuva državno-pravni kontinuitet BiH, jer je vjerovao da vremena mira, kao i poslije Drugog svjetskog rata, mogu izopćiti iz stvarnosti genocidni projekt Srbije, Hrvatske i krstaškog dijela međunarodne zajednice. Vjerovao je da promjena međunarodnih okolnosti sutra može ići na ruku bošnjačkom narodu i integralističkoj ideji Bosne.
U tom kontekstu je izrekao svoju historijsku misao: “Ako sačuvamo državu sačuvat ćemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit ćemo i državu”. Time je demantirao svoju raniju izjavu, izrečenu pred početak agresije na BiH: “Za suverenit ću žrtvovati mir”, jer je uočio da rat protiv Bošnjaka-muslimana, u evropskom provincijalističkom okruženju, ima drukčije značenje nego da je riječ o ratu između kršćanskih nacija.
Njegova navodna nakana da za suverenitet Bosne žrtvuje mir prije se čini kao retorički, propagandni blef, u očekivanju da do rata neće doći, nego kao istinska volja da ratuje za suverenitet Bosne. Napose, kad je Izetbegović izrekao ovaj blef, on nije imao nikakvu vojnu silu kojom bi ratovao. Imao je tek policiju, koju su po komandnoj hijerarhiji iz Beograda, držali uglavnom Srbi. On se mogao osloniti tek na lovačke puške malobrojnih bošnjačkih lovaca koji su imali iskustvo šetanja po šumama i ganjanja fazana i srndača, ali ne i ratovanja.
Otud Izetbegovićevo “žrtvovanje mira za suverenitet” ne treba shvatiti ozbiljno. Bio je to očajnički pokušaj da se međunarodna zajednica zaplaši mogućnošću izbijanja rata u BiH, ali i da se eventualnim agresorima uputi poruka kako se Bosanci i Hercegovci misle braniti u slučaju agresije na bh. suvrenitet. No, međunarodnu zajednicu nije mogao pokrenuti ni sam rat, svjedočanstva o genocidu i konc-logorima, a kamo li Izetbegovićeva crna slutnja. Agresore, pogotovo. Oni su znali šta hoće, mnogo prije nego je Izetbegović shvatio da je rat neminovnost.
Kad je već bilo izvjesno da su bosanske goloruke snage u okruženju srpskih tenkova, da je Sarajevo opkoljeno teškom artiljerijom, i da se rat ne može izbjeći, Izetbegović je poručio narodu: “Spavajte mirno, rata neće biti”. Poslije je ova njegova izjava tumačena na razne načine, pa i tako što su određeni autori pretpostavljali najmorbidniju varijantu, da je Izetbegoviću trebao genocid nad Bošnjacima zarad homogenizacije naroda, učvršćivanja svoje pozicije na vlasti i ulaska Bošnjaka u politički islam. Čak je kao ilustracija navođena jedna Izetbegovićeva misao iz njegove “Islamske deklaracije”, koja glasi: “Narod koji spava može se probuditi samo udarcima”.
Drugi su, opet, ove Izetbegovićeve izjave tumačili kao primjer njegove političke naivnosti, spletenosti, izgubljenosti, pokušavajući dokazati da Izetbegović nije vidio ono što su drugi vidjeli, čime je nanio ogromne štete svome narodu koji je umjesto da se priprema za odbranu, rađe vjerovao Izetbegoviću – da rata neće biti. Iz tog vremena poznata je i još jedna Izetbegovićeva izjava, koja glasi: “Za rat je potrebno dvoje”. Poslije su neki komentatori replicirali na ovu izjavu, rečenicom: “…Za rat jeste, ali za genocid nije”. No, u datim okolnostima, u kojim Izetbegović nije imao nikakvog prostora za političko manevrisanje, jer su se uistinu suverenitet i rat našli na klackalici izbora, Izetbegović nije mogao išta drugo činiti osim do besmisla pozivati na mir, koristeći u tom očaju i besmislene, decidirane tvrdnje da do rata neće doći.
Mogao je, s druge strane, kazati – nama se sprema rat, sprema nam se genocid, naoružavajte se i napadajte velikosrpsku Jugoslovensku narodnu armiju, gdje god možete, i kako god možete, ubijajte oficire i vojnike JNA, jer će oni sutra ubijati vas, uzimajte ih za taoce, uslovljavajte, ucjenjujte, itd, itd. Takvom ishitrenošću Izetbegović bi legitimizirao momentalne napade JNA na bosanske gradove, koji će se svakako dogoditi, ali ne dinamikom koja bi uslijedila da je Izetbegović objavio rat srpskoj armiji.
On je morao dobiti na vremenu, na svakom danu u kome su očajničke odbrambene pripreme formirale mogućnost kakvog-takvog otpora, morao je ubijediti srpskog agresora da mu ne prijeti nikakva opasnost od naivnih i golorukih Bošnjaka… Svaki drukčiji pristup skratio bi vrijeme i reducirao i onako skromnu mogućnost kakve-takve bošnjačke odbrane golih života, u gradovima koji još uvijek nisu pali pod srpsku genocidnu okupaciju. Bio je to teatar apsurda, haotični antidramski slijed, u kome je Alija Izetbegović bio glavni lik, a čije se geste iz današnjih bezbjednih čitalačkih fotelja mogu promatrati kao sumanute, konfuzne, smetene, a čiju logiku dešifrira tek uranjanje u labirint karavakta u kome je smisao sveden na krađu dana ili sati pred neminovošću sukoba između mašina za ubijanje i golurukih ljudi koji od sveg oružja imaju samo nagon za životom.
Ako pratimo genezu formiranja Izetbegovićeve liderske i autoritarne pozicije, koja će dvije godine prije njegove smrti rezultirati njegovom savjesnom nakanom da bošnjačku politiku usmjeri na nelidersku samoodrživost, valja se prisjetiti vremena s početka agresije na Bosnu i Bošnjake, kada je totalni haos u zemlji tražio odgovore upravo i isključivo od Izetbegovića. Tada je začeta liderska harizma Alije Izetbegovića, uspostavljen autoritarni obrazac vlasti, opet ne zbog samog Izetbegovića, koliko zbog okolnosti u kojima ni jedan niži oblik vlasti nije imao strategiju organizacije odbrane, i gdje se od Izetbegovića tražilo da bude vođa, da preuzme odgovornost za organiziranje odbrane, kao i za posljedice.
U poziciju bosanskog apsoluta Izetbegovića su dovele okolnosti, ustavne, zakonske i praktičke šupljine, koje su trajale usljed neobavljene tranzicije bh. države od federalne jugoslovenske republike prema suverenoj državi. Zapravo, bh. država nije imala ni dan vremena da nakon svog međunarodnog priznanja transformira ustavni i zakonski sistem ka samoodrživom državnom mehanizmu. Agresije je u nekim krajevima počela i prije međunarodnog priznanja, a na samo Sarajevo je otpočela ni 24 sata nakon što su Ujedinjene nacije zvanično obznalile međunarodno priznanje.
Dan danas u zakonskom biću BiH žive prenseni zakoni iz nekadašnje SFRJ, a u to vrijeme je kompletan zakonski sistem bio dio saveznog sistema, u kome su sve vitalne funkcije bh. republike bile prikopčane na beogradski server. Možda zakonska pupčana vrpca prema Beogradu i ne bi bila problem, da je iz Sarajeva na vrijeme uspostavljen odvojeni, paralelni, napose, suvereni bh. sistem, koji bi garantirao samoodrživivost onih oblika političkog i društvenog života u BiH koji su bitni za mobilizaciju patriotskih potencijala. Za takav projekat nije bilo vremena.
Od prvih višestranačkih postkomunističkih izbora, potkraj 1990. godine, pa do pokretanja inicijativa za međunarodnim priznanjem RBiH, u toku 1991., trajali su mjeseci konfuzije, u kojima se još uvijek licitiralo sa mogućnošću da se BiH, kao suverena država, u interesu mira, uključi u neku asimetričnu jugoslovensku federaciju, koju se predlagali makedonski predsjednik Kiro Gligorov i Alija Izetbegović.
Inicijativa Izetbegović-Gligorov nastala je iz straha od velikosrpske agresije, a ne iz bosanske i makedonske volje da se ostane u državi kojom vladaju Srbi. Do pred samo međunarodno priznanje, tj. do samog otvorenog početka agresije na RBiH, bilo je nejasno na šta će ličiti unutarnji bh. sistem. Budući da se nije imala vizija krovnih ustavnih rješenja, posve je logično što su i sve druge piramidalne strukture vlasti ostale prepuštene oluji koja je uslijedila, a u kojoj će se svako sam snalaziti, očekujući od državnog Predsjedništva i Alije Izetbegovića ma kakvu uputu koja bi uspostavila ma kakav sistem u lancu rukovođenja.
Budući da su pred agresiju srpski, a u toku agresije i hrvatski članovi Predsjedništva RBiH, birani na izborima 1990., napustili članstvo u “kolektivnom šefu države”, te da su njihova mjesta zauzeli lojalni Srbi i Hrvati, Izetbegovićeva pozicija u Predsjedništvu je silom prilika poprimila autoritarni karakter. Njegova riječ je bila prva i posljednja. Novoimenovani srpski i hrvatski članovi u ovom tijelu su imali funkciju privida multietničnosti, čime je Izetbegovićeva vlast svjedočila da želi Bosnu sa Srbima i Hrvatima, ali ovi članovi nisu imali ikakvog uticaja na srpsku i hrvatsku politiku u BiH.
U kombinaciji sa težnjom svih subjekata patriotskog fronta da u Izetbegoviću prepoznaju apsolutnog nacionalnog vođu, kao i kroz logično i očekivano zalaganje prvih Izetbegovićevih saradnika da učvrste poziciju svog šefa, Izetbegović se suočio sa statusom protiv kojeg se borio i koji je prezirao cijelog svog života. Kao stradalnik u totalitarnom i autoritarnom režimu, koji je zbog svojih ideja robijao u komunističkim kazamatima, Izetbegović je i na svoju obitelj prenio prezir prema političkom nasilju. Napose, i njegova obitelj je, sama po sebi, bila žrtva političke represije, samim tim što je otac obitelji zbog prava na svoje mišljenje postao zatočenik komunističkih kazamata. U komunističkim okolnostima obitelji osuđenika su trpile odmazdu u vidu ignorancije i prezira u svakodnevnom životu.
Od brojnih tekstova koji svjedoče o Izetbegovićevom unutarnjem otporu prema svim oblicima političkog nasilja, vrijedi, recimo, izdvojiti dio iz njegove autobiografkske knjige “Moj bijeg u slobodu” (Sarajevo, 2001.), gdje su objavljena i pisma koja su mu u zatvor, u kome je proveo 2.075 dana, slala njegova djeca, dvije kćeri i sin. Znakovito je pismo njegove kćeri Lejle, od 19.3.1984, u kome, između ostalog, piše: “A, meni ostaje samo da živi nada u pravdu i strah od nepravde, jer nema ništa gore po čovjeka kada onaj ko ima vlast nema želje da bude i pravedan”. Pisma Izetbegovićeve djece možda ponajbolje odslikavaju antitotalitarni karakter prvog bh. Predsjednika, jer svjedoče o vremenima velike obiteljske patnje, o kojoj postoji potpuni obiteljski konzenzus, kao o boli koja je ocu obitelji nanesena od zle prirode tadašnje vlasti.
Izetbegovićeva djeca razumijevaju da je najveće zlo civilizacije ta zloupotreba vlasti u cilju kažnjavanja nečijeg slobodnog ili drukčijeg mišljenja; oni shvataju da je njihov otac žrtva te totalitarne opakosti, oni žive obiteljsku patnju i kao da se u tim vremenima bola i čekanja zaklinju da će do kraja života prezirati svaki oblik političkog nasilja. Ako su čestita djeca slika svojih roditelja, onda se kroz pisma Izetbegovićeve djece može čitati i obrazac antitotalitare zakletosti prvog bh. Predsjednika. Postoji mnogo tekstove koje je sam Izetbegović napisao protiv političkog nasilja, ali se ova relacija između njega i njegove djece, koja se može čitati iz pisama koja su mu slali u zatvor, čini kud i kamo uvjerljivija, jer svjedoči o emotivnom iskustvu koje je stečeno, i zapečačeno, nad ranjenim obiteljskim ognjištem.
Svemoguća dramaturgija života je učinila da nekadašnji komunistički robijaš postane prvi postkomunistički Predsjednik BiH. Zbog poznatih okolnosti, Izetbegović nije imao priliku da transformira komunistički obrazac vrijednosti i afiniteta. Čak šta više, rat, kao prostor sile i bola, učvrstio je decenijama odgajane totalitarne konačnosti u društvu. Nije više bilo Jugoslavije, bila je Bosna, nije više bilo KPJ, bila je SDA, nije više bilo komunizma, bio je islam, nije više bilo Komiteta, bile su džamije, nije više bilo Tita, bio je Alija… Izetbegović je bio nemoćan, a u dramatičnim okolnostima, u kojim je vrijeme brže i zgusnutije, nije ni imao kad, da preduprijedi ovu naopaku tranziciju iz jednog totalitarizma u drugi, koji je to postao iz navike, a ne iz racionalnog htijenja.
Društvo koje je decenijama ubjeđivano u jednodimenzionalnu stvarnost, panično je tražilo proteze za izgubljene konačne kategorije.
Izetbegović se našao na vrhu piramide vlasti koja je, silom prilika, ustrojena po komunističkom obrascu, u kome postoji kult vođe, u kome je vođina riječ konačna, u kome je sva pamet podređena pameti vođe, pa i kad vođa to ne zna, već kad njegovi prvi saradnici propovijedaju šta je to vođa mislio, i šta bi to vođa volio.
Ovdje je nebitno to što Izetbegovićeva apsolutistička pozicija nije imala veće domete od vladavine nad malenim dijelom ratom zažarene Bosne, nad preostalim, preplašenim, izgladnjelim i u beznađe zavijenim Bošnjacima… Ta apsolutistička pozicija Alije Izetbegovića nije mogla imati blještavila koje prati apsolutističke vođe. Nije imala ni kuda, ni nad kime, sprovoditi strast apsolutističke vlasti, i da je to htjela. Bio je to maleni jedva odbranjeni komad bosanske zemlje, kojim se putovalo kroz šume, puteljcima, pored potoka, između brda, obično noću, u strahu od neprijateljskih artiljerijskih i snajperskih gnijezda, posađenih na čuke s kojih se kao na dlanu vidi osuđeni bošnjački život. U tim odbranjenim dolinama, u kojima se perspektiva života svela na sekunde, jer se o minutama ništa pouzdano nije moglo reći, bošnjački podanici apsolutne Izetbegovićeve vlasti su živjeli u bijedi koju je bilo teško i pogledati, a kamo li nad njom vladati. Nije se imalo nad čime vladati, osim nad tugom, bolom, glađu, smrću, nad neizvijesnošću, nad osjećajem prognanosti i izdaje, koju su vjerovatno u takvoj dimnenziji osjetili još jedino Jevreji u Drugom svjetskom ratu, i koju još jedino osjećaju Palestinci, jučer, danas i sutra.
Govoriti o apsolutističkoj vlasti Alije Izetbegovića isto je i što govoriti o apsolutističkoj vlasti Jasera Arafata, jer se ti apsolutizmi svode na grčevitu borbu za preživljavanje, i time, sužavanjem perspektive, gube i svoj apsolutistički smisao. No, Arafat, za razliku od Izetbegovića, umije iskoristiti apsolutnu moć barem u onom segmentu koji se može činiti korisnim za zavođenje reda i discipline u svojim redovima. Naime, postoje informacije da je Arafat lično odobravao pogubljenja i odmazde nad Palestincima koji su pristali da se stave u službu izdaje svoga naroda i da budu izraelski doušnici i špijuni. Izetbegović nije imao tu odlučnost da se po kratkom postupku obračuna sa izdajnicima u svojim redovima, ili da kazni one koji su rat iskoristili za pljačku i bogaćenje.
Čak i kada su svi njegovi saradnici od njega tražili da se likvidiraju odmetničke bande po Sarajevu, on je insistirao da se to ne čini, da kazna bude blaža, da se uvaži i ispoštuje činjenica da su te bande na početku agresije odigrale presudnu ulogu u odbrani Sarajeva.
Od ove ilustracije možda je upečatljivija kratka analiza medijskih sloboda koje su ostvarene pod Izetbegovićevom vlašću, a koje su na kraju rezultirale opakim, instrumentaliziranim, ideologiziranim propagandnim projektom protiv Alije Izetbegovića, čija je vlast optuživana za tzv. islamski fundamentalizam, a poslije i za tzv. islamski terorizam. U ratno vrijeme, kad na okupiranim terotorijama, kojima su vladale vojne hunte, nije postojao ni tračak slobodnog i kritičkog mišljenja, u gradovima pod vlašću Izetbegovićeve vlade se odvijao dinamičan medijski rat, između Izetbegovićevu odanih glasila i novinara, i onih koji su zastupali stajališta opozicionih stranaka.
U povijesti ratova vjerovatno nije zabilježen takav slučaj, da se usred rata, o čijem se ishodu ništa ne može znati, događa tako vatren medijski i politički obračun. Ovu pojavu bi vrijedilo izučavati kao fenomen, čiji bi pozitivni uzrok vodio do čovjeka koji je u to vrijeme imao apsolutnu političku moć. Da ne bude zabune, Izetbegović je mogao jednom rečenicom, jednim dopisom, pogušiti sve medije koji su imali kritički odnos prema njegovoj politici. Te kritike su se uglavnom odnosile na navodno pretjeranu upotrebu islama u jedinicima Armije RBIH, na izvođenje islama iz džamija, i njegovo ideološko prakticiranje u svim društvenim segmentima, od medija, do školstva. Kritičari Izetbegovićeve politike su tvrdili da se ne može kroz islamski apsolut braniti ideja multietničke Bosne, dok su oni drugi odgovarali da prakticiranje islama nije pozivanje na mržnju, već na ljubav, i da muslimanima ne smeta ni kada se kršćani iskreno mole svome Bogu. U jednom od takvim razmatranja, u ovom slučaju o upotrebi tekbira, bliski Izetbegovićev saradnik i prijatelj, pjesnik Džemaludin Latić je zapisao: “Da nije bilo tekbira, ne bi bilo ni ovakve Bosne, a neka i katolički i pravoslavni mladići pjevaju Aleluju u zajedničkoj bosanskoj armiji koja će štititi granice ove države i sve njezine ljude i narode. Muslimanima njihova Aleluja nikada ne bi zasmetala”. (Džemaludin Latić: “Priča o tekbiru”, Islamski omladinski časopis “SAFF”, broj 107, Sarajevo, 1. novembar 2003. – 7. ramazan 1424, h.g.)
Tek godinu-dvije poslije rata strani medijski donatori su uspjeli ući na teritorije pod kontrolom sada legalizirane i ustavom priznate srpske i hrvatske hunte. U toku agresije, nije postojala nikakva šansa da se tamo pojavi neko ko će odriješiti kesu punu novaca i pokrenuti časopise i radio-stanice koje će djelovati na rušenju tamošnje vlasti, kao što je to bio slučaj u Sarajevu i drugim slobodnim bosanskim gradovima. Izetbegovićeva vlast je sa dobrodošlicom dočekala zapadne organizacije koje su došle s jednim jedinim ciljem – da njegovoj vlasti uspostave tzv. demokratsku alternativu. Još u toku agresije pojavile su se na hiljade tekstova u kojima se Alija Izetbegović i njegova SDA izjednačavaju sa srpskim i hrvatskim genocidnim huntama i njihovim liderima, bez obzira što se ovi polovi moralne i civilizacijske različitosti ni po čemu ne mogu porediti.
Tek posljednjih godina, nakon 11. septembra 2001., nakon što su srpski s hrvatski separatisti vidjeli jedinstvenu šansu u sataniziranju i klevetanju Bošnjaka za tzv. islamski terorizam, ispostavit će se da iza projekta tzv. demokratske alternative Izetbegovićevoj vlasti, stoje i srpski i hrvatski lobiji. Logička matrica je veoma jasna: međunarodna politika mora zatrti tragove bošnjačke moralne superiornosti, kako bi nepravedni Dejtonski sporazum predočila kao pravedan ishod u ratu u kome su svi podjednako i krivci i stradalnici; da bi se to izvelo, nužno je satanizacijom Bošnjaka popraviti, abolirati, zamaskirati činjenično zločinstvo srpskih i hrvatskih genocidnih projekata; ovaj projekat je upakovan u foliju tzv. demokratske alternative, progresivnog mišljenja, imperativa budućnosti i sl., a u stvari njegov je krajnji cilj zadržavanje etnonacionalnih pustinja na 76 odsto bh. teritorija kojima vladaju Srbi i Hrvati, odnosno, politička, ekonomska i vojna minorizacija i destrukcija bošnjačkog faktora na preostalih 24 odsto bh. teritorije, gdje još jedino živi bosanski duh tolerancije i zajedništva.
Danas se osjećaju posljedice Izetbegovićevog više komotnog, više anarhijskog, nego demokratskog odnosa prema opozicionom i alternativnom djelovanju. On kao da je imao neki unutarnji zavjet da nikada, ako bude u poziciji, neće sprječavati slobodu mišljenja, pa čak i onda kada ta sloboda prelazi u anarhiju, kada ruši postulate demokratije kao diktature zakona, i kada, napose, ugrožava imperative istine i pravde. Mogao je dopustiti kritički odnos prema sebi i svojoj vlasti, ali toleriranje projekata čiji je cilj prekrajanje istine o genocidnoj agresiji na Bosnu i Bošnjake, čiji je cilj satanizacija i političko uništenje Bošnjaka, odveć prevazilazi granice smislenosti.
Uprkos tome, u toku agresije, ali i poslije, Izetbegovićeva vlast nije povukla ni jedan potez represije prema medijima i autorima koji su, ne samo imali kritički odnos prema Izetbegovićevoj vlasti, već su, zarad srpskih i hrvatskih računa montirali laži o nastranoj, fundamentalističkoj i ekstremističkoj prirodi te vlasti, kao i samog bosanskog patriotskog fronta. U posljednjoj godini Izetbegovićevog života dogodilo se nekoliko afera u kojima je otkriveno izmišljanje i montiranje nepostojećih bošnjačkih ratnih zločina, a za šta hrvatske i srpske zločinačke strukture izdvajaju ogroman novac, kako bi se potkupili ili proizveli svjedoci koji će za novac dati lažni iskaz pred Haškim tribunalom.
Srpsko-hrvatski projekat satanizacije Bošnjaka, kao načina za aboliranje zločina nad Bošnjacima, kulminirao je nakon erupcije „novog američkog rata“. Mnogi bošnjački politički kalkulanti osjetili su šansu u dodvoravanju američkoj antiislamskoj histeriji, i stavili su se u službu srpsko-hrvatske hegemonije. U slučaju Bosne i Bošnjaka bilo je nužno izmisliti tzv. islamski terorizam, a kao glavno uporište ovoj konstrukciji poslužili su borci Armije RBiH iz islamskih zemalja. Iz sjećanja je iskopano oko 500 mudžahedina, od kojih je dominantna većina, u vrijeme totalne blokade bosanskih snaga, iz Zagreba prebačena na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH.
Dakako, niko ne razmatra pitanje hrvatskog interesa da, prema nekim informacijama uz pomoć Britanske obavještajne službe, ubaci nekoliko stotina mudžahedina. Konstruira se neistina da su mnogi od njih bili saradnici Osame Bin Ladena, zašta nikada, ni u jednom slučaju, nisu pronađeni konkretni dokazi. Po istom obrascu je u eter poslana tvrdnja jednog opozicionog političara da postoji fotografija Alije Izetbegovića i Osame Bin Ladena. Ovu laž su prenijeli svi srpski i hrvatski mediji, kao i nekoliko evropskih agencija.
Sa propagandnog stanovišta posve je nebitno što ta izjava nikad ničim nije potkrijepljena. Na talasu antiislamske histerije, i u vrijeme dvogodišnje vladavine tzv. demokratske alternative, oličene u projektu zvanom SDP-Alijansa, dogodilo se nekoliko montiranih sudskih procesa čiji je isključivi cilj bio redizajniranje činjenica o genocidnoj agresiji na Bosnu i Bošnjake, putem izmišljanja tzv. islamskog terorizma.
Potkraj Izetbegovićevog života otvoren je snažan front za satanizaciju Bošnjaka, odnosno, za učvršćivanje osvajačkih projekata Srbije i Hrvatske, a protiv čega se bošnjački narod nije imao čime suprotstaviti, jer nije imao izgrađene mehanizme nadideološke samoodrživosti, koji bi djelovali na zaštiti nacionalnog interesa. I dalje je bošnjačka politika bila personificirana u Aliji Izetbegoviću, kao počasnom predsjedniku SDA, i u SDA, kao stranci u kojoj su sva mišljenja bila usmjerena prema mišljenju nacionalnog vođe.
Izetbegović je, čini se, intimno prezirao situaciju u kojoj se našao u ratu, ali on ju je razumijevao kao zadatak, kao izazov, kao misiju, koja mu je dodijeljena Božijom voljom, i koju mora dovesti do kraja, prateći islamske putokaze svoga srca. No, u evropskim uvjetima, oslonjenim na historijske animozitete i predrasude, na tržišnu i korupcijsku logiku, politika nije diskurs vjere, časti i poštenja. Politika je sve, samo ne ono što je Izetbegović zamislio i pokušavao sprovesti u djelo. Otud mi danas možemo govoriti samo o moralnom kredbilitetu Izetbegovićeve politike, i bošnjačkog naroda koji je slijedio Izetbegovićevu ideju tolerancije i praštanja.
Ali, taj moralni kredibilitet nema nikakvu praktičnu primjenu, osim što se razvlači po knjigama i tekstovima koji nikog ne obavezuju. Međunarodna politika je Izetbegovićevoj viziji Bosne presudila po svojoj mjeri, ne uvažavajući ikakvu razliku između Izetbegovićeve civilizacijske ideje Bosne i praktične primjene genocidnih osvajanja od strane srpskih i hrvatskih vojnih hunti. Amerika i Evropa su presudile da su jednakopravni oni što su branili ideju o jedinstvu različitosti, i oni što su tu ideju razarali nacističkim konceptom o vjerskoj i etničkoj čistoti, a zapravo civilizacijskoj prljavštini. Kakav je efekat Izetbegovićeve pacifističke politike?
Zar moralna i civilizacijska nadmoć bosanskih branitelja nije trebala obavezivati međunarodnu zajednicu da nosiocima takve ideje povjeri bosansku državu? Umjesto favoriziranja Izetbegovićeve politike, koja je i u vremenima teških iskušenja uspjela da sačuva ljudski lik, međunarodna politika je u istu ravan strpala i ubice i branitelje bosanskih života. U praksi, na terenu, u mirovnom sporazumu, i u ustavnim rješenjima koja su proizišla iz Dejtonskog asporazuma, Izetbegovićeva vizija Bosne je, praktično, poražena, samim tim što su srpskim i hrvatskim agresorima priznata genocidna i teritorijalna osvajanja, ali i ostavljen prostor za dogradnju separatističkih postignuća. Kao satisfakcija, stiglo je uvjerenje da je tek neupitan državno-pravni kontinuitet BiH. Dejtonski sporazum je priznao razgradnju esencije bosanskog duha, temeljenog na zajedništvu i toleranciji, a bez čega će bh. državna zajednica vremenom izgubiti smisao postojanja.
Alija Izetbegović je dobio nepregled individualnih i kolektivnih priznanja iz Svijeta za svoju politiku mira i tolerancije. Ipak, nije dobio Nobelovu nagradu za mir, kao najpoznatije svjetsko priznanje, iako njemu pripadaju isključive zasluge za uspostavu nepravednog mira u BiH (Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma Izetbegović je izjavio da je svjestan da je potpisao nepravedan mir, ali i da je takav mir bolji od rata, jer garantira državno-pravni kontinuitet BiH, nudi perspektive izgradnje pomirenja i povjerenja, te reintegraciju BiH), jer je jedino on, kao predsjednik BiH, imao pravo da stavi potpis na Dejtonski sporazum i time zadovolji osvajačke projekte Srbije i Hrvatske, što je očito bio jedini način da se u BiH okonča rat.
Jedna neprincipijelnost rađa drugu, usložnjava se, i na kraju dominira kao pravilo. Priznavanje osvajačkih projekata Srbije i Hrvatske otvorilo je prostor za redefiniciju istine o agresiji na Bosnu i Bošnjake. Američka politika je legitimizirala dotad kriminalnu zamisao srpskih i hrvatskih stratega da bošnjačku odbranu golih života poistovijete za velikosrpskom i velikohrvatskom koordinacijom u ubijanju muslimana i podjeli BiH na dva dijela. Uslijedila je politička i medijska ofanziva za satanizaciju Bošnjaka, naroda koji je zbog svoga negativnog totalitarnog naslijeđa sve svoje karte stavio na Aliju Izetbegovića i SDA, na nacionalng lidera i nacionalnu stranku koji ili nisu imali volje, ili nisu imali vremena, da izgrade mehanizme koji su jači od biološke ograničenosti svakog lidera, i od jednodimenzionalne logike svake stranke.
Strateška politička, ekonomska i kulturna minorizacija, kao i autodestrukcija bošnjačkog naroda, pred kraj Izetbegovićevog života je dosegla kritičnu tačku nakon koje se moglo postaviti pitanje: postoje li Bošnjaci kao politički narod? S jedne strane agresori na Bosnu i Bošnjake nastavljaju započeti projekat drugim sredstvima, ali s istim efektima, a s druge, bošnjački narod ne čini ništa da se tome suprotstavi. Za vitalnost Bošnjaka potpuno je svejedno da li im neko u ratu ubio čovjeka, ili ga u miru raselio, da li mu u ratu imovinu odvezao kamionom, ili je u miru porobio u privatizacijskoj pljački, da li mu u ratu porazio Armiju, ili je u miru razoružao, u naoružanom okruženju…
Stotine raznih medija, udruženja i intelektualaca koji sebe promoviraju kao tzv. borce za multikulturu, nikada ni riječ nisu progovorili o očiglednim pojavama minorizacije Bošnjaka. Zar može biti bosanske Bosne bez ravnopravnih Bošnjaka?! No, oni su plaćeni da izmišljaju tzv. bošnjački ekstremizam, kao jedini način da se aboliraju genocidni agresori. Lako je utvrditi koje međunarodne fondacije i organizacije stoje iza kojih medija, i pretpostaviti da novac koji daju, ili kadrovska rješenja koja forsiraju, imaju svoju konačnu misiju. Površna analiza začas može predstaviti glavne tačke obezglavljivanja Bošnjaka, dok bi nas temeljita studija i te kako uvjerila da su Bošnjaci već duboko u procesu nestajanja.
Na žalost, u Bošnjaka danas niko ne piše takve studije, jer ne postoji politička volja za strateškim pogledom u budućnost. U političkom životu postoji strah od svemoćnih ingerencija međunarodne zajednice, koja je u stanju ili direktno, ili indirektno, putem montiranih procesa, koje vodi preko svojih poslušnika u pravosuđu, smaknuti određenu ličnost s funkcije, ali i iz javnosti. Valja primijetiti da se takve pojave ne mogu zabilježiti na teritorijama koje kontoliraju srpske i hrvatske etnonacionalne vlasti, odnosno, da se represivne ingerencije međunarodne zajednice u BiH primjenjuju isključivo prema Bošnjacima. Nekoliko slučajeva smjenjivanja srpskih i hrvatskih funkcionera djeluju kao dimna zavjesa, iza koje, ipak, na isti segregacijski način i dalje traju srpske i hrvatske etnonacionalne vlasti i njihovi separatistički projekti.
Bošnjački narod nema pravo na život na dvije trećine bh. teritorije, gdje je prije deset godina bio žrtva genocida, a gdje je danas žrtva apartheida. Bošnjaci su danas najpotlačeniji i najprogonjeniji narod u Evropi! Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti je, zahvaljujući bivšem visokom predstavniku međunarodne zajednice Wolfgangu Petritschu i lideru SDP-Alijanse Zlatku Lagumdžiji, postala mrtvo slovo na papiru, jer se tzv. ustavne promjene nisu ni dogodile. Bošnjački narod nema ustavnu zaštitu ni tamo gdje je u većini. Ne poštuje se bošnjačka demokratska volja. Na ključnim pozicijama u policiji i pravosuđu ostali oni protiv kojih su Bošnjaci glasali, jer su stvarnost pokušali vratiti u vrijeme političkih procesa, u 1948. i 1983. godinu.
Pozicioniranje poražene SDP-Alijanse, danas oličene u Lagumdžijinoj hunti, odluka je OHR-a, koji snosi odgovornost za demokratsko obespravljivanje Bošnjaka. Ni OHR, ni razni lažni borci za multietničku BiH se ne sikiraju što se na funkcijama državnog i federalnog tužioca nalaze lica koja su u hrvatskoj vojnoj hunti, u vrijeme agresije, obavljala tužilačke funkcije, a da im nikad nije naumpalo da procesuiraju masovne zločine nad Bošnjacima, u Ahmićima, Stocu, Zapadnom Mostaru… Oni su podobni, ali za šta?! Za montirane procese protiv Bošnjaka, čime se ne samo pokušava relativizirati odnos agresora i žrtve, već se i bošnjački narod tjera u stanje straha i pravne nesigurnosti.
U režiji OHR-a i Lagumdžijine hunte dosad je iz javnog života izbačeno oko 300 vrhunskih bošnjačkih kadrova koji, kao u vremenima komunističkih procesa, nemaju prava na javno postojanje. Zločinci su 1992. prvo ubijali bošnjačke intelektualce, a ovi današnji ih brišu, isparavaju iz života, kao što čini Veliki brat u Orwellovoj 1984. Pošto je policijsko-pravosudna mafija zadržana na istim pozicijama, procesi se nastavljaju. Recimo, po sljedećem obrascu: Bošnjaku koji je kandidat za direktora Carine formalno se izrežira krivična prijava, ni za šta, kako bi ga se izbacilo iz igre dok na njegovo mjesto ne uskoči poslušnik. To što nikome od ovih 300 Bošnjaka nikada ništa nije dokazano, manje je bitno, jer oni sa svojim porodicama žive na sudu. Kao Jozef K. u Kafkinom romanu “Proces”.
Ambijent nesigurnosti pojačan je namjerom Evropske policije, kao supervizora policijskih snaga, da među Bošnjacima stvori kontrolirani haos. Više sigurnosti je bilo dok Evropska policija nije domaćoj policiji vezivala ruke, pretvarajući policajce u evidentičare nasilja i kriminala. Postoje stotine argumenata za opravdanu sumnju u istinske namjere Evropske policije i drugih međunarodnih supervizora. Poznato je da samo na teritoriji sa bošnjačkom većinom međunarodna politika trenira strogoću, a da se bezbjednosno stanje, porast kriminala i narkomanije, iz dana u dan povećava. Zašto ne bismo sumnjali da je strategija međunarodne politike da među Bošnjacima stvori svakovrsni haos, kako bi se što više ljudi opredjelilo za iseljavanje i asimiliranje u zapadne zemlje.
Bosanska štampa je puna oglasa koji nude aranžmane za preseljeništvo, što je ništa drugo do nastavak genocida drugim sredstvima. Po međunarodnom pravu genocidom se smatra prisilno tjeranje na iseljavanje, a ambijent koji na teritoriji sa bošnjačkom većinom strateški stvara međunarodna politika, putem instrumentalizirane policije, pravosuđa, medija, putem ekonomskog haosa, ništa je drugo do pritisak na iseljavanje.
Ili, primjerice, međunarodna politika u BiH je institirala na brzinskoj privatizaciji, a ispostavilo se da je bošnjačka imovina, sa bosanskim predznakom, prešla u hrvatsko-slovenačke i srpske ruke, sa velikodržavnim predznakom. Dogodila se privatizacijska pljačka, a ne privatizacija. U Sarajevu je kapital dominantno u rukama Hrvata i onih rijetkih Bošnjaka koji su poslušnici srpsko-hrvatske mafije.
U takvom ambijentu, oko 200.000 boraca Armije RBiH ne može dobiti boračku zaštitu, jer Međunarodni monetarni fond zabranjuje usvajanje zakona na osnovu kojeg bi bosanski branitelji mogli svijetla obraza svojoj djeci pogledati u lice. …Kao što to i dan danas mogu bh. antifašisti iz Drugog svjetskog rata. To nije stvar finansija, već strategija poniženja bosanskog patriotizma. Bošnjacima se oduzima pravo na pamćenje sopstvene žrtve, a medijski i obrazovni sistem su tu da preoblikuju svijest o prošlosti.
Pod opravdanjem demokratizacije medija, instalirana je komunistička kontrola javnog govora. Centralna regulatorna agencija je zabranila brojne medije bosanske orijentacije, odobrila kontinuitet mnogim srpskim i hrvatskim medijima koji su u toku agresije propagirali nacističke ideje, što čine i danas, a u bh. medijski prostor je uvezla srbijansku TV Pink, i to pod kriminalnim okolnostima. Federalna TV se izrodila u velikohrvatski oglasnik policijske države, kao i najstariji bh. list “Oslobođenje”, čiji se profesionalni i patriotski kredibilitet pretvorio u svoju suprotnost. Žaoka Lagumdžijije hunte usmjerava se na onih nekoliko preostalih pisanih medija u kojima se još jedino može pročitati tračak istine.
Ali, dominantna većina naroda ne čita novine, ili nema novaca za novine, i jedina “istina” koju percipiraju jeste ona koja dolazi putem radio-difuznih medija, pod kontrolom međunarodne zajednice, a koji već godinama plasiraju klevete o kriminogenosti i ekstremizmu bošnjačkog naroda. Kreirana spoznaja o moralnoj i patriotskoj ništavnosti sopstvene nacije, nema šta drugo učiniti nego generirati autodestrukciju, pa makar i kroz melanholičnu samoizolaciju pojedinaca, a time i mikro i makro i kolektiviteta. Bošnjačke i muslimanske institucije, bilo političke, bilo vjerske i kulturne, nisu učinile ni jedan jedini korak da pristupe izradi organizirane nadstanačke i nadideološke strategije za suprotstavljanje ovim pojavama koje svjedoče o nastavku genocida nad bošnjačkim narodom.
Promišljanje političkog naslijeđa Alije Izetbegovića nepotpuno je bez razumijevanja objektivnih i subjektivnih okolnosti koje negativno utiču na perspektive bošnjačkog naroda. Objektivne okolnosti bošnjački narod teško da može ovako mijenjati, jer je riječ o starim srpsko-hrvatskim aspiracijama na bosanskohercegovačku teritoriju, koje su u posljednjoj deceniji potpomognute prećutnom saglasnošću međunarodne zajednice. Subjektivne okolnosti čine spektar različitih degeneracija i trauma u bošnjačkom političkom biću, koje nije stasalo do svijesti da opstanak nacije ovisi od što većeg broja pojedinačnih angažmana u jedinstvenom patriotskom činjenju. Podržavanjem takvog shvaćanja, Alija Izetbegović i njegova SDA su mogli tranzirati političku odgovornost na bošnjački narod i njegovu intelektualnu elitu. Tek tada bismo mogli govoriti o mogućnosti da bošnjačka politička volja, utemeljena u bošnjačkom pluralnom jedinstvu, utiče na objektivne okolnosti, koje su dobrim dijelom inspirirane bošnjačkom pometnjom i zagubljenošću.
Osnovno pitanje u razmatranju ove nesuđene mogućnosti glasi: Da li su Alija Izetbegović i SDA, uprkos svim navedenim unutarnjim preprekama, mogli pokrenuti tranziciju svoga samoproglašenog eksluzivnog prava na zastupanje nacionalnih interesa, prema svebošnjačkom intelektualnom i patriotskom frontu? Da li su Izetbegović i SDA mogli smoći snage da razumiju kako njihova pozicija neće biti oštećena, već unaprijeđena, sa izgradnjom neliderskih, nadstranačkih i nadideoloških oblika institucionalnog nacionalnog djelovanja? Da li su, napose, mogli razumjeti da i oni, kao politička organizacija, i Bošnjaci, kao narod čije interese zastupaju, gube bitku zbog neprilagodljivosti novim kodovima agresije, kojim je nemoguće suprotstaviti se putem političkog djelovanja koje kontrolira i sankcionira međunarodni faktor?
Nećemo davati decidiran odgovor, ali ćemo podsjetiti na jednu incijativu koja je imala za cilj povećanje kritične mase politički aktivnih Bošnjaka, kao mogućnosti za prevazilaženje prevaziđenog i krhkog oblika političke organiziranosti Bošnjaka, oličene u Aliji Izetbegoviću i u SDA.
Inicijativa datira s početka 2001. godine, dakle, nekoliko mjeseci pošto je SDA izgubila izbore, prešla u opoziciju, i pošto je SDP-Alijansa zauzela poziciju dvogodišnje vlasti nad Bošnjacima. Tada je od Bošnjaka bio još uvijek daleko 11. septembar 2001. i erupcija medijske hajke za optuživanje Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Inicijativa se zove “Bošnjački dijalog” (Vidi: Fatmir Alispahić: “Zašto je i kako nastao i nestao Bošnjački dijalog; Bošnjačko jedinstvo u bošnjačkim razlikama, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo, 2002.)
Ukratko, inicijativa je zagovarala okupljanje Bošnjaka, petkom uveče, u svim mjestima gdje žive, na skupove na kojima bi razgovarali o aktuelnostima njihove političke, društvene, ekonomske i kulturne zbilje. Održano je stotinjak ovih sesija u desetak bh. gradova, i, ideja je zgasnula. Da su Bošnjaci tada izgradili prsten kolektivne angažiranosti, spremniji bi dočekali negativne trendove koji će uslijediti, a protiv kojih ni dan danas ne ispoljavaju ma kakav otpor. Čini se da je SDA u ovoj inicijativi imala jedinstvenu šansu da ojača bošnjački patriotski front, tako što će svoju jednodimenzionalnu poziciju tranzirati na nacionalno pluralno jedinstvo.
Zašto je to tako? SDA je nastala iz jezgra “Mladih Muslimana”, organizacije koja je u komunističkom karavaktu progonjena i čiji su članovi navikli da djeluju van institucija sistema, da poslove završavaju u konspiraciji, pa čak i onda kada su činili državnu vlast. Drugo, SDA je u organizacionom sistemu koristila infrastrukturu Islamske zajednice, koja nije spremna da propituje konačne vrijednosti, ne samo kada je riječ o tumačenju islama, već i kada se radi o organizacionim oblicima, koji ne moraju imati veze sa islamom, već mogu biti naslijeđe, recimo, komunističkog sistema. SDA je time bila i ostala zatočenik sistema koji su svikli da djeluju u zatvorenim krugovima, zbog, možda nekad opravdanog straha da bi ih otvorenost mogla oslabiti i razoriti.
Možda su u pravu, ali njihova ideološka i komunikacijska zatvorenost ostavlja neiskorištene i ojalovljene ogromne intelektualne potencijale bošnjačkog naroda. Ti potencijali se ne mogu osloboditi i usmjeriti bez dijaloga i bez uvažavanja u dijalogu. Zatvorenost je suprotstavljena intelektualizmu, a bošnjačkom je narodu upravo potreban aktivni intelektualizam kao mogućnost za promišljanje stvarnosti i iznalaženje najboljih rješenja za izlazak iz kriznih situacija. Pokušaj stvaranja prstena “Bošnjačkog dijaloga” time je bio suprotstavljen nacionalnom konceptu SDA, koja djeluje pod patronatom mladomuslimanskih žrtava komunističke logike, kao i po organizacionoj shemi Islamske zajednice.
Po svome životnom iskustvu, po onome što je pisao u svojim knjigama, a nadasve po liberalnim shvatanjima koja je primjenjivao u vrijeme genoicidne agresije, kada je njegova apsolutna moć bila u zenitu – Alija Izetbegović nije bio slijednik hermetizma. Ipak, Alija Izetbegović nije izišao iz hermetičkog okvira. Možda je bilo kasno da učini takav iskorak. Za bošnjačku budućnost ne smije biti kasno. Dokle god postoji tračak vjere da Bosna sa Bošnjacima može preživjeti nastavak genocida.
U bošnjačkom narodu nije sazrelo uvjerenje da je liderski koncept nacionalnog života štetan za političko i duhovno zdravlje nacije. Pijetetni osjećaji prema Aliji Izetbegoviću jedan su od uzroka mišljenja da je Bošnjacima potreban nacionalni vođa. Za kritičnu masu Bošnjaka, Izetbegovićevo liderstvo je bilo valjano, pa je inercijom logike valjan i liderski koncept nacionalne politike.
Zašto smišljati nešto drukčije, nepoznato, kad već imamo iskustvo liderskog sistema?! Uvođenje mnoštva liderskih pojava u politički život bi moglo dovesti do konfuzije, do konflikta, dok bi promocija novog lidera ostavila netaknut sistem koji pouzdano, u tišini, daleko od potresa, funkcionira na opću dobrobit kolektivne političke letargije. Ovakva razmišljanja čine dominantu razumijevanja nacionalne politike nakon Izetbegovića. Kod pretendenata na liderski prijestol postoji još jedna crta, ona narcistička, u kojoj se razni likovi ogledaju u zrcalu Izetbegovićeve omiljenosti u narodu. Oni misle da je dovoljno biti proglašen liderom, pa postati Alija Izetbegović.
Ne postoji mogućnost ustoličenja novog nacionalnog lidera u Bošnjaka. Čak je i Izetbegovićevo liderstvo bilo faktor dezintegracije intelektualnih potencijala, jer intelektualni um podrazumijeva slobodu, koju ne može pronaći pod okriljem, makar i dobroćudne, autoritarnosti. Neki novi lider u Bošnjaka bio ovu intelektualnu dezintegraciju proširio i na Stranku demokratske akcije, čije je članstvo i rukovodstvo moglo jedino Izetbegovića uvažavati kao nacionalnog lidera, i, nikog više. Najveći domet SDA na tom polju može biti uvažavanje funkcije predsjednika Stranke, ali ne i nacionalnog lidera. Promocija jednog tzv. nacionalnog lidera, vodila bi promociji drugog i trećeg, i tako redom, jer je mnogo onih koji smatraju da su baš oni odabrani da vode narod. Zapravo, takvi ne vjeruju mnogo u svoje sposobnosti, koliko su opijeni ambicijom da se okite kičerajskom i apsolutističkom ikonografijom.
Bez obzira što je bjelodano da bi protežiranje novog nacionalnog lidera vodilo u nacionalnu političku katastrofu, jer bi razmnožilo i onako izdašne političke podjele u Bošnjaka, u javnosti se, nakon Izetbegovićeve smrti, pojavilo nekoliko informacija koje su u prvi plan istruprile nekoliko nezvaničnih kandidata na nacionalni prijestol. Ma koji od njih da se navuče na ambiciju da bude bošnjački lider, ili da pokuša tu ambiciju sprovesti u djelo, nedvojbeno će doprinijeti dubljim podjela u Bošnjaka, što znači – počinit će štetu. Ako je nacionalno jedinstvo imperativ bošnjačkog opstanka i prosperiteta, onda bi patriotski um mogao jedino razmišljati o svome doprinosu u izgradnji tog jedinstva.
Postavljanje jedne osobe na čelo cijele nacije, logički gledano, istisnut će ogromne intelektualne potencijale, koji se mogu objediniti jedino vladavinom nadstranačke institucije, a nikako vladavinom pojedinca. Bošnjaci imaju nekoliko nacionalnih institucija, od kojih ni jedna dosad nije pokazala ambiciju da objedini sve intelektualne potencijale. U zrelim nacijama poslove strateškog promišljanja nacionalne stvarnosti i budućnosti rade nacionalne akademije nauka i umjetnosti. U zrelim nacijama akademske institucije su istinski, kolektivni, nacionalni lideri. Bošnjaci takve institucije nemaju.
Smrt prvog bosanskohercegovačkog predsjednika i prvog i posljednjeg bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića ostavila je opasnu prazninu u bošnjačkom političkom biću. Izetbegović je bio apsolutni vladar bošnjačke politike, iako nije bio apsolutist. Njegova apsolutistička pozicija stvorena je negativnim totalitarnim navikama bošnjačkog naroda, kao i tragičnim povijesnim okolnostima.
Usmjerenost bošnjačke politike na jedan autoritarni lik, na jednu političku stranku, koju je podržavala i Islamska zajednica, kao duhovna kičma bošnjačkog naroda, dovela je do dublje retardacije demokratske kulture u Bošnjaka.
Uprkos konkretnim primjenama liberalnih shvaćanja, čak i u najtežim vremenima genocidne agresije, Alija Izetbegović nije uspio osloboditi svoju poziciju i svoju Stranku od hermetičkog razumijevanja nacionalnih pitanja. Time je ostao neupotrebljen ogroman intelektualni potencijal u Bošnjaka, koji se u punom kapacitetu ne može objediniti kroz jednodimenzionalnu stranačku logiku. Genocidna agresija protiv Bošnjaka se nastavlja drugim sredstvima, a bošnjački narod ne posjeduje institucionalne, neliderske, nadstranačke i nadideološke mehanizme otpora.
Fatmir Alispahić
19.10.2004.