Sve ovo što nam se događa, a što svjedoči o unutarnjem rasapu bošnjačkog bića, tuđom je rukom posijano, kao korov, a našom rukom zapušteno, da uzme maha, da se okorovi, da nas odrodi, uhelaći, utruhne, e kako bi bilo zrelo da nas dovede u nestanak.
U subotu, 21. avgusta, pred ponoć, istovremeno, u Sarajevu i Tuzli su se nevezano dogodila dva jednaka događaja: nelegalni, diverzantski, srbijanerski, turbo-folk vatrometi rasparali su nebo nad jednim i nad drugim gradom. Uznemirili građane. Probudili djecu. Prestravili starce. Dodatno ponizili policiju, koja više nije u stanju ni da piromansko dernečenje drži pod kontrolom. Radi ko šta hoće, i kako hoće, u skladu sa afinitetima poprostačene, vašerske svijesti, koja je takvom postala otkad je oblikuju strani tutori putem okupiranog medijskog sistema.
Organizatori prvog vatrometa nisu znali za organizaciju ovog drugog, i obratno. Puka slučajnost. U cijeloj priči jedino nije slučajno to što u ovim krajevima sa bošnjačkom većinom hara uvezena kuga ništavila i razvrata, haosa i bjesnila, koja porađa i takvu mogućnost da se u naša dva najveća grada, istovremeno, a nevezano, dogode ove ponoćne poplave detonacija, rafala, vatre i dima, što je odvijek bila temeljna grafija svetosavskog paganstva.
Vatromet poraza
Ove je subote, kao i svake, Sarajevo pred ponoć bilo pusto. Na cesti su ostali samo oni koji traže belaja. Jer, poznato je, Sarajevo se subotom pretvara u pakao. To je noć za opijanje i drogiranje, za noževe i boksere, za premlaćivanje i silovanje, i nadasve, to je udarnička noć za rudare u hitnoj pomoći, koji spašavaju drogirane živote jedne izgubljene mladosti. Otud je oko ove subotnje ponoći sabran svijet sjedio u kućama, gledao tv ili se spremao na počinak.
Odjednom je na Marindvoru počelo praštati kao da je rat. Derale su detonacije, sasipali rafali, nebo se bjelasalo od sile. Stanovnici okolnih zgrada su u prvi mah pomislili da je došlo do grdnog obračuna svih sarajevskih mafija. Detonacije su dolazile iz pravca “Holidej ina”. Pa, da, tu je već jednom došlo do mafijaške pucnjave. Ali, iznad krova ovog hotela su se počeli uzdizati šareni bljeskovi, čas crveni, čas plavi, čas žuti… Liči na vatromet. Nije moguće da neko pred ponoć pravi vatromet?! Vjerovatnije bi bilo da se mafija obračunava. Na to smo svikli, to očekujemo. Nismo svikli da se jedan divljački čin, kakav je ponoćni vatromet, pravi pod okriljem institucije, kakva je “Holidej in”. Ljudi su pomislili da je možda po srijedi otvaranje “Sarajevo Film Festivala”, ali bi Miro Purivatra sigurno imao toliko uviđavnosti da ovu terevenku ne pravi pred ponoć. Pa, šta je onda?
…Neko se ženi. Da, baš to. Nekakva je svadba. Kao da je Arkanova. Neko ima para, k’o pljeve. Stalo mu da pokaže sjaj svojih para. Pa da probudi Sarajlije, da iziđu na prozore, da vide koliko to on para ima da može kupiti i vatromet, ali i uzurpirati svačije pravo na mir i spokoj. Nije problem što u nekakvim oparenim glavama žive ti arkanovski porivi za pucanjem po građanskom miru. Eto, ima parajlija ćeif da njegovi gosti vide koliko je on moćan da može uznemiravati Sarajevo. Problem je u sistemu koji to dozvoljava. Da smo normalna država, košto nismo, policijski komesar bi još sutradan podnio ostavku. Ali, ovaj izgred nije evidentiran, ni od policije, ni od novinara. Jer, komesar i njegova policija su ovdje u funkciji stvaranja haosa, kako bi ostalo što manje zraka na život normalnog Bošnjaka. Oni su reformirani s ciljem stezanja omče oko bošnjačkog vrata. Na sve moguće načine. Pa i tako što ćemo osjetiti poniženje i tjeskobu dok nam neko šenluči pod prozorima. Samo će sabrani razumjeti da oni više nisu na brdima, već pred našim domovima. Između nesuđene okupacije Sarajeva 1992., i ove iz 2004., nema bitne razlike. Svaka se okupacija mjeri instaliranjem okupatorske (ne)kulture. Nama se to dogodilo. Lakše bi podnijeli da je Arkan pravio vatromet pred “Holidej inom”, nego kad to danas čini neko sa našim imenom. Jer ovo je simbol totalnog poraza. Onog unutarnjeg.
Lepa Brena, tobejarabi
Istovremeno je Tuzlu strefilo isto, a možebit i gore bezvrijeme. Oko 22 sata počela je da rolja olujna kiša. Udaralo je iiznebaiizzemlje. Puhalo. Sijevalo. Derali su gromovi. Bila je to ona kiša na kojoj za par sekundi budeš mokar do kože. Kad bi insan vidio 10.000 hajvana kako stoje na toj kijametskoj kiši, bilo bi mu žao. Svaki bi se čoban potrudio, ako može, da te hajvane ukloni s nevremena. Ali, nigdje nema tako goleme štale… Helem, nejse.
Ali, kad insan vidi kako 10.000 insana stoji na tom kijametu, razdragana lica, arlaučući od sreće, onda pomisli da mora postojati neki debel razlog što ti ljudi kisnu, smrzavaju se i raduju se. Razlog se zove: Lepa Brena. Tobejarabi.
Tako je to bilo u Tuzli. Lepa Brena je nekoliko dana prije položila cvijeće na Kapiji, i Tuzli ubola prst u oko. Ali, ćoravo oko ništa nije vidjelo. Onda je posjetila i darovala jetime. Vaspitačima je haman bilo drago da se slikaju s Lepom Brenom, da unuci imaju uspomenu, pa su dopustili vrijeđanje ove djece čije su roditelje pobili Brenini soldati. Pa je rudarima podijelila karte za koncert. I njima je, haman, bilo drago. Nije šala Brenu vidjet uživo.
A sve je to Brena mogla uraditi godinama prije. Otud je jasno da ova četnička pjevaljka ne preza od blasfemične manipulacije, kako bi navabila Bošnjake na svoj koncert, da kupe kartu od sedam maraka. Grdne pare. A naglasila je da to čini “s ljubavlju”. Pa, ljubav, se haman ne naplaćuje? Izuzev u kuplerajima. Kakav je bio ovaj na stadionu “Tušanj”.
Moglo bi se o Breninom pohodu na Tuzlu štošta još reći. Nama su, dakako, interesantniji Bošnjaci koji su u kolonama hrlili na “Tušanj”. Šta je, Bože, u glavama tih ljudi? Koja je to šifra? Pa, idu Bošnjaci, k’o u svatove! Žene su obukle najljepše što imaju, kao da će ih Brena lično vidjeti i dotaći, poput Pape. Idu čitave familije. Vode djecu. Djeca napirlitana. Svi ozareni, ushićeni, ubrzani. Ni Alija Izetbegović, kada bi dolazio, nije u Bošnjaka lučio ovoliku količinu sreće. Tobejarabi. Kakvi to geni treskaju u bošnjačkim tintarama? Šta je to, pobogu! Ma znaš šta je: primitivizam. Tačka.
Jer samo zapušten, primitivan um, može nemati moralnog obzorja da prepozna genocidnu semantiku Lepe Brene. Samo korov u mozgu može proizvesti ushićenje nad splačinama tipa: “Sitnije cile sitnije”. Samo totalna degeneričnost može nagoniti 10.000 ljudi da kisnu i vrište u slavu svoje moralne, duhovne i patriotske zatucanosti. A da li su ovi ljudi krivi? Ne, sigurno nisu. Uzrok je u okupaciji društvenih vrijednosti, koju podržavaju i sarajevski mediji, kako bi se dodvorili redizajniranim ukusima narodnih, posrbljenih masa. Pogledajte novine od ponedjeljka, pa ćete vidjeti! Brenu su iz materijalnih interesa veličale novine čiji urednici razumiju ovo što govorimo.
Pjesmom u osvajanje
Brena je pred ponoć priredila vatromet u Tuzli. Nek’ se zna da je pokorila grad! Praštalo je, kao i u Sarajevu. Policija je blehnula, k’o tele u šarena vrata, valjda u uvjerenju da je sve to ta nekakva demokratija. Dosad su vatrometi u Tuzli organizirani u režiji, ili uz znanje gradskih vlasti. Ovo je nešto novo. Ispade da se po Tuzli mogu praviti detonacije kako se kome prahne. Razumjela je to ispravno Lepa Brena, čim je vatrometom zasolila pravoslavne osjećaje tuzlanskih Bošnjaka. Razumjela je to i njena ideološka logistika, vjerovatno iz Bijeljine, koja se usudila da na zgradi Vlade Kantona ispiše grafite: “Tuzla je u Srbiji” i “Karadžić heroj”. Mogli su te grafite ispisati na stotine mračnih i zabačenih zidova, ali oni su hjteli da ih ostave baš tu, na zgradi Vlade, da se zna da Brenin pohod na Tuzlu nije tek pjevanje i pucanje, već – osvajanje. Eto, to što su razumjeli svi Brenini Srbi, nije razumio ni jedan Brenin Bošnjak. Dok su Srbi osvajali nepokoreni grad, Bošnjaci su kisnuli, pjevali i razonodili se. I, samopokoravali se.
…Ma, stara je to priča. Pjevali smo tako: “Samo da rata ne bude”, dudlali cucle sa YUTEL-a, dok su nas drugi opkoljavali. Danas, opet, pjevamo tuđe pjesme, a ne shvatamo da tuđinskim pjevačima nije do pjesme već do pokoravanja Bosne i Bošnjaka. Pjesma je samo nalakši put do upesnićenog bošnjačkog srca. Jednom sam napisao: Kad se okupira duh, teritorija se dobije na tacni. Sve ovo što nam se događa, a što svjedoči o unutarnjem rasapu bošnjačkog bića, tuđom je rukom posijano, kao korov, a našom rukom zapušteno, da uzme maha, da se okorovi, odrodi, uhelaći, utruhne, e kako bi bilo zrelo da nas odvede u nestanak. Ovi vatrometi, u Tuzli i Sarajevu, imaju metaforičnu vrijednost: to nalikuje na praštanje atoma u razbijanju cjeline bića. Izgleda lijepo, šareno, blještavo, baš kao što heroinski ovisnici vide stvarnost, i smrt, vjerovatno. Ispod površne je, ipak, zadah baruta. Isti onaj koji se osjetio nad masovnim pogubljenjima Bošnjaka.
Broj 127, 1. IX 2004.