SDP i mediji Lagumdžijine hunte dosad su me proglasili “vođom islamske revolucije u BiH”, “komandantom vehabija”, “komesarom Patriotske lige”, “političkim vođom novog bošnjačkog rata”… Ove opasne klevete ne zanimaju nikog, osim žrtve. Zato će i medijski zločin nad Sanelom Sjekiricom otići u zaborav. …Kao i svako zlo kome je danas izložen izgubljeni bošnjački narod.
Šta bi se desilo da neki čovjek ubije nekog čovjeka, da mediji izvijeste o ubistvu, a da ubica nastavi rahat hodati dunjalukom, jer su policija i sudstvo namjerili da previde slučaj? Digla bi se neviđena gužva. Pljuštala bi saopćenja za javnost, pravili bi se okrugli stolovi, mediji bi bili krcati tekstovima o ovom neviđenom slučaju – da neko ubije čovjeka, a da za to ne odgovara.
Bosanski progananik i španski student Sanel Sjekirica je ubijen u medijskom kamenovanju od strane medija Lagumdžijine hunte. – “Mediji su uništili moj život u Španiji” – rekao je Sjekirica nakon što su SDP-ovi mediji danima obavještavali da – “osumnjičenik spada u skupinu druge generacije odškolovanih domaćih ekstremnih mudžahedina koji su pripremani za akcije poput one izvedene u Madridu”. Kraj priče znamo. Španska policija je nakon 72 sata istrage i držanja u pritvoru Sjekiricu pustila da živi život slobodnog građanina. Sve što je o njemu rečeno – laž je. Da je makar ta konstrukcija plasirana kao pretpostavka! Naprotiv, SDP-ovi mediji su sa sigurnošću tvrdili da je Sjekirica “terorista Al-Kaide”. Šta ćemo sad?
Nevin čovjek je stradao, a da za to niko nije odgovarao.
Neovisni plaćenici
U našem listu namjerno nismo u jeku medijske gužve tematizirali ovaj slučaj, jer nas je interesiralo nešto mnogo bitnije: da li ovo društvo ima mehanizme koji su spremni da s moralnog, ali i pravnog stanovišta, zaštite građanina koji je izložen ma kakvoj torturi koja ugrožava njegovo pravo na dostojanstvo? Prošlo je bezmalo mjesec dana nakon medijskog zločina nad Sanelom Sjekiricom, ali ni jedna vladina ili nevladina organizacija, a pogotovo one koje se bave navodnom kultivizacijom medijskog prostora, nisu našle za shodno da jednu jedinu riječ progovore o ovom slučaju. Dakle, naše društvo neće da ima mehanizme za zaštitu ljudskih prava, kada se radi o ljudima koje SDP-ov “antiteroristički” agitprop ljaga kao tzv. islamske teroriste.
Dejtonskih je godina u Sarajevu debelim političkim parama izgrađena skalamerija tzv. neovisnih i nevladinih institucija, od kojih ni jedna nije posvjedočila neovisnost od djelovanja srpsko-hrvatskog hegemonističkog klana, čije interese u političkom Sarajevu predstavlja krnji SDP. Doduše, jedini izuzetak je protest Helsinškog komiteta u vezi zločinačke ekstradicije tzv. alžirske grupe. No, Helsinški je komitet potom, na talasu propovijedi kardinala Vinka Puljića, tvrdio da se u Sarajevu ugrožavaju ljudska prava Hrvata, a da nikad poslije nije tematizirao ugrožavanje bošnjačkog naroda, pa i kroz ove strateške, kontinuirane optužbe za veze sa tzv. islamskim terorizmom. Ta tzv. demokratska alternativa, u vidu desetine tzv. nevladinih organizacija, utopila se besramno u infrastrukturu SDP-a, jednako kao što su onomad Islamska zajednica, “Preporod” i još neke bošnjačke instance djelovale pod skutima komunisticizirane SDA. Otud se ne može vjerovati institucijama kakve su, recimo, Vijeće za štampu, Krug 99, i sl., jer je cjelokupan vladin i nevladin sistem naslonjen na ideološko servisiranje od strane međunarodne politike u BiH, koju totalitarno određuju OHR i Američka ambasada. Budući da je međunarodna politika u BiH, još iz vremena agresije, skrojena po šnitu dogovora iz Karađorđeva, logično je što se njena ideološka infrastruktura danas usmjerava na sataniziranje bošnjačkog naroda, u svim varijantama, jer je defetizacija bošnjačke politike uslov za napredovanje i okončavanje s&h hegemonističkih planova. Zato se neće dogoditi da taj vrli “nevladin”, “demokratski”, “multikulturalni” establišment osudi, barem, kamenovanje bošnjačke djece u Neumu i ranjavanje dvije bošnjačke djevojčice. Taman posla da sad Krug 99 napravi sesiju na temu zloupotrebe medijskih sloboda u slučaju ljaganja Sanela Sjekirice. Tu čak ne može prevagnuti ni elementarni humanistički osjećaj, činjenica da je jedan nevin čovjek pogođen opasnom klevetom, koja bi ga mogla koštati, malo je reći, raznih neprijatnosti. Takvi, pogođeni klevetom, završavali su u konc-logoru na Kubi, a Sanela Sjekiricu je samo korak dijelio od zle sudbine. Da se pitaju medijski kreatori njegovog progona, on bi već bio na Kubi, jer bi krivica bez dokaza bila dokaz za njegov tzv. islamski terorizam. Valjda je u ovoj nesreći bilo i sreće, jer se španska politika debelo opekla od svoje srljanje u ratni zločin koji ni po čemu nije španski. Valjda je španska politika sačuvala toliko pameti da ne ganja lažne tzv. islamske teroriste.
Mi smo već svikli da živimo sa stalnim nasrtajima na istinu o genocidnoj agresiji na Bosnu i Bošnjake. Dotle smo sviknuti da se više ne ibretimo kad se pred očima javnosti ubija nevin čovjek. Hajde da razumijemo s&h plaćenike iz SDP-ovih medija, ali kako da razumijemo šutnju bošnjačkih institucija i intelektualaca. Eto, nije kvislinški Krug 99 mogao napraviti sesiju o zločinu nad Sanelom Sjekiricom, ali, zašto to nije učinio, recimo, Filandrin “Preporod”?! Šta bi falilo pozvati 50-tak intelektualaca da raspravljaju o društvenom ambijentu u kome se može dogoditi “slučaj Sjekirica”?
Promocija opasnog komesara
Demokratsku tišinu koja prati medijsko ubistvo Sanela Sjekirice osjetio sam prije nešto više od tri godine na svojoj koži. Mnogo prije 11. septembra, sa dolaskom SDP-Alijanse na vlast, razbuktala se strategija sataniziranja Bošnjaka, što dokazuje da je riječ o srpsko-hrvatskom projektu, koji se slučajno poklopio sa američkom antiislamskom histerijom. Danas su složna braća.
A da je SDP 2000. naumio uvesti policijsku državu, i biti poluga mafije iz Karađorđeva, vidjelo se prvih mjeseci vladavine. Moj “grijeh” je bio što sam ukazao da SDP nema pravo prozivati kadrove SDA za kriminal, kad u svojim redovima ima okorjele kriminalce, koje policijska i pravosudna mafija ne kani goniti. Odgovor je bio strahovit.
SDP me 2. marta 2001. optužio da sam na čelu “opasne političke grupacije” koja “osim neonacističkog načina blokade zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, neonacističkog načina izmišljanja i gebelsovskog ponavljanja laži o ljudima iz Alijanse, ima i partijske odrede koje čine ekstremistički, agresivno i teroristički nastrojene Vehabije”, koji će “već sutra, nakon sukoba koje očekuju, biti graničari sa mudžahedinskim načinom političke i terorističke borbe”. “Priča o revoluciji je bila i osnovni cilj boravka Iranske ambasade na ovim prostorima” – kaže se u dokumentu, čiji policijsku nepismenost potvrđuje i miješanje Irana sa “vehabijama”.
Iako sam javno tražio objašnjenje i zaštitu od svih mogućih instanci, od policije i pravosuđa, od OSCE-a i OHR-a, od Vijeća za štampu i Helsinškog komiteta… – niko se nije oglasio. Na osnovu šutnje, kao znaka odobravanja, javnost je mogla pomisliti da se sve ove instance slažu sa ocjenom SDP-a da sam ja vođa islamske revolucije u BiH, komandant terorističkih partijskih odreda, da prevodim mudžahedine koji će biti nekakvi graničari u nekakvom sukobu…
Budući da su SDP-ovi mediji prenijeli stav SDP-a, i da su se reklame za novine vrtile po lokalnim tv stanicama, mnogo je ljudi saznalo kako sam grdno opasan. Narednih sedmica sam primijetio da je nekim poznanicima nelagodno ako se susretnu sa mnom. Razumljivo, šta se pošten svijet ima pozdravljati sa “komandantom terorista”.
Dvije godine poslije ovog događaja na naslovnoj stranici “Slobodne Bosne” je objavljeno da sam na tajnom skupu u Mehurićima imenovan za “komesara Patriotske lige”, koja planira da počne rat kako bi Bošnjaci izašli na Drinu. Rečeno je da sam politički vođa “novog bošnjačkog rata”. Ovaj tekst se i dan danas može pronaći na internetu, i to na nekoliko velikosrpskih web-magazina. Iako sam bio svjestan opasne klevete koja se sručila na mene, ovaj put nisam tražio ničiju zaštitu. Iskustvo me poučilo da svi koji se predstavljaju kao zaštitnici demokratije, slobode štampe i ljudskih prava, zapravo jedino štite kreatore satanizacije Bošnjaka.
Otud me ne čudi šutnja koja se nadvila nad medijsko ubistvo Sanela Sjekirice. Bošnjaci su još daleko od shvaćanja da je ubistvo svakog našeg čovjeka zapravo ubistvo nas samih.
Broj 120, 15. V 2004.