U oktobru 2005. Srbija će anektirati Republiku Srpsku?!
Holbruk tvrdi da će se o suverenitetu Kosova pregovarati – uz posredovanje međunarodne zajednice, na čelu sa Amerikom. On, dakle, smatra da Srbija neće lako pristati na suverenitet Kosova, što znači da će joj se taj gubitak morati nekako kompenzirati. Velikosrpski i velikoalbanski lobiji su našli zajedničku riječ: pola BiH dati Srbiji, i zadovoljiti i Srbe i Albance. U ovom je dogovoru i velikohrvatski lobi vidio svoju šansu. Zbog strateške satanizacije Bošnjaka, civilizacijska ideja Bosne je ostala bez zaštitnika.
Kreator dejtonske nagrade za genocid nad Bošnjacima, koja danas živi u postojanju Republike Srpske, američki diplomata Ričard Holbruk, izjavio je za Glas Amerike da će – u skoroj budućnosti na Balkanu biti stvorene dvije nove države – Crna Gora i Kosovo. Holbruk je isuviše ozbiljna ličnost da bi mu se moglo dogoditi da decidirano tvrdi nešto što već nije zgotovljeno u svjetskim lobističkim šerpama.
Ako je već svršena stvar da će Kosovo postati suverena država, onda je to incident u međunarodnom pravu, koji će za sobom povući novi preustroj granica na Balkanu, a čija se lančanost ne može odvijati bez štete za Bosnu i Hercegovinu. Mnogo puta opetovana prijetnja srpskih lidera s ovu i s onu stranu Drine, da bi – suverenitet Kosova rezultirao pripajanjem Republike Srpske Srbiji – došla bi pred vrata realizacije. Rušenje međunarodnog principa o konačnosti i nepovredivosti granica na Balkanu, otvorilo bi mogućnost za apsolutno etniciziranje suštine balkanskih država.
Srbija je svjesna suštinskog gubitka Kosova, koje je samo formalno u sastavu srbijanske državnosti. Srbija će lobirati za ujedinjenje srpskih zemalja, za anektiranje Republike Srpske, umjesto da istrajava na izgubljenom Kosovu. Otud je sljedeća Holburkova izjava ima pozorišno značenje: Srbija mora spoznati kako je neizbježno da Kosovo dobije suverenost. Pa šta ima Srbija to spoznati, kad je Srbija prva i smislila razmjenu kosovskog suvereniteta za anektiranje RS!?
Genocid kao legalno sredstvo
Republika Srpska se ne može otcijepiti od BiH bez određenih zakonomjernosti koje bi pred međunarodnom zajednicom takav čin odslikale u legalističkom i demokratskom svjetlu. Pojednostavljeno, na zadatku definitivnog uništenja BiH, Srbima su potrebni Hrvati. Tek ako bi Srbi i Hrvati, prvi u RS, a drugi u tzv. trećem entitetu, proglasili referendume na kojima izglasavaju pravo na otcjepljenje, BiH bi se, u postojećem odnosu snaga, našla u stupici; naspram te dvotrećinske volje bi ostao izgubljeni bošnjački faktor koji ništa ne bi mogao učiniti da spriječi otcjepljenje dijelova bh. teritorija koje su okupirali velikodržavni projekti Srbije i Hrvatske. Međunarodna zajednica, koja se i u toku agresije, a pogotovo poslije, potvrdila kao mentor iz Karađorđeva, dakako, ne bi ništa učinila da taj pakt proglasi nelegalnim i da blokira uništenje bh. države.
Holbruk tvrdi da će se o suverenitetu Kosova pregovarati – uz posredovanje međunarodne zajednice, na čelu sa Amerikom. On, dakle, smatra da Srbija neće lako pristati na suverenitet Kosova, odnosno, da će joj se taj gubitak morati nekako kompenzirati.
Budući da međunarodna zajednica podstiče međunarodno priznanje Kosova, a da Srbiju forsira kao faktor vojne i političke stabilnosti Balkana, logično je da će sve učiniti da kompenzira svesrspki gubitak. Za Svijet koji posluje na materijalnim, a ne na moralnim i kulturalnim vrijednostima, normalno je da preferira svesrpsku teritorijalnu nadutost i vojnu snagu, nad bosanskom paradigmom, koja u sebi sažima civilizacijske vrijednosti koje su (ne)bitne koliko i ozonski omotač. Da je kojim slučajem drukčije, srpsko-crnogorska agresija na RBiH bi bila sasječena u startu, bh. država bi dobila pravo da se brani, ne bi bilo 200.000 žrtava genocida, ni preko milion raseljenih, niti bi bilo Holbrukovog Dejtonskog sporazuma koji je genocid priznao kao legalno sredstvo međudržavne komunikacije…
Nema Srba bez Hrvata, i obratno
Velikodržavni s&h interesi su posve srodni po bitku, manifestacijama, kao i po mogućnosti realizacije. I jedni i drugi postoje zbog BiH, jer je BiH jedini prostor gdje bi se mogle širiti Srbija i Hrvatska. U vrijeme s&h agresije na Bosnu i Bošnjake, dakako, nije postojao nikakav dogovor ove dvije agresorske strane o oblicima genocida; ipak, obje su otvarale konc-logore, klale muslimane, silovale muslimanke, palile muslimanske kuće, rušile džamije… …Baš kao da je riječ o jednoj te istoj vojsci.
Ova srodnost je proizišla iz krstaškog opravdanja agresije; prisjetimo se, i Tuđman, i njegov Boban, i Milošević, i njegov Karadžić, istovjetno su tumačili nužnost odbrane naciona od islamske opasnosti koja, začudo, nikad prije nije prijetila od bošnjačko-muslimanskog domaćinstva u Evropi. Riječ je o predstavi koju su rado prihvatili svjetski lideri, kako bi imali opravdanje za prepuštanje Bosne i Bošnjaka genocidnoj agresiji. Na žalost, ratno je bošnjačko rukovodstvo, valjda u očaju, a možda i u profitu, pristalo na neutemeljenu islamsku dekoraciju oslobodilačke borbe, što Bošnjacima do danas nanosi nepotrebne političke štete. Stvoren je ambijent u kome se danas islam oduzima od sadržaja gdje mu je mjesto, kao što se nekad metao tamo i gdje mu nije mjesto. No sve to nema nikakve veze sa glavnom tezom s&h okupacije – da su Bošnjaci islamska prijetnja. Da je to tako, pa ne bi danas na teritoriji sa bošnjačkom većinom bilo ni jedne, ni lijeve, ni desne, crkve! Bošnjačka tolerancija i volja za suživotom najjači su demantiji okupatorske ljage koja i danas, propagandno, nesmanjenom žestinom, razara bosansku ideju. Razaratelji Bosne su svjesni da je preoblikovanje istine o agresiji, i o bošnjačkoj bosanskoj volji, izvedivo jedino izmišljanjem tzv. islamskog ekstremizma u Bošnjaka, jer samo tako sve tri strane mogu postati jednako suprotstavljene bosanskoj ideji. Propagandna agresija protiv Bošnjaka, koja je ponovo otvorena nakon 11. septembra, i uz mentorstvo Lagumdžijine SDP-Alijanse, ni dan danas ne jenjava, već putem okupiranog medijskog sistema svakodnevno odašilje laži o bošnjačkoj opasnosti za demokratiju i stabilnost regiona. Opet, kažemo, nije bitno ono što jeste, već ono što međunarodni faktor, uz lobističku kreaciju s&h hegemonije, želi da vidi da jeste. Dakle, lažna slika o opasnim Bošnjacima je nekome, za neki cilj, potrebna.
Svekoliko ubijanje Bošnjaka u pojam, dovelo je do političke i moralne destrukcije i defetizacije bošnjačkog društva. Postignuta je kritična tačka koja garantira bošnjačku pasivnost u slučaju eventualne međunarodne konferencije na kojoj bi bilo obznanjeno pripajanje RS Srbiji. No, prije toga, zarad legalističke i demokratske šminke, nužno je da i hrvatski faktor u BiH učini sličan iskorak.
Bošnjački nacionalni harakiri
Ono što se posljednje dvije-tri sedmice događa na bh. političkoj sceni, u vidu HDZ-ovog povlačenja iz partnerskog odnosa sa SDA, te u vidu latentnog zagovaranja trećeg entiteta, upravo nagovještava mogućnost da će apsolutna HDZ-ovska vlast nad Hrvatima pokrenuti lanac događaja koji bi svesrpskom jedinstvu u RS omogućio iskorak ka referendumu za otcjepljenje. Naime, kao što smo već pisali, na osnovu obavještajnih izvora, referendum za otcjepljenje RS je predviđen za oktobar naredne, 2005. godine, kada bi se, navodno, trebala i dogoditi međunarodna konferencija o preustroju granica na Balkanu. No, sve ovo je neizvodljivo, ili, barem, bilo bi kud i kamo teže, ako i Hrvati ne bi krenuli u proces otcjepljenja od BiH, što im, normalno, nije mrska ideja. Dakako, da bi do toga došlo, prvo se mora znati šta se otcjepljuje. Hrvati zagovaraju samoukidanje Federacije, i prenos ovlasti na državnu razinu, čime bi praktično dobili vladavinu nad kantonima sa hrvatskom većinom, tj. treći entitet. Federalno, vašingtonsko partnerstvo, jedina je smetnja uspostavi drugog i trećeg entiteta. Dokle god su u formalno-pravnom smislu Hrvati vezani za Federaciju, a ne isključivo za svoj dosad nesuđeni suverenitet nad kantonima sa hrvatskom većinom, dotle je nemoguće ozvaničenje hrvatskog prava na samoodređenje do otcjepljenja. Baška je priča što Hrvati to neće tako imenovati, dok se za to ne steknu potrebni formalno-pravni uvjeti.
U promišljanju ovih izvjesnosti valja se prisjetiti situacije koja je BiH dovela u pat poziciju po kojoj je jedan narod uvijek zatočenik volje druga dva naroda. Tako je bilo kada su Bošnjaci i Hrvati preglasali Srbe za Referendum, što je SDS-u dalo povod, a očito i legitimitet pred međunarodnom zajednicom, da traže autonomiju u BiH. Tako je i danas kad Srbi i Hrvati združenim snagama preglasavaju bošnjačku volju za zajedništvom. Šta je, dakle, dovelo do ove mogućnosti? Na prvim postkomunističkim izborima 1990. dotadašnji suverenitet radničke klase se mogao preoblikovati u dva smjera: ili u suverenitet građana, za šta je bila potrebna pobjeda građanskih stranaka, ili u suverenitet političkih naroda, što se i dogodilo, a što je rezultiralo zakonomjernim nastojanjem nacionalnih vlasti da ostvaruju suverenitet svaka na svom dijelu bh. teritorije. Budući da je bošnjački nacionalni interes istovjetan ideji Bosne i Hercegovine, ispostavlja se da je bošnjačko nacionalno organiziranje u SDA, kao prvu nacionalnu stranku, legitimiralo s&h separatizam i suprotstavilo se bošnjačkom bitku. Šta bi se dogodilo da su se Bošnjaci opredjelili za građansku, multietničku ideju, da su doprinijeli pobjedi građanski stranaka, a da su SDS i HDZ ostali u opoziciji? Agresija se vjerovatno ne bi mogla izbjeći, ali bi mnogi tokovi, u formalno-pravnom smislu, bili drugačiji. Primjerice, Karadžićev separatistički parlament ovako je imao legitimitet srpskog naroda, kao jednog od suvlasnika Bosne, a onako bi bio suprotstavljen legalnoj i legitimnoj građanskoj vlasti. Samoubistveni obrazac koji su začeli Bošnjaci, sa nacionalnom podjelom političke vlasti, poslije je ugrađen u ustavna rješenja, tako da danas BiH jeste država tri nacije, a ne država građana. Sadašnja pozicija ostavlja mogućnost za samoopredjeljenjem do otcjepljenja. Od poređenja sa jugoslovenskim raspadom nas dijeli samo postojanje etnonacionalnih teritorija, što će se dogoditi ako Hrvati uspiju osvojiti treći entitet.
Da su Bošnjaci učinili, a mogli su, da BiH postane država građana, a ne nacija, danas bi bila neizvodljiva varijanta da ma koji od bh. naroda pomisli da se otcjepi od BiH, iz pozicije ostvarenja suvereniteta na teritoriji gdje silom, ili slučajnošću, čini većinu.
Tužbom protiv zavjere
Dakle, realna je ambicija srpskog i hrvatskog političkog faktora da dođu do legalističke pozicije koja će im omogućiti otcjepljenje. Iza njih stoje nacionalne matice i međunarodna zajednica koja u multietničkoj BiH ne vidi evropsko centrište civilizacijske paradigme, već vidi balast koji je, ne zbog BiH, već zbog Beograda i Zagreba, faktor nestabilnosti na Balkanu. Nikada ni jedan rat u BiH nije izbio zbog unutarnjih bh. razloga, već je uvijek uvezen iz vana. Ali, to više nikoga ne zanima.
Kako se suprotstaviti nakani definitivnog uništenja BiH? Teško. Gotovo nemoguće. Ali, insani se od hajvana razlikuju po volji, po dostojanstvu, po zaštiti moralnog i patriotskog integriteta. Vrijedi pokušati, jer je to obaveza moralna čovjeka. Sve karte treba baciti na realizaciju Tužbe BiH protiv SCiG, jer bi dokazivanje agresije vodilo ukidanju rezultata agresije. Ako bi se ukinula Republika Srpska, tada bi bili demontirani i velikohrvatski planovi za otcjepljenjem tzv. Herceg-Bosne. Tada bi bio demontiran i cjelokupni holbrukovski projekat po kojemu su dejtonska međunarodna priznanja agresije i genocida samo usputna stanica ka konačnom cilju – podjeli BiH na srpski i hrvatski dio, i na jednu fildžanoliku hrvatsku provinciju sa bošnjačkom većinom, u kojoj će Bošnjaci imati funkciju rahitičnih golubova koji pred zoru rove po gradskim kontejnerima.
Antrfile
Srbi i Albanci u paktu protiv Bosne i Bošnjaka
Glavni ideološki koordinator velikosrpskog projekta u BiH je Nenad Kecmanović, nekadašnji Sarajlija, čije se kolumne u NIN-u mogu čitati kao strateške smjernice djelovanja beogradske politike prema BiH. Još prije godinu danas, u nekoliko kolumni, Kecmanović je plasirao teze u pogledu ideje da se Republika Srpska zamjeni za izgubljeno Kosovo, kao i u pogledu ishoda Tužbe BiH protiv SRJ. Riječ je o brižljivo pripremanim tekstovima, sa preciznim logičkim slagalicama, koji imaju programski karakter. Govoreći o svojoj staroj tezi, da BiH ne može funkcionirati po principu po kome to nije mogla ni SFRJ, Kecmanović citira klasika moderne demokratije Džona Stjuarta Mila, koji kaže: Mogućnost funkcioniranja predstavničke demokratije u višenacionalnim državama ravna je nuli. Potom Kecmanović lamentira nad sudbinom Srba i Hrvata – koji nisu mogli zajedno u Jugoslaviji, a moraju zajedno u Bosni, i to još sa Muslimanima. Ovdje mu ga ti nekakvi Muslimani dođu kao Jevreji u Hitlerovoj Njemačkoj.
Kecmanović raznim konstrukcijama i previdima argumentira nedorživost BiH, te daje za pravo nekadašnjim izjavama pokojnog premijera Đinđića, u Spieglu, u vezi sa idejom revizije Rezolucije UN 1244 koja bi vodila reviziji Dejtonskog sporazuma – pripajanju RS Srbiji, u zamjenu za suverenitet Kosova. Na istom fonu je i izjava historičara Predraga Markovića koji kaže da je – istorijski zadatak i veliki cilj Srbije integracija za prekodrinskim Srbima koji su privremeno odeljeni od matice. Kecmanović tvrdi da je kosovski premijer Bajram Ređepi – izjavu svog republičkog kolege protumačio kao nezvaničnu ponudu. Autor zaključuje: Ponavljanje kako više nema promjena granica na Balkanu, ovdje više niko ne uzima za ozbiljno. Sudeći po njemu, Bosna je svukud povaljena, osim u našim iluzijama.
Br. 105, 13. IV 2004.