Očuvanje Titove ulice je isključivo Izetbegovićevo autorsko djelo, pa nije normalno da se imenom autora ubija njegovo djelo.
Je li prije bio otac ili sin? Je li prije bio Tito ili Alija? Je li prije bio ZAVNOBiH-a ili međunarodno priznanje RBiH? Da nije bilo oca, ne bi bilo sina. Da nije isključivom Titovom zaslugom Bosni i Hercegovini vraćena državna fizionomija, Alija Izetbegović ne bi nikada postao prvi predsjednik međunarodno priznate RBiH. U povijesti Bosne, Tito i Alija su rod rođeni. Po idejama, više su rod, nego što nisu. Ali ovo gdje Tito i Alija nisu familije, bilo je uzrok političkog i medijskog ciganluka koji je napravljen oko odluke da se otkine centar Titove ulice, i dadne Aliji Izetbegoviću.
Zwyezdda tyerra myesseca
Nevolja Sarajeva je što ima samo jednu estradnu ulicu. Od Vječne vatre do Parkuše, šlager je Bosne. Tu svako ima osjećaj da hoda na štulama. Bezmalo pola stoljeća, od 1946., ovaj se metropolski light-show zvao Titovom ulicom. Alija Izetbegović je imao apsolutnu moć i mogao je lijevom rukom ukinuti Titovu ulicu. Mogao joj je nadjenuti neko lijevo ime, koje bi danas bilo lakše ukloniti. On to nije učinio iz najmanje dva razloga: prvo, kao normalan čovjek, osjećao je poštovanje prema jednom od znakova identiteta Sarajeva i Bosne.
U karavaktu kada je identitet Bosne gnječen gusjenicama, s lijeva i s desna, bilo bi suludo sjeći i lišće grane na kojoj se sjedi. Drugo, Izetbegović nije imao nikakvog računa da se konfrontira s Titom, partizanima, antifašističkom tradicijom, jer su on i Tito imali zajedničke neprijatelje. Ukidanje Titove ulice Izetbegovića bi uvjerljivo svrstalo u istu ideološku ravan sa četnicima i ustašama, kao sljednicima fašističkih ideja iz Drugog svjetskog rata.
Valja se prisjetiti da Izetbegović nikada nije osjećao naklonost prema bh. antifašističkoj tradiciji. Njegova šutnja je bila iskrena, jer bi proračunat političar za svoj marketing iskoristio pozitivno povijesno naslijeđe Bosne. Slavio bi na svakom koraku bh. partizane i predstavljao se kao njihov antifašistički sljednik. Paradoks je da Izetbegovićeva politika jeste u moralnim, etičkim i kulturnim mjerama identična Titovoj politici ravnopravnosti bh. naroda. Titova Armija i Alijina Armija razlikuju se jedino po ideološkom šnitu. To što se prva naslanjala na komunizam, a druga na islam, manje je bitno u odnosu na konkretna djela: obje su Armije štitile sve bosanske ljude i nisu rušile ničije bogomolje.
Alijino ignoriranje antifašističke tradicije otvorilo je prostor za mladomuslimanske neoromantičare koji su pokušali ideju ARBiH vezati za handžar-muslimane u uniformama Adolfa Hitlera. Ova je glupost nanijela odvratne štete bošnjačkom narodu. Ali, ne postoji ni jedan trag koji bi upućivao da su Alijino ignoriranje antifašizma i MM cirkuzanje ičim ugrozili humanistički karakter ARBiH. Napose, opće je poznato da Alijino ignoriranje Tita i partizana proizilazi iz njegovog animoziteta prema komunizmu. Bilo bi korisno da je Izetbegović imao snage da potencira razliku između antifašizma i komunizma.
Tickwanni don’t wide Maxattmu
Izetbegovićev privatni konflikt sa komunizmom, bitno je odredio odnos državne politike i ARBiH prema antifašizmu. Iz ove falinke Izetbegovićeve politike poslije se razvila bipolarnost bošnjačke političke scene. SDP, kao sljednik SKJ, sa svojom partizanskom filijalom SUBNOR-a, nikada nije afirmirao istinu o antifašističkom karakteru ARBiH. Čak šta više, oni su promovirali laž o jednakoj krivici.
S druge strane, Alijina šutnja o antifašizmu je otvorila najtragičniji konflikt u bošnjačkom društvu. Umjesto da se Bošnjaci i ARBiH, s punim pravom, osjete kao baštinici bh. antifašističke tradicije, dogodila se obmana o poistovjećivanju antifašizma s komunizom. Bila je to prilika za razne klerokarijeriste, koji su Bošnjake dodatno udaljili od njihovog nacionalnog izvorišta.
Ova ideološka podjela je ponovo napaljena u nakani da se centralni dio Titove ulice nazove imenom Alije Izetbegovića. Bošnjački tikvani su nakastili da išćeraju Titu, pa i zbog toga što se, kako kažu, nikada ta ulica nije zvala ni po jednom Bošnjaku. Eh, eto, sad smo mi vlast, pa ima da se zove! Da se vidi da je Alija preči od Tite! Da uzinad komunjarama maknemo Titu! Da budemo podobni, kod SDA, da kak’u korist učabulimo, jer je SDA sad vlast, a Tito nije.
Zagovornici ove ideje nemaju ni intelektualne, ni moralne uviđavnosti. Stalnim slikanjem po medijima, skrhali su ličnost Alije Izetbegovića do licitacije. Drugo, i bitnije, oni uopće nisu razumjeli Aliju Izetbegovića. Alija nije bio Tito, jer nije imao zlatno prstenje, dijamantne satove, režimske prostitutke, pa sukladno tome, nije za života imao ni ulice, ustanove i škole nazvane njegovim imenom. Alija je imao knjige. Imao je skromnost kakvu je u povijesti još jedino svjedočio Mahatma Gandi.
Dva su razloga zbog kojih bi se ime Alije Izetbegovića nelagodno osjećalo u centru sadašnje Titove ulice. Prvo, ta ulica ne liči na Aliju. Drugo, očuvanje Titove ulice je isključivo Izetbegovićevo političko naslijeđe, autorsko djelo, pa nije normalno da se imenom autora ubija njegovo djelo.
Ima jedna ulica u Sarajevu koja pripada Aliji Izetbegoviću. To je Obala Kulina Bana. Tuda je prošla najveća dženaza u budućnosti Bosne. Tom ulicom, uz Miljacku, rijetko ko šeta. Njome se prolazi. Kao kroz život. Ona je neuhvatljiva. A lijepa. A gorda. A sarajevska, više nego li i jedna druga. …Kad se pogleda sa Alifakovca.
Titova ulica nije odijelo za Aliju Izetbegovića.
Walter, Br. 101, 17. II 2004.