Kada Komisija za vrijednosne papire obznani rezultate raznih privatizacija, Bošnjaci će konačno razumjeti da su u neznanju opljačkani, a da je njihova imovina, za bezvrijedne certifikate, prešla u hrvatske i slovenačke ruke. Ko je u Bošnjaka odgovoran za nacionalni ekonomski slom?
U subotu, oko 11 sati, bio sam svjedok jednog šejtanskog prizora. Krenuo sam kolima po svog prijatelja, slikara Fikreta Vršanina, koji je s kućom na periferiji Tuzle. Namjeravali smo prevući neka balkonska vrata.
Do Fikrine kuće vodi jedan uzak put. Jedva da se mogu križati kola. Kad sam bio 30-tak metara od njegove kuće, naiđem na neko bijesno auto. Auto stoji. Okrenuto u pravcu Fikrine kuće. Nasred puta. Upaljenih svjetala. Bibiknem. Niko ne reagira. Učini mi se da kroz zadnje staklo, na naslonu, vidim klonulu glavu. Iziđem iz kola i priđem. Unutra, neki momak, sa sunčanim naočalama, spava. Ili je mrtav. Pokucam. Pokucam jače. Pa još jače. Glava se pomjeri. Rekoh mu da makne kola da prođem. Utom ugledah u njegovom krilu pivsku flašu. Ugledah i da ima suvozača. I suvozač spava. Sa sunčanim naočalama i sa pivom. Prolomi se lavež. Na zadnjem je sjedištu bio opak pas. Ovaj prvi se pomjeri. Rekoh, upalit će kola, i pomjeriti se. Vratim se u svoj auto. Čekam. Opet je zaspao. Okrenem svoja kola, i drugim putem, okolo, dođem do Fikrine kuće.
Narkomanska demokratija
Vozim, i razmišljam: šta je moglo strefiti ovu dvojicu momaka pa da zaspu u po bijela dana, nasred puta, da toliko nestanu iz stvarnosti da ih ne možeš dozvati. Ako im se prispavalo, mogli su makar kola maknuti u stranu. To što im se dogodilo, moralo je biti trenutačno, bez mogućnosti da reaguju, da se sklone s puta, i odspavaju, ne remeteći mir i sigurnost. Samo je droga u stanju spucati nekog u glavu do te mjere da ljudski stvor izgubi vezu sa životom. Nema nikakve sumnje, ovaj dvojica su drogirani. Sudeći po bijesnim kolima, i po krvoločnom psu, mogli bi imati i oružje. U svojim narkomanskim priviđenjima bi začas mogli potegnuti pištolj, ubiti nekoga. I, zato ne bi odležali, jer bi ih sud proglasio neuračunljivim. Interes pravosuđa je svakako da krajevima sa bošnjačkom većinom hoda što veći broj manijaka.
Upravo zbog toga sam predložio Fikri da stvar prijavimo policiji. Fikro reče kako je i prije mene naišao neki čovjek, s golfom, obilazio je oko ovih kola, a kad je vidio da ne može dozvati drogirane mladiće, okrenuo se i otišao. Fikro se složio da odemo do policije, jer, kako reče, u kući su mu kćerke i žena, u komšiluku ima djece, žena, starih i bolesnih, a ko zna šta ovi mladići mogu napraviti u svojim halucinacijama.
U policiji su od Fikre prvo tražili da dadne svoju ličnu kartu. Kao da je on kriv. Kao da nije preče da mu se zahvale i da odmah odu na lice mjesta. Fikro im nije dao ličnu kartu i zamolio ih da odu to riješiti, ili će on to riješiti, lopatama, sa komšijama i prijateljima. Naša demokratska policija je, bezbeli, ljubazno upozorila mladiće da ne spavaju nasred puta. Njihovo dalje ponašanje je u domenu evropskih standarda. Nek’ se drogira ko hoće i koliko hoće. Radi se o demokratiji.
Urota protiv bošnjačke porodice
Poslije smo Fikro i ja otišli do Muhameda Džonija sa Međaša. Bio je kod njega i neki kamiondžija. Pričamo o neimaštini. Priča se zapodjenula zbog informacije koja je bila na radiju, da infarkt kosi i 20-ogodišnjake. Slažemo se da to nije nikakvo čudo, s obzirom na pritisak besperspektivnosti, bijede, nesigurnosti, haosa… Mlad čovjek je osuđen na poniženje. Energija mladosti, umjesto da bude usmjerena ka radu i privređivanju, zatočena je u život koji ne može izdržati taj pritisak besmisla. Prisilno su mladi i mnogi 30-ogodišnjaci, koji žive na grbači roditelja, obično penzionera, ne mogu se oženiti, imati djecu, jer nemaju odakle ni svoja usta nahraniti. Sve je to ogromna negativna energija koja proizilazi iz osjećaja poniženja. Slažemo se da ovakvo beznađe ne vlada u krajevima sa srpskom i hrvatskom većinom. Srbi i Hrvati, zahvaljujući dvojnom državljanstvu, makar nemaju osjećaj geta, kojim su opasani jedino Bošnjaci. Srbinu je široka Srbija, Grčka, Rusija, Hrvatu je široka Hrvatska i katolička Evropa, jedino je Bošnjak osuđen da životne šanse pronalazi u presahlom frtalju Bosne. A taj frtalj je odveć pod različitim pritiscima specijalnog rata, zbog čega se Bošnjak i tamo gdje je u većini osjeća kao građanin drugog reda. Poruka je očigledna: Odlazite! Napuštajte Bosnu! Dostojanstvo jedino možete pronaći daleko od Bosne, tamo gdje ćete se utopiti u okeanu ljudi bez imena i porijekla!
Muhamed Džoni kaže da je pročitao podatak da je 100.000 mladih Bošnjaka od Dejtona na ovamo napustilo BiH. Čitava sela su ostala bez mladih ljudi. Agencije za raseljavanje Bošnjaka rade punom parom, ali to niko ne razumijeva kao nastavak etničkog čišćenja, kao genocid. Ljudi bježe da ne bi presvisli od poniženja. Da se ne bi otisnuli u paklenu utjehu alkoholizma i droge. Na žalost, ogroman broj mladih Bošnjhaka postaje zatočenik droge, a usljed ovisnosti i neimaštine, i – kriminala.
Džonijev jaran, ovaj kamiondžija, kaže kako je nedavno vozio so iz Solane za Bihać. Dole je vidio stotinjak nadničara, i starih i mladih, koji mjesečno rade za jedva 150 maraka. Kaže da im je satnica nekih, ne pamti tačno, 30-40 feninga. Oni nosaju teške vreće soli za naknadu od nekoliko maraka dnevno. Među njima je, kaže, vidio i jednog inžinjera koji je ostao bez posla. Čovjek je htio poluditi od poniženja i bijede, pa je razabr’o da mu je bolje nosati vreće budzašto, nego sjediti i žderati se. Ali, šta on i njegova porodica mogu riješiti sa 150 maraka. To nije dovoljno ni za račune. Ni za brašno. A kamo li za školovanje djece. Šta će osjećati otac koji svoje dijete ne može poslati u školu? Može li dijete razumjeti da nije otac kriv što bi da radi, a ne daju mu da radi, ni da zaradi, već je kriva općesvjetska urota protiv bošnjačkog oca, protiv bošnjačke porodice?!
Bez nagona za samoodržanjem
Sve što nam se događa bilo bi podnošljivije kad bismo kao nacija funkcionirali na vrijednosnim principima islama, dijaloga, solidarnosti, familijarnosti. Dogodila nam se strašna otuđenost, u svim relacijama. Od vjere nam je ostala Islamska zajednica koja nema snage da se oslobodi od stega administrativnog tumačenja islama. Od svega drugog, što smo imali, i što nikad nismo ostvarili, ostalo je – ništa, jer u bošnjačkom narodu ne postoji kolektivni autoritet koji bi htio i umio artikulirati naše individualne obaveze u kolektivnoj stvarnosti. Nevjerovatno, zastrašujuće, djeluje obamrlost bošnjačke inteligencije spram agresije kojoj smo izloženi. Da stvar bude gorča, bošnjačka je inteligencija veoma aktivna, prisutna, glagoljiva, ali sve to nema veze sa stvarnošću. Slikaju se po novinama, na utakmicama, pozorišnim predstavama, koncertima, kao da nam je sve k’o u Francuza.
Neko mora snositi odgovornost za nemanje nacionalnog stava, a time i strategije, spram nastavka agresije. Naši gubici su konkretni. Odgovornost je na svim institucijama i pojedincima koji slove kao nacionalni tribuni. Kao što u ratu oficir odgovara za nepotreban gubitak ljudskih života, tako i danas neko mora biti odgovoran za gubitak 100.000 mladih Bošnjaka, ili za, ne daj Bože, gubitak 500.000 Bošnjaka u dijaspori koji upravo trebaju ostati bez bh. državljanstva. Kad nema reakcija na ovako očigledne nasrtaje na bošnjačke preživjele živote, kako tek očekivati analize i reakcije na suptilnije vidove ubijanja Bošnjaka, kao što je strateško instaliranje narkomanije, socijalne bijede, beznađa…
Upravo ovih dana bošnjački narod će se suočiti sa svojim najtežim porazom. Kada Komisija za vrijednosne papire obznani rezultate raznih privatizacija, Bošnjaci će konačno razumjeti da su u neznanju opljačkani, a da je njihova imovina, za bezvrijedne certifikate, prešla u hrvatske i slovenačke ruke. Prema prvim informacijama, razmjere privatizacijske pljačke su katastrofalne. Recimo, hiljade dunuma zemlje u Kalesiji i Živinicama je, putem privatizacije PD “Spreča”, postalo vlasništvo Kmečke družbe iz Ljubljane. Koliko je tek fabrika i poslovnih prostora prešlo u nebosanske ruke, putem papira bez vrijednosti, tek će se saznati. Kad budu objavljeni ovi podaci, treba Šaćira Filandru upitati za komentar njegove obmanjujuće izjave da – “Bošnjaci nikada u svojoj povijesti nisu bolje stajali”. Treba upitati i druge tribune – zar je bilo teško odrediti strategiju spram privatizacije i uspostaviti nacionalni privatizacijski fond koji bi spasio bošnjačku imovinu od otimačine?! O ovom pitanju se u našoj javnosti nije čula ni riječ.
Kada je početkom 2001. pokrenut Bošnjački dijalog, čija je nakana bila da se u svim bošnjačkim mjestima svakog petka raspravlja o gorućim pitanjima, digla se sila bošnjačkog baliluka da uništi taj pokušaj samodiscipliniranja Bošnjaka. Eto, Bošnjački dijalog je uništen. I, šta sad? Imamo narkomane na svakom koraku. Imamo bijedu. Imamo poniženje. Imamo stvarnost u kojoj smo objekat, a ne subjekat svoje sudbine. Imamo put u nestanak. Nemamo nagon za samoodržanjem. Ko smo to mi?
Broj 114, 15. II 2004.