Bivši borac ARBiH Slaviša Šućur brani četničku i ustašku teoriju o građanskom ratu u BiH
Ova kineska kung-fu gripa je nešto najgore što je moje čilo tijelo osjetilo. Tačnije, ovo je prva gripa koju nisam preležao na nogama. Ležim je na leđima, obaliješten, po vazdan, evo, peti dan. Toplomijer zakovao na 39, kao da je avgust. Tijelo mi škripi, kao da sam hašovio Halugića brdo, a koža mi pipava, kao u Čeha što se gramzivo sunčaju dok se ne ureše. Osjećam se kao da sam sinoć popio litru Badelovog H2SO4 konjaka s Arizone. Razmišljam, ima Boga, jer mora da je Senadu Tuki i Bakirstančetu svaki dan ovakav. Njima ne spada temperatura. Od alkohola i pokoje tablete.
Dok sam tako lebdio u gripoznom polusnu, ukaza mi se Slaviša Šućur, u emisiji 60 minuta. Rekoh, garant je umro.
Schuchur is not ymrro
Prikazuje emisija tog Šućura, nekad, birvaktile, teritorijalac, lijep k’o slika, sa nadgrobnog spomenika, nešto vazi. Prikaza se i Alija, ali bez Šućura. Ko biva, Šućur je prvi do Alije, kad zatreba. Televizija ovakve patetične uvode pravi kad treba saopćiti da je neko umro. Doduše, u komunizmu se ovakve patetične lite podastiru kao crveni tepih pred riječi režimskih mislilaca. Računam, ipak, ovo je demokratija, pa će prije biti da je Šućur umro. Čekam taman da Bakirstanče podrigne vijest o Šućurovoj smrti, kad ugledah Šućura, živog uživo.
Patetični uvod sa Šućurovim ratnim slikama je u propagandnoj službi omekšavanja auditorijuma pred nastup ovog Lagumdžijinog potrčka. Ko biva, ako je jedan Šućur, pa još Slaviša, mogao u ratu biti rame uz rame s Alijom, nema šanse da bi takav patriota mogao sad nešto biti antiprotivan. Ovaj me cirkus razbudi iz gripoze, kao da sam marn’o rakiju s biberom.
Prvo Bakirstančetovo pitanje je posvjedočilo da uvod o Šućuru teritorijalcu nema nikakve veze s temom, već je proizvod boljševičke propagandne škole. Bilo bi možda svarljivo da su nakon takvog uvoda pričali o problemima boraca. Ali Šućur nema boračkih problema, jer mariše po dvije-tri milje sa ostalim debilguzima u nekakvom parlamentu. Helem…
Pita Bakirstanče Slavišu šta on misli o pričama o ugroženosti Bošnjaka. Kao, Slaviša je ekspert za Bošnjake, a i za ugroženost, bogme, pa će nam sad on sa lica mjesta javiti objektivnu istinu. Kad smo već kod kvalifikacija, na koje se Šućur lako poziva kad treba imenovati kamiondžije među političarima, valja reći da i njegova učionica nije plaho odmakla. Od predratnog obrađivača željeznih šipki u jednom pogonu u Vogošći dogurao je, eto, do eksperta za bošnjačka pitanja.
Washer of the wlastt
Dva-tri dana prije u Hayatovom Centralnom dnevniku je gostovao nekakav četnički vojvoda sa Knežine, što je, čudna mi čuda, poslanik u dejtonskom državnom Parlamentu. Ovaj četnik tvrdi da su za rat u BiH krive nacionalne stranke, što je teza koja proizilazi iz srpsko-hrvatskog nastojanja da se agresija na BiH preimenuje u građanski rat, jer je samo tako moguće BiH dovesti do podjele.
Slaviša Šućur je rekao istu misao u drugom pakovanju. On je izjavio da su – teorije o ugroženosti sva tri naroda dovele do rata. Po Slaviši, definitivno, nije bilo agresije! Bio je građanski rat. Njegova tvrdnja o uzrocima rata kategorički negira postojanje srpsko-hrvatske agresije na RBiH. Nećemo trošiti slova na objašnjavanje crnog i bijelog, već ćemo se zapitati: kakav je to feler morao strefiti glavu ovog borca Armije RBiH pa da pristane sudjelovati u plasiranju laži o građanskom ratu u BiH?!!
Kad je Slaviša Šućur ustao da brani Bosnu, nije mu smetalo što su Bošnjaci isključive žrtve četničkog, a potom i ustaškog genocida. Računao je, valjda, da bosanske Bosne nema bez Bošnjaka, pa je patriotski pobiti se sa svakim ko ugrožava bosanski sklad. Slaviša danas razmišlja drugačije, iako se jedino promijenio jezik srpsko-hrvatske agresije. Slaviši danas ne smeta što se kroz svekoliku minorizaciju Bošnjaka uništava biće Bosne, i što ova zemlja postaje zatočenik srpske i hrvatske hegemonije.
Uzrok Slavišine moralne i patriotske transformacije leži u razlikama njegovih društvenih pozicija 1992. i danas. Kada je krenuo da brani Bosnu, on nije znao za hipnotizerske moći kamere, i za jointe koje nudi vašer vlasti. Tada je bio tek čistokrvni Bosanac, i ništa više. Danas je Slaviša ovisnik o poslaničkom džabahljebarenju, koje je, u njegovom slučaju, uslovljeno služenjem diktaturi Zlatka Lagumdžije u uništenom SDP-u. Slaviša danas marne lijepih para, pohajle se uslika na tv-u, poštuju ga njegovi seljaci sa Blagovaca, prepoznaju ga… Alternativa ovom američkom snu je da se Slaviša vrati svome predratnom poslu i da nastavi nešto petljati sa željeznim šipkama, k’o i bezbroj majstora u ovoj zemlji. Slaviša više nije majstor za šipke, on je majstor za Bošnjake, i velemajstor za podjelu iz Karađorđeva. Njemu smeta nekakva navlakuša o tzv. bošnjačkoj republici, ali mu ne smeta što se Bosna dijeli na srpsku i hrvatsku provinciju. Pravi SDP-ovac.
Slaviša je usput mene oklevetao kao tvorca ideje o tzv. bošnjačkoj republici. Odgovorit ću mu kratko: svi SDP-ovci na kamari, i svi njihovi novinari na kamari, nemaju više od mene tekstova i javnih istupa koji su usmjereni protiv nagovještaja o stvaranju tzv. krijeposne muslimanske države. Kad sam se ja u ratu borio protiv ove gluposti, i bio proganjan zbog toga, SDP-ovci su bili veći muslimani od Homeinija. Sve ovo sam spreman javno dokazati stotinama faksimila svojih tekstova. Bujrum!
Prema tome, Slaviša Šućuru – vrti se oko šipke!
Walter, Br. 99, 20. I 2004.