Božićni blagdani u svjetlu bosanske interkonfesionalne tradicije
U povijesnom i kulturologijskom čitanju Bosne, ne postoji ništa što bi se moglo tumačiti kao corpus separatum, samim tim što su sve razlike odveć dopisane onim od čega se razlikuju
Božićna svjetlost se danas, k’o i sutra, rasprostire bosanskim mahalama. Plovi kroz kršćanske, muslimanske i jevrejske kuće. Grli džamije. Bogomolje, naše. Jednako kao što su nedavno metafizika iftara i miris ramazanskih lepina milovali uzvišene prostore bosanskih crkvi. Negdje drugdje ovi dodiri ljepote možda ne bi imali smisla, jer nisu svi basnoslovni k’o Bosna, ali u Bosni, smisao vjere je određen ljubavlju prema komšiluku. Tu jesmo, takvi kakvi jesmo, na raskrižju iskušenja, kakvo nigdje na svijetu nije podareno ni jednoj vjeri. Baš ovdje, u Bosni, Božija riječ i ljudsko osjećanje vide se u punoj dimenziji. Nema prevare, ni u slovu, a kamo li u riječi, jer je sve čitljivo, kao u dječijem oku. Nigdje se iskrenost vjere u Boga ne prozire u etičkoj i moralnoj punini kao u Bosni. Bosanski vjernici su odabrani da svjedoče vjeru, u iskušenju dobrote i praštanja.
Samo je u Bosni smisleno moje tumačiti kao tvoje, i tvoje kao moje, jer mome ne može biti valjano bez valjanosti tvoga, i obratno. Božićna ljepota u Bosni odveć nije samo prostor katoličkog civilizacijskog kruga, jer se ni katoličanstvo, ni ostale tri konfesije, u Bosni ne mogu živjeti u isključivoj autohtonosti. Čak šta više, sve naše bosanske vjere bi nosile biljeg distorzije značenja i reduciranosti ako bi ostale zatvorene samo za sebe. Jer, bila bi osiromašena istina o nama, bili bi osiromašeni vjernici koji su navikli, predanjem ili životom, da svoju duhovnu puninu filigraniraju u sociokulturnim značenjima naših bliskosti.
Razlike dopisivane razlikama
Politika u Bosni je i u vremenima komunizma, a i poslije, bila daleko ispod otvorenosti i pitomosti naroda. Komunisti su na svaki oblik iskazivanja vjerskih osjećanja gledali kao na pošast. Čak nisu imali sluha ni za ogromni kapital interkonfesionalne tradicije, koji se mogao koristiti kao povijesno i kulturološki utemeljenja podrška za njihovu krilaticu bratstva-jedinstva. Slavensko je bratstvo i jedinstvo civilizacijski svjetionik, pogotovo u Bosni, ali ono nema smisla ukoliko nije temeljeno na tradiciji zajedništva i tolerancije. Bosanske vjere su esencija etnokulturnih tradicija, prožetih i isprepletenih, i otud su komunisti počinili najveću grešku kada su ignoriranjem vjere retardirali ogromnu energiju zajedničkog naslijeđa.
Posljedica komunističkog ignoriranja interkonfesionalnih vrijednosti osjetila se kroz demokratsku zakržljalost bosanskih naroda, koji nisu u prvi mah umjeli razlučiti švercersku, sitnosopstveničku političku retoriku od pravila po kome je valjana samo ona politika koja sebe izgrađuje na vrijednostima bosanske tradicije. Pod logotipom rušenja komunizma i demokratizacije, bosanskim je narodima prošvercan proizvod koji je računao da povijest počinje od danas, a da je tradicija plastelin koji se može oblikovati po dnevno-političkoj gibiri.
Politički prolaznici se jesu formalno naslikavali pri obilježavanju svih naših vjerskih blagdana, ali ni jedan od njih nije upotrijebio svoju privremenu moć i inicirao reafirmaciju tradicijskog, interkonfesionalnog razumijevanja bosanskih vjera, po kojemu je svaka vjerska svetkovina bogatstvo i radost cjelokupnog društva, a ne samo jednog dijela. U povijesnom i kulturologijskom čitanju Bosne, ne postoji ništa što bi se moglo tumačiti kao corpus separatum, samim tim što su sve razlike odveć dopisane onim od čega se razlikuju. Ovakvo razumijevanje živi tek u autorskim afinitetima nekolicine zaljubljenika u bosansku paradigmu, živi i u samom narodu, ali ne i na poltičkoj i javnoj površini.
Narod je nadrastao političke bagatele. Poslije kratkotrajnog šoka, uzrokovanog raskorakom između komunizma i lažne tranzicije, narod se sabrao, podvukao crtu i uočio da je najsigurnije držati se vrijednosti koje su stoljećima temeljene u Bosni. To se ne vidi kroz sintetičku i sterilnu sliku koju dobijamo putem medija, ali u stvarnosti, u životu, vjerujte, Bajrami su bliži Božićima i Božići su bliži Bajramima više nego što su ikad u posljednjih pola stoljeća bili.
Kršćani u ramazanu i muslimani u Božiću
Ovu renesansu interkonfesionalnih vrijednosti bosanskog društva, na žalost, ne možemo uočiti u krajevima čiji je današnji život određen preživljenom tragedijom. Mada, primjerice u Srebrenici, za posljednji je Bajram bilo primjera da su srpski susjedi pohodili bošnjačke povratnike, ili im u najmanju ruku, na ulici, u prolazu, čestitali blagdan. Bosanske sredine čiji multietnički identitet nije pretrpio razaranje u bezumnom ratu, odveć su nadišle zapreke politike, pa i neke oblike ideološke instrumentaliziranosti vjerskih vrijednosti. U Sarajevu, Travniku, Konjicu, Brčkom, Zenici, Tuzli…, vjerski se blagdani doživljavaju kao svečanosti cjelokupnog društva.
Šta bi kazali novokomponirani čuvari naših tradicija kada bi čuli da su u nekoliko srednjih tuzlanskih škola, u nekoliko multietničkih odjeljenja, svi učenici postili ramazan? Djeluje šokantno, nevjerovatno, ali je tačno. Prošlog ramazana su izvjesni samozvani čuvari islama u nekoliko navrata tematizirali autora koji je ustvrdio da ramazan poste ljudi koji nemaju nikakve veze sa islamom, i koji nikad nisu ušli u džamiju. S kojim pravom oni poste ramazan?! – pitali su se dušebrižnici islama, kao da je islam neka privatna avlija po kojoj smije šetati samo veleposjednik. Islamski feudalci nisu razumjeli da je bolja ma kakva nazočnost u islamu, pri islamu, nego nikakva, da je korisnije da ma koji čovjek, ma koliko provede u postu, u discipliniranosti, pa i bez temeljnog znanja o islamu, nego da se prepusti obilatim izazovima trovanja tijela i duha. Za tu skučenu, redukcionističku logiku, bilo bi porazno saznanje da su i neki katolički i pravoslavni učenici u tuzlanskim školama postili ramazan, ili jedan ili pet ramazanskih dana. S kojim pravom! – uskliknuli bi. Opet ne bi razumjeli da je korisnije da školarci, makar pod utjecajem trenda, osjete blagorodnost samoprijegora, a nadasve ljepotu bosanskih prožetosti, nego da se otisnu u alkoholizam, narkomaniju i obilje praznine.
Godinama se na Ponoćkama okuplja omladina svih konfesija. Sedamdesetih i osamdesetih je bila furka da se Božić dočekuje u nekom od kafića, disko-klubova, a da se onda ode na Ponoćku, na kojoj se katolici osjećaju počastvovani prisustvom drugih, dok se muslimani i pravoslavci osjećaju uzvišenim u toj volji da svjedoče ljubav prema svemu bosanskome. Svaki blagdan svake bosanske vjere ima jednaku manifestaciju bosanske volje. I ne samo u urbanim sredinama, kao kolijevci bosanske intekonfesionalnosti, već i na selima, pogotovo onim čiji zvonici i munare žive u susjedstvu. Otiđite u ma koje katoličko selo koje je pored muslimanskog sela, i vidjet ćete da na obiteljske božićne blagdane dolaze i muslimanski susjedi. Otiđite u ma koje muslimansko selo, i vidjet ćete katolike za bajramskim soframa. To je normalno, prirodno, poput harmonije duha i tijela. Jedno ogromno bogatstvo intekonfesionalne prožetosti živi tu, pored nas, a da nema valjanu medijsku recepciju, a time ni korisnu društvenu i političku valorizaciju. Za bosansko društvo, koje se osjeća ranjeno više nego što to u stvarnosti jeste, bilo bi korisno uslikati, bukvalno, Mehu kod Joze na Božiću, Jozu kod Mehe na Bajramu, i opet tako, i uvijek tako, ne zbog protežiranja nečeg čega nema, već zbog predstavljanja stvarnosti onakvom kakva jeste, stoljećima.
Iskušenje kao čast i obaveza
Božićna svjetlost se danas, k’o i sutra, rasprostire bosanskim mahalama. Njena idilična blagost i ove će godine oplemeniti bosanske ljude. Ljepota, ma čija, i ma koja, ne može se držati u tarabama provincijskog duha. Ljepotu je Bog stvorio da proljepšava ljudske duše. Ona nadrasta sve prepreke. Ona je moćnija od granica. Ljudi vole da pobjeđuju granice. Da prelaze dange svojih okova. Bosanci i Hercegovci svoju duhovnu snagu sokole životom u razlikama, koje to i nisu. Zato će i ovaj Božić biti blagdan bosanskohercegovačkog društva. Jer, nigdje kao u Bosni, snaga kršćanstva je u svjedočenju ljubavi prema islamu, i snaga islama je u svjedočenju ljubavi prema kršćanstvu. Božić će obradovati kršćanske, i ojačati islamske duše. Bosansko iskušenje je čast, i obaveza. Nigdje kao u Bosni vjernik ne živi vjeru u osobenim značenjima ljubavi i prožimanja. Krhke duše bi bosanske bliskosti doživljavale kao kaznu. Jake duše će razumjeti zašto su rođene baš tu, u Bosni, gdje ljubav prema Bogu ne može imati dva lica.
Br. 97, 23. XII 2003.